Prije svega, puno vam hvala na pozivu da večeras budem ovdje na ovim razgovorima na kojima nisam nikada sudjelovala. Rečeno mi je da ono što ovdje trebam učiniti jest prodati neku ideju. (Smijeh) I budući da treba prodati neku ideju, imam namjeru to i učiniti. Ne znam hoću li uspjeti, no, na kraju mi možete reći jesam li uspjela ili ne. Ideja je zapravo jedna riječ. I ta riječ zvuči pomalo uvredljivo, a riječ je "aporofobija". Neću reći: "Ponovite svi: aporofobija." Ali svatko može o njoj razmisliti u sebi. Riječ koju vam želim prodati je "aporofobija". Ta riječ je nova riječ. Štoviše, usudit ću se reći da je ta riječ revolucionarna. I zbog toga želim ovdje o njoj govoriti. Zašto je nova? Toliko je nova da do 20. prosinca 2017. još nije bila uvrštena u Rječnik španjolskog jezika. Još je sasvim topla, tek pečena. (Smijeh) Zašto je revolucionarna? Zato jer ju je devet dana kasnije, 29. prosinca, španjolska fondacija za jezik pod nazivom Fundéu BBVA proglasila za Riječ godine 2017., ispred drugih kandidata kao što su "Bitcoin", (Smijeh) oprostite, (Pljesak) "uberizacija", "lažne vijesti". Zbog čega su se odlučili za "aporofobiju"? Zato jer su shvatili da je u stanju transformirati društvenu stvarnost. I to je ono o čemu večeras želim govoriti. Vjerujem da ima sposobnost mijenjati društvenu stvarnost. Na početku ću se zapitati što je aporofobija i to ću učiniti uz vašu pomoć. I zapitat ću se zbog čega trebamo nove riječi pored svih koje već imamo. I nakon toga, zbog čega ima sposobnost mijenjati društvenu stvarnost. Da bismo počeli po redu, prvo bih željela citirati početak odličnog romana Gabriela Garcíe Márqueza, koji ste, pretpostavljam svi čitali, a ako niste, sada hoćete, (Smijeh) koji nosi naslov "Sto godina samoće". Taj izvanredni početak glasi ovako: "Mnogo godina kasnije, pukovnik Aureliano Buendía, stojeći ispred voda za strijeljanje, sjetio se onog davnog posliijepodneva kada ga je otac poveo da upozna led. Makondo je tada bio selo s dvadeset kuća od trske i blata, smješteno na obali rijeke s kristalno čistom vodom koja je brzala koritom od kamenja, glatkog, bijelog i ogromnog kao prethistorijska jaja. Svijet je bio tako nov da neke stvari nisu imale imena i, da bi ih se spomenulo, trebalo ih je pokazati prstom." Povijest čovječanstva u velikoj je mjeri nastojanje da se imenuju stvari kako bi postale dio našeg svijeta, kako bi ih uveli u naš svijet, svijet dijaloga, razmišljanja, razgovora, javnog mnijenja. Jer dok za njih nemamo ime, iako postoje, nama se čini da nisu naš dio. Prije svega kamenje i kuće možemo pokazati prstom. Ali postoji mnoštvo ljudskih i društvenih činjenica koje ne možemo pokazati prstom jer nemaju fizičko tijelo. Ne možemo prstom pokazati pravdu, ljepotu, demokraciju, suosjećanje, velikodušnost. Kao što također ne možemo prstom pokazati one druge riječi ili činjenice koje su puno tamnije i strašnije, koje čine svijet mržnje i fobija. Ne možemo prstom pokazati antisemitizam, ksenofobiju, kršćanofobiju, islamofobiju. Sve fobije kojih se sjetite, uključujući mizoginiju. To su realnosti kojima moramo pridjenuti riječ jer ne možemo na njih ukazati prstom. A kada im pridjenemo riječ, prepoznajemo ih i identificiramo. I prije svega, pokušavamo zauzeti stav prema njima. Razmišljamo želimo li ih poticati ili, naprotiv, iskorijeniti. Na primjer, 1. prosinca Institut za meteorologiju je došao na jednu krasnu ideju da najopasnijim i najpogubnijim olujama nadjene osobna imena. Onima koje imaju najgore posljedice. A zašto su došli na takvu ideju? Zato jer, začudo, kada oluja ima vlastito