Imala sam 10 godina
kada sam otišla na kampiranje s tatom
u planine Adirondack, divlje područje
u sjevernom djelu države New York.
Bio je to prekrasan dan.
Šuma je blistala.
Sunce je činilo
da lišće svijetli kao ukrašeno staklo,
i da nije bilo staze koju smo slijedlili,
gotovo smo se mogli pretvarati da smo
prva ljudska bića
koja su hodala tom zemljom.
Došli smo do našeg mjesta za kampiranje.
Bilo je to sklonište na strmini
koja je gledala
na kristalno, prekrasno jezero,
kada sam oktrila užas.
Iza skloništa bilo je smetlište,
veliko 40 stopa kvadratnih
sa trulim ogriscima jabuka
i zgužvanom alu folijom
i mrtvom tenisicom.
I bila sam zapanjena,
bila sam ljuta i jako zbunjena.
Izletnici su bili prelijeni
da iznesu ono što su donijeli,
što su mislili tko će čistiti za njima?
To pitanje ostalo je samnom,
i malo se pojednostavilo.
Tko čisti za nama?
Kako god podesite
ili gdje god da stavite nas,
tko čisti za nama u Istanbulu?
Tko čisti za nama u Riu
Parizu ili Londonu?
Ovdje u New Yorku,
Odjel za Čistoću čisti za nama,
u pjesmi 11000 tona smeća
i 2000 tona reciklaže svakog dana.
Htjela sam ih upoznati kao pojedince.
Htjela sam razumjeti tko radi taj posao.
Kako je nositi uniformu
i imati taj teret?
Tako da sam započela
istraživački projekt s njima.
Vozila sam se u kamionima i šetala rutama
i intervjuirala ljude
u uredima i postrojenjima
po cijelom gradu,
i puno toga naučila,
ali sam još uvijek bila outsider.
Morala sam otići dublje.
Tako da sam počela raditi kao čistač.
Nisam se samo vozila u
kamionima. Vozila sam kamion.
I upravljala mehaničkim
metlama i čistila snijeg.
To je bila iznimna privilegija
i odlično obrazovanje.
Svi pitaju za miris.
Tu je, ali ne prevladava
toliko koliko mislite,
i na dane kada je izrazito loš,
brzo se naviknete.
Teško se naviknuti na težinu.
Znala sam ljude koji
su radili nekoliko godina
a tijela su im se još
prilagođavala na teret
nošenja na vašem tijelu
tone smeća svakog tjedna.
Onda ovdje je opasnost.
Prema Birou za Statistiku Rada,
čišćenje je jedno je od 10 najopasnijih
zanimanja u zemlji,
i naučila sam zašto.
Ulazite i izlazite iz prometa svaki dan,
i zuji oko vas.
Želi vas samo obići, često su to
motoristi koji ne obraćaju pažnju.
To je strašno loše za radnike.
I samo smeće je puno opasnosti
i često izlijeće iz kamiona
i radi štetu.
Također sam naučila o ustrajnosti smeća.
Kada siđete s rubnjaka
i vidite grad iza kamiona,
poćnete shvaćati da smeće
je samo po sebi sila prirode.
Nikad ne prestaje dolaziti.
To je i forma disanja i cirkulacije.
Uvijek mora biti u pokretu.
A tu je i stigma.
Stavite uniformu i postajete nevidljivi,
dok god netko nije ljut na
vas iz bilo kojeg razloga
kao kad blokirate promet kamionom,
ili ste napravili pauzu
preblizu njihova doma,
ili pijete kavu u njihovoj zalogajnici,
i oni će doći i grditi vas,
i reći vam da vas ne žele blizu sebe.
Nalazim da je stigma posebno ironična,
jer snažno vjerujem da su čistači
najvažnija radna snaga
na ulicama grada, iz tri razloga.
Oni su prvi čuvari javnog zdravlja.
Ako ne odvoze smeće
učinkovito i uspješno svaki dan,
počne ispadati iz kontejnera,
i opasnosti povezane
s tim počinju nam prijetiti
na stvarne načine.
Bolesti koje su desetljećima
i stoljećima mirovale
pojave se ponovno i
počinju nam nanositi štetu.
Ekonomija ih treba.
Ako ne možemo baciti stare stvari,
nemamo mjesta za nove stvari,
tako da strojevi ekonomije
počinju zastajkivati kada
je konzumiranje ugroženo.
Ne potičem kapitalizam,
samo ističem njihov odnos.
I onda imamo ono što zovem
naša prosječna, potrebna brzina kretanja.
Time jednostavno mislim
kako smo se brzo navikli kretati
u trenutnom vremenu i dobu.
Obično se ne brinemo, ne
popravljamo, ne nosimo sa sobom
svoju šalicu za kavu,
ili vrećicu za trgovinu,
ili bocu vode.
Koristimo ih, bacimo ih,
zaboravimo na njih,
jer znamo da postoji radna snaga
s druge strane koja će to sve odnijeti.
Danas želim predložiti nekoliko načina
da razmislimo o čišćenju
koji će možda pomoći
da se ukloni stigma
i da ih uključimo u ovaj razgovor
o izgradnji grada koji je održiv i human.
Njihov rad, ja mislim,
je pomalo liturgijski.
Svakog dana su na ulici, ritmično.
Nose uniforme u mnogim gradovima.
Znate kada ih trebate očekivati.
I njihov rad nam omogućuje naš rad.
Oni su forma osiguravanja.
Tijek koji održavaju
drži nas sigurnima od samih sebe,
našeg smeća, naših odbačenih stvari,
i onda se tijek mora održavati stalno
bez obzira na sve.
Dan nakon 11. rujna 2001.,
čula sam režanje kamiona
za smeće na ulicama,
i zgrabila sam svog novorođenog
sina i potrčala dolje
i ondje je bio čovjek koji je radio
svoju rutu za recikliranje papira
kao što je to činio svake srijede.
I pokušala sam mu zahvaliti
jer je radio svoj posao
na taj dan od svih dana,
no počela sam plakati.
I pogledao me,
i samo je klimnuo i rekao,
"Bit ćemo dobro.
Bit ćemo dobro."
Tek kasnije počela sam
istraživati čišćenje,
i srela sam ponovno tog čovjeka.
Njegovo je ime Paulie,
i puno smo puta radili skupa,
i postali smo dobri prijatelji.
Želim vjerovati da je Paulie bio u pravu.
Bit ćemo dobro.
Ali u našem trudu da podesimo
kako kao vrsta postojimo na planetu,
moramo uključiti i uzeti u obzir
sve troškove, uključujući
i stvarni ljudski trošak
rada.
I bili bismo mudri
kada bi stupili u kontakt
s ljudima koji taj posao rade
i stekli njihovu ekspertizu
o tome kako razmišljamo,
kako stvaramo sustave oko održivosti
koji nas vode od recikliranja uz cestu,
koje je strašan uspjeh kroz 40 godina,
kroz cijeli SAD i zemlje širom svijeta,
i podići nas na širi horizont
gdje gledamo ostale oblike otpada
koje možemo smanjiti
iz proizvodnje i industrije.
Gradski otpad, na koji mislimo
kada pričamo o smeću,
daje tri posto tijeka smeća nacije.
To je zapanjujuća statistika.
U toku vaših dana,
vaših života,
kada vidite nekoga čiji je posao
da čisti za vama,
uzmite trenutak da ih prepoznate.
Uzmite tren da im zahvalite.
(Pljesak)