Aporofobija, strah od siromašnih | Adela Cortina | TEDxUPValència

"Ne postoji ljudsko biće koje nema nešto vrijedno za ponuditi". Adela Cortina nam predstavlja novu riječ, aporofobiju, strah od siromaštva ili odbojnost prema siromaštvu ili siromašnim ljudima. Nedavno je riječ i službeno uvrštena u Rječnik španjolskog jezika Kraljevske španjolske akademije. Cortina predstavlja društveno i etičko značenje koje obuhvaća ova riječ. Za više informacija posjetite http://www.tedxupvalencia.com/

Professor emeritus etike i filozofije na Sveučilištu u Valenciji, članica Realne akademije za moralne i političke znanosti i Doctor honoris causa na Politehničkom sveučilištu u Valenciji te drugim sveučilištima. Radi na temama kao što su građanstvo, demokracija ili kozmopolitizam, kao i primjena etike u ekonomiji i poslovanja na znanost, tehnologiju, politiku, ljudski razvoj, bioetiku, medije ili obrazovanje.
Ovaj govor je dio TEDx događanja, organiziran neovisno o TED konferencijama. Više na http://ted.com/tedx.

Prije svega, puno vam hvala na pozivu
da večeras budem ovdje

na ovim razgovorima na kojima
nisam nikada sudjelovala.

Rečeno mi je da ono što ovdje trebam
učiniti jest prodati neku ideju.

(Smijeh)

I budući da treba prodati neku ideju,

imam namjeru to i učiniti.

Ne znam hoću li uspjeti,

no, na kraju mi možete reći
jesam li uspjela ili ne.

Ideja je zapravo jedna riječ.

I ta riječ zvuči pomalo uvredljivo,
a riječ je "aporofobija".

Neću reći:
"Ponovite svi: aporofobija."

Ali svatko može o njoj razmisliti u sebi.

Riječ koju vam želim prodati
je "aporofobija".

Ta riječ je nova riječ.

Štoviše, usudit ću se reći
da je ta riječ revolucionarna.

I zbog toga želim ovdje o njoj govoriti.

Zašto je nova? Toliko je nova
da do 20. prosinca 2017.

još nije bila uvrštena u
Rječnik španjolskog jezika.

Još je sasvim topla, tek pečena.

(Smijeh)

Zašto je revolucionarna?
Zato jer ju je devet dana kasnije,

29. prosinca,

španjolska fondacija za jezik
pod nazivom Fundéu BBVA

proglasila za Riječ godine 2017.,

ispred drugih kandidata
kao što su "Bitcoin",

(Smijeh)

oprostite,

(Pljesak)

"uberizacija", "lažne vijesti".

Zbog čega su se odlučili
za "aporofobiju"?

Zato jer su shvatili da je u stanju
transformirati društvenu stvarnost.

I to je ono o čemu večeras želim govoriti.

Vjerujem da ima sposobnost mijenjati
društvenu stvarnost.

Na početku ću se zapitati
što je aporofobija

i to ću učiniti uz vašu pomoć.

I zapitat ću se zbog čega trebamo
nove riječi pored svih koje već imamo.

I nakon toga, zbog čega ima sposobnost
mijenjati društvenu stvarnost.

Da bismo počeli po redu,

prvo bih željela citirati početak
odličnog romana Gabriela Garcíe Márqueza,

koji ste, pretpostavljam svi čitali,
a ako niste, sada hoćete,

(Smijeh)

koji nosi naslov "Sto godina samoće".

Taj izvanredni početak glasi ovako:

"Mnogo godina kasnije, pukovnik Aureliano
Buendía, stojeći ispred voda za strijeljanje,

sjetio se onog davnog posliijepodneva
kada ga je otac poveo da upozna led.

Makondo je tada bio selo
s dvadeset kuća od trske i blata,

smješteno na obali rijeke
s kristalno čistom vodom

koja je brzala koritom od kamenja,

glatkog, bijelog i ogromnog
kao prethistorijska jaja.

