Želim vam reći o pravnom slučaju na kojem sam radila koji uključuje čovjeka pod imenom Steve Titus. Titus je bio voditelj restorana. Imao je 31 godinu, živio je u Seattleu u Washingtonu, bio je zaručen za Gretchen, trebao se ženiti, bila je ljubav njegova života. I jedne večeri par je izašao van na romantičnu večeru u restoran. Vraćali su se kući i zaustavio ih je policajac. Znate, Titusov auto je nekako sličio autu kojeg je ranije te noći vozio čovjek koji je silovao autostopericu i Titus je nekako ličio na tog silovatelja. Tako je policija uslikala Titusa, stavili su sliku u listu, koju su kasnije pokazali žrtvi i ona je pokazala na Titusovu sliku. Rekla je:"Taj je najbliže." Policija i optužba su nastavili sa suđenjem i kad je Steveu Titusu suđeno za silovanje, žrtva silovanja je svjedočila: "Apsolutno sam sigurna da je to taj čovjek." I Titus je osuđen. Oglasio se nedužnim, njegova obitelj je vikala na porotu, njegova zaručnica se srušila na pod plačući i Titus je zatvoren. Što biste učinili u tom trenutku? Što biste napravili? Pa, Titus je izgubio potpuno povjerenje u pravni sustav, ali je opet dobio ideju. Nazvao je lokalne novine, dobio pažnju istražnog novinara i taj novinar je zapravo našao pravog silovatelja, čovjeka koji je na kraju priznao to silovanje, čovjek za kojeg se mislilo da je počinio 50 silovanja u tom području, i kad je ta informacija dana sucu, sudac je oslobodio Titusa. I stvarno, to je mjesto gdje je taj slučaj trebao završiti. Trebalo je biti gotovo. Titus je trebao razmišljati o tom kao o groznoj godini, godini optužaba i suđenja, ali gotovoj. Nije završilo tako. Titus je bio jako ogorčen. Izgubio je posao. Nije ga mogao dobiti nazad. Izgubio je zaručnicu. Nije mogla podnijeti njegovu stalnu ljutnju. Izgubio je svu svoju ušteđevinu i odlučio je podnijeti tužbu protiv policije i drugih za koje je smatrao da su odgovorni za njegovu patnju. I to je kad sam stvarno počela raditi na ovom slučaju, pokušavajući shvatiti kako je ta žrtva otišla od "Taj je najbliže" do "Apsolutno sam sigurna da je to taj tip". Pa, Titus je bio obuzet svojim građanskim slučajem. Provodio je svaki budni trenutak razmišljajući o tom samo dane prije nego je trebao imati svoj dan na sudu, probudio se ujutro, savio od boli i umro od srčanog napadaja povezanog sa stresom. Imao je samo 35 godina. Zamoljena sam da radim na Titusovom slučaju jer sam psihološki znanstvenik. Proučavam sjećanja. Proučavala sam sjećanja desetljećima. I ako upoznam nekog u avionu - to se dogodilo na putu za Škotsku - ako upoznam nekoga u avionu i pitamo jedno drugo "Čime se bavite? Što radite?" i ja kažem "Proučavam sjećanja," oni mi inače žele reći kako imaju problema s pamćenjem imena ili imaju rođaka koji ima Alzheimerovu ili neki problem sa sjećanjem, ali im moram reći da ne proučavam kad ljudi zaborave. Proučavam suprotno: kad se sjete, kad se sjete stvari koje se nisu dogodile ili se sjete stvari koje su drugačije od onog kakve su stvarno bile. Proučavam lažna sjećanja. Na nesreću, Steve Titus nije jedina osoba koja je bila osuđena na temelju nečijeg lažnog sjećanja. U jednom projektu u Sjedinjenim Državama, skupljene su informacije o 300 nevinih ljudi, 300 branjenika koji su osuđeni za zločin koji nisu počinili. Proveli su 10, 20, 30 godina u zatvoru za te zločine i sada je DNK testiranje