Nove misli o kapitalu u 21. stoljeću.

Francuski ekonomist Thomas Piketty je uzrokovao senzaciju početkom 2014. svojom knjigo o jednostavnoj, brutalnoj formuli koja objašnjava ekonomsku nejednakost: r > g (sa značenjem kako je povrat kapitala - [r]eturn općenito viši od rasta gospodarstva - [g]rowth). Ovdje, prolazi kroz ogroman skup podataka koji ga navodi na zaključak: ekonomska nejednakost nije nov fenomen ali postaje sve gori, s mogućim radikalnim utjecajima.

Jako mi je drago što sam večeras ovdje.

Proučavam povijest dohotka

i raspodjele bogatstva
zadnjih 15 godina,

i jedna od zanimljivih lekcija

koja proizlazi iz povijesnih dokaza

uistinu je ta da,
na duge staze,

postoji težnja da
stopa povrata kapitala

nadmašuje stopu
rasta gospodarstva,

što dovodi do visoke
koncentracije bogatstva.

Ne do neograničene
koncentracije bogatstva,

ali što je veći jaz između 'r' i 'g',

viši je stupanj nejednakosti bogatstva

kojeg je društvo sklono stvoriti.

To je, dakle, ključna sila
o kojoj ću ja danas govoriti,

ali dopustite mi da najprije kažem

kako to nije jedina važna sila

u dinamici dohotka
i raspodjele bogatstva,

već postoji niz drugih sila koje igraju

značajnu ulogu u dugoročnoj dinamici

dohotka i raspodjele bogatstva.

Također, mnoštvo podataka

tek treba prikupiti.

Danas znamo nešto više

no što smo nekad znali,
ali još uvijek znamo premalo,

a zasigurno je mnogo različitih procesa --

ekonomskih, društvenih, političkih --

koje treba i dalje proučavati.

Danas ću se pozabaviti
ovom jednostavnom silom,

no to ne znači da druge važne sile

ne postoje.

Većina podataka koje ću predstaviti

potječe iz baze podataka

dostupne na Internetu:

Baze podataka o najvišim
dohocima u svijetu.

To je najveća postojeća

povijesna baza podataka o nejednakostima,

koja proizlazi iz napora

više od 30 stručnjaka iz
nekoliko desetaka zemalja.

Dopustite mi da vam
pokažem nekoliko činjenica

dostupnih u toj bazi podataka,

a potom ćemo se vratiti
tome da je "r" veće od "g".

Prva činjenica je da se dogodio

veliki preokret u redoslijedu
prema nejednakosti dohotka

između Sjedinjenih Država i Europe

tijekom prošloga stoljeća.

Negdje 1900., 1910.,
nejednakost dohodaka bila je

osjetno viša u Europi negoli
u Sjedinjenim Državama,

dok je danas mnogo viša
u Sjedinjenim Državama.

Bit ću stoga vrlo jasan:

Osnovno obrazloženje ovoga
nije da je "r" veće od "g".

Puno više veze ima s
promjenom ponude i potražnje

za vještinama, s utrkom između
obrazovanja i tehnologije,

s globalizacijom, vjerojatno s
izrazitijom nejednakošću pristupa

vještinama u SAD-u,

gdje ima vrlo dobrih,
vrhunskih sveučilišta,

ali i gdje niže razine
obrazovnog sustava

nisu toliko dobre.

Dakle, vrlo nejednaka dostupnost vještina

zajedno s neviđenim rastom

primanja visokog menadžmenta
u Sjedinjenim Državama,

što je teško opravdati samo obrazovanjem.

Puno je toga ovdje u igri,

ali neću o tome previše danas govoriti

jer se želim usredotočiti na
neravnomjernu raspodjelu bogatstva.

Pokazat ću vam jedan
vrlo jednostavan pokazatelj

o djelu o neravnomjernosti dohotka.

Dakle ovo je udio ukupnog dohotka

koji ide u gornjih 10 posto.

Možete vidjeti kako je
prije jednog stoljeća

bio između 45 i 50 posto u Europi

i nešto malo iznad 40 posto
u Sjedinjenim državama.,

pa je bilo više nejednakosti u Europi.

