Pisanje biografije je neobična stvar. To je putovanje u strani teritorij tuđeg života, putovanje, istraživanje koje vas može odvesti na mjesta za koja nikada niste sanjali da ćete ići i dalje ne možete u potpunosti vjerovati da ste bili posebice ako ste, poput mene, Židov agnostik, a život koji istražujete je Muhamedov. Prije pet godina, na primjer, budila sam se svakog jutra u maglovitom Seattleu sa onim što sam znala da je nemoguće pitanje: Što se uistinu dogodilo jedne pustinjske noći, pola svijeta i skoro pola povijesti daleko? Što se dogodilo, jedne noći u godini 610. kada je Muhamed primio prvo otkrivenje Kur'ana na brdu taman izvan Meke? Ovo je središnji mistični trenutak Islama, te se kao takav, naravno odupire empirijskoj analizi. Ipak, pitanje me nije napuštalo. Bila sam potpuno svjesna da za nekog sekularnog poput mene samo ispitivanje bi moglo biti viđeno kao čista chutzpah (smjelost). (Smijeh) Priznajem krivnju, zato što su sva istraživanja, fizička ili intelektualna, neizbježno u određenom smislu čin prijestupa, prelaženja granica. Ipak, neke su granice veće od drugih. Dakle, čovjekov susret sa božanskim, kao što muslimanu vjeruju da se Muhamed susreo, za racionalista nije stvar činjenice, nego željene fikcije, a kao i svi mi, ja za sebe volim misliti da sam racionalna. Zbog toga, kada gledam najranija svjedočanstva koja imamo o toj noći, ono što me još više pogađa od onoga što se dogodilo, je ono što se nije dogodilo. Muhamed nije sišao lebdeći sa planine kao da hoda po zraku. Nije dotrćao dolje vičući, "Aleluja" i "Blagoslovljen Gospodin". Nije zračio svjetlom i radošću. Nije bilo zborova anđela, niti glazbe sfera, niti ushićenja, niti ekstaze, niti zlatne aure koja bi ga okruživala, niti osjećaja apsolutne, predodređene uloge, kao poslanika Boga. To jest, nije učinio niti jednu od stvari zbog kojih bi bilo lagano reći da je sve neistina, odbaciti cijelu priču kao pobožnu bajku. Upravo suprotno. Po njegovim vlastitim zabilježenim riječima je bio u početku uvjeren kako sve što se dogodilo ne može biti stvarno U najboljem slučaju, mislio je, morala je to biti halucinacija -- iluzija oka ili uha, ili njegovog vlastitog uma koji radi protiv njega. U najgorem slučaju, zaposjednutost -- opsjednutost sa zlim džinom koji je tu da ga zavara, da čak slomi život u njemu. U stvari, on je bio toliko siguran da je lud opsjednut džinom, da kada je shvatio da je živ je njegova prva reakcija bila da sam dovrši posao, da skoći sa najviše litice i pobjegne od užasa onoga što je doživio stajući na kraj svekolikom iskustvu. Čovjek koji je pobjegao dolje sa planine te noći nije drhtao od radosti, nego od potpunog, praiskonskog straha. Bio je preplavljen ne sa uvjerenjem, nego sa sumnjom. Ta panična dezorijentiranost, taj rasap svega poznatog, ta zastrašujuća svijest nečega preko moći ljudskog poimanja može se nazvati samo užasnim strahopoštovanjem. Ovo može biti donekle teško za shvatiti sada kada koristimo riječ "fenomenalnan" kako bi opisali novu aplikaciju ili video. Sa izuzetkom možda masivnog potresa, mi smo zaštićeni od istinskog strahopoštovanja. Zatvorimo vrata i sklupčamo se, uvjereni kako imamo kontrolu, ili se u krajnjoj liniji nadamo kontroli. Dajemo sve od sebe da zanemarimo činjenicu kako je nekada nemamo i kako ne može sve biti objašnjeno. Ipak, bez obzira da li ste racionalist ili mistik, bez obzira mislite li da su riječi koje je Muhamed čuo te noći došle iz njegeove nutrine ili izvana, ono što je jasno je da ih je iskusio i to sa silinom koja je razbila njegovu svijest o sebi i o ovome svijetu, i transformirala ovoga jednostavnog čovjeka u radikalnog zagovornika socijalne i ekonomske pravde. Strah je bio jedini razuman odgovor, jedini ljudski odgovor. Previše ljudski za neke, poput konzervativnih muslimskih teologa koji drže kako iskaz njegove želje da počini samoubojstvo ne bi uopće trebalo spominjati, usprkos tome što se nalazi u najranijim islamskim biografijama. Oni ustraju na tome kako se nije nikada dvoumio, čak niti na jedan trenutak, a kamoli očajavao. Zahtijevajući savršenstvo, oni odbijaju podnositi ljudsko nesavršenstvo. Ipak, što je to točno nesavršeno u sumnji? Dok čitam te rane iskaze, uviđam kako je upravo Muhamedova sumnja ono što ga je oživilo za mene, što mi je omogućilo da ga krenem