ime, ljudi je prepoznaju, uočavaju i, prije svega, poduzimaju mjere opreza. I tako su se rodili: Ana, David, Bruno, Karmen i, nažalost, mnogo drugih koji će se tek roditi. Ljudi poduzimaju mjere opreza kada atmosferska nepogoda ima ime. No, pitanje je: zar nema društvenih nepogoda još opasnijih od atmosferskih nepogoda? Zar se može dogoditi nepogoda opasnija od neprihvaćanja siromašnih? Neprihvaćanja bespomoćnih? Neprihvaćanja onih u nevolji? Vjerovala sam da nam je potrebna riječ da ukaže na to neprihvaćanje siromašnih, da ga prepoznamo. Zato sam uzela svoj grčki rječnik i potražila riječ "siromašan". Završetak sam već imala jer to je uvijek "fobija". (Smijeh) I potražila sam riječ "siromašan". I složila riječ "aporofobia" koja dolazi od "aporos", što znači siromašan, onaj bez sredstava, kako kažemo za nekoga u aporetičkoj situaciji, onog koji nema izlaza, i riječi "fobeo", što znači bojati se ili čak mrziti. I skovala sam tu riječ. Predložila sam je Kraljevskoj akademiji, bez puno uspjeha jer to je bilo prije 22 godine. (Smijeh) No, pozivam vas da budete ustrajni kada imate neku ideju jer na koncu ćete uspjeti. I zaista, 22 godine kasnije ta riječ se nalazi u Rječniku Kraljevske akademije. Zašto mi se činilo važnim da se uvrsti ta riječ? Zato jer vjerujem da postoji odbojnost prema siromašnima. I dok nije postojala riječ, događalo se ono što se s ideologijama događa: da imaju ogroman utjecaj, ali mi nismo svjesni da su ovdje. I onda se nastavlja ta situacija asimetrije između onih koji prakticiraju aporofobiju i onih nemoćnih koji se nalaze u inferiornom položaju. Trebalo je dati ime kako bi se razotkrila ta ideologija koja sad barem ima ime. Željela sam nešto upitati prisutne, ali nije sad na njima da govore jer sada govorim ja, no, razgovarat ćemo kasnije. Željela sam upitati vjeruju li da postoji odbojnost prema siromašnima, vjeruju li da postoji aporofobija. Ideja mi se pojavila na temelju iskustva, očigledno, i za to ću iznijeti jedan primjer. Godine 2017. u Španjolsku je došlo 81 millijun turista. Mediji su tu vijest prenosili istinskim entuzijazmom jer je turizam glavni prihod naše zemlje. Naravno, bili su to stranci, ali nisu potakli ksenofobiju, nego ih se prihvaćalo i tretiralo brižno i čak je, kao što možda znate, uveden akademski stupanj ugostiteljskih znanosti, koji priprema ljude za asistenciju i pomoć strancima koji dolaze s novcem. Zaista ih se gostoljubivo prihvaća, pazi na njih jer dolaze s resursima. Iste godine došli su također stranci s druge strane Gibraltarskog tjesnaca. Došli su na splavima; mnogo ih je poginulo na Mediteranu. Drugi su stigli na obale i susreli se s ogradom. Neki su bili poslani u prihvatne centre za imigrante. Neki su se na koncu integrirali u neku od zemalja Europske unije. No tada su počeli otkrivati svu radost neprihvaćanja i odbojnosti. Ništa od gostoprimstva. Baš naprotiv, neprijateljstvo. Do te mjere da su se prekomjerno namnožile neke grupe i stranke - kasnije ću vas upitati: ksenofobne ili aporofobne? Te su se stranke pojavile u visoko civiliziranim zemljama poput Francuske, Mađarske, Njemačke, Nizozemske. Ali nije bilo problema samo u Europi, nego i u Sjedinjenim državama. Svi mi ovdje dobro se sjećamo kako je Trump namjeravao izbaciti veliki broj Latinoamerikanaca i inzistira na izgradnji zida prema Meksiku. Jedni i drugi su stranci. Pitanje je: Odbija li ih zato jer su stranci? Ili zato jer su siromašni? A siromašne odbijamo čak i kada su dio naše vlastite obitelji. To je bilo ono što me zaokupljalo i o čemu sam razmišljala i kako imamo potrebu to