Bojim se da sam jedan od onih govornika
za koje se nadate da nećete susresti na TED-u.
Kao prvo, nemam mobitel,
tako da sam s te strane siguran.
Drugo, politički teoretičar
koji namjerava govoriti o krizi demokracije
vjerojatno i nije najuzbudljivija tema koju možete zamisliti.
Poviše toga, neću vam davati nikakve odgovore.
Prije pokušavam doprinijeti nekim pritanjima o kojima govorimo.
I jedna od stvari koju želim preispitati
jest ova današnja vrlo popularna nada
da transparentnost i otvorenost
mogu vratiti povjerenje u demokratske institucije.
Postoji i jedan više razlog za vašu sumnjičavost prema meni.
Vi ste, kao Crkva TED-a, vrlo optimistična zajednica.
(Smijeh)
U osnovi vjerujete u složenost, ali ne u dvosmislenost.
Kao što vam je rečeno, ja sam Bugarin.
A prema istraživanjima,
mi smo obilježeni kao najpesimističniji ljudi na svijetu.
(Smijeh)
Časopis "Economist" nedavno je objavio članak
o jednom od nedavnih istraživanja o sreći,
a naslov je bio "Sretni, nesretni i Bugari."
(Smijeh)
Tako, sad kad znate što očekivati,
evo slijedi i priča.
Kišni je izborni dan u jednoj maloj zemlji --
koja bi mogla biti moja, ali također i vaša zemlja.
I zbog kiše, sve do četiri sata poslijepodne
nitko nije izlazio na birališta.
Kiša je zatim prestala
i ljudi su otišli glasovati.
I kad su prebrojali glasove,
tri četvrtine ljudi glasovalo je praznim glasačkim listićem.
I vlada i opozicija
bili su jednostavno paralizirani.
Jer, znate što trebati učiniti u svezi prosvjeda.
Znate koga treba uhititi, s kim pregovarati.
Ali što učiniti s ljudima koji glasaju praznim glasačkim listićem?
I tako je vlada odlučila još jednom raspisati izbore.
Ovog puta čak je i veći broj,
83% ljudi, glasovalo praznim glasačkim listićima.
Jednostavno su došli na glasačka mjesta
poručiti da nemaju za koga glasati.
Ovo je uvodnik u predivan roman Josea Saramaga
pod nazivom "Viđenje".
S mojeg gledišta on vrlo dobro opisuje
dio problema kojeg danas imamo s demokracijom u Europi.
S jedne strane, nitko ne dovodi u pitanje
demokraciju kao najbolji oblik vladavine.
Demokracija je jedini pravi izbor.
Problem je što mnogi ljudi počinju vjerovati
da to nije igra koju se isplati igrati.
Zadnjih 30 godina politički znanstvenici su promatrali
stalno opadanje izlaženja na izbore,
te su ljudi koji su najmanje zainteresirani glasovati
oni za koje bi očekivali da će dobiti najviše od glasovanja.
Mislim na nezaposlene, marginalizirane.
I to je suštinsko pitanje.
Jer, posebice sada s ekonomskom krizom,
možete primijetiti da je povjerenje u politiku,
povjerenje u demokratske institucije,
zaista uništeno.
Prema zadnjem istraživanju od strane Europske komisije,
89% građana Europe vjeruje u rastući rascjep
između mišljenja kreatora politika i javnog mijenja.
Samo 18% Talijana i 15% Grka
vjeruje da je njihov glas bitan.
U biti, ljudi počinju razumijevati da mogu promijeniti vlade,
ali ne mogu promijeniti politike.
Pitanje koje želim postaviti je slijedeće:
Kako je došlo do toga da živimo u društvima
koja su mnogo slobodnija nego ikad prije --
imamo više prava, možemo lakše putovati,
imamo pristup većoj količini informacija --
a u isto vrijeme povjerenje u naše demokratske institucije
se praktički urušilo?
I tako, u biti želim vas pitati:
što je bilo dobro, a što je pošlo krivo u ovih 50 godina
kad govorimo o demokraciji?
Započet ću s onim što je bilo dobro.
Prva stvar koja je išla u pravom smjeru jesu, naravno,
ovih pet revolucija koje su, s mojeg gledišta,
vrlo mnogo promijenile naš način življenja i produbile naše demokratsko iskustvo.
Prva je bila kulturna i socijalna revolucija 1968. i 1970-ih,
koja je postavila pojedinca u središte politike.
Bilo je to vrijeme ljudskih prava.
U biti, bio je to također i ključni proboj, kultura nezadovoljstva,
kultura praktičkog nekonformizma,
koja do tada nije bila poznata.