Svijet je bio tako nov
da neke stvari nisu imale imena

i, da bi ih se spomenulo,
trebalo ih je pokazati prstom."

Povijest čovječanstva u velikoj je mjeri

nastojanje da se imenuju stvari
kako bi postale dio našeg svijeta,

kako bi ih uveli u naš svijet,
svijet dijaloga, razmišljanja,

razgovora, javnog mnijenja.

Jer dok za njih nemamo ime,

iako postoje, nama se čini
da nisu naš dio.

Prije svega kamenje i kuće
možemo pokazati prstom.

Ali postoji mnoštvo ljudskih
i društvenih činjenica

koje ne možemo pokazati prstom
jer nemaju fizičko tijelo.

Ne možemo prstom pokazati
pravdu, ljepotu, demokraciju,

suosjećanje, velikodušnost.

Kao što također ne možemo prstom pokazati
one druge riječi ili činjenice

koje su puno tamnije i strašnije,

koje čine svijet mržnje i fobija.

Ne možemo prstom pokazati
antisemitizam, ksenofobiju,

kršćanofobiju, islamofobiju.

Sve fobije kojih se sjetite,
uključujući mizoginiju.

To su realnosti kojima moramo
pridjenuti riječ

jer ne možemo na njih ukazati prstom.

A kada im pridjenemo riječ,
prepoznajemo ih i identificiramo.

I prije svega, pokušavamo
zauzeti stav prema njima.

Razmišljamo želimo li ih poticati
ili, naprotiv, iskorijeniti.

Na primjer,

1. prosinca Institut za meteorologiju
je došao na jednu krasnu ideju

da najopasnijim i najpogubnijim olujama
nadjene osobna imena.

Onima koje imaju najgore posljedice.

A zašto su došli na takvu ideju?

Zato jer, začudo, kada oluja
ima vlastito ime,

ljudi je prepoznaju, uočavaju i,
prije svega, poduzimaju mjere opreza.

I tako su se rodili: Ana, David, Bruno,
Karmen i, nažalost,

mnogo drugih koji će se tek roditi.

Ljudi poduzimaju mjere opreza
kada atmosferska nepogoda ima ime.

No, pitanje je: zar nema
društvenih nepogoda još opasnijih

od atmosferskih nepogoda?

Zar se može dogoditi nepogoda
opasnija od neprihvaćanja siromašnih?

Neprihvaćanja bespomoćnih?
Neprihvaćanja onih u nevolji?

Vjerovala sam da nam je potrebna riječ
da ukaže na to neprihvaćanje siromašnih,

da ga prepoznamo.

Zato sam uzela svoj grčki rječnik
i potražila riječ "siromašan".

Završetak sam već imala
jer to je uvijek "fobija".

(Smijeh)

I potražila sam riječ "siromašan".

I složila riječ "aporofobia"

koja dolazi od "aporos",
što znači siromašan, onaj bez sredstava,

kako kažemo za nekoga u aporetičkoj
situaciji, onog koji nema izlaza,

i riječi "fobeo", što znači bojati se
ili čak mrziti.

I skovala sam tu riječ.

Predložila sam je Kraljevskoj akademiji, bez
puno uspjeha jer to je bilo prije 22 godine.

(Smijeh)

No, pozivam vas da budete ustrajni
kada imate neku ideju

jer na koncu ćete uspjeti.

I zaista, 22 godine kasnije

ta riječ se nalazi u
Rječniku Kraljevske akademije.

Zašto mi se činilo važnim
da se uvrsti ta riječ?

Zato jer vjerujem da postoji
odbojnost prema siromašnima.

I dok nije postojala riječ,

događalo se ono što se
s ideologijama događa:

da imaju ogroman utjecaj,

ali mi nismo svjesni da su ovdje.

I onda se nastavlja
ta situacija asimetrije

između onih koji prakticiraju aporofobiju
i onih nemoćnih

koji se nalaze u inferiornom položaju.

Trebalo je dati ime kako bi se
razotkrila ta ideologija

koja sad barem ima ime.

