Fikcija sjećanja

Psihologinja Elizabeth Loftus proučava sjećanja. Preciznije, proučava lažna sjećanja kada se ljudi ili sjećaju stvari koje se nisu dogodile ili ih se sjećaju drugačije nego što su bile. Češće je nego što mislite i Loftus dijeli neke uznemirujuće priče i statistike te podiže bitna etička pitanja kojih bismo se svi trebali sjetiti razmotriti.

Želim vam reći o pravnom slučaju na kojem sam radila

koji uključuje čovjeka pod imenom Steve Titus.

Titus je bio voditelj restorana.

Imao je 31 godinu, živio je u Seattleu u Washingtonu,

bio je zaručen za Gretchen,

trebao se ženiti, bila je ljubav njegova života.

I jedne večeri par je izašao van

na romantičnu večeru u restoran.

Vraćali su se kući

i zaustavio ih je policajac.

Znate, Titusov auto je nekako sličio

autu kojeg je ranije te noći vozio

čovjek koji je silovao autostopericu

i Titus je nekako ličio na tog silovatelja.

Tako je policija uslikala Titusa,

stavili su sliku u listu,

koju su kasnije pokazali žrtvi

i ona je pokazala na Titusovu sliku.

Rekla je:"Taj je najbliže."

Policija i optužba su nastavili sa suđenjem

i kad je Steveu Titusu suđeno za silovanje,

žrtva silovanja je svjedočila:

"Apsolutno sam sigurna da je to taj čovjek."

I Titus je osuđen.

Oglasio se nedužnim,

njegova obitelj je vikala na porotu,

njegova zaručnica se srušila na pod plačući

i Titus je zatvoren.

Što biste učinili u tom trenutku?

Što biste napravili?

Pa, Titus je izgubio potpuno povjerenje u pravni sustav,

ali je opet dobio ideju.

Nazvao je lokalne novine,

dobio pažnju istražnog novinara

i taj novinar je zapravo našao pravog silovatelja,

čovjeka koji je na kraju priznao to silovanje,

čovjek za kojeg se mislilo da je počinio 50 silovanja

u tom području,

i kad je ta informacija dana sucu,

sudac je oslobodio Titusa.

I stvarno, to je mjesto gdje je taj slučaj trebao završiti.

Trebalo je biti gotovo.

Titus je trebao razmišljati o tom kao o groznoj godini,

godini optužaba i suđenja, ali gotovoj.

Nije završilo tako.

Titus je bio jako ogorčen.

Izgubio je posao. Nije ga mogao dobiti nazad.

Izgubio je zaručnicu.

Nije mogla podnijeti njegovu stalnu ljutnju.

Izgubio je svu svoju ušteđevinu

i odlučio je podnijeti tužbu

protiv policije i drugih za koje je smatrao

da su odgovorni za njegovu patnju.

I to je kad sam stvarno počela raditi na ovom slučaju,

pokušavajući shvatiti

kako je ta žrtva otišla od

"Taj je najbliže"

do "Apsolutno sam sigurna da je to taj tip".

Pa, Titus je bio obuzet svojim građanskim slučajem.

Provodio je svaki budni trenutak razmišljajući o tom

samo dane prije nego je trebao imati svoj dan na sudu,

probudio se ujutro,

savio od boli

i umro od srčanog napadaja povezanog sa stresom.

Imao je samo 35 godina.

Zamoljena sam da radim na Titusovom slučaju

jer sam psihološki znanstvenik.

Proučavam sjećanja. Proučavala sam sjećanja desetljećima.

I ako upoznam nekog u avionu -

to se dogodilo na putu za Škotsku -

ako upoznam nekoga u avionu

i pitamo jedno drugo "Čime se bavite? Što radite?"

i ja kažem "Proučavam sjećanja,"

oni mi inače žele reći kako imaju problema s pamćenjem imena

ili imaju rođaka koji ima Alzheimerovu

ili neki problem sa sjećanjem,

ali im moram reći

da ne proučavam kad ljudi zaborave.

Proučavam suprotno: kad se sjete,

kad se sjete stvari koje se nisu dogodile

ili se sjete stvari koje su drugačije

od onog kakve su stvarno bile.

Proučavam lažna sjećanja.

