Što se događa kad je profit prioritet medija?

U ovom promišljenom govoru, David Puttnam postavlja veliko pitanje o medijima: imaju li moralni imperativ stvarati informirane građane ili slobodno mogu juriti za profitom po svaku cijenu, kao i ostala poduzeća? Njegovo rješenje za uravnoteženje profita i dogovornosti je odvažno... i možda se s njime nećete složiti. (Snimljeno u TEDxHousesofParliament.)

Ako smijem, počeo bih

s pričom o pužu iz Paisleya.

Uvečer 26. kolovoza 1928.,

May Donoghue je pošla vlakom iz Glasgowa

za gradić Paisley, 11 kilometara od grada,

i ondje je u kafiću Wellmeadow Café,

pojela Scots sladoledni kup,

mješavinu sladoleda i piva od đumbira

kojom ju je častio prijatelj.

Đumbirovo pivo je bilo u smeđoj, neprozirnoj boci

s natpisom "D. Stevenson, Glen Lane, Paisley."

Popila je nešto sladoleda,

ali dok se đumbirovo pivo nalijevalo

u njezinu čašu,

poluraspadnuti puž

je isplutao na površinu čaše.

Tri dana kasnije, primljena je

u bolnicu Glasgow Royal Infirmary

s dijagnozom ozbiljnog gastroenteritisa

i šoka.

Proces Donoghue protiv Stevensona koji je uslijedio

postavio je važan pravni presedan:

Smatralo se da je Stevenson,
proizvođač đumbirovog piva,

imao jasnu obvezu dužne pažnje

spram May Donoghue,

premda nije bilo ugovora među njima,

a ona, zapravo, i nije kupila piće.

Jedan od sudaca, Lord Atkin,
opisao je to ovako:

Morate se pobrinuti da izbjegnete činidbe
ili propuste činjenja

za koje se razumno može predvidjeti

da postoji vjerojatnost da će
naškoditi bližnjemu.

Zaista, možemo se zapitati
koliko bi ljudi,

bez dužne pažnje, moralo trpjeti

od gastroenteritisa prije nego što bi
Stevenson napokon morao izaći iz tog posla.

Upamtite priču o pužu iz Paisleya,

jer je riječ o važnom načelu.

Prošle godine, Hansard Society,
neovisno dobrotvorno društvo

koje nastoji ojačati parlamentarnu
demokraciju

i ohrabriti jače sudjelovanje
javnosti u politici,

objavilo je, uz svoje godišnje izvješće

o političkom angažmanu, dodatak

posvećen u cijelosti politici i medijima.

Evo nekoliko prilično depresivnih nalaza

iz tog istraživanja.

Ne izgleda da tabloidi

izgrađuju politički svjesnije čitatelje,

čak ni u usporedbi s onima

koji uopće ne čitaju novine.

Čitatelji koji čitaju samo tabloide dvostruko su skloniji

gledati negativno na politiku

od onih koji uopće ne čitaju novine.

Oni nisu samo manje politički angažirani.

Oni su potrošači medija koji pojačavaju

njihov negativan stav o politici

i time doprinose fatalističkom i ciničnom stavu

prema demokraciji i njihovoj vlastitoj ulozi u njoj.

Nije ni čudo da je izvješće zaključilo da

u tom pogledu tisak, naročito tabloidi,

nisu dorasli važnosti

njihove uloge u demokraciji.

Sumnjam da bi itko u ovoj prostoriji

ozbiljno osporio to gledište.

Ali ako su u Hansardu u pravu, a obično jesu,

tada smo suočeni s vrlo ozbiljnim problemom,

i na njega bih se htio usredotočiti

u narednih 10 minuta.

Od slučaja puža u Paisleyu,

a naročito u posljednjem desetljeću,

mnogo se razmišljanja posvetilo

pojmu dužne pažnje,

jer se on odnosi na brojne
aspekte građanskog društva.

Općenito, dužna pažnja je važna kada pojedinac

ili skupina poduzima aktivnost

koja ima potencijal naškoditi drugome,

fizički, mentalno ili ekonomski.