Željela sam nešto upitati prisutne,
ali nije sad na njima da govore

jer sada govorim ja,
no, razgovarat ćemo kasnije.

Željela sam upitati vjeruju li
da postoji odbojnost prema siromašnima,

vjeruju li da postoji aporofobija.

Ideja mi se pojavila na
temelju iskustva, očigledno,

i za to ću iznijeti jedan primjer.

Godine 2017. u Španjolsku je došlo
81 millijun turista.

Mediji su tu vijest prenosili
istinskim entuzijazmom

jer je turizam glavni prihod naše zemlje.

Naravno, bili su to stranci,
ali nisu potakli ksenofobiju,

nego ih se prihvaćalo
i tretiralo brižno

i čak je, kao što možda znate,

uveden akademski stupanj
ugostiteljskih znanosti,

koji priprema ljude
za asistenciju i pomoć

strancima koji dolaze s novcem.

Zaista ih se gostoljubivo prihvaća,
pazi na njih

jer dolaze s resursima.

Iste godine došli su također stranci
s druge strane Gibraltarskog tjesnaca.

Došli su na splavima; mnogo ih je
poginulo na Mediteranu.

Drugi su stigli na obale
i susreli se s ogradom.

Neki su bili poslani u
prihvatne centre za imigrante.

Neki su se na koncu integrirali
u neku od zemalja Europske unije.

No tada su počeli otkrivati
svu radost neprihvaćanja i odbojnosti.

Ništa od gostoprimstva.
Baš naprotiv, neprijateljstvo.

Do te mjere da su se prekomjerno
namnožile neke grupe i stranke -

kasnije ću vas upitati:
ksenofobne ili aporofobne?

Te su se stranke pojavile u
visoko civiliziranim zemljama poput

Francuske, Mađarske, Njemačke, Nizozemske.

Ali nije bilo problema samo u Europi,
nego i u Sjedinjenim državama.

Svi mi ovdje dobro se sjećamo

kako je Trump namjeravao izbaciti

veliki broj Latinoamerikanaca

i inzistira na izgradnji zida
prema Meksiku.

Jedni i drugi su stranci.
Pitanje je:

Odbija li ih zato jer su stranci?

Ili zato jer su siromašni?

A siromašne odbijamo čak i kada su
dio naše vlastite obitelji.

To je bilo ono što me zaokupljalo
i o čemu sam razmišljala

i kako imamo potrebu
to na neki način imenovati.

Zato me veseli da sada postoji
riječ aporofobija

za ukazivanje na tu nepogodu
koju mislim da treba prepoznati,

no pred nama je još puno posla.

Postoji naziv. Treba se upitati

koji su uzroci aporofobije.

I prije svega, što želimo poduzeti
u vezi s njom?

Želimo li je njegovati, promovirati?

Ili je, naprotiv, želimo
onemogućiti i iskorijeniti?

Koji su uzroci aporofobije?

Mislim da u ovom času ne možemo
previše o tome govoriti,

ali znam da postoji grupa
neuroznanstvenika koji nastoje dokazati

da ksenofobija ima cerebralnu osnovu.

Da je naš mozak aporofobičan.

Pardon, da je naš mozak ksenofobičan.

Zvuči loše, loša je vijest
da je naš mozak ksenofobičan.

No, argumenti u prilog tome,

koje iznose autori poput
Eaglemana i Eversa,

argumenti su da je preživljavanje temeljni
samo-interes našeg mozga.

Nas zanima preživljavanje.

I zbog toga se nastojimo okružiti
ljudima koji nam se sviđaju,

ljudima koji su nam slični,
s kojima se osjećamo ugodno.

Zato nam se više sviđaju oni koji
imaju isti jezik i fizionomiju kao mi.

Ne oni koji su drugačiji.

Različitost, u principu,
rađa određenu odbojnost.

Štoviše, posjedujemo jedan mehanizam
disocijacije koji nam omogućava

ograditi se od svega onoga
što nas uznemiruje i smeta.