Na nesreću, Steve Titus nije jedina osoba

koja je bila osuđena na temelju nečijeg lažnog sjećanja.

U jednom projektu u Sjedinjenim Državama,

skupljene su informacije

o 300 nevinih ljudi,

300 branjenika koji su osuđeni za zločin koji nisu počinili.

Proveli su 10, 20, 30 godina u zatvoru za te zločine

i sada je DNK testiranje dokazalo

da su zapravo nevini.

I kad su ti slučajevi analizirani,

tri četvrtine njih

su zbog lošeg pamćenja,lošeg pamćenja svjedoka.

Pa, zašto?

Poput porote koje su osudile te nevine ljude

i porote koja je osudila Titusa,

mnogi ljudi vjeruju da sjećanje

funkcionira poput stroja za snimanje.

Samo snimite informaciju,

onda ju pozovete i pustite

kad želite odgovoriti na pitanja ili identificirati slike.

Ali desetljeća rada u psihologiji

su pokazala da to jednostavno nije istina.

Naša sjećanja su konstruktivna.

Ona su rekonstruktivna.

Sjećanje radi otprilike kao i stranica Wikipedije:

Možete otići tamo i promijeniti ju, ali isto tako mogu i drugi ljudi.

Započela sam proučavati taj proces konstruktivnih sjećanja

1970-ih.

Radila sam eksperimente koji su uključivali pokazivanje ljudima

simulirane zločine i nesreće

i ispitujući ih o tom čega se sjećaju.

U jednoj studiji, pokazali smo ljudima simuliranu nesreću

i pitali ih,

koliko brzo su išli auti kad su udarili jedan drugog?

I pitali smo druge ljude

koliko su brzo išli auti kad su se smrskali jedan o drugoga.

I ako bismo pitali navodljivo "smrskano" pitanje,

svjedoci bi rekli da su auti išli brže,

štoviše, to navodljivo "smrskano" pitanje

uzrokovalo je da su ljudi skloniji reći nam

da su vidjeli razbijeno staklo u sceni nesreće

u kojoj uopće nije bilo nikakvog razbijenog stakla.

U drugoj studiji, pokazali smo simuliranu nesreću

gdje je auto prošao križanje sa stop znakom

i ako bismo pitali pitanje koje je insinuiralo da je to bio znak prednosti prolaza,

mnogi svjedoci bi nam rekli da se sjećaju da su vidjeli znak prednosti prolaza

na raskrižju, a ne stop znak.

I vjerojatno razmišljate, pa, znate,

to su snimljeni događaji,

nisu pretjerano stresni.

Bi li iste greške bile napravljene

s jako stresnim događajem?

U studiji koju smo objavili prije par mjeseci,

imamo odgovor na ovo pitanje

jer što je bilo neobično kod ove studije

je da smo organizirali da ljudi imaju jako stresno iskustvo.

Subjekti u ovoj studiji

bili su članovi američke vojske

koji su prolazili naporne trening vježbe

koje bi ih trebale naučiti kako će im biti

ako ikad budu ratni zarobljenici.

I kao dio tih vježbi,

ti vojnici su bili ispitivani na agresivan,

neprijateljski i fizički zlostavljački način 30 minuta

i nakon tog trebaju pokušati identificirati

osobu koja je vodila ispitivanje.

I kad ih nahranimo sugestivnim informacijama

koje insinuiraju da je druga osoba,

mnogi od njih krivo identificiraju svog ispitivača,

često identificirajući nekog tko nimalo

ne sliči na pravog ispitivača.

Ono što ove studije pokazuju

jest da kad ljude hranite dezinformacijama

o nekom iskustva koje su možda imali,

možete iskriviti, ili zagaditi ili izmijeniti njihovo sjećanje.

U pravom svijetu,

dezinformacije su posvuda.

Dobivamo dezinformacije

samo ako smo ispitivani na navodljiv način,

ali ako pričamo s drugim svjedocima

koji bi mogli svjesno ili nenamjerno hraniti nas

nekim krivim informacijama

ili ako vidimo medijsku objavu o nekom događaju koji smo iskusili,

sve to može pružiti priliku

za takvu vrstu zagađenja našeg sjećanja.

U 1990-ima, počeli smo viđati

sve ekstremnije vrste problema sa sjećanjem.