I tako, vjerujem da su čak i takve stvari
u značajnoj mjeri djeca '68. --
unatoč tome što većina nas tada čak nije bila ni rođena.
Poslije toga uslijedila je tržišna revolucija 1980-ih.
I unatoč tome što su je mnogi s ljevice pokušali mrziti,
istina jest da je to u značajnoj mjeri bila tržišna revolucija koja je poslala poruku:
"Vlada ne zna bolje."
Od tada imate izborom-vođena društva.
I naravno, imate 1989. -- kraj komunizma, kraj Hladnog rata.
Bilo je to rođenje globalnog svijeta.
Imate i Internet.
Vi niste publika kojoj trebam propovjedati o tome
u kolikoj mjeri je Internet osnažio ljude.
Promijenio je način na koji komuniciramo
i praktično gledamo na politiku.
I sama ideja političke zajednice se potpuno promijenila.
Spomenut ću još jednu revoluciju,
a to je revolucija u neuroznanostima,
koja je potpuno promijenila
naše razumijevanje načina na koji ljudi donose odluke.
Eto, to je ono što je bilo dobro.
Međutim, ukoliko želimo vidjet što je pošlo po krivom,
opet ćemo doći do istih pet revolucija.
Jer, prvo imate 1960-te i 1970-te,
kulturnu i socijalnu revoluciju,
koja je na određeni način uništila ideju kolektivne svrhe.
Samu ideju, sve ove skupne imenice o kojima su nas učili --
nacija, klasa, obitelj.
Počelo nam se sviđati razvoditi se, ukoliko smo uopće i bili vjenčani.
Sve je ovo bilo poprilično napadano.
I tako je teško uključiti ljude u politiku
kad oni vjeruju da je ono što je zaista bitno
njihovo vlastito mišljenje.
Imate i tržišnu revoluciju 1980-ih
i ogroman rast nejednakosti u društvima.
Zapamtite, sve do 1970-ih,
širenje demokracije je uvijek bilo popraćeno
smanjenjem nejednakosti.
Što su demokratičnijima naša društva postajala,
postajala su sve jednakija.
Sad imamo obrnuti trend.
Širenje demokracije je danas u velikoj mjeri popraćeno
povećanjem nejednakosti.
I to je ono što nalazim vrlo uznemirujućim
kad govorimo o onome što je dobro, a što loše
u svezi s demokracijom danas.
A ukoliko se vratite u 1989. --
postoji nešto što praktički ne očekujete da će bilo tko kritizirati --
mnogi će vam reći: "Slušajte, kraj Hladnog rata je ono
što je raskinulo društveni ugovor između elita i ljudi u Zapadnoj Europi."
Dok je još postajao Sovjetski savez,
bogatima i moćnima narod je bio potreban,
jer su ga se plašili.
Sada su elite praktički oslobođene.
Vrlo su pokretljive. Ne možete ih oporezivati.
I pratkično ne plaše se naroda.
I tako, kao rezultat toga, imate ovu vrlo čudnu situaciju
u kojoj su elite praktički izmakle kontroli glasača.
I nije slučajno
da glasači nisu više zainteresirani glasovati.
A kad govorimo o Internetu,
da, istina je, Intenet nas je sve povezao,
ali također znamo da je Internet stvorio i ove komore odjeka i političke getoe
u kojima cijeli svoj život možete ostati u političkoj zajednici kojoj pripadate.
I postaje sve teže i teže
razumjeti ljude koji nisu poput vas.
Znam da su mnogi ljudi ovdje
izvrsno govorili o digitalnom svijetu i mogućnostima suradnje,
ali vidite li što je taj digitalni svijet danas učinio američkoj politici?
Ovo je također dijelom rezultat internetske revolucije.
Ovo je druga strana onoga što nam se sviđa.
A kad uđemo u područje neuroznanosti,
ono što su politički konzultanti naučili od neuroznanstvenika
da mi treba prestati govoriti o idejama,
i o političkim programima.
Ono što je zaista bitno je praktično manipulirati emocijama ljudi.
I ovo je toliko snažno prisutno,
do te mjere da čak i kad danas govorimo o revolucijama,
ove revolucije ne nazivamo prema ideologijama ili idejama.
Prije, revolucije su nosile ideološka imena.
Mogle su biti komunističke, mogle su biti liberalne,
mogle su biti fašističke ili islamske.
Danas, revolucije se nazivaju prema mediju koji se najviše koristi.
Tako imamo Facebook revolucije, Twitter revolucije.
Sadržaj više nije bitan, problem su mediji.