gledati u punini, što mu je dalo puninu stvarnosti. I što sam više razmišljala o tome, to mi je više imalo smisla da je sumnjao, zato što je sumnja suštinska vjeri. Ako se ovo na prvu čini kao nevjerojatna ideja, uzmite u obzir da je sumnja, kako je to Graham Green jednom izjavio, samo srce stvari. Ukinite svu sumnju, i ono što ostaje nije vjera, nego apsolutno, bezdušno uvjerenje. Vi ste uvjereni kako posjedujete Istinu-- Istinu sa velikim I-- i ova se sigurnost brzo izrodi u dogmatizam i pravdoljubivost, pod kojom mislim na demonstrativan, samosvjestan ponos kako smo užasno u pravu, ukratko, u aroganciju i fundamentalizam. Mora da se radi o jednoj od mnogobrojnih ironija u povijesti, to što je jedna od najdražih uvreda islamskih fundamentalista identična onoj nekoć korištenoj od strane kršćanskih fundamentalista poznatih kao Križari: "nevjernik" od latinske riječi "nevjeran" Dvostruka ironija u ovom slučaju, pošto je njihov apsolutizam u stvari suprotan vjeri. U suštini, oni su nevjernici. Poput fundamentalista svih religijskih vrsta, oni nemaju pitanja, samo odgovore. Našli su savršen protuotrov mišljenju i idealno utočište od teških zahtjeva istinske vjere. Oni se ne moraju boriti poput Jakova hrvajući se kroz noć sa anđelom, ili poput Isusa sa svojih 40 dana i noći u divljini, ili kao Muhamed, ne samo sa tom noći na planini, nego kroz njegove godine kao proroka, sa Kur'anom što ga neprestano tjera da ne očajava, i sa osudom onih koji najglasnije objavljuju kako znaju sve što se ima znati, i da su oni i jedino oni u pravu. Ali smo ipak mi, velika i dalje odveć tiha većina, ustupili javni prostor ovoj ekstremističkoj manjini. Dopustili smo da judaizam svojataju nasilni mesijanski naseljenici Zapadne obale, kršćanstvo homofobni licemjeri i ženomrzački šovinisti, islam bombaši samoubojice. I dopustili smo samima sebi da budemo zaslijepljeni činjenicom da bez obzira tvrde li da su kršćani, židovi ili muslimani, militantni ekstremisti nisu niti jedno od navedenog, Oni su svoj vlastiti kult, braća po krvi ogrezli u krv drugih ljudi. To nije vjera. To je fanatizam, i mi moramo prestati miješati to dvoje. Mi moramo prepoznati kako prava vjera nema lagane odgovore. Teška je i svojeglava. Obuhvaća neprestanu borbu, neprestano preispitivanje onoga što mislimo da znamo, hrvanje sa problemima i idejama. Ona ide ruku uz ruku sa sumnjom, u neprestanom razgovoru sa njom, i ponekad u svjesnom inatu protiv nje. I ovaj svjesni prkos je zašto ja, kao agnostik mogu i dalje imati vjeru. Imam vjeru, na primjer, kako je mir na Bliskom istoku moguć usprkos neprekidno gomilajućoj masi dokaza za suprotno. Nisam uvjerena u ovo. teško mogu reći da u to vjerujem. Mogu jedino imati vjeru u to, posvetiti se ideji toga, i to činim upravo zbog iskušenja da dignem ruke u rezignaciji i povučem se u tišinu. Zato što je očaj samoispunjavajuć. I ako zovemo nešto nemogućim, djelujemo na način da to nešto takvim i učinimo. I ja, kao prvo, odbijam živjeti na takav način. U stvari, mnogi od nas odbijaju, bez obzira jesmo li ateisti ili teisti, ili bilo gdje između i preko, u tom slučaju, to je ono što nas pokreće, usprkos našim sumnjama, i baš zbog naših sumnji, mi odbijamo nihilizam očaja. Mi ustrajemo u vjeri u budućnost i u jedni druge. Nazovite ovo naivnim ako želite. Nazovite ovo nemoguće idealističnim ako morate. Ali jedna je stvar sigurna: Nazovite to ljudskim. Bi li Muhamed mogao toliko radikalno promijeniti ovaj svijet bez takve vjere, bez odbijanja da se preda oholosti sigurnosti onih zatvorena uma? Mislim da ne bi. Nakon druženja sa njim kao pisac zadnjih pet godina, mogu vidjeti kako ne bi bio ništa drugo doli krajnje bijesan na militantne fundamentaliste koji tvrde kako govore i djeluju danas u njegovo ime na Bliskome istoku i drugdje. Bio bi zaprepašten sa represijom polovice pučanstva radi njihova roda. Bio bi rastrgan sa gorkom podijeljenosti sektaštva.. Prozvao bi terorizam onim što je, ne samo kriminalnom, nego i sramotnom travestijom svega što je vjerovao i za što se borio. Rekao bi što je Kur'an rekao: Bilo tko tko oduzme život, oduzima život cijeloga čovječanstva. Bilo tko tko spašava život, spašava život cijeloga čovječanstva. I u potpunosti bi se predao teškom i trnovitom procesu stvaranja mira. Hvala. (Pljesak) Hvala. (Pljesak)