dokazalo da su zapravo nevini. I kad su ti slučajevi analizirani, tri četvrtine njih su zbog lošeg pamćenja,lošeg pamćenja svjedoka. Pa, zašto? Poput porote koje su osudile te nevine ljude i porote koja je osudila Titusa, mnogi ljudi vjeruju da sjećanje funkcionira poput stroja za snimanje. Samo snimite informaciju, onda ju pozovete i pustite kad želite odgovoriti na pitanja ili identificirati slike. Ali desetljeća rada u psihologiji su pokazala da to jednostavno nije istina. Naša sjećanja su konstruktivna. Ona su rekonstruktivna. Sjećanje radi otprilike kao i stranica Wikipedije: Možete otići tamo i promijeniti ju, ali isto tako mogu i drugi ljudi. Započela sam proučavati taj proces konstruktivnih sjećanja 1970-ih. Radila sam eksperimente koji su uključivali pokazivanje ljudima simulirane zločine i nesreće i ispitujući ih o tom čega se sjećaju. U jednoj studiji, pokazali smo ljudima simuliranu nesreću i pitali ih, koliko brzo su išli auti kad su udarili jedan drugog? I pitali smo druge ljude koliko su brzo išli auti kad su se smrskali jedan o drugoga. I ako bismo pitali navodljivo "smrskano" pitanje, svjedoci bi rekli da su auti išli brže, štoviše, to navodljivo "smrskano" pitanje uzrokovalo je da su ljudi skloniji reći nam da su vidjeli razbijeno staklo u sceni nesreće u kojoj uopće nije bilo nikakvog razbijenog stakla. U drugoj studiji, pokazali smo simuliranu nesreću gdje je auto prošao križanje sa stop znakom i ako bismo pitali pitanje koje je insinuiralo da je to bio znak prednosti prolaza, mnogi svjedoci bi nam rekli da se sjećaju da su vidjeli znak prednosti prolaza na raskrižju, a ne stop znak. I vjerojatno razmišljate, pa, znate, to su snimljeni događaji, nisu pretjerano stresni. Bi li iste greške bile napravljene s jako stresnim događajem? U studiji koju smo objavili prije par mjeseci, imamo odgovor na ovo pitanje jer što je bilo neobično kod ove studije je da smo organizirali da ljudi imaju jako stresno iskustvo. Subjekti u ovoj studiji bili su članovi američke vojske koji su prolazili naporne trening vježbe koje bi ih trebale naučiti kako će im biti ako ikad budu ratni zarobljenici. I kao dio tih vježbi, ti vojnici su bili ispitivani na agresivan, neprijateljski i fizički zlostavljački način 30 minuta i nakon tog trebaju pokušati identificirati osobu koja je vodila ispitivanje. I kad ih nahranimo sugestivnim informacijama koje insinuiraju da je druga osoba, mnogi od njih krivo identificiraju svog ispitivača, često identificirajući nekog tko nimalo ne sliči na pravog ispitivača. Ono što ove studije pokazuju jest da kad ljude hranite dezinformacijama o nekom iskustva koje su možda imali, možete iskriviti, ili zagaditi ili izmijeniti njihovo sjećanje. U pravom svijetu, dezinformacije su posvuda. Dobivamo dezinformacije samo ako smo ispitivani na navodljiv način, ali ako pričamo s drugim svjedocima koji bi mogli svjesno ili nenamjerno hraniti nas nekim krivim informacijama ili ako vidimo medijsku objavu o nekom događaju koji smo iskusili, sve to može pružiti priliku za takvu vrstu zagađenja našeg sjećanja. U 1990-ima, počeli smo viđati sve ekstremnije vrste problema sa sjećanjem. Neki pacijenti su išli na terapiju s jednim problemom - možda su imali depresiju, poremećaj prehrane - - i izlazili su iz terapije s drugačijim problemom. Ekstremna sjećanja za grozne