Ako smijem, počeo bih s pričom o pužu iz Paisleya. Uvečer 26. kolovoza 1928., May Donoghue je pošla vlakom iz Glasgowa za gradić Paisley, 11 kilometara od grada, i ondje je u kafiću Wellmeadow Café, pojela Scots sladoledni kup, mješavinu sladoleda i piva od đumbira kojom ju je častio prijatelj. Đumbirovo pivo je bilo u smeđoj, neprozirnoj boci s natpisom "D. Stevenson, Glen Lane, Paisley." Popila je nešto sladoleda, ali dok se đumbirovo pivo nalijevalo u njezinu čašu, poluraspadnuti puž je isplutao na površinu čaše. Tri dana kasnije, primljena je u bolnicu Glasgow Royal Infirmary s dijagnozom ozbiljnog gastroenteritisa i šoka. Proces Donoghue protiv Stevensona koji je uslijedio postavio je važan pravni presedan: Smatralo se da je Stevenson, proizvođač đumbirovog piva, imao jasnu obvezu dužne pažnje spram May Donoghue, premda nije bilo ugovora među njima, a ona, zapravo, i nije kupila piće. Jedan od sudaca, Lord Atkin, opisao je to ovako: Morate se pobrinuti da izbjegnete činidbe ili propuste činjenja za koje se razumno može predvidjeti da postoji vjerojatnost da će naškoditi bližnjemu. Zaista, možemo se zapitati koliko bi ljudi, bez dužne pažnje, moralo trpjeti od gastroenteritisa prije nego što bi Stevenson napokon morao izaći iz tog posla. Upamtite priču o pužu iz Paisleya, jer je riječ o važnom načelu. Prošle godine, Hansard Society, neovisno dobrotvorno društvo koje nastoji ojačati parlamentarnu demokraciju i ohrabriti jače sudjelovanje javnosti u politici, objavilo je, uz svoje godišnje izvješće o političkom angažmanu, dodatak posvećen u cijelosti politici i medijima. Evo nekoliko prilično depresivnih nalaza iz tog istraživanja. Ne izgleda da tabloidi izgrađuju politički svjesnije čitatelje, čak ni u usporedbi s onima koji uopće ne čitaju novine. Čitatelji koji čitaju samo tabloide dvostruko su skloniji gledati negativno na politiku od onih koji uopće ne čitaju novine. Oni nisu samo manje politički angažirani. Oni su potrošači medija koji pojačavaju njihov negativan stav o politici i time doprinose fatalističkom i ciničnom stavu prema demokraciji i njihovoj vlastitoj ulozi u njoj. Nije ni čudo da je izvješće zaključilo da u tom pogledu tisak, naročito tabloidi, nisu dorasli važnosti njihove uloge u demokraciji. Sumnjam da bi itko u ovoj prostoriji ozbiljno osporio to gledište. Ali ako su u Hansardu u pravu, a obično jesu, tada smo suočeni s vrlo ozbiljnim problemom, i na njega bih se htio usredotočiti u narednih 10 minuta. Od slučaja puža u Paisleyu, a naročito u posljednjem desetljeću, mnogo se razmišljanja posvetilo pojmu dužne pažnje, jer se on odnosi na brojne aspekte građanskog društva. Općenito, dužna pažnja je važna kada pojedinac ili skupina poduzima aktivnost koja ima potencijal naškoditi drugome, fizički, mentalno ili ekonomski. Ona je prvenstveno usmjerena na očigledna područja, kao što je naša empatična reakcija na djecu i mlade, na uslužno osoblje i na starije i slabe. Rijetko se, ako ikada, primjenjuje na jednako važno područje krhkosti našeg sadašnjeg sustava upravljanja, ideju da su poštenje, točnost i nepristranost fundamentalne za proces izgradnje i zaokruživanja informirane, participativne demokracije. Što više o tome mislite, to izgleda čudnije. Prije nekoliko godina, imao sam zadovoljstvo otvoriti posve novu školu na sjeveroistoku Engleske. Učenici su je nazvali Akademija 360. Dok sam prolazio kroz impresivni, zastakljeni atrij škole, preda mnom, na zidu je pisalo, vatrenim slovima, slavna uputa Marka Aurelija: Ako nije istina, ne reci; ako nije ispravno, ne čini. Glavni učitelj je primijetio da zurim u to, i rekao, "O, to je moto naše škole." Vraćajući se vlakom za London, nisam natpis mogao izbaciti iz glave. Razmišljao sam, zar nam je zaista trebalo više od 2.000 godina da usvojimo tu jednostavnu ideju kao minimum koji očekujemo jedni od drugih? Nije li vrijeme da razvijemo koncept dužne pažnje i proširimo ga da obuhvati i demokratske vrijednosti koje dijelimo ali su sve ugroženije? Napokon, pomanjkanje dužne pažnje u mnogim zanimanjima može lako dovesti do optužbi za nemar, i kada je tako, možemo li zaista spokojno prihvatiti pomisao da smo zapravo nemarni prema zdravlju naših društava i vrijednosti koje ih nužno drže na okupu? Može li itko pošteno sugerirati, na temelju dokaza, da su mediji koje je Hansard tako zbirno osudio postupali s dužnom pažnjom kako bi izbjegli sve postupke za koje su razumno mogli predvidjeti da će potkopati ili naškoditi našem inherentno krhkom demokratskom ustroju. Ima onih koji će tvrditi da se ovo lako može preokrenutiu neki oblik cenzure, možda samo-cenzure, ali ja ne prihvaćam taj argument. Mora biti moguće postići ravnotežu između slobode izražavanja i šire moralne i društvene odgovornosti. Dopustite mi da objasnim na primjeru moje vlastite filmske karijere. U svojoj karijeri, nikad nisam prihvatio da bi filmaš ikada trebao izići sa svojim djelom izvan ili iznad onoga što smatra pristojnim sustavom vrijednosti u svom životu, za svoju obitelj, i za budućnost društva u kojem živi. Idem i dalje. Odgovorni filmski stvaralac ne treba nikada obezvrijediti svoj rad do mjere u kojoj taj više ne govori istinu o svijetu u kojem bi on želio živjeti. Po meni, filmaši, novinari, čak i blogeri, moraju se uzdići do društvenih očekivanja koja proizlaze iz kombinacije suštinske moći njihovog medija i njihovih profesionalnih vještina