Ignoriramo one koji
nas uznemiruju i smetaju.

Stoga, s obzirom na ta dva
elementa zajedno,

premda posjedujemo i druge
osobine i sklonosti,

kao što su empatija
i selektivna simpatija,

proizlazi da naš mozak
na kraju osjeća ksenofobiju

i ignorira one koji su različiti.

Ipak želim još malo govoriti
o podlozi aporofobije.

Jer iako smo ksenofobični
s obzirom na naš mozak,

ispada da smo kao ljudska bića
također sposobni za skrb o drugima.

Također smo sposobni brinuti o drugima.

Ideja da smo apsolutno radikalni egoisti,

da smo nesposobni brinuti o drugima,
nije točna.

I kao što svi znate,

kad je objavljena ta čuvena knjiga
o egoističnom genu,

vrlo brzo je objavljena knjiga
o altruističnom genu.

Nismo samo egoisti,
već smo također i altruisti.

I jedan od razloga koji je naveo
Darwina da odgodi objavljivanje

"Porijeklo čovjeka"

bio je upravo otkriće
biološkog altruizma

koji je bilo jako teško
uklopiti u njegovu teoriju.

Kako objasniti altruizam među bićima

koja bi se trebala međusobno
natjecati u borbi za život?

A objašnjenje, bilo ih je mnogo,

no, vjerujem da je za ono čime se mi
bavimo ovdje najzanimljivije ono

da smo mi kao ljudska bića
egoisti, ali također i altruisti,

u smislu da smo spremni
pomoći drugima,

uključujući i one koji nam nisu u rodu,

čak i onkraj egoističnog gena.

Spremni smo pomoći,
ali sve dok primamo.

Spremni smo dati
i spremni smo primiti.

I onda dolaze sve te uzrečice
koje stalno govorimo, kao:

"Onaj koji prima obavezuje se da daje",
"Prijatelji u nevolji"

"Danas tebi, sutra meni".

Svi shvaćamo da treba davati
i da treba primati

i da je puno pametnije igrati igre
s pozitivnom sumom

nego igre s nultom sumom.

I mnogo je mudrije surađivati
nego biti u sukobu s drugima.

Mnogo je bolje educirati za suradnju
nego za sukob,

to je jasno.

Stoga su naša društva
u suštini kooperativna.

U osnovi mi smo vrsta
homo reciprocans.

Mi smo bića recipročnosti.

U tom smislu, čini mi se vrlo zanimljiva

anegdota koju pričaju dva matematičara,
Nowak i Sigmund.

Kažu da je na Oxfordu bio jedan profesor
koji je uvijek prisustvovao

pogrebima svojih kolega.

Kad su ga ljudi pitali zašto,
odgovor je bio,

zato jer očekuje da će oni
biti na njegovom kada umre.

(Smijeh)

No, očito, ne ti isti.

(Smijeh)

U tom jednostavnom činu otkrili su

mehanizam indirektnog reciprociteta.

Spremni smo dati dokle god primamo.

Što je najbolje, ne od onih istih
kojima smo dali, nego od drugih.

I to je srž naših društava

jer naša društva su ugovorna

u pogledu ekonomije, politike
i svega ostalog.

Spremni smo ispunjavati svoje obaveze

sve dok država štiti naša prava.

Spremni smo sudjelovati
u ekonomskim transakcijama

dokle god nam drugi poslije vraćaju.

Spremni smo davati dokle god primamo.

I očito je puno pametnije
graditi ugovorna društva

nego konfliktna društva.

Sukob je poguban,
neuspješna država također.

Pogrešna je ideja da su oni koji
uspijevaju u životnoj borbi,

ti koji pokušavaju sve ostale
ukloniti s tržišta,

ukloniti sve ostale u razredu
i ne dijele bilješke.

Oni ne rade ništa drugo do
generiranja neprijatelja i protivnika.

Pametno je i razborito
nastojati stvarati prijatelje.

No, dok ovo govorimo,
još uvijek se krećemo samo

unutar okvira "ti meni, ja tebi".