Neki pacijenti su išli na terapiju s jednim problemom -

možda su imali depresiju, poremećaj prehrane -

- i izlazili su iz terapije

s drugačijim problemom.

Ekstremna sjećanja za grozne brutalizacije,

ponekad satanskih rituala,

ponekad uključujući bizarne i neobične elemente.

Jedna žena je došla iz psihoterapije

vjerujući da je izdržala godine

ritualističkog zlostavljanja, gdje je siljena u trudnoću

i da je dijete izrezano iz njenog trbuha.

Ali nije bilo fizičkih ožiljaka

ili bilo kakvog oblika fizičkog dokaza

koji bi mogli poduprijeti njenu priču.

I kad sam počela provjeravati te slučajeve,

pitala sam se,

otkud dolaze ta bizarna sjećanja?

I što sam saznala je da većina ovih situacija

uključuje neku vrstu psihoterapije.

I tako sam pitala,

jesu li neke od stvari koje se događaju na psihoterapiji -

poput vježbi mašte

ili tumačenja snova,

ili u nekim slučajevima hipnoze,

ili u nekim slučajevima izloženost lažnim informacijama -

jesu li one navodile pacijente

da razviju ova jako bizarna,

nevjerojatna sjećanja?

I osmislila sam neke eksperimente

kako bih pokušala proučiti procese koji su se koristili

u psihoterapiji kako bih mogla proučiti

razvoj tih vrlo bogato lažnih sjećanja.

U jednoj od prvih studija koje smo napravili,

koristili smo sugestiju,

metodu inspiriranu psihoterapijom koju smo vidjeli u ovim slučajevima,

koristili smo takav oblik sugestije

i posadili lažno sjećanje

da kad ste bili dijete, pet ili šest godina stari,

bili ste izgubljeni u trgovačkom centru.

Bili ste prestrašeni. Plakali ste.

Bili ste na kraju spašeni od strane starije osobe

i ujedinjeni s obitelji.

I uspjeli smo u usađivanju tih sjećanja

u umove otprilike četvrtine naših subjekata.

I možda si mislite, pa,

to nije pretjerano stresno.

Ali mi i drugi istražitelji smo posadili

bogata lažna sjećanja o stvarima koje su bile

mnogo neobičnije i puno stresnije.

Tako u studiji rađenoj u Tennesseeju,

istraživači su posadili lažno sjećanje

da ste se gotovo utopili kad ste bili dijete

te da vas je morao spasiti spasilac.

I u studiji rađenoj u Kanadi,

istraživači su posadili lažno sjećanje

da, kad ste bili dijete,

nešto grozno poput napada opasne životinje

vam se dogodilo,

uspijevajući s otprilike pola svojih subjekata.

I jedna studija rađena u Italiji,

istraživači su posadili lažno sjećanje,

kad ste bili dijete, da ste svjedočili demonskom opsjedanju.

Želim dodati da se može činiti

kao da traumatiziramo eksperimentalne subjekte

u ime znanosti,

ali naša studija je prošla kroz detaljnu evaluaciju

odbora za istraživačku etiku

koji su donijeli odluku

da je privremena nelagoda koju neki

od ovih subjekata mogu iskusiti u ovim studijama

prevagnuta važnošću ovog problema

za shvaćanje procesa sjećanja

i zloupotrebe sjećanja koje se događa

u nekim mjestima u svijetu.

Pa, na moje iznenađenje,

kad sam objavila taj rad i počela govoriti

protiv ove vrste psihoterapije,

stvorio je neke poprilično loše probleme za mene:

neprijateljstvo, prvenstveno od strane uvrijeđenih terapeuta koji rade na sjećanjima,

koji su se osjećali napadnuti,

i od strane pacijenata na koje su utjecali.

Imala sam ponekad naoružane zaštitare na govorima

gdje sam pozvana govoriti,

ljudi su pokušavali nagovoriti ljude na kampanje pisanja pisama da dobijem otkaz.

Ali je vjerojatno najgore

bilo što sam sumnjala da je jedna žena

bila krivo optužena za zlostavljanje

kako je tvrdila njena odrasla kćer.

Optužila je svoju majku za seksualno zlostavljanje

utemeljeno na potisnutom sjećanju.