Govorim ovo jer je jedna od mojih glavnih poruka
to da je ono što je bilo dobro u isto vrijeme bilo i loše.
I sad, kad pokušavamo vidjeti kako bismo mogli promijeniti situaciju,
kad praktično pokušavamo vidjeti što učiniti u svezi s demokracijom,
trebamo imati na umu ovu dvoznačnost.
Jer, vjerojatno će nam neke stvari koje najviše volimo
u isto vrijeme biti i stvari koje nas najviše mogu povrijediti.
Danas je vrlo popularno vjerovati
da ovo potenciranje transparentnosti,
ova nekakva kombinacija između aktivnih građana, novih tehnologija
i još više transparentno-prijateljskog zakonodavstva
može povratiti povjerenje u politiku.
Vjerujete da, kad imate ove nove tehnologije i ljude koji su ih spremni koristiti,
to može znatno otežati vladi laganje,
bit će im mnogo teže krasti
i vjerojatno će im čak biti teže i ubiti.
Ovo je vjerojatno točno.
Međutim, ja vjerujem da nam treba također biti jasno
da sad kad stavljamo transparentnost u središte politike
poruka postaje: "To je transparentnost, glupane."
Transparentnost ne znači vraćanje povjerenja u institucije.
Transparentnost je upravljanje nepovjerenjem od strane politike.
Mi pretpostavljamo da će naša društva biti temeljena na nepovjerenju.
I usput rečeno, nepovjerenje je uvijek vrlo važno za demokraciju.
Zbog toga i imamo kontrole i rebalanse.
I praktično zbog toga imate svo ovo kreativno nepovjerenje
između predstavnika i onih koje predstavljaju.
Međutim, kad se politika svodi samo na upravljenje nepovjerenjem,
onda -- drago mi je što je spomenuta 1984. --
sad ćemo imati 1984. obrnutim redoslijedom.
To neće biti Veliki brat koji vas gleda,
nego ćemo mi biti Veliki brat
koji promatra političku klasu.
Ali, je li ovo ideja slobodnog društva?
Primjerice, možete li zamisliti
da će se pristojni, građanski, nadareni ljudi natjecati za javnu službu
ukoliko zaista vjeruju
da je politika također i upravljanje nepovjerenjem?
Zar se ne plašite da će sve ove tehnologije
koje će ući u trag
svakoj izjavi koju će političari izreći o određenim pitanjima,
zar se ne plašite da će to biti vrlo snažan signal političarima
za ponavljanje svojih stajališta, čak i onih pogrešnih,
jer će dosljednost biti mnogo važnija od zdravog razuma?
A vi, ovdje nazočni Amerikanci,
zar se ne plašite da će vaši predsjednici vladati
na osnovi onoga što su izjavili tijekom izborne kampanje?
Ovo nalazim iznimno važnim,
jer demokracija podrazumijeva mijenjanje stajališta
na osnovi racionalnih argumenata i rasprave.
A ovo možemo spriječiti s vrlo plemenitom idejom
držanja ljudi odgovornima
za slanje poruke da nećemo tolerirati
političarima oportunizam u politici.
I tako je to, po meni, iznimno važno.
I ja zaista vjerujem da kad raspravljamo o politici danas,
vjerojatno ima smisla
sagledati i ovu stranu priče.
Ali, također, nemojte zaboraviti, svako otkrivanje je u isto vrijeme i prikrivanje.
Bez obzira koliko transparentne naše vlade žele biti,
bit će selektivno transparentne.
U jednoj maloj zemlji koja bi mogla biti moja zemlja,
ali također i vaša zemlja,
oni su donijeli odluku -- ovo je istinita priča --
da će sve odluke vlade,
rasprave vijeća ministara,
biti objavljene na Internetu
24 sata nakon što su održane rasprave vijeća.
A javnost je u potpunosti bila za to.
I tako, imao sam priliku razgovarati s premijerom,
zbog čega je donio tu odluku.
Rekao je: "Slušaj, to je najbolji način
da zatvorim usta svojih ministara.
Jer, bit će im vrlo teško usprotiviti se
znajući da će 24 sata poslije
sve to biti javno objavljeno,
i to bi na određeni način izazvalo političku krizu."
I tako, kad govorimo o transparentnosti,
kad govorimo o otvorenosti,
zaista vjerujem da trebamo imati na umu
da je ono što je bilo dobro istovremeno bilo i loše.
Goethe, koji nije bio ni Bugarin ni politolog
rekao je prije nekoliko stoljeća:
"Postoji velika sjena tamo gdje ima previše svjetla."
Puno vam hvala.
(Pljesak)