Nakon toga je uslijedio oštar pad

tijekom prve polovice 20. stoljeća,

a u zadnjem desetljeću,
možete vidjeti kako

su Sjedinjene države postale
nejednakije od Europe.

I to je prva od činjenica
o kojima govorim.

Sad, druga se činjenica
više bavi nejednakošću bogatstva,

a ovdje je središnja činjenica
kako je nejednakost bogatstva

uvijek puno viša od nejednakosti dohotka,

te također kako je nejednakost bogatstva,

iako jest porasla u zadnjim desetljećima,

danas ipak manje ekstremna

nego što je bila prije stotinu godina,

iako se ukupna količina bogatstva

u usporedbi s dohotkom sada oporavila

od vrlo velikih šokova

uzrokovanih I. svjetskim ratom,
Velikom gospodarskom krizom,

II. svjetskim ratom.

Pa dozvolite da vam pokažem
dva grafa

koji prikazuju
činjenicu broj dva i činjenicu broj tri.

Prvo, ako gledate razinu
nejednakosti bogatstva,

ovo je udio ukupnog bogatstva

koje odlazi na gornjih
10 posto imatelja,

pa možete vidjeti istu vrstu obrata

između Sjedinjenih država i
Europe koji smo imali već prije

kod nejednakosti dohotka.

Dakle koncentracija bogatstva je bila viša

u Europi nego u Sjedinjenim državama
prije jednog stoljeća,

a sada je obrnuto.

Ali također možete vidjeti dvije stvari:

Prvo, opća razina nejednakosti bogatstva

je uvijek viša od nejednakosti dohotka.

Pa zapamtite, za nejednakost dohotka,

udio koji ide ka gornjih deset posto

je između 30 i 50 posto ukupnog dohotka,

dok je za bogatstvo, udio uvijek

između 60 i 90 posto.

Dobro, dakle to je
činjenica broj jedan,

i ona je vrlo važna za ono što slijedi.

Koncentracija bogatstva je uvijek

puno viša nego koncentracija dohotka.

Činjenica broj dva je kako rast

nejednakosti bogatstva
u zadnjim desetljećima

i dalje nije dovoljno velik
da nas vrati nazad na 1910.

Tako da je velika razlika danas,

nejednakost bogatstva je
i dalje vrlo velika,

sa 60, 70 posto ukupnog bogatstva
u gornjih 10 posto,

ali dobra je vijest
kako je zapravo

bolje nego prije stoljeća,

kada ste imali 90% u Europi
u rukama gornjih 10 posto.

Danas ono što imate

je ono što nazivam srednjih 40 posto,

ljudi koji nisu u gornjih 10

i koji nisu u donjih 50,

i koje možete vidjeti kao
bogatu srednju klasu

koja posjeduje 20 do 30 posto

ukupnog bogatstva,
nacionalnog bogatstva,

s obzirom na to da su
bili siromašni, prije stoljeća,

kada nije ni postojala
neka bogata srednja klasa.

To je bitna promjena,

i zanimljivo je vidjeti
kako se nejednakost bogatstva

nije posve oporavila do razina
od prije I. svjetskog rata,

iako se ukupna količina bogatstva
oporavila.

Dobro?
Dakle ovo je ukupna vrijednost

bogatstva u odnosu na dohodak,

i možete vidjeti da osobito u Europi,

gotovo smo se vratili na razinu
od prije I. svjetskog rata.

Tako da tu su zbilja dva

različita dijela priče.

Jedan se bavi s

ukupnom količinom bogatstva
koje prikupljamo,

i tu nema ničeg lošeg po sebi,
naravno,

u prikupljanju velike količine bogatstva,

a osobito ako je raširenije

i manje koncentrirano.

Tako da je ono na što se
zbilja želimo usredotočiti

dugoročna evolucija
nejednakosti bogatstva,

i što će se dogoditi
u budućnosti.

Kako možemo odgovoriti
na činjenicu da je

do I. svjetskog rata,
nejednakost bogatstva bila toliko visoka

i, ako išta, rasla je
do još i viših razina,

i kako možemo razmišljati o budućnosti?

Pa dajte da dođem do nekih od objašnjenja

i špekulacija o budućnosti.

