Može li demokracija postojati bez povjerenja?

Pet velikih revolucija oblikovalo je političku kulturu tijekom posljednjih 50 godina, kaže teoretičar Ivan Krastev. On pokazuje kako je svaki korak naprijed -- od kulturne revolucije '60-ih do nedavnih otkrića u području neuroznanosti -- također potpomoglo urušavanju povjerenja u alate demokracije. Kako on kaže, "Ono što je bilo dobro također je pošlo po krivome." Može li demokracija preživjeti?

Bojim se da sam jedan od onih govornika

za koje se nadate da nećete susresti na TED-u.

Kao prvo, nemam mobitel,

tako da sam s te strane siguran.

Drugo, politički teoretičar

koji namjerava govoriti o krizi demokracije

vjerojatno i nije najuzbudljivija tema koju možete zamisliti.

Poviše toga, neću vam davati nikakve odgovore.

Prije pokušavam doprinijeti nekim pritanjima o kojima govorimo.

I jedna od stvari koju želim preispitati

jest ova današnja vrlo popularna nada

da transparentnost i otvorenost

mogu vratiti povjerenje u demokratske institucije.

Postoji i jedan više razlog za vašu sumnjičavost prema meni.

Vi ste, kao Crkva TED-a, vrlo optimistična zajednica.

(Smijeh)

U osnovi vjerujete u složenost, ali ne u dvosmislenost.

Kao što vam je rečeno, ja sam Bugarin.

A prema istraživanjima,

mi smo obilježeni kao najpesimističniji ljudi na svijetu.

(Smijeh)

Časopis "Economist" nedavno je objavio članak

o jednom od nedavnih istraživanja o sreći,

a naslov je bio "Sretni, nesretni i Bugari."

(Smijeh)

Tako, sad kad znate što očekivati,

evo slijedi i priča.

Kišni je izborni dan u jednoj maloj zemlji --

koja bi mogla biti moja, ali također i vaša zemlja.

I zbog kiše, sve do četiri sata poslijepodne

nitko nije izlazio na birališta.

Kiša je zatim prestala

i ljudi su otišli glasovati.

I kad su prebrojali glasove,

tri četvrtine ljudi glasovalo je praznim glasačkim listićem.

I vlada i opozicija

bili su jednostavno paralizirani.

Jer, znate što trebati učiniti u svezi prosvjeda.

Znate koga treba uhititi, s kim pregovarati.

Ali što učiniti s ljudima koji glasaju praznim glasačkim listićem?

I tako je vlada odlučila još jednom raspisati izbore.

Ovog puta čak je i veći broj,

83% ljudi, glasovalo praznim glasačkim listićima.

Jednostavno su došli na glasačka mjesta

poručiti da nemaju za koga glasati.

Ovo je uvodnik u predivan roman Josea Saramaga

pod nazivom "Viđenje".

S mojeg gledišta on vrlo dobro opisuje

dio problema kojeg danas imamo s demokracijom u Europi.

S jedne strane, nitko ne dovodi u pitanje

demokraciju kao najbolji oblik vladavine.

Demokracija je jedini pravi izbor.

Problem je što mnogi ljudi počinju vjerovati

da to nije igra koju se isplati igrati.

Zadnjih 30 godina politički znanstvenici su promatrali

stalno opadanje izlaženja na izbore,

te su ljudi koji su najmanje zainteresirani glasovati

oni za koje bi očekivali da će dobiti najviše od glasovanja.

Mislim na nezaposlene, marginalizirane.

I to je suštinsko pitanje.

Jer, posebice sada s ekonomskom krizom,

možete primijetiti da je povjerenje u politiku,

povjerenje u demokratske institucije,

zaista uništeno.

Prema zadnjem istraživanju od strane Europske komisije,

89% građana Europe vjeruje u rastući rascjep

između mišljenja kreatora politika i javnog mijenja.

Samo 18% Talijana i 15% Grka

vjeruje da je njihov glas bitan.

U biti, ljudi počinju razumijevati da mogu promijeniti vlade,

ali ne mogu promijeniti politike.

Pitanje koje želim postaviti je slijedeće:

Kako je došlo do toga da živimo u društvima

koja su mnogo slobodnija nego ikad prije --

imamo više prava, možemo lakše putovati,

imamo pristup većoj količini informacija --

a u isto vrijeme povjerenje u naše demokratske institucije

se praktički urušilo?

I tako, u biti želim vas pitati:

što je bilo dobro, a što je pošlo krivo u ovih 50 godina

kad govorimo o demokraciji?

Započet ću s onim što je bilo dobro.

Prva stvar koja je išla u pravom smjeru jesu, naravno,

ovih pet revolucija koje su, s mojeg gledišta,

vrlo mnogo promijenile naš način življenja i produbile naše demokratsko iskustvo.