U okviru ugovora, posjedovanja
nečega u zamjenu za nešto.

Mislim da je dobra vijest
da smo sposobni surađivati

i da smo sposobni ugovarati.

Mnogo bolje nego misliti
da smo racionalni egoisti

i da je ljudska racionalnost
maksimizator koristi.

Mislim da je to dobra vijest.

No, ipak se događa da,
ako živimo u ugovornim društvima,

postoji jedna mala poteškoća.

Što se događa sa svima onima koji
naizgled ne mogu dati ništa u zamjenu?

Jer ako je ključ našeg društva
međusobna razmjena,

oni koji naizgled nemaju ništa
za dati u zamjenu

nužno ostaju isključeni.

A to su siromašni.

To su bijedni.

To su oni koji nemaju ni kockice ni čašice

za igranje u ovoj našoj igri
međusobne razmjene,

igri "ti meni, ja tebi"
jer ne mogu uzvratiti ničim

što se doima zanimljivim
za igranje u našem svijetu.

A ako tako stoje stvari,
nužno stvaramo isključene.

I nije primjereno pitanje:
Kako je moguće da postoje isključeni?

Jer upravo oni koji naizgled
nemaju ništa zanimljivo za dati u zamjenu,

automatski ostaju izvan igre
međusobne razmjene.

Naravno da imaju nešto
za dati i razmijeniti

oni koje kupuju nogometni timovi,
iako su istočnjaci.

Ne smetaju nam nogometaši
drugih etničkih skupina i drugih rasa,

a koji su, nema sumnje, važni
za osvajanje prvenstva.

Ne smetaju nas zvijezde i pjevači
drugih rasa i etniciteta.

Ne smeta nas nitko od njih;

a još manje investitori koji dolaze
kupovati kod nas stanove i vile

i održavaju ih kada
to ne može država.

Jedni i drugi nas zanimaju,
iako su druge etničke pripadnosti

zato jer mogu nešto dati u zamjenu.

Naša ugovorna sposobnost
bila bi korijen,

a oni koji naizgled nemaju
ništa zanimljivo za dati u zamjenu

bili bi oni koji ostaju izvan,
drugim riječima, isključeni.

Vjerujem da od 20. prosinca 2017.

imamo riječ koja ukazuje
na tu odbojnost prema siromašnima,

to ostavljanje siromašnih izvan.

A tko su ti siromašni?

Mentalno bolesni, fizički invalidi,

imigranti, izbjeglice

i prije svega, po mom sudu, oni
koji u svakoj sferi društvenog života

nemaju dovoljno sredstava
za igranje igre

koja se igra u toj sferi.

Što mogu biti glasovi u politici,

može biti novac u ekonomiji,

ali na sveučilištima to mogu biti
pozicije na kojima se izmjenjujemo,

mogu biti privilegije,

mogu biti uzajamna priznanja
koja odajemo jedni drugima.

One usluge kojima se posvuda igramo.

Jer siromaštvo nije samo ekonomsko,

nego je to i dječak koji je
zlostavljan u školi

zato jer je najranjiviji,

osoba koja na sveučilištu ostaje
na najnižoj poziciji

jer nema usluge koje bi mogla razmijeniti.

U svakoj sferi društvenog života
ima netko tko naizgled

nema ništa zanimljivo za dati
i zbog toga ostaje isključen

i izopćen.

Ja mislim da je riječ "aporofobija"
vrlo važna

kako bismo izoštrili svoju osjetljivost
uočavajući na svakom mjestu

onoga tko se u tom času osjeća
izostavljen i izopćen.

Ali jednom kada imamo riječ i uzroke,

dolazi zadnji dio: što učiniti?

Kako se oduprijeti aporofobiji?

Jer možemo je i dalje uzgajati

našim ekonomskim sustavom,
našim političkim sustavima.

Ili je možemo nastojati iskorijeniti
jer smo svijesni

da je to prava tempirana bomba.

