Sumnja neophodna vjeri

Kada je Lesley Hazelton pisala biografiju Muhameda, bila je osupnuta nečim. Noći kada je primao otkrivenje Kur'ana, sudeći prema prvim izvorima, njegova prva reakcija je bila sumnja, strahopoštovanje, čak i strah. Pa ipak, ovo je iskustvo postalo temelj njegova vjerovanja. Hazleton poziva na novo uvažavanje sumnje i propitkivanja kao temelj vjere -- kraja fundamentalizmima svih vrsta.

Pisanje biografije je neobična stvar.

To je putovanje u strani teritorij

tuđeg života,

putovanje, istraživanje koje vas
može odvesti na mjesta

za koja nikada niste sanjali da ćete ići

i dalje ne možete u potpunosti
vjerovati da ste bili

posebice ako ste, poput mene, Židov agnostik,

a život koji istražujete

je Muhamedov.

Prije pet godina, na primjer,

budila sam se svakog jutra u maglovitom Seattleu

sa onim što sam znala da je nemoguće pitanje:

Što se uistinu dogodilo

jedne pustinjske noći,

pola svijeta i skoro pola povijesti daleko?

Što se dogodilo,

jedne noći u godini 610.

kada je Muhamed primio
prvo otkrivenje Kur'ana

na brdu taman izvan Meke?

Ovo je središnji mistični trenutak Islama,

te se kao takav, naravno

odupire empirijskoj analizi.

Ipak, pitanje me nije napuštalo.

Bila sam potpuno svjesna da za
nekog sekularnog poput mene

samo ispitivanje bi moglo biti viđeno

kao čista chutzpah (smjelost).

(Smijeh)

Priznajem krivnju,

zato što su sva istraživanja,
fizička ili intelektualna,

neizbježno u određenom
smislu čin prijestupa,

prelaženja granica.

Ipak, neke su granice veće od drugih.

Dakle, čovjekov susret sa božanskim,

kao što muslimanu vjeruju
da se Muhamed susreo,

za racionalista nije stvar činjenice,

nego željene fikcije,

a kao i svi mi, ja za sebe
volim misliti da sam racionalna.

Zbog toga, kada gledam
najranija svjedočanstva

koja imamo o toj noći,

ono što me još više pogađa
od onoga što se dogodilo,

je ono što se nije dogodilo.

Muhamed nije sišao lebdeći sa planine

kao da hoda po zraku.

Nije dotrćao dolje vičući, "Aleluja"

i "Blagoslovljen Gospodin".

Nije zračio svjetlom i radošću.

Nije bilo zborova anđela,

niti glazbe sfera, niti
ushićenja, niti ekstaze,

niti zlatne aure koja bi ga okruživala,

niti osjećaja apsolutne,
predodređene uloge,

kao poslanika Boga.

To jest, nije učinio niti jednu od stvari

zbog kojih bi bilo lagano
reći da je sve neistina,

odbaciti cijelu priču kao pobožnu bajku.

Upravo suprotno.

Po njegovim vlastitim zabilježenim riječima

je bio u početku uvjeren

kako sve što se dogodilo
ne može biti stvarno

U najboljem slučaju, mislio je,
morala je to biti halucinacija --

iluzija oka ili uha,

ili njegovog vlastitog uma
koji radi protiv njega.

U najgorem slučaju, zaposjednutost --

opsjednutost sa zlim džinom

koji je tu da ga zavara,

da čak slomi život u njemu.

U stvari, on je bio toliko siguran da je lud

opsjednut džinom,

da kada je shvatio da je živ

je njegova prva reakcija bila
da sam dovrši posao,

da skoći sa najviše litice

i pobjegne od užasa onoga što je doživio

stajući na kraj svekolikom iskustvu.

Čovjek koji je pobjegao
dolje sa planine te noći

nije drhtao od radosti,

nego od potpunog, praiskonskog straha.

Bio je preplavljen ne sa uvjerenjem,
nego sa sumnjom.

Ta panična dezorijentiranost,

taj rasap svega poznatog,

ta zastrašujuća svijest nečega

preko moći ljudskog poimanja

može se nazvati samo
užasnim strahopoštovanjem.

Ovo može biti donekle teško za shvatiti

sada kada koristimo riječ "fenomenalnan"

kako bi opisali novu aplikaciju ili video.

Sa izuzetkom možda masivnog potresa,

mi smo zaštićeni od
istinskog strahopoštovanja.

Zatvorimo vrata i sklupčamo se,

uvjereni kako imamo kontrolu,

ili se u krajnjoj liniji nadamo kontroli.

Dajemo sve od sebe da
zanemarimo činjenicu

kako je nekada nemamo

i kako ne može sve biti objašnjeno.

Ipak, bez obzira da li
ste racionalist ili mistik,

bez obzira mislite li da su riječi
koje je Muhamed čuo te noći

došle iz njegeove nutrine ili izvana,

ono što je jasno je da ih je iskusio

i to sa silinom koja je razbila

njegovu svijest o sebi i o ovome svijetu,

i transformirala ovoga jednostavnog čovjeka

u radikalnog zagovornika
socijalne i ekonomske pravde.

Strah je bio jedini razuman odgovor,

jedini ljudski odgovor.

Previše ljudski za neke,

poput konzervativnih muslimskih
teologa koji drže kako

iskaz njegove želje da počini samoubojstvo

ne bi uopće trebalo spominjati, usprkos tome

što se nalazi u najranijim
islamskim biografijama.

Oni ustraju na tome
kako se nije nikada dvoumio,

čak niti na jedan trenutak, a kamoli očajavao.

Zahtijevajući savršenstvo, oni odbijaju podnositi

ljudsko nesavršenstvo.

Ipak, što je to točno nesavršeno u sumnji?