Dajte da prvo kažem kako je

vjerojatno najbolji model za objasniti

zašto je bogatstvo toliko puno

više koncentrirano nego dohodak

je dinamičan, dinastički model

gdje pojedinci imaju dugačak vidokrug

i prikupljaju bogatstvo
iz svakakvih razloga.

Kad bi ljudi prikupljali bogatstvo

samo iz razloga životnog ciklusa,

znate, da bi bili u stanju trošiti

kada su stari,

tada bi razina nejednakosti bogatstva

trebala biti više ili manje u skladu

s razinom nejednakosti dohotka.

Ali bi bilo vrlo složeno objasniti

zašto imate toliko više
nejednakosti bogatstva

nego nejednakosti dohotka

sa čistim modelom životnog ciklusa,

tako da trebate priču

gdje ljudi također brinu

o prikupljanju bogatstva
iz drugih razloga.

Tipično, žele prenijeti

bogatstvo slijedećoj generaciji,
svojoj djeci,

ili ponekad žele prikupiti bogatstvo

radi prestiža,
moći koja dolazi s bogatstvom.

Dakle moraju postojati i drugi razlozi

za prikupljanje bogatstva
osim samog životnog ciklusa

za objašnjenje onog što vidimo u podacima.

U velikom broju dinamičnih modela

prikupljanja bogatstva

s takvim dinastičkim motivom
za prikupljanje bogatstva,

imat ćete svakakve nasumične,

mutiplikativne šokove.

Tako na primjer, neke obitelji

imaju vrlo velik broj djece,

pa će bogatstvo biti razdijeljeno.

Neke obitelji imaju manje djece.

Također imate šokove u stopi povrata.

Neke obitelji
stječu ogromnu količinu kapitala.

Neke su imale loša ulaganja.

Tako da ćete uvijek imati
nešto dinamike

u procesu bogaćenja.

Neki će se ljudi kretati gore,
neki će se ljudi kretati dolje.

Važan je trenutak taj da,

u svakom takvom modelu,

za datu varijaciju takvih šokova,

razina ravnoteže nejednakosti bogatstva

će biti strmo dižuća funkcija
'r' minus 'g'.

A intuitivno, razlog zašto je razlika

između stope povrata bogatstva

i stope rasta važna

je što će početne nejednakosti bogatstva

biti pojačavane u bržem ritmu

s većom razlikom 'r' i 'g'.

Pa uzmite jednostavan primjer,

s 'r' jednakim pet posto
i 'g' jednakim jedan posto,

posjednici bogatstva trebaju
reinvestirati samo

jednu petinu svog dohotka
od kapitala da osiguraju

da im bogatstvo raste onoliko brzo

koliko raste i gospodarstvo.

To olakšava

izgradnju i održavanje krupnih imanja

jer možete konzumirati četiri petine,

pod pretpostavkom nikakvog poreza,

i možete reinvestirati jednu petinu.

Dakle naravno neke će obitelji
potrošiti više od toga,

neke će potrošiti manje,
pa će biti

neke dinamike u razdiobi,

ali u prosjeku,
trebaju reinvestirati samo petinu,

što omogućuje visokim
nejednakostima u bogatstvu da se održe.

Sad, ne biste trebali biti iznenađeni

tvrdnjom kako 'r' može biti veći od 'g'
zauvijek,

zato jer, zapravo,
je to ono što se događalo

kroz većinu povijesti čovječanstva.

I to je bilo na neki način
vrlo očito svakome

iz jednostavnog razloga,
koji je kako je rast bio

blizu nula posto

kroz većinu povijesti čovječanstva.

Rast je bio možda 0,1, 0,2, 0,3 posto,

ali vrlo spor rast populacije

i proizvodnje po glavi,

dok stopa povrata kapitala

naravno nije bila nula posto.

Bila je, za zemljišnu imovinu,
koja je bila

tradicionalni oblik

imovine u predindustrijskim društvima,

bila je tipično pet posto.

Svaki će čitatelj Jane Austin znati kako,

želite li godišnji dohodak od 1.000 funti,

trebali biste imati vrijednost kapitala

od 20.000 funti zato jer

pet posto od 20.000 iznosi 1.000.