brutalizacije, ponekad satanskih rituala, ponekad uključujući bizarne i neobične elemente. Jedna žena je došla iz psihoterapije vjerujući da je izdržala godine ritualističkog zlostavljanja, gdje je siljena u trudnoću i da je dijete izrezano iz njenog trbuha. Ali nije bilo fizičkih ožiljaka ili bilo kakvog oblika fizičkog dokaza koji bi mogli poduprijeti njenu priču. I kad sam počela provjeravati te slučajeve, pitala sam se, otkud dolaze ta bizarna sjećanja? I što sam saznala je da većina ovih situacija uključuje neku vrstu psihoterapije. I tako sam pitala, jesu li neke od stvari koje se događaju na psihoterapiji - poput vježbi mašte ili tumačenja snova, ili u nekim slučajevima hipnoze, ili u nekim slučajevima izloženost lažnim informacijama - jesu li one navodile pacijente da razviju ova jako bizarna, nevjerojatna sjećanja? I osmislila sam neke eksperimente kako bih pokušala proučiti procese koji su se koristili u psihoterapiji kako bih mogla proučiti razvoj tih vrlo bogato lažnih sjećanja. U jednoj od prvih studija koje smo napravili, koristili smo sugestiju, metodu inspiriranu psihoterapijom koju smo vidjeli u ovim slučajevima, koristili smo takav oblik sugestije i posadili lažno sjećanje da kad ste bili dijete, pet ili šest godina stari, bili ste izgubljeni u trgovačkom centru. Bili ste prestrašeni. Plakali ste. Bili ste na kraju spašeni od strane starije osobe i ujedinjeni s obitelji. I uspjeli smo u usađivanju tih sjećanja u umove otprilike četvrtine naših subjekata. I možda si mislite, pa, to nije pretjerano stresno. Ali mi i drugi istražitelji smo posadili bogata lažna sjećanja o stvarima koje su bile mnogo neobičnije i puno stresnije. Tako u studiji rađenoj u Tennesseeju, istraživači su posadili lažno sjećanje da ste se gotovo utopili kad ste bili dijete te da vas je morao spasiti spasilac. I u studiji rađenoj u Kanadi, istraživači su posadili lažno sjećanje da, kad ste bili dijete, nešto grozno poput napada opasne životinje vam se dogodilo, uspijevajući s otprilike pola svojih subjekata. I jedna studija rađena u Italiji, istraživači su posadili lažno sjećanje, kad ste bili dijete, da ste svjedočili demonskom opsjedanju. Želim dodati da se može činiti kao da traumatiziramo eksperimentalne subjekte u ime znanosti, ali naša studija je prošla kroz detaljnu evaluaciju odbora za istraživačku etiku koji su donijeli odluku da je privremena nelagoda koju neki od ovih subjekata mogu iskusiti u ovim studijama prevagnuta važnošću ovog problema za shvaćanje procesa sjećanja i zloupotrebe sjećanja koje se događa u nekim mjestima u svijetu. Pa, na moje iznenađenje, kad sam objavila taj rad i počela govoriti protiv ove vrste psihoterapije, stvorio je neke poprilično loše probleme za mene: neprijateljstvo, prvenstveno od strane uvrijeđenih terapeuta koji rade na sjećanjima, koji su se osjećali napadnuti, i od strane pacijenata na koje su utjecali. Imala sam ponekad naoružane zaštitare na govorima gdje sam pozvana govoriti, ljudi su pokušavali nagovoriti ljude na kampanje pisanja pisama da dobijem otkaz. Ali je vjerojatno najgore bilo što sam sumnjala da je jedna žena bila krivo optužena za zlostavljanje kako je tvrdila njena odrasla kćer. Optužila je svoju majku za seksualno zlostavljanje utemeljeno na potisnutom sjećanju. I ta optužujuća kćer je zapravo dopustila da se njena priča