Ako smijem, počeo bih
s pričom o pužu iz Paisleya.
Uvečer 26. kolovoza 1928.,
May Donoghue je pošla vlakom iz Glasgowa
za gradić Paisley, 11 kilometara od grada,
i ondje je u kafiću Wellmeadow Café,
pojela Scots sladoledni kup,
mješavinu sladoleda i piva od đumbira
kojom ju je častio prijatelj.
Đumbirovo pivo je bilo u smeđoj, neprozirnoj boci
s natpisom "D. Stevenson, Glen Lane, Paisley."
Popila je nešto sladoleda,
ali dok se đumbirovo pivo nalijevalo
u njezinu čašu,
poluraspadnuti puž
je isplutao na površinu čaše.
Tri dana kasnije, primljena je
u bolnicu Glasgow Royal Infirmary
s dijagnozom ozbiljnog gastroenteritisa
i šoka.
Proces Donoghue protiv Stevensona koji je uslijedio
postavio je važan pravni presedan:
Smatralo se da je Stevenson,
proizvođač đumbirovog piva,
imao jasnu obvezu dužne pažnje
spram May Donoghue,
premda nije bilo ugovora među njima,
a ona, zapravo, i nije kupila piće.
Jedan od sudaca, Lord Atkin,
opisao je to ovako:
Morate se pobrinuti da izbjegnete činidbe
ili propuste činjenja
za koje se razumno može predvidjeti
da postoji vjerojatnost da će
naškoditi bližnjemu.
Zaista, možemo se zapitati
koliko bi ljudi,
bez dužne pažnje, moralo trpjeti
od gastroenteritisa prije nego što bi
Stevenson napokon morao izaći iz tog posla.
Upamtite priču o pužu iz Paisleya,
jer je riječ o važnom načelu.
Prošle godine, Hansard Society,
neovisno dobrotvorno društvo
koje nastoji ojačati parlamentarnu
demokraciju
i ohrabriti jače sudjelovanje
javnosti u politici,
objavilo je, uz svoje godišnje izvješće
o političkom angažmanu, dodatak
posvećen u cijelosti politici i medijima.
Evo nekoliko prilično depresivnih nalaza
iz tog istraživanja.
Ne izgleda da tabloidi
izgrađuju politički svjesnije čitatelje,
čak ni u usporedbi s onima
koji uopće ne čitaju novine.
Čitatelji koji čitaju samo tabloide dvostruko su skloniji
gledati negativno na politiku
od onih koji uopće ne čitaju novine.
Oni nisu samo manje politički angažirani.
Oni su potrošači medija koji pojačavaju
njihov negativan stav o politici
i time doprinose fatalističkom i ciničnom stavu
prema demokraciji i njihovoj vlastitoj ulozi u njoj.
Nije ni čudo da je izvješće zaključilo da
u tom pogledu tisak, naročito tabloidi,
nisu dorasli važnosti
njihove uloge u demokraciji.
Sumnjam da bi itko u ovoj prostoriji
ozbiljno osporio to gledište.
Ali ako su u Hansardu u pravu, a obično jesu,
tada smo suočeni s vrlo ozbiljnim problemom,
i na njega bih se htio usredotočiti
u narednih 10 minuta.
Od slučaja puža u Paisleyu,
a naročito u posljednjem desetljeću,
mnogo se razmišljanja posvetilo
pojmu dužne pažnje,
jer se on odnosi na brojne
aspekte građanskog društva.
Općenito, dužna pažnja je važna kada pojedinac
ili skupina poduzima aktivnost
koja ima potencijal naškoditi drugome,
fizički, mentalno ili ekonomski.
Ona je prvenstveno usmjerena na očigledna područja,
kao što je naša empatična reakcija
na djecu i mlade,
na uslužno osoblje i
na starije i slabe.
Rijetko se, ako ikada, primjenjuje
na jednako važno područje
krhkosti našeg sadašnjeg
sustava upravljanja,
ideju da su poštenje, točnost i nepristranost
fundamentalne za proces izgradnje
i zaokruživanja informirane,
participativne demokracije.
Što više o tome mislite,
to izgleda čudnije.
Prije nekoliko godina, imao sam zadovoljstvo
otvoriti posve novu školu
na sjeveroistoku Engleske.
Učenici su je nazvali Akademija 360.
Dok sam prolazio kroz impresivni,
zastakljeni atrij škole,
preda mnom, na zidu je pisalo,
vatrenim slovima,
slavna uputa Marka Aurelija:
Ako nije istina, ne reci;
ako nije ispravno, ne čini.
Glavni učitelj je primijetio da zurim u to,
i rekao, "O, to je moto naše škole."
Vraćajući se vlakom za London,
nisam natpis mogao izbaciti iz glave.
Razmišljao sam, zar nam je zaista trebalo
više od 2.000 godina da usvojimo
tu jednostavnu ideju
kao minimum koji očekujemo jedni od drugih?
Nije li vrijeme da razvijemo koncept
dužne pažnje
i proširimo ga da obuhvati
i demokratske vrijednosti koje
dijelimo ali su sve ugroženije?
Napokon, pomanjkanje dužne pažnje
u mnogim zanimanjima
može lako dovesti do
optužbi za nemar,
i kada je tako, možemo li
zaista spokojno prihvatiti pomisao
da smo zapravo nemarni
prema zdravlju naših društava
i vrijednosti koje ih nužno drže na okupu?
Može li itko pošteno sugerirati,
na temelju dokaza,
da su mediji koje je Hansard
tako zbirno osudio
postupali s dužnom pažnjom kako bi izbjegli
sve postupke za koje su razumno mogli predvidjeti
da će potkopati ili naškoditi
našem inherentno krhkom demokratskom ustroju.