I na neki način, to je bio

sam temelj društva,

jer 'r' veći od 'g'

je ono što je omogućavalo
posjednicima bogatstva i imanja

da žive od svog kapitalnog dohotka

te da čine nešto drugo u životu

osim puke brige o preživljavanju.

Sad, jedan je bitan zaključak

mojeg istraživanja povijesti taj kako

moderni industrijski rast nije promijenio

ove temeljne činjenice onoliko
koliko bi se moglo očekivati.

Naravno, stopa rasta

nakon Industrijske revolucije

je narasla,
tipično od nula do jedan ili dva posto,

ali istovremeno, stopa povrata

kapitala je također narasla

tako da se jaz između to dvoje

zapravo nije promijenio.

Dakle tijekom 20. stoljeća

imali ste jedinstvenu kombinaciju
događaja.

Prvo, vrlo nisku stopu povrata

radi ratnih šokova iz 1914. i 1945.,

uništenja bogatstva, inflacije

bankrota tijekom Velike gospodarske krize,

i sve je to smanjilo

privatnu stopu povrata bogatstva

na neobično niske razine

između 1914. i 1945.

A potom, u poslijeratnom razdoblju,

imali ste neuobičajeno visoku stopu rasta,

dijelom radi obnove.

Znate, u Njemačkoj, Francuskoj i Japanu,

imali ste stopu rasta pet posto

između 1950. i 1980.

u velikoj mjeri radi obnove,

a također
i radi vrlo velikog demografskog rasta,

učinka Baby Booma.

Sad, očito to neće trajati jako dugo,

ili se barem za rast populacije

pretpostavlja da će pasti u budućnosti,

a najbolja predviđanja
koje imamo su kako će

dugoročni rast biti bliži

jedan do dva posto

prije nego četiri do pet posto.

Pa ako pogledate na ovo,

ovo su najbolje procjene koje imamo

o rastu svjetskog BDP-a

i stopi povrata kapitala,

prosječnih stopa povrata kapitala,

pa možete vidjeti kako
tijekom najvećeg dijela

povijesti čovječanstva,

stopa je rasta bila niska,

puno niža od stope povrata,

a onda tijekom 20. stoljeća,

zapravo su rast populacije,

vrlo visok u poslijeratnom razdoblju,

i proces obnove

bili ono što je dovelo rast

do manjeg jaza prema stopi povrata.

Ovdje koristim populacijska predviđanja
Ujedinjenih naroda,

i naravno da su ona nesigurna.

Može biti da ćemo svi početi

imati puno djece u budućnosti,

i da će stope rasta postajati sve više,

ali za sada,

ovo su najbolja predviđanja koja imamo,

i ovo će učiniti da se globalni rast

smanji i da jaz među

stopama povrata naraste.

Sad, drugi je neobičan događaj

tijekom 20. stoljeća

bio, kako rekoh,

uništenje, oporezivanje kapitala,

dakle ovo je stopa povrata prije poreza.

Ovo je stopa povrata nakon poreza,

i nakon uništenja,

a ovo je što je dovelo

prosječnu stopu povrata

nakon poreza, nakon uništenja,

ispod stope rasta tijekom dugog razdoblja.

Ali bez uništenja,

bez oporezivanja,
ovo se ne bi dogodilo.

Pa dajte da kažem
kako ravnoteža između

povrata kapitala i rasta

ovisi o puno različitih čimbenika

koje je vrlo teško predvidjeti:

tehnologija i razvoj

kapitalno-intenzivnih tehnika.

Upravo sada,
naj kapitalno-intenzivniji sektori

u gospodarstvu su
sektor nekretnina, stambena gradnja,

energetski sektor,
ali može biti u budućnosti

kako ćemo imati puno više robota
u više sektora

i da će to biti veći dio

ukupne zalihe kapitala
nego što je danas.

Dobro, vrlo smo daleko od toga,

i za sad, što se događa

u sektoru nekretnina, u energetici

je puno važnije za ukupnu zalihu kapitala

i udio u kapitalu.