Dok čitam te rane iskaze, uviđam kako je

upravo Muhamedova sumnja ono
što ga je oživilo za mene,

što mi je omogućilo da ga
krenem gledati u punini,

što mu je dalo puninu stvarnosti.

I što sam više razmišljala o tome,

to mi je više imalo smisla da je sumnjao,

zato što je sumnja suštinska vjeri.

Ako se ovo na prvu čini
kao nevjerojatna ideja,

uzmite u obzir da je sumnja,
kako je to Graham Green jednom izjavio,

samo srce stvari.

Ukinite svu sumnju,
i ono što ostaje nije vjera,

nego apsolutno, bezdušno uvjerenje.

Vi ste uvjereni kako posjedujete Istinu--

Istinu sa velikim I--

i ova se sigurnost brzo izrodi

u dogmatizam i pravdoljubivost,

pod kojom mislim na demonstrativan,
samosvjestan ponos

kako smo užasno u pravu,

ukratko, u aroganciju i fundamentalizam.

Mora da se radi o jednoj od
mnogobrojnih ironija u povijesti,

to što je jedna od najdražih uvreda
islamskih fundamentalista

identična onoj nekoć korištenoj od
strane kršćanskih fundamentalista

poznatih kao Križari:

"nevjernik" od latinske riječi "nevjeran"

Dvostruka ironija u ovom slučaju,
pošto je njihov apsolutizam

u stvari suprotan vjeri.

U suštini, oni su nevjernici.

Poput fundamentalista
svih religijskih vrsta,

oni nemaju pitanja, samo odgovore.

Našli su savršen protuotrov mišljenju

i idealno utočište od
teških zahtjeva istinske vjere.

Oni se ne moraju boriti poput Jakova

hrvajući se kroz noć sa anđelom,

ili poput Isusa sa svojih
40 dana i noći u divljini,

ili kao Muhamed, ne samo
sa tom noći na planini,

nego kroz njegove godine kao proroka,

sa Kur'anom što ga
neprestano tjera da ne očajava,

i sa osudom onih koji
najglasnije objavljuju

kako znaju sve što se ima znati,

i da su oni i jedino oni u pravu.

Ali smo ipak mi, velika
i dalje odveć tiha većina,

ustupili javni prostor ovoj
ekstremističkoj manjini.

Dopustili smo da judaizam svojataju

nasilni mesijanski naseljenici
Zapadne obale,

kršćanstvo homofobni licemjeri

i ženomrzački šovinisti,

islam bombaši samoubojice.

I dopustili smo samima sebi da
budemo zaslijepljeni činjenicom da

bez obzira tvrde li da su kršćani,

židovi ili muslimani,

militantni ekstremisti nisu
niti jedno od navedenog,

Oni su svoj vlastiti kult, braća po krvi

ogrezli u krv drugih ljudi.

To nije vjera.

To je fanatizam, i mi moramo
prestati miješati to dvoje.

Mi moramo prepoznati kako
prava vjera nema lagane odgovore.

Teška je i svojeglava.

Obuhvaća neprestanu borbu,

neprestano preispitivanje
onoga što mislimo da znamo,

hrvanje sa problemima i idejama.

Ona ide ruku uz ruku sa sumnjom,

u neprestanom razgovoru sa njom,

i ponekad u svjesnom inatu protiv nje.

I ovaj svjesni prkos je
zašto ja, kao agnostik

mogu i dalje imati vjeru.

Imam vjeru, na primjer,
kako je mir na Bliskom istoku

moguć usprkos neprekidno
gomilajućoj masi dokaza

za suprotno.

Nisam uvjerena u ovo.

teško mogu reći da u to vjerujem.

Mogu jedino imati vjeru u to,

posvetiti se ideji toga,

i to činim upravo zbog iskušenja

da dignem ruke u rezignaciji

i povučem se u tišinu.

Zato što je očaj samoispunjavajuć.

I ako zovemo nešto nemogućim,

djelujemo na način da to
nešto takvim i učinimo.

I ja, kao prvo, odbijam
živjeti na takav način.

U stvari, mnogi od nas odbijaju,

bez obzira jesmo li ateisti ili teisti,

ili bilo gdje između i
preko, u tom slučaju,

to je ono što nas pokreće,
usprkos našim sumnjama,

i baš zbog naših sumnji,

mi odbijamo nihilizam očaja.

Mi ustrajemo u vjeri u budućnost

i u jedni druge.

Nazovite ovo naivnim ako želite.

Nazovite ovo nemoguće
idealističnim ako morate.

Ali jedna je stvar sigurna:

Nazovite to ljudskim.

Bi li Muhamed mogao toliko
radikalno promijeniti ovaj svijet

bez takve vjere, bez odbijanja

da se preda oholosti sigurnosti
onih zatvorena uma?

Mislim da ne bi.

Nakon druženja sa njim kao pisac

zadnjih pet godina, mogu vidjeti

kako ne bi bio ništa
drugo doli krajnje bijesan

na militantne fundamentaliste
koji tvrde kako govore

i djeluju danas u njegovo ime
na Bliskome istoku i drugdje.

Bio bi zaprepašten sa
represijom polovice pučanstva

radi njihova roda.

Bio bi rastrgan sa gorkom
podijeljenosti sektaštva..

Prozvao bi terorizam onim što je,

ne samo kriminalnom,
nego i sramotnom travestijom

svega što je vjerovao i za što se borio.

Rekao bi što je Kur'an rekao:
Bilo tko tko oduzme život,

oduzima život cijeloga čovječanstva.

Bilo tko tko spašava život,
spašava život cijeloga čovječanstva.

I u potpunosti bi se predao

teškom i trnovitom procesu stvaranja mira.

Hvala.

(Pljesak)

Hvala. (Pljesak)