I da je mnogo gora od bilo koje
atmosferske nepogode koju poznajemo

jer to je jedna opasna društvena nepogoda.

Što učiniti protiv aporofobije?

Kao prvo, jedna dobra vijest.
Rekla sam već puno loših.

Dobra je vijest da je,
kao što svi vi već znate,

ljudski mozak izuzetno plastičan.

Ljudski mozak se reformira i transformira

pod društvenim utjecajem,
čak i prije rođenja.

Stoga, možemo pokušati
transformirati naš mozak

i nećemo biti osuđeni ni na ksenofoboju
niti na aporofobiju.

Međutim, pitanje je onda,
dokle želimo ići?

A vjerujem da smo odgovor već dali
u deklaracijama

koje smo donijeli tijekom
naše zajedničke egzistencije.

Deklaracija o pravima čovjeka
iz 1948. kaže

da sva ljudska bića imaju dostojanstvo.

Tu je tvrdnju postavio već i Kant
prije više od dva stoljeća.

Tvrdnja o dostojanstvu svih ljudskih bića.

A aporofobija je istinski napad
na ljudsko dostojanstvo.

Jer obezvrijeđivati i marginalizirati
grupu ljudi

zato što nemaju dovoljno sredstava
na svim tim poljima

jest istinski napad na
ljudsko dostojanstvo.

No, to je i napad na demokraciju

jer ne može biti demokracije
ako postoji aporofobija.

Glavni ključ demokracije je jednakost.

I ne mogu postojati društva
radikalne nejednakosti

u kojima su neki dobro situirani,
a drugi marginalizirani od njih.

Zbog prava na dostojanstvo
i iz razloga demokracije,

aporofobija mora biti iskorijenjena
i nedozvoljena.

A pitanje je, kao uvijek, kako?

A odgovor, na jednom sveučilištu,
uvijek mora biti, putem edukacije.

Mora postojati formalna
i neformalna edukacija

u školama i na sveučilištima,

u komunikacijskim medijima
i na društvenim mrežama.

I također, gradeći egalitarne institucije

jer smo navikli na
asimetrične institucije

koje generiraju nejednakost i asimetriju.

A jedan od velikih ciljeva za 21. stoljeće

je iskorijeniti siromaštvo,

zato jer postoje sredstva za to,
dužnost nam je to učiniti

i svim ljudskim bićima
dati mogućnost da ostvare

svoje životne planove koji su njima važni.

Sve su to razlozi pravde
i prema tome treba ići.

No čini mi se da razlozi pravde
još uvijek nisu dovoljni

nego nam ostaje još nešto
o čemu treba educirati,

vjerujem da je potrebna
edukacija o suosjećanju.

Suosjećanje je sposobnost
s drugima osjećati

njihovu tugu, njihovu radost.

Suosjećati znači uvidjeti nečiju tugu

i onda mu nastojati pomoći
da je prebrodi i izađe iz nje,

a suosjećati u radosti

znači veseliti se s drugim
kada stvari ispadnu dobro.

No, osim suosjećanja treba imati
jedan osnovni element,

a to je bistar dar zapažanja.

Jer ne postoji nijedno ljudsko biće koje
ne bi imalo ništa vrijedno za ponuditi.

Kada mislimo da ima onih koji
nemaju ništa za ponuditi u zamjenu,

kada se čini da nemaju ništa za ponuditi,

naše je sljepilo ono
što nam priječi da shvatimo

da svatko ima nešto za ponuditi.

No, za to moramo dobro izoštriti
svoj vid i senzibilnost

kako bismo uočili ono vrijedno
što postoji u svakom ljudskom biću,

da bismo to cijenili i u tome uživali
premda nije za razmjenu.

Vjerujem da sada imamo riječ,
a to je "aporofobija",

vjerujem da istražujemo uzroke,

i vjerujem da je 21. stoljeće
stoljeće u kojem ćemo to riješiti

jer se to mora iskorijeniti.

I to je ono što sam vam večeras
željela predložiti.

Puno hvala.

(Pljesak)