Drugo važno pitanje je

kako postoje razmjerni učinci
u upravljanju portfolijem,

zajedno s financijskom složenošću,

financijskom deregulacijom,

koji olakšavaju dobivanje
viših stopa povrata

za krupni portfolio,

a to se čini kao osobito jako

za milijardere,
vlasnike krupnog kapitala.

Samo da vam dam jedan primjer,

ovo dolazi iz Forbesovih lista milijardera

iz perioda 1987. - 2013.,

i možete vidjeti kako je
sam vrh držitelja bogatstva

rastao po šest, sedam posto godišnje

u stvarnim odnosima iznad inflacije,

dok prosječni dohodak u svijetu,

prosječno bogatstvo u svijetu,

je raslo samo po dva posto godišnje.

I nalazite isto

za vlasnike velikih sveučilišta --

što su veće početne zadužbine,

viša je stopa povrata.

Sad, što se može učiniti?

Prva je stvar što mislim da trebamo

više financijske transparentnosti.

Znamo premalo
o globalnoj dinamici bogatstva,

pa trebamo međunarodno prenošenje

bankovnih informacija.

Trebamo globalni registar
financijske imovine,

više koordinacije
oko oporezivanja bogatstva,

te bi čak i porez na bogatstvo
s malenom poreznom stopom

bio način stvaranja informacije

tako da možemo prilagoditi naše politike

bilo kome koga promatramo.

I u nekom obujmu, borbu

potiv poreznih rajeva

a automatsko prenošenje informacije

nas gura u tom smjeru.

Sad, postoje i drugi načini
preraspodjele bogatstva,

koji su primamljivi za korištenje.

Inflacija:

puno je lakše tiskati novac

nego pisati porezni zakon,
tako da je to vrlo primamljivo.

Ali ponekad ne znamo
što činite s novcem.

To je problem.

Izvlaštenje je vrlo primamljivo.

Kad vam se učini kako
su neki ljudi postali prebogati,

samo ih izvlastite.

Ali to nije vrlo učinkovit način

za organizaciju regulacije
dinamike bogatstva.

Rat je čak i manje učinkovit način,

tako da preferiram
progresivno oporezivanje,

ali naravno, povijest -- (smjeh) --

povijest će izmisliti svoje
najbolje načine,

a ti će najvjerojatnije uključiti

kombinaciju svih ovih.

Hvala vam.

(Pljesak)

Bruno Giussani: Thomas Piketty. Hvala vam.

Thomas, želim vas pitati
dva ili tri pitanja,

jer je upečatljivo kako
upravljate vašim podacima, naravno,

ali u osnovi ono što predlažete je kako

je rastuća koncentracija bogatstva

prirodna sklonost kapitalizma,

te ako ju pustimo vlastitom uređenju,

može zaprijetiti samom sustavu,

tako da vi predlažete
kako moramo djelovati

te provoditi politike
koje preraspodjeljuju bogatstvo,

uključujući one
koje smo upravo vidjeli:

progresivno oporezivanje, itd.

U sadašnjem političkom kontekstu,

koliko su one realne?

Koliko mislite da je vjerojatno

kako će biti provedene?

Thomas Piketty:
Dobro, znate, mislim

ako gledate unazad kroz vrijeme,

povijest dohotka, bogatstva i oporezivanja

je puna iznenađenja.

Tako da nisam strašno impresioniran

onima koji unaprijed znaju

što se hoće ili neće dogoditi.

Mislim da bi prije jednog stoljeća

brojni ljudi rekli

kako se progresivno oporezivanje dohotka
nikad neće dogoditi

a onda se dogodilo.

A čak i prije pet godina,

brojni bi ljudi rekli
kako će bankarska tajna

biti s nama zauvijek u Švicarskoj,

kako je Švicarska premoćna

za ostatak svijeta,

a onda je odjednom bilo potrebno
svega nekoliko američkih sankcija

protiv švicarskih banaka
da se dogode velike promjene,

i sad se krećemo ka

većoj financijskoj transparentnosti.

Tako da ne mislim da je toliko teško

bolje se politički koordinirati.

Imat ćemo sporazum

s pola svjetskog BDP oko stola

sa SAD-om i Europskom unijom,

pa ako pola svjetskog BDP nije dovoljno

da se napravi napredak
u financijskoj transparentnosti,

i minimalni porez
na višenacionalni korporativni profit,

onda što treba?