Ona je prvenstveno usmjerena na očigledna područja,

kao što je naša empatična reakcija
na djecu i mlade,

na uslužno osoblje i
na starije i slabe.

Rijetko se, ako ikada, primjenjuje
na jednako važno područje

krhkosti našeg sadašnjeg
sustava upravljanja,

ideju da su poštenje, točnost i nepristranost

fundamentalne za proces izgradnje

i zaokruživanja informirane,

participativne demokracije.

Što više o tome mislite,

to izgleda čudnije.

Prije nekoliko godina, imao sam zadovoljstvo

otvoriti posve novu školu

na sjeveroistoku Engleske.

Učenici su je nazvali Akademija 360.

Dok sam prolazio kroz impresivni,

zastakljeni atrij škole,

preda mnom, na zidu je pisalo,

vatrenim slovima,

slavna uputa Marka Aurelija:

Ako nije istina, ne reci;

ako nije ispravno, ne čini.

Glavni učitelj je primijetio da zurim u to,

i rekao, "O, to je moto naše škole."

Vraćajući se vlakom za London,

nisam natpis mogao izbaciti iz glave.

Razmišljao sam, zar nam je zaista trebalo

više od 2.000 godina da usvojimo

tu jednostavnu ideju

kao minimum koji očekujemo jedni od drugih?

Nije li vrijeme da razvijemo koncept

dužne pažnje

i proširimo ga da obuhvati

i demokratske vrijednosti koje
dijelimo ali su sve ugroženije?

Napokon, pomanjkanje dužne pažnje

u mnogim zanimanjima

može lako dovesti do
optužbi za nemar,

i kada je tako, možemo li
zaista spokojno prihvatiti pomisao

da smo zapravo nemarni

prema zdravlju naših društava

i vrijednosti koje ih nužno drže na okupu?

Može li itko pošteno sugerirati,
na temelju dokaza,

da su mediji koje je Hansard
tako zbirno osudio

postupali s dužnom pažnjom kako bi izbjegli

sve postupke za koje su razumno mogli predvidjeti

da će potkopati ili naškoditi

našem inherentno krhkom demokratskom ustroju.

Ima onih koji će tvrditi

da se ovo lako može preokrenutiu neki oblik

cenzure, možda samo-cenzure,

ali ja ne prihvaćam taj argument.

Mora biti moguće

postići ravnotežu između slobode izražavanja

i šire moralne i društvene odgovornosti.

Dopustite mi da objasnim na primjeru

moje vlastite filmske karijere.

U svojoj karijeri, nikad nisam prihvatio

da bi filmaš ikada trebao izići

sa svojim djelom izvan ili iznad onoga što smatra

pristojnim sustavom vrijednosti

u svom životu, za svoju obitelj,

i za budućnost društva u kojem živi.

Idem i dalje.

Odgovorni filmski stvaralac
ne treba nikada obezvrijediti svoj rad

do mjere u kojoj taj više ne govori istinu

o svijetu u kojem bi on želio živjeti.

Po meni, filmaši, novinari, čak i blogeri,

moraju se uzdići do društvenih očekivanja

koja proizlaze iz kombinacije
suštinske moći njihovog medija

i njihovih profesionalnih vještina.

Očigledno, to nije propisana dužnost,

ali mislim da nadareni filmaš
i odgovorni novinar,

čak i bloger, ne mogu izbjeći
postupati na takav način.

Ne smijemo zaboraviti da je naš pojam

osobne slobode i
njene partnerice, kreativne slobode,

relativno nov

u povijesti zapadne misli,

i zato je često podcijenjen

i može ga se lako podrovati.

Tu nagradu možemo lako izgubiti,

a kad je jednom izgubimo, predamo,

možda ćemo je vrlo, vrlo teško povratiti.

Prva linija obrane

moraju biti naši vlastiti standardi,

ne oni na koje nas sile cenzura ili propisi,

naši standardi i naš integritet.