I ta optužujuća kćer je zapravo dopustila da se njena priča

snimi i predstavi na javnim mjestima.

Bila sam sumnjičava u vezi s tom pričom

pa sam tako počela istraživati

i na kraju saznala informaciju koja me uvjerila

da je ta majka bila nedužna.

Objavila sam ekspoze o tom slučaju

i malo kasnije je optužujuća kćer

pokrenula parnicu.

Iako nikad nisam spomenula njeno ime,

tužila me za klevetu i invaziju privatnosti.

I provela sam skoro pet godina

noseći se s tom neurednom, neugodnom parnicom,

ali napokon, napokon, završilo je i mogla sam se stvarno

vratiti svom poslu.

U tom procesu, ipak, postala sam dio

uznemiravajućeg trenda u Americi

gdje su znanstvenici bili tuženi

za jednostavno govorenje o temama koje su bile dio velike javne polemike.

Kad sam se vratila svom radu, pitala sam ovo pitanje:

ako posadim lažno sjećanje u vaš um,

ima li to posljedice?

Utječe li na vaše daljnje misli,

na vaše daljnje ponašanje?

Naša je prva studija posadila lažno sjećanje

da ste se razboljeli kao dijete jedući određenu hranu:

tvrdo kuhana jaja, kisele krastavce, sladoled od jagode.

I saznali smo da nakon što smo posadili to lažno sjećanje,

ljudi nisu htjeli jesti hranu kao prije

na pikniku.

Lažno sjećanje nije nužno loše ili neugodno.

Ako bismo posadili toplo, ugodno sjećanje

koje uključuje zdravu hranu poput šparoga,

mogli bismo navesti ljude da žele jesti više šparoga.

I tako, ono što ove studije pokazuju

jest da možete posaditi lažna sjećanja

i da ona imaju posljedice

koje utječu na ponašanja dugo nakon što se sama sjećanja stvore.

Pa, zajedno s tom sposobnošću

da se posade sjećanja i kontrolira ponašanje

očito dolaze neki bitni etički problemi,

poput, kad bismo trebali koristiti tu umnu tehnologiju?

I bismo li trebali ikada zabraniti njezinu upotrebu?

Terapeuti ne mogu etički posaditi lažna sjećanja

u umove svojih pacijenata

čak i kad bi to pomoglo pacijentu,

ali ne postoji ništa što bi zaustavilo roditelja

da iskuša ovo na svom gojaznom ili pretilom tinejdžeru.

I kad sam predložila ovo javno,

stvorilo je opet negodovanje.

"Eto nje. Zagovara da roditelji lažu svojoj djeci."

Bok, Djede Mraze. (Smijeh)

Mislim, drugačiji način da se razmišlja o tom je,

što biste radije imali,

dijete s pretilosti, dijabetesom, skraćenim životnim vijekom,

svim stvarima koje idu s tim,

ili dijete s malenim viškom lažnog sjećanja?

Znam što bih ja odabrala za svoje dijete.

Ali me možda moj rad učinio drugačijom od većine ljudi.

Većina ljudi cijeni svoja sjećanja,

znaju da predstavljaju njihov identitet,

tko su, otkud su došli.

I ja cijenim to. Isto se tako osjećam.

Ali znam od svog rada

koliko fikcije već postoji.

Ako sam išta naučila od ovih desetljeća

radeći na tim problemima, to je ovo:

samo zato što vam netko kaže nešto

i to vam kažu samouvjereno,

samo zato što to kažu s puno detalja,

samo zato što izraze osjećaje kad to kažu,

to ne znači da se zbilja dogodilo.

Ne možemo sa sigurnošću razlikovati istinita sjećanja od lažnih sjećanja.

Trebamo nezavisnu potvrdu.

Takvo otkriće me učinilo tolerantnijom

prema svakodnevnim pogreškama sjećanja

koje moji prijatelji i članovi obitelji počine.

Takvo je otkriće moglo spasiti Stevea Titusa,

čovjeka čija je budućnost ugrabljena

od strane lažnog sjećanja.

Ali u međuvremenu, trebali bismo svi imati na umu,

trebali bismo,

da je sjećanje, kao i sloboda,

krhka stvar.

Hvala vam. Hvala vam.

Hvala vam. (Pljesak)

Hvala puno. (Pljesak)