Prva je bila kulturna i socijalna revolucija 1968. i 1970-ih,

koja je postavila pojedinca u središte politike.

Bilo je to vrijeme ljudskih prava.

U biti, bio je to također i ključni proboj, kultura nezadovoljstva,

kultura praktičkog nekonformizma,

koja do tada nije bila poznata.

I tako, vjerujem da su čak i takve stvari

u značajnoj mjeri djeca '68. --

unatoč tome što većina nas tada čak nije bila ni rođena.

Poslije toga uslijedila je tržišna revolucija 1980-ih.

I unatoč tome što su je mnogi s ljevice pokušali mrziti,

istina jest da je to u značajnoj mjeri bila tržišna revolucija koja je poslala poruku:

"Vlada ne zna bolje."

Od tada imate izborom-vođena društva.

I naravno, imate 1989. -- kraj komunizma, kraj Hladnog rata.

Bilo je to rođenje globalnog svijeta.

Imate i Internet.

Vi niste publika kojoj trebam propovjedati o tome

u kolikoj mjeri je Internet osnažio ljude.

Promijenio je način na koji komuniciramo

i praktično gledamo na politiku.

I sama ideja političke zajednice se potpuno promijenila.

Spomenut ću još jednu revoluciju,

a to je revolucija u neuroznanostima,

koja je potpuno promijenila

naše razumijevanje načina na koji ljudi donose odluke.

Eto, to je ono što je bilo dobro.

Međutim, ukoliko želimo vidjet što je pošlo po krivom,

opet ćemo doći do istih pet revolucija.

Jer, prvo imate 1960-te i 1970-te,

kulturnu i socijalnu revoluciju,

koja je na određeni način uništila ideju kolektivne svrhe.

Samu ideju, sve ove skupne imenice o kojima su nas učili --

nacija, klasa, obitelj.

Počelo nam se sviđati razvoditi se, ukoliko smo uopće i bili vjenčani.

Sve je ovo bilo poprilično napadano.

I tako je teško uključiti ljude u politiku

kad oni vjeruju da je ono što je zaista bitno

njihovo vlastito mišljenje.

Imate i tržišnu revoluciju 1980-ih

i ogroman rast nejednakosti u društvima.

Zapamtite, sve do 1970-ih,

širenje demokracije je uvijek bilo popraćeno

smanjenjem nejednakosti.

Što su demokratičnijima naša društva postajala,

postajala su sve jednakija.

Sad imamo obrnuti trend.

Širenje demokracije je danas u velikoj mjeri popraćeno

povećanjem nejednakosti.

I to je ono što nalazim vrlo uznemirujućim

kad govorimo o onome što je dobro, a što loše

u svezi s demokracijom danas.

A ukoliko se vratite u 1989. --

postoji nešto što praktički ne očekujete da će bilo tko kritizirati --

mnogi će vam reći: "Slušajte, kraj Hladnog rata je ono

što je raskinulo društveni ugovor između elita i ljudi u Zapadnoj Europi."

Dok je još postajao Sovjetski savez,

bogatima i moćnima narod je bio potreban,

jer su ga se plašili.

Sada su elite praktički oslobođene.

Vrlo su pokretljive. Ne možete ih oporezivati.

I pratkično ne plaše se naroda.

I tako, kao rezultat toga, imate ovu vrlo čudnu situaciju

u kojoj su elite praktički izmakle kontroli glasača.

I nije slučajno

da glasači nisu više zainteresirani glasovati.

A kad govorimo o Internetu,

da, istina je, Intenet nas je sve povezao,

ali također znamo da je Internet stvorio i ove komore odjeka i političke getoe

u kojima cijeli svoj život možete ostati u političkoj zajednici kojoj pripadate.

I postaje sve teže i teže

razumjeti ljude koji nisu poput vas.

Znam da su mnogi ljudi ovdje

izvrsno govorili o digitalnom svijetu i mogućnostima suradnje,

ali vidite li što je taj digitalni svijet danas učinio američkoj politici?

Ovo je također dijelom rezultat internetske revolucije.

Ovo je druga strana onoga što nam se sviđa.

A kad uđemo u područje neuroznanosti,

ono što su politički konzultanti naučili od neuroznanstvenika

da mi treba prestati govoriti o idejama,

i o političkim programima.

Ono što je zaista bitno je praktično manipulirati emocijama ljudi.

I ovo je toliko snažno prisutno,

do te mjere da čak i kad danas govorimo o revolucijama,

ove revolucije ne nazivamo prema ideologijama ili idejama.

Prije, revolucije su nosile ideološka imena.

Mogle su biti komunističke, mogle su biti liberalne,

mogle su biti fašističke ili islamske.

Danas, revolucije se nazivaju prema mediju koji se najviše koristi.