Tako da ne mislim
kako su ovo tehničke poteškoće.

Mislim kako možemo stvoriti napredak

ako imamo pragmatičniji
pristup ovim pitanjima

i imao prikladne sankcije

spram onih kojima
pogoduje financijska neprovidnost.

BG: Jedan od argumenata

protiv vaše točke gledišta

je kako ekonomska nejednakost

nije samo odlika kapitalizma
nego je zapravo jedan od njegovih motora.

Tako da provođenje mjera
koje smanjuju nejednakost,

u isto vrijeme smanjuje i rast,
potencijalno.

Kako odgovarate na to?

TP: Da, mislim kako nejednakost

nije problem po sebi.

Mislim kako je nejednakost do neke točke

zapravo može biti
korisna za inovaciju i rast.

Problem je, pitanje je stupnja.

Kada nejednakost postane ekstremna,

tada postaje beskorisna za rast

i čak može postati i loša

jer teži dovesti do održavanja visoke

nejednakosti tijekom vremena

i niskoj pokretljivosti.

I na primjer,
vrsta koncentracije bogatstva

koju smo imali u 19. stoljeću

i otprilike sve do I. svjetskog rata

u svakoj europskoj zemlji

nije bila korisna za rast.

To je bilo uništeno kombinacijom

tragičnih događaja i političkih promjena,

i to nije sprečavalo da se događa rast.

I također, ekstremna nejednakost
može biti loša

za naše demokratske ustanove

ako stvara vrlo nejednak
pristup političkom glasu,

a utjecaj privatnog novca

u politici Sjedinjenih Država je, mislim,

važno trenutno pitanje.

Tako da ne želimo povratak
na onu vrstu ekstremne

nejednakosti od prije I. svjetskog rata.

Imati pristojan udjel
nacionalnog bogatstva

u rukama srednjeg sloja
nije loše za rast.

Zapravo je korisno

jednako iz razloga
pravičnosti i učinkovitosti.

BG: Rekao sam na početku

kako je vaša knjiga bila kritizirana.

Nešto vaših podataka je bilo kritizirano.

Nešto od vaših izbora skupova podataka
je bilo kritizirano.

Bili ste optuženi kako pomno
birate podatke

da podržite svoj pogled.
Kako odgovarate na to?

TP: Dobro, odgovaram
kako sam vrlo sretan

da ova knjiga potiče raspravu.

To je dio onoga čemu je namjenjena.

Gledajte,
razlog zašto stavljam podatke online

sa svim detaljnim izračunima

je tako da možemo imati
otvorenu i transparentnu

debatu oko ovog.

Tako da sam odgovorio točku po točku

na svaki problem.

Kad bih danas ponovno pisao knjigu

zaključio bih, zapravo,

da je rast nejednakosti
u raspodjeli bogatstva,

posebice u Sjedinjenim Državama,

bio viši no što ja u knjizi iznosim.

Nedavna studija Saeza i Zucmana

pokazuje, uključujući nove podatke

kojima ja nisam raspolagao
dok sam pisao knjigu,

da je koncentracija bogatstva
u SAD-u porasla

i više no što ja u knjizi tvrdim.

Bit će u budućnosti i drugih podataka.

Neki od njih pokazivat će
u različitim smjerovima.

Gotovo svakoga tjedna objavljujemo

nove, ažurne podatke na
World Top Income Database

i nastavit ćemo to činiti,

osobito u zemljama u nastajanju,

a ja pozdravljam sve one
koji žele doprinijeti

u ovom procesu prikupljanja podataka.

Nesumnjivo se slažem

da nema dovoljno

informaciji o dinamici bogatstva,

i dobar način da dođemo
do boljih podataka

bio bi oporezivanje bogatstva,

s niskom poreznom stopom u početku,

kako bismo se svi mogli složiti

oko tog značajnog napretka

i prilagoditi naše politike
onome što ćemo uočavati.

Prema tome, oporezivanje je izvor znanja,

a ono nam je trenutno najpotrebnije.

BG: Thomas Piketty, veliko hvala.

Hvala vam.
TP: Hvala vama. (Pljesak)