Što sam otkrila u smeću New Yorka

Stanari New Yorka proizvode 11000 tona smeća svaki dan. Svaki dan!
Ova zapanjujuća statistika je samo jedan od razloga zašto je Robin Nagle započela istraživački projekt sa gradskim odjelom za Sanitaciju. Šetala je rutama, koristila mehaničke metle, čak i sama vozila kamion za odvoz smeća -- sve kako bi dala odgovor na složeno pitanje koje jednostavno zvuči: tko čisti iza nas?

Imala sam 10 godina

kada sam otišla na kampiranje s tatom

u planine Adirondack, divlje područje

u sjevernom djelu države New York.

Bio je to prekrasan dan.

Šuma je blistala.

Sunce je činilo
da lišće svijetli kao ukrašeno staklo,

i da nije bilo staze koju smo slijedlili,

gotovo smo se mogli pretvarati da smo

prva ljudska bića
koja su hodala tom zemljom.

Došli smo do našeg mjesta za kampiranje.

Bilo je to sklonište na strmini

koja je gledala
na kristalno, prekrasno jezero,

kada sam oktrila užas.

Iza skloništa bilo je smetlište,

veliko 40 stopa kvadratnih

sa trulim ogriscima jabuka

i zgužvanom alu folijom

i mrtvom tenisicom.

I bila sam zapanjena,

bila sam ljuta i jako zbunjena.

Izletnici su bili prelijeni

da iznesu ono što su donijeli,

što su mislili tko će čistiti za njima?

To pitanje ostalo je samnom,

i malo se pojednostavilo.

Tko čisti za nama?

Kako god podesite

ili gdje god da stavite nas,

tko čisti za nama u Istanbulu?

Tko čisti za nama u Riu

Parizu ili Londonu?

Ovdje u New Yorku,

Odjel za Čistoću čisti za nama,

u pjesmi 11000 tona smeća

i 2000 tona reciklaže svakog dana.

Htjela sam ih upoznati kao pojedince.

Htjela sam razumjeti tko radi taj posao.

Kako je nositi uniformu

i imati taj teret?

Tako da sam započela
istraživački projekt s njima.

Vozila sam se u kamionima i šetala rutama

i intervjuirala ljude
u uredima i postrojenjima

po cijelom gradu,

i puno toga naučila,

ali sam još uvijek bila outsider.

Morala sam otići dublje.

Tako da sam počela raditi kao čistač.

Nisam se samo vozila u
kamionima. Vozila sam kamion.

I upravljala mehaničkim
metlama i čistila snijeg.

To je bila iznimna privilegija

i odlično obrazovanje.

Svi pitaju za miris.

Tu je, ali ne prevladava
toliko koliko mislite,

i na dane kada je izrazito loš,

brzo se naviknete.

Teško se naviknuti na težinu.

Znala sam ljude koji
su radili nekoliko godina

a tijela su im se još
prilagođavala na teret

nošenja na vašem tijelu

tone smeća svakog tjedna.

Onda ovdje je opasnost.

Prema Birou za Statistiku Rada,

čišćenje je jedno je od 10 najopasnijih

zanimanja u zemlji,

i naučila sam zašto.

Ulazite i izlazite iz prometa svaki dan,

i zuji oko vas.

Želi vas samo obići, često su to

motoristi koji ne obraćaju pažnju.

To je strašno loše za radnike.

I samo smeće je puno opasnosti

i često izlijeće iz kamiona

i radi štetu.

Također sam naučila o ustrajnosti smeća.

Kada siđete s rubnjaka

i vidite grad iza kamiona,

poćnete shvaćati da smeće

je samo po sebi sila prirode.

Nikad ne prestaje dolaziti.

To je i forma disanja i cirkulacije.

Uvijek mora biti u pokretu.

A tu je i stigma.

Stavite uniformu i postajete nevidljivi,

dok god netko nije ljut na
vas iz bilo kojeg razloga

kao kad blokirate promet kamionom,

ili ste napravili pauzu
preblizu njihova doma,

ili pijete kavu u njihovoj zalogajnici,

i oni će doći i grditi vas,

i reći vam da vas ne žele blizu sebe.

Nalazim da je stigma posebno ironična,

jer snažno vjerujem da su čistači

najvažnija radna snaga

na ulicama grada, iz tri razloga.

Oni su prvi čuvari javnog zdravlja.

Ako ne odvoze smeće

učinkovito i uspješno svaki dan,

počne ispadati iz kontejnera,

i opasnosti povezane
s tim počinju nam prijetiti

na stvarne načine.

Bolesti koje su desetljećima
i stoljećima mirovale

pojave se ponovno i
počinju nam nanositi štetu.

Ekonomija ih treba.

Ako ne možemo baciti stare stvari,

nemamo mjesta za nove stvari,

tako da strojevi ekonomije

počinju zastajkivati kada
je konzumiranje ugroženo.

Ne potičem kapitalizam,
samo ističem njihov odnos.

I onda imamo ono što zovem

naša prosječna, potrebna brzina kretanja.

Time jednostavno mislim

kako smo se brzo navikli kretati

u trenutnom vremenu i dobu.

Obično se ne brinemo, ne
popravljamo, ne nosimo sa sobom

svoju šalicu za kavu,
ili vrećicu za trgovinu,

ili bocu vode.

Koristimo ih, bacimo ih,
zaboravimo na njih,

jer znamo da postoji radna snaga

s druge strane koja će to sve odnijeti.

Danas želim predložiti nekoliko načina

da razmislimo o čišćenju
koji će možda pomoći

da se ukloni stigma

i da ih uključimo u ovaj razgovor

o izgradnji grada koji je održiv i human.

Njihov rad, ja mislim,
je pomalo liturgijski.

Svakog dana su na ulici, ritmično.

Nose uniforme u mnogim gradovima.

Znate kada ih trebate očekivati.

I njihov rad nam omogućuje naš rad.

Oni su forma osiguravanja.

Tijek koji održavaju

drži nas sigurnima od samih sebe,

našeg smeća, naših odbačenih stvari,

i onda se tijek mora održavati stalno

bez obzira na sve.

Dan nakon 11. rujna 2001.,

čula sam režanje kamiona
za smeće na ulicama,

i zgrabila sam svog novorođenog
sina i potrčala dolje

i ondje je bio čovjek koji je radio
svoju rutu za recikliranje papira

kao što je to činio svake srijede.

I pokušala sam mu zahvaliti
jer je radio svoj posao

na taj dan od svih dana,

no počela sam plakati.

I pogledao me,

i samo je klimnuo i rekao,

"Bit ćemo dobro.

Bit ćemo dobro."

Tek kasnije počela sam

istraživati čišćenje,

i srela sam ponovno tog čovjeka.

Njegovo je ime Paulie,
i puno smo puta radili skupa,

i postali smo dobri prijatelji.

Želim vjerovati da je Paulie bio u pravu.

Bit ćemo dobro.

Ali u našem trudu da podesimo

kako kao vrsta postojimo na planetu,

moramo uključiti i uzeti u obzir

sve troškove, uključujući
i stvarni ljudski trošak

rada.

I bili bismo mudri

kada bi stupili u kontakt
s ljudima koji taj posao rade

i stekli njihovu ekspertizu

o tome kako razmišljamo,

kako stvaramo sustave oko održivosti

koji nas vode od recikliranja uz cestu,

koje je strašan uspjeh kroz 40 godina,

kroz cijeli SAD i zemlje širom svijeta,

i podići nas na širi horizont

gdje gledamo ostale oblike otpada

koje možemo smanjiti

iz proizvodnje i industrije.

Gradski otpad, na koji mislimo
kada pričamo o smeću,

daje tri posto tijeka smeća nacije.

To je zapanjujuća statistika.

U toku vaših dana,

vaših života,

kada vidite nekoga čiji je posao

da čisti za vama,

uzmite trenutak da ih prepoznate.

Uzmite tren da im zahvalite.

(Pljesak)