na neki način imenovati. Zato me veseli da sada postoji riječ aporofobija za ukazivanje na tu nepogodu koju mislim da treba prepoznati, no pred nama je još puno posla. Postoji naziv. Treba se upitati koji su uzroci aporofobije. I prije svega, što želimo poduzeti u vezi s njom? Želimo li je njegovati, promovirati? Ili je, naprotiv, želimo onemogućiti i iskorijeniti? Koji su uzroci aporofobije? Mislim da u ovom času ne možemo previše o tome govoriti, ali znam da postoji grupa neuroznanstvenika koji nastoje dokazati da ksenofobija ima cerebralnu osnovu. Da je naš mozak aporofobičan. Pardon, da je naš mozak ksenofobičan. Zvuči loše, loša je vijest da je naš mozak ksenofobičan. No, argumenti u prilog tome, koje iznose autori poput Eaglemana i Eversa, argumenti su da je preživljavanje temeljni samo-interes našeg mozga. Nas zanima preživljavanje. I zbog toga se nastojimo okružiti ljudima koji nam se sviđaju, ljudima koji su nam slični, s kojima se osjećamo ugodno. Zato nam se više sviđaju oni koji imaju isti jezik i fizionomiju kao mi. Ne oni koji su drugačiji. Različitost, u principu, rađa određenu odbojnost. Štoviše, posjedujemo jedan mehanizam disocijacije koji nam omogućava ograditi se od svega onoga što nas uznemiruje i smeta. Ignoriramo one koji nas uznemiruju i smetaju. Stoga, s obzirom na ta dva elementa zajedno, premda posjedujemo i druge osobine i sklonosti, kao što su empatija i selektivna simpatija, proizlazi da naš mozak na kraju osjeća ksenofobiju i ignorira one koji su različiti. Ipak želim još malo govoriti o podlozi aporofobije. Jer iako smo ksenofobični s obzirom na naš mozak, ispada da smo kao ljudska bića također sposobni za skrb o drugima. Također smo sposobni brinuti o drugima. Ideja da smo apsolutno radikalni egoisti, da smo nesposobni brinuti o drugima, nije točna. I kao što svi znate, kad je objavljena ta čuvena knjiga o egoističnom genu, vrlo brzo je objavljena knjiga o altruističnom genu. Nismo samo egoisti, već smo također i altruisti. I jedan od razloga koji je naveo Darwina da odgodi objavljivanje "Porijeklo čovjeka" bio je upravo otkriće biološkog altruizma koji je bilo jako teško uklopiti u njegovu teoriju. Kako objasniti altruizam među bićima koja bi se trebala međusobno natjecati u borbi za život? A objašnjenje, bilo ih je mnogo, no, vjerujem da je za ono čime se mi bavimo ovdje najzanimljivije ono da smo mi kao ljudska bića egoisti, ali također i altruisti, u smislu da smo spremni pomoći drugima, uključujući i one koji nam nisu u rodu, čak i onkraj egoističnog gena. Spremni smo pomoći, ali sve dok primamo. Spremni smo dati i spremni smo primiti. I onda dolaze sve te uzrečice koje stalno govorimo, kao: "Onaj koji prima obavezuje se da daje", "Prijatelji u nevolji" "Danas tebi, sutra meni". Svi shvaćamo da treba davati i da treba primati i da je puno pametnije igrati igre s pozitivnom sumom nego igre s nultom sumom. I mnogo je mudrije surađivati nego biti u sukobu s drugima. Mnogo je bolje educirati za suradnju nego za sukob, to je jasno. Stoga su naša društva u suštini kooperativna. U osnovi mi smo vrsta homo reciprocans. Mi smo bića recipročnosti. U tom smislu, čini mi se vrlo zanimljiva anegdota koju pričaju dva matematičara, Nowak i Sigmund. Kažu da je na Oxfordu bio jedan profesor koji je uvijek prisustvovao pogrebima svojih kolega. Kad su ga ljudi pitali zašto, odgovor je bio, zato jer očekuje da će oni biti na njegovom kada umre. (Smijeh) No, očito, ne ti isti. (Smijeh) U tom jednostavnom činu otkrili su mehanizam indirektnog reciprociteta. Spremni smo dati dokle god