Ima onih koji će tvrditi
da se ovo lako može preokrenutiu neki oblik
cenzure, možda samo-cenzure,
ali ja ne prihvaćam taj argument.
Mora biti moguće
postići ravnotežu između slobode izražavanja
i šire moralne i društvene odgovornosti.
Dopustite mi da objasnim na primjeru
moje vlastite filmske karijere.
U svojoj karijeri, nikad nisam prihvatio
da bi filmaš ikada trebao izići
sa svojim djelom izvan ili iznad onoga što smatra
pristojnim sustavom vrijednosti
u svom životu, za svoju obitelj,
i za budućnost društva u kojem živi.
Idem i dalje.
Odgovorni filmski stvaralac
ne treba nikada obezvrijediti svoj rad
do mjere u kojoj taj više ne govori istinu
o svijetu u kojem bi on želio živjeti.
Po meni, filmaši, novinari, čak i blogeri,
moraju se uzdići do društvenih očekivanja
koja proizlaze iz kombinacije
suštinske moći njihovog medija
i njihovih profesionalnih vještina.
Očigledno, to nije propisana dužnost,
ali mislim da nadareni filmaš
i odgovorni novinar,
čak i bloger, ne mogu izbjeći
postupati na takav način.
Ne smijemo zaboraviti da je naš pojam
osobne slobode i
njene partnerice, kreativne slobode,
relativno nov
u povijesti zapadne misli,
i zato je često podcijenjen
i može ga se lako podrovati.
Tu nagradu možemo lako izgubiti,
a kad je jednom izgubimo, predamo,
možda ćemo je vrlo, vrlo teško povratiti.
Prva linija obrane
moraju biti naši vlastiti standardi,
ne oni na koje nas sile cenzura ili propisi,
naši standardi i naš integritet.
Naš integritet u postupanju
sa svojim suradnicima
i naši standardi kojih se držimo u društvu.
A ti standardi
moraju biti u skladu
s održivim društvenim ciljevima.
Oni su dio kolektivne odgovornosti,
odgovornosti umjetnika ili novinara
u odnosu prema svijetu kakav on stvarno jest,
što, također, mora biti usklađeno
s odgovornošću onih koji upravljaju društvom
i koji će se uhvatiti u koštac s tim svijetom,
a ne podleći iskušenju i zloupotrijebiti
uzroke svjetskih nevolja.
No, kako je postalo jasno
u posljednjih nekoliko godina,
velik se dio medija te odgovornosti
u značajnoj mjeri odrekao.
Posljedica je, da širom Zapadnog svijeta
imamo pojednostavljene politike
stranaka koje prosvjeduju
i privlače posvemašnje zavaranu,
stariju dobnu skupinu,
te imamo apatiju i zaokupljenost trivijalnostima
karakterističnu za barem dio mladih;
uzete zajedno, ti i slični
suvremeni poremećaji
prijete uništiti
aktivnu, informiranu debatu i angažiranost,
pri čemu naglašavam - aktivnu.
Najzagriženiji libertini bi mogli tvrditi
da je slučaj Donoghue protiv Stevensona
trebao biti odbačen
i da bi Stevensonov posao
naposlijetku propao
da je nastavio prodavati đumbirovo
pivo s plutajućim puževima.
Ali većina nas, mislim, prihvaća neku manju ulogu
države u provedbi obveze dužne pažnje,
a ključni pojam je u razumnoj mjeri.
Suci moraju pitati, je li se vodila briga u razumnoj mjeri
i da li su se posljedice činjenja mogle predvidjeti
u razumnoj mjeri?
To ne znači preveliku moć države,
već test zdravog razuma
koji bih volio da primijenimo na medije
koji, na koncu, daju i sadržaj i ton
mnogih naših demokratskih promišljanja.
Demokracija, da bi funkcionirala, zahtijeva da
razumni muškarci i žene posvete
vrijeme razumijevanju i raspravi
teških, katkada složenih pitanja,
i da to čine u atmosferi koja omogućava
onu vrstu razumijevanja koje vodi,
ako ne slaganju, a ono barem k produktivnom
i ostvarivom kompromisu.
U politici je riječ o izboru,
a unutar izbora, riječ je o prioritetima.
Treba uskladiti suprotstavljene preferencije,
kad god je moguće, na temelju činjenica.
Ali ako su same činjenice izobličene,
rješenja će vjerojatno
dovesti do novih sukoba,
sa svim pritiscima i napetostima u društvu
koji tada neizostavno slijede.
Mediji moraju odlučiti:
vide li svoju ulogu u tome da raspaljuju
ili da informiraju?
Jer na koncu, sve se svodi na kombinaciju
povjerenja i liderstva.
Prije pedeset godina,
predsjednik John F. Kennedy
održao je dva povijesna govora,
prvi o razoružanju,
a drugi o građanskim pravima.
Prvi je gotovo smjesta doveo do
Sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa,
a drugi do Zakona o građanskim pravima iz 1964.
Oba su predstavljala silan napredak.
Demokracija, s dobrim vodstvom
i dostupnim informacijama,
može postići velike stvari,
ali postoji jedan preduvjet.
Moramo vjerovati da oni koji donose odluke
ne djeluju u najboljem interesu sebe samih
već svih ljudi.
Treba nam izbor utemeljen na činjenicama,
jasno obrazložen,
ne izbor nekoliko moćnih
i potencijalno manipulativnih korporacija
koji ostvaruju svoje, često uske, ciljeve,
nego točne, objektivne informacije
na temelju kojih ćemo donijeti vlastiti sud.
Ako želimo dostojan, ispunjen život
za našu djecu i djecu naše djece,
moramo u najvećoj mogućoj
mjeri provoditi
dužnu pažnju radi žive
i nadam se trajne demokracije.
Hvala što ste me saslušali.
(Pljesak)