Tako imamo Facebook revolucije, Twitter revolucije.

Sadržaj više nije bitan, problem su mediji.

Govorim ovo jer je jedna od mojih glavnih poruka

to da je ono što je bilo dobro u isto vrijeme bilo i loše.

I sad, kad pokušavamo vidjeti kako bismo mogli promijeniti situaciju,

kad praktično pokušavamo vidjeti što učiniti u svezi s demokracijom,

trebamo imati na umu ovu dvoznačnost.

Jer, vjerojatno će nam neke stvari koje najviše volimo

u isto vrijeme biti i stvari koje nas najviše mogu povrijediti.

Danas je vrlo popularno vjerovati

da ovo potenciranje transparentnosti,

ova nekakva kombinacija između aktivnih građana, novih tehnologija

i još više transparentno-prijateljskog zakonodavstva

može povratiti povjerenje u politiku.

Vjerujete da, kad imate ove nove tehnologije i ljude koji su ih spremni koristiti,

to može znatno otežati vladi laganje,

bit će im mnogo teže krasti

i vjerojatno će im čak biti teže i ubiti.

Ovo je vjerojatno točno.

Međutim, ja vjerujem da nam treba također biti jasno

da sad kad stavljamo transparentnost u središte politike

poruka postaje: "To je transparentnost, glupane."

Transparentnost ne znači vraćanje povjerenja u institucije.

Transparentnost je upravljanje nepovjerenjem od strane politike.

Mi pretpostavljamo da će naša društva biti temeljena na nepovjerenju.

I usput rečeno, nepovjerenje je uvijek vrlo važno za demokraciju.

Zbog toga i imamo kontrole i rebalanse.

I praktično zbog toga imate svo ovo kreativno nepovjerenje

između predstavnika i onih koje predstavljaju.

Međutim, kad se politika svodi samo na upravljenje nepovjerenjem,

onda -- drago mi je što je spomenuta 1984. --

sad ćemo imati 1984. obrnutim redoslijedom.

To neće biti Veliki brat koji vas gleda,

nego ćemo mi biti Veliki brat

koji promatra političku klasu.

Ali, je li ovo ideja slobodnog društva?

Primjerice, možete li zamisliti

da će se pristojni, građanski, nadareni ljudi natjecati za javnu službu

ukoliko zaista vjeruju

da je politika također i upravljanje nepovjerenjem?

Zar se ne plašite da će sve ove tehnologije

koje će ući u trag

svakoj izjavi koju će političari izreći o određenim pitanjima,

zar se ne plašite da će to biti vrlo snažan signal političarima

za ponavljanje svojih stajališta, čak i onih pogrešnih,

jer će dosljednost biti mnogo važnija od zdravog razuma?

A vi, ovdje nazočni Amerikanci,

zar se ne plašite da će vaši predsjednici vladati

na osnovi onoga što su izjavili tijekom izborne kampanje?

Ovo nalazim iznimno važnim,

jer demokracija podrazumijeva mijenjanje stajališta

na osnovi racionalnih argumenata i rasprave.

A ovo možemo spriječiti s vrlo plemenitom idejom

držanja ljudi odgovornima

za slanje poruke da nećemo tolerirati

političarima oportunizam u politici.

I tako je to, po meni, iznimno važno.

I ja zaista vjerujem da kad raspravljamo o politici danas,

vjerojatno ima smisla

sagledati i ovu stranu priče.

Ali, također, nemojte zaboraviti, svako otkrivanje je u isto vrijeme i prikrivanje.

Bez obzira koliko transparentne naše vlade žele biti,

bit će selektivno transparentne.

U jednoj maloj zemlji koja bi mogla biti moja zemlja,

ali također i vaša zemlja,

oni su donijeli odluku -- ovo je istinita priča --

da će sve odluke vlade,

rasprave vijeća ministara,

biti objavljene na Internetu

24 sata nakon što su održane rasprave vijeća.

A javnost je u potpunosti bila za to.

I tako, imao sam priliku razgovarati s premijerom,

zbog čega je donio tu odluku.

Rekao je: "Slušaj, to je najbolji način

da zatvorim usta svojih ministara.

Jer, bit će im vrlo teško usprotiviti se

znajući da će 24 sata poslije

sve to biti javno objavljeno,

i to bi na određeni način izazvalo političku krizu."

I tako, kad govorimo o transparentnosti,

kad govorimo o otvorenosti,

zaista vjerujem da trebamo imati na umu

da je ono što je bilo dobro istovremeno bilo i loše.

Goethe, koji nije bio ni Bugarin ni politolog

rekao je prije nekoliko stoljeća:

"Postoji velika sjena tamo gdje ima previše svjetla."

Puno vam hvala.

(Pljesak)