Naš integritet u postupanju

sa svojim suradnicima

i naši standardi kojih se držimo u društvu.

A ti standardi

moraju biti u skladu
s održivim društvenim ciljevima.

Oni su dio kolektivne odgovornosti,

odgovornosti umjetnika ili novinara

u odnosu prema svijetu kakav on stvarno jest,

što, također, mora biti usklađeno

s odgovornošću onih koji upravljaju društvom

i koji će se uhvatiti u koštac s tim svijetom,

a ne podleći iskušenju i zloupotrijebiti

uzroke svjetskih nevolja.

No, kako je postalo jasno

u posljednjih nekoliko godina,

velik se dio medija te odgovornosti

u značajnoj mjeri odrekao.

Posljedica je, da širom Zapadnog svijeta

imamo pojednostavljene politike
stranaka koje prosvjeduju

i privlače posvemašnje zavaranu,

stariju dobnu skupinu,

te imamo apatiju i zaokupljenost trivijalnostima

karakterističnu za barem dio mladih;

uzete zajedno, ti i slični

suvremeni poremećaji

prijete uništiti

aktivnu, informiranu debatu i angažiranost,

pri čemu naglašavam - aktivnu.

Najzagriženiji libertini bi mogli tvrditi

da je slučaj Donoghue protiv Stevensona
trebao biti odbačen

i da bi Stevensonov posao
naposlijetku propao

da je nastavio prodavati đumbirovo
pivo s plutajućim puževima.

Ali većina nas, mislim, prihvaća neku manju ulogu

države u provedbi obveze dužne pažnje,

a ključni pojam je u razumnoj mjeri.

Suci moraju pitati, je li se vodila briga u razumnoj mjeri

i da li su se posljedice činjenja mogle predvidjeti

u razumnoj mjeri?

To ne znači preveliku moć države,

već test zdravog razuma

koji bih volio da primijenimo na medije

koji, na koncu, daju i sadržaj i ton

mnogih naših demokratskih promišljanja.

Demokracija, da bi funkcionirala, zahtijeva da

razumni muškarci i žene posvete
vrijeme razumijevanju i raspravi

teških, katkada složenih pitanja,

i da to čine u atmosferi koja omogućava

onu vrstu razumijevanja koje vodi,

ako ne slaganju, a ono barem k produktivnom

i ostvarivom kompromisu.

U politici je riječ o izboru,

a unutar izbora, riječ je o prioritetima.

Treba uskladiti suprotstavljene preferencije,

kad god je moguće, na temelju činjenica.

Ali ako su same činjenice izobličene,

rješenja će vjerojatno
dovesti do novih sukoba,

sa svim pritiscima i napetostima u društvu

koji tada neizostavno slijede.

Mediji moraju odlučiti:

vide li svoju ulogu u tome da raspaljuju

ili da informiraju?

Jer na koncu, sve se svodi na kombinaciju

povjerenja i liderstva.

Prije pedeset godina,
predsjednik John F. Kennedy

održao je dva povijesna govora,

prvi o razoružanju,
a drugi o građanskim pravima.

Prvi je gotovo smjesta doveo do

Sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa,

a drugi do Zakona o građanskim pravima iz 1964.

Oba su predstavljala silan napredak.

Demokracija, s dobrim vodstvom
i dostupnim informacijama,

može postići velike stvari,

ali postoji jedan preduvjet.

Moramo vjerovati da oni koji donose odluke

ne djeluju u najboljem interesu sebe samih

već svih ljudi.

Treba nam izbor utemeljen na činjenicama,

jasno obrazložen,

ne izbor nekoliko moćnih

i potencijalno manipulativnih korporacija

koji ostvaruju svoje, često uske, ciljeve,

nego točne, objektivne informacije

na temelju kojih ćemo donijeti vlastiti sud.

Ako želimo dostojan, ispunjen život

za našu djecu i djecu naše djece,

moramo u najvećoj mogućoj
mjeri provoditi

dužnu pažnju radi žive

i nadam se trajne demokracije.

Hvala što ste me saslušali.

(Pljesak)