snimi i predstavi na javnim mjestima. Bila sam sumnjičava u vezi s tom pričom pa sam tako počela istraživati i na kraju saznala informaciju koja me uvjerila da je ta majka bila nedužna. Objavila sam ekspoze o tom slučaju i malo kasnije je optužujuća kćer pokrenula parnicu. Iako nikad nisam spomenula njeno ime, tužila me za klevetu i invaziju privatnosti. I provela sam skoro pet godina noseći se s tom neurednom, neugodnom parnicom, ali napokon, napokon, završilo je i mogla sam se stvarno vratiti svom poslu. U tom procesu, ipak, postala sam dio uznemiravajućeg trenda u Americi gdje su znanstvenici bili tuženi za jednostavno govorenje o temama koje su bile dio velike javne polemike. Kad sam se vratila svom radu, pitala sam ovo pitanje: ako posadim lažno sjećanje u vaš um, ima li to posljedice? Utječe li na vaše daljnje misli, na vaše daljnje ponašanje? Naša je prva studija posadila lažno sjećanje da ste se razboljeli kao dijete jedući određenu hranu: tvrdo kuhana jaja, kisele krastavce, sladoled od jagode. I saznali smo da nakon što smo posadili to lažno sjećanje, ljudi nisu htjeli jesti hranu kao prije na pikniku. Lažno sjećanje nije nužno loše ili neugodno. Ako bismo posadili toplo, ugodno sjećanje koje uključuje zdravu hranu poput šparoga, mogli bismo navesti ljude da žele jesti više šparoga. I tako, ono što ove studije pokazuju jest da možete posaditi lažna sjećanja i da ona imaju posljedice koje utječu na ponašanja dugo nakon što se sama sjećanja stvore. Pa, zajedno s tom sposobnošću da se posade sjećanja i kontrolira ponašanje očito dolaze neki bitni etički problemi, poput, kad bismo trebali koristiti tu umnu tehnologiju? I bismo li trebali ikada zabraniti njezinu upotrebu? Terapeuti ne mogu etički posaditi lažna sjećanja u umove svojih pacijenata čak i kad bi to pomoglo pacijentu, ali ne postoji ništa što bi zaustavilo roditelja da iskuša ovo na svom gojaznom ili pretilom tinejdžeru. I kad sam predložila ovo javno, stvorilo je opet negodovanje. "Eto nje. Zagovara da roditelji lažu svojoj djeci." Bok, Djede Mraze. (Smijeh) Mislim, drugačiji način da se razmišlja o tom je, što biste radije imali, dijete s pretilosti, dijabetesom, skraćenim životnim vijekom, svim stvarima koje idu s tim, ili dijete s malenim viškom lažnog sjećanja? Znam što bih ja odabrala za svoje dijete. Ali me možda moj rad učinio drugačijom od većine ljudi. Većina ljudi cijeni svoja sjećanja, znaju da predstavljaju njihov identitet, tko su, otkud su došli. I ja cijenim to. Isto se tako osjećam. Ali znam od svog rada koliko fikcije već postoji. Ako sam išta naučila od ovih desetljeća radeći na tim problemima, to je ovo: samo zato što vam netko kaže nešto i to vam kažu samouvjereno, samo zato što to kažu s puno detalja, samo zato što izraze osjećaje kad to kažu, to ne znači da se zbilja dogodilo. Ne možemo sa sigurnošću razlikovati istinita sjećanja od lažnih sjećanja. Trebamo nezavisnu potvrdu. Takvo otkriće me učinilo tolerantnijom prema svakodnevnim pogreškama sjećanja koje moji prijatelji i članovi obitelji počine. Takvo je otkriće moglo spasiti Stevea Titusa, čovjeka čija je budućnost ugrabljena od strane lažnog sjećanja. Ali u međuvremenu, trebali bismo svi imati na umu, trebali bismo, da je sjećanje, kao i sloboda, krhka stvar. Hvala vam. Hvala vam. Hvala vam. (Pljesak) Hvala puno. (Pljesak)