primamo. Što je najbolje, ne od onih istih kojima smo dali, nego od drugih. I to je srž naših društava jer naša društva su ugovorna u pogledu ekonomije, politike i svega ostalog. Spremni smo ispunjavati svoje obaveze sve dok država štiti naša prava. Spremni smo sudjelovati u ekonomskim transakcijama dokle god nam drugi poslije vraćaju. Spremni smo davati dokle god primamo. I očito je puno pametnije graditi ugovorna društva nego konfliktna društva. Sukob je poguban, neuspješna država također. Pogrešna je ideja da su oni koji uspijevaju u životnoj borbi, ti koji pokušavaju sve ostale ukloniti s tržišta, ukloniti sve ostale u razredu i ne dijele bilješke. Oni ne rade ništa drugo do generiranja neprijatelja i protivnika. Pametno je i razborito nastojati stvarati prijatelje. No, dok ovo govorimo, još uvijek se krećemo samo unutar okvira "ti meni, ja tebi". U okviru ugovora, posjedovanja nečega u zamjenu za nešto. Mislim da je dobra vijest da smo sposobni surađivati i da smo sposobni ugovarati. Mnogo bolje nego misliti da smo racionalni egoisti i da je ljudska racionalnost maksimizator koristi. Mislim da je to dobra vijest. No, ipak se događa da, ako živimo u ugovornim društvima, postoji jedna mala poteškoća. Što se događa sa svima onima koji naizgled ne mogu dati ništa u zamjenu? Jer ako je ključ našeg društva međusobna razmjena, oni koji naizgled nemaju ništa za dati u zamjenu nužno ostaju isključeni. A to su siromašni. To su bijedni. To su oni koji nemaju ni kockice ni čašice za igranje u ovoj našoj igri međusobne razmjene, igri "ti meni, ja tebi" jer ne mogu uzvratiti ničim što se doima zanimljivim za igranje u našem svijetu. A ako tako stoje stvari, nužno stvaramo isključene. I nije primjereno pitanje: Kako je moguće da postoje isključeni? Jer upravo oni koji naizgled nemaju ništa zanimljivo za dati u zamjenu, automatski ostaju izvan igre međusobne razmjene. Naravno da imaju nešto za dati i razmijeniti oni koje kupuju nogometni timovi, iako su istočnjaci. Ne smetaju nam nogometaši drugih etničkih skupina i drugih rasa, a koji su, nema sumnje, važni za osvajanje prvenstva. Ne smetaju nas zvijezde i pjevači drugih rasa i etniciteta. Ne smeta nas nitko od njih; a još manje investitori koji dolaze kupovati kod nas stanove i vile i održavaju ih kada to ne može država. Jedni i drugi nas zanimaju, iako su druge etničke pripadnosti zato jer mogu nešto dati u zamjenu. Naša ugovorna sposobnost bila bi korijen, a oni koji naizgled nemaju ništa zanimljivo za dati u zamjenu bili bi oni koji ostaju izvan, drugim riječima, isključeni. Vjerujem da od 20. prosinca 2017. imamo riječ koja ukazuje na tu odbojnost prema siromašnima, to ostavljanje siromašnih izvan. A tko su ti siromašni? Mentalno bolesni, fizički invalidi, imigranti, izbjeglice i prije svega, po mom sudu, oni koji u svakoj sferi društvenog života nemaju dovoljno sredstava za igranje igre koja se igra u toj sferi. Što mogu biti glasovi u politici, može biti novac u ekonomiji, ali na sveučilištima to mogu biti pozicije na kojima se izmjenjujemo, mogu biti privilegije, mogu biti uzajamna priznanja koja odajemo jedni drugima. One usluge kojima se posvuda igramo. Jer siromaštvo nije samo ekonomsko, nego je to i dječak koji je zlostavljan u školi zato jer je najranjiviji, osoba koja na sveučilištu ostaje na najnižoj poziciji jer nema usluge koje bi mogla razmijeniti. U svakoj sferi društvenog života ima netko tko naizgled nema ništa zanimljivo za dati i zbog toga ostaje isključen i izopćen. Ja mislim da je riječ "aporofobija" vrlo važna kako bismo izoštrili svoju osjetljivost uočavajući na svakom mjestu onoga tko se u tom času osjeća izostavljen i izopćen. Ali jednom kada imamo riječ i uzroke, dolazi zadnji dio: što učiniti? Kako se oduprijeti aporofobiji? Jer možemo je i dalje uzgajati našim ekonomskim sustavom, našim političkim sustavima. Ili je možemo nastojati iskorijeniti jer smo svijesni da je to prava tempirana bomba. I da je mnogo gora od bilo koje atmosferske nepogode koju poznajemo jer to je jedna opasna društvena nepogoda. Što učiniti protiv aporofobije? Kao prvo, jedna dobra vijest. Rekla sam već puno loših. Dobra je vijest da je, kao što svi vi već znate, ljudski mozak izuzetno plastičan. Ljudski mozak se reformira i transformira pod društvenim utjecajem, čak i prije rođenja. Stoga, možemo pokušati transformirati naš mozak i nećemo biti osuđeni ni na ksenofoboju niti na aporofobiju. Međutim, pitanje je onda, dokle želimo ići? A vjerujem da smo odgovor već dali u deklaracijama koje smo donijeli tijekom naše zajedničke egzistencije. Deklaracija o pravima čovjeka iz 1948. kaže da sva ljudska bića imaju dostojanstvo. Tu je tvrdnju postavio već i Kant prije više od dva stoljeća. Tvrdnja o dostojanstvu svih ljudskih bića. A aporofobija je istinski napad na ljudsko dostojanstvo. Jer obezvrijeđivati i marginalizirati grupu ljudi zato što nemaju dovoljno sredstava na svim tim poljima jest istinski napad na ljudsko dostojanstvo. No, to je i napad na demokraciju jer ne može biti demokracije ako postoji aporofobija. Glavni ključ demokracije je jednakost. I ne mogu postojati društva radikalne nejednakosti u kojima su neki dobro situirani, a drugi marginalizirani od njih. Zbog prava na dostojanstvo i iz razloga demokracije, aporofobija mora biti iskorijenjena i nedozvoljena. A pitanje je, kao uvijek, kako? A odgovor, na jednom sveučilištu, uvijek mora biti, putem edukacije. Mora postojati formalna i neformalna edukacija u školama i na sveučilištima, u komunikacijskim medijima i na društvenim mrežama. I također, gradeći egalitarne institucije jer smo navikli na asimetrične institucije koje generiraju nejednakost i asimetriju. A jedan od velikih ciljeva za 21. stoljeće je iskorijeniti siromaštvo, zato jer postoje sredstva za to, dužnost nam je to učiniti i svim ljudskim bićima dati mogućnost da ostvare svoje životne planove koji su njima važni. Sve su to razlozi pravde i prema tome treba ići. No čini mi se da razlozi pravde još uvijek nisu dovoljni nego nam ostaje još nešto o čemu treba educirati, vjerujem da je potrebna edukacija o suosjećanju. Suosjećanje je sposobnost s drugima osjećati njihovu tugu, njihovu radost. Suosjećati znači uvidjeti nečiju tugu i onda mu nastojati pomoći da je prebrodi i izađe iz nje, a suosjećati u radosti znači veseliti se s drugim kada stvari ispadnu dobro. No, osim suosjećanja treba imati jedan osnovni element, a to je bistar dar zapažanja. Jer ne postoji nijedno ljudsko biće koje ne bi imalo ništa vrijedno za ponuditi. Kada mislimo da ima onih koji nemaju ništa za ponuditi u zamjenu, kada se čini da nemaju ništa za ponuditi, naše je sljepilo ono što nam priječi da shvatimo da svatko ima nešto za ponuditi. No, za to moramo dobro izoštriti svoj vid i senzibilnost kako bismo uočili ono vrijedno što postoji u svakom ljudskom biću, da bismo to cijenili i u tome uživali premda nije za razmjenu. Vjerujem da sada imamo riječ, a to je "aporofobija", vjerujem da istražujemo uzroke, i vjerujem da je 21. stoljeće stoljeće u kojem ćemo to riješiti jer se to mora iskorijeniti. I to je ono što sam vam večeras željela predložiti. Puno hvala. (Pljesak)