Imala sam 10 godina kada sam otišla na kampiranje s tatom u planine Adirondack, divlje područje u sjevernom djelu države New York. Bio je to prekrasan dan. Šuma je blistala. Sunce je činilo da lišće svijetli kao ukrašeno staklo, i da nije bilo staze koju smo slijedlili, gotovo smo se mogli pretvarati da smo prva ljudska bića koja su hodala tom zemljom. Došli smo do našeg mjesta za kampiranje. Bilo je to sklonište na strmini koja je gledala na kristalno, prekrasno jezero, kada sam oktrila užas. Iza skloništa bilo je smetlište, veliko 40 stopa kvadratnih sa trulim ogriscima jabuka i zgužvanom alu folijom i mrtvom tenisicom. I bila sam zapanjena, bila sam ljuta i jako zbunjena. Izletnici su bili prelijeni da iznesu ono što su donijeli, što su mislili tko će čistiti za njima? To pitanje ostalo je samnom, i malo se pojednostavilo. Tko čisti za nama? Kako god podesite ili gdje god da stavite nas, tko čisti za nama u Istanbulu? Tko čisti za nama u Riu Parizu ili Londonu? Ovdje u New Yorku, Odjel za Čistoću čisti za nama, u pjesmi 11000 tona smeća i 2000 tona reciklaže svakog dana. Htjela sam ih upoznati kao pojedince. Htjela sam razumjeti tko radi taj posao. Kako je nositi uniformu i imati taj teret? Tako da sam započela istraživački projekt s njima. Vozila sam se u kamionima i šetala rutama i intervjuirala ljude u uredima i postrojenjima po cijelom gradu, i puno toga naučila, ali sam još uvijek bila outsider. Morala sam otići dublje. Tako da sam počela raditi kao čistač. Nisam se samo vozila u kamionima. Vozila sam kamion. I upravljala mehaničkim metlama i čistila snijeg. To je bila iznimna privilegija i odlično obrazovanje. Svi pitaju za miris. Tu je, ali ne prevladava toliko koliko mislite, i na dane kada je izrazito loš, brzo se naviknete. Teško se naviknuti na težinu. Znala sam ljude koji su radili nekoliko godina a tijela su im se još prilagođavala na teret nošenja na vašem tijelu tone smeća svakog tjedna. Onda ovdje je opasnost. Prema Birou za Statistiku Rada, čišćenje je jedno je od 10 najopasnijih zanimanja u zemlji, i naučila sam zašto. Ulazite i izlazite iz prometa svaki dan, i zuji oko vas. Želi vas samo obići, često su to motoristi koji ne obraćaju pažnju. To je strašno loše za radnike. I samo smeće je puno opasnosti i često izlijeće iz kamiona i radi štetu. Također sam naučila o ustrajnosti smeća. Kada siđete s rubnjaka i vidite grad iza kamiona, poćnete shvaćati da smeće je samo po sebi sila prirode. Nikad ne prestaje dolaziti. To je i forma disanja i cirkulacije. Uvijek mora biti u pokretu. A tu je i stigma. Stavite uniformu i postajete nevidljivi, dok god netko nije ljut na vas iz bilo kojeg razloga kao kad blokirate promet kamionom, ili ste napravili pauzu preblizu njihova doma, ili pijete kavu u njihovoj zalogajnici, i oni će doći i grditi vas, i reći vam da vas ne žele blizu sebe. Nalazim da je stigma posebno ironična, jer snažno vjerujem da su čistači najvažnija radna snaga na ulicama grada, iz tri razloga. Oni su prvi čuvari javnog zdravlja. Ako ne odvoze smeće učinkovito i uspješno svaki dan, počne ispadati iz kontejnera, i opasnosti povezane s tim počinju nam prijetiti na stvarne načine. Bolesti koje su desetljećima i stoljećima mirovale pojave se ponovno i počinju nam nanositi štetu. Ekonomija ih treba. Ako ne možemo baciti stare stvari, nemamo mjesta za nove stvari, tako da strojevi ekonomije počinju zastajkivati kada je konzumiranje ugroženo. Ne potičem kapitalizam, samo ističem njihov odnos. I onda imamo ono što zovem naša prosječna, potrebna brzina kretanja. Time jednostavno mislim kako smo se brzo navikli kretati u trenutnom vremenu i dobu. Obično se ne brinemo, ne popravljamo, ne nosimo sa sobom svoju šalicu za kavu, ili vrećicu za trgovinu, ili bocu vode. Koristimo ih, bacimo ih, zaboravimo na njih, jer znamo da postoji radna snaga s druge strane koja će to sve odnijeti. Danas želim predložiti nekoliko načina da razmislimo o čišćenju koji će možda pomoći da se ukloni stigma i da ih uključimo u ovaj razgovor o izgradnji grada koji je održiv i human. Njihov rad, ja mislim, je pomalo liturgijski. Svakog dana su na ulici, ritmično. Nose uniforme u mnogim gradovima. Znate kada ih trebate očekivati. I njihov rad nam omogućuje naš rad. Oni su forma osiguravanja. Tijek koji održavaju drži nas sigurnima od samih sebe, našeg smeća, naših odbačenih stvari, i onda se tijek mora održavati stalno bez obzira na sve. Dan nakon 11. rujna 2001., čula sam režanje kamiona za smeće na ulicama, i zgrabila sam svog novorođenog sina i potrčala dolje i ondje je bio čovjek koji je radio svoju rutu za recikliranje papira kao što je to činio svake srijede. I pokušala sam mu zahvaliti jer je radio svoj posao na taj dan od svih dana, no počela sam plakati. I pogledao me, i samo je klimnuo i rekao, "Bit ćemo dobro. Bit ćemo dobro." Tek kasnije počela sam istraživati čišćenje, i srela sam ponovno tog čovjeka. Njegovo je ime Paulie, i puno smo puta radili skupa, i postali smo dobri prijatelji. Želim vjerovati da je Paulie bio u pravu. Bit ćemo dobro. Ali u našem trudu da podesimo kako kao vrsta postojimo na planetu, moramo uključiti i uzeti u obzir sve troškove, uključujući i stvarni ljudski trošak rada. I bili bismo mudri kada bi stupili u kontakt s ljudima koji taj posao rade i stekli njihovu ekspertizu o tome kako razmišljamo, kako stvaramo sustave oko održivosti koji nas vode od recikliranja uz cestu, koje je strašan uspjeh kroz 40 godina, kroz cijeli SAD i zemlje širom svijeta, i podići nas na širi horizont gdje gledamo ostale oblike otpada koje možemo smanjiti iz proizvodnje i industrije. Gradski otpad, na koji mislimo kada pričamo o smeću, daje tri posto tijeka smeća nacije. To je zapanjujuća statistika. U toku vaših dana, vaših života, kada vidite nekoga čiji je posao da čisti za vama, uzmite trenutak da ih prepoznate. Uzmite tren da im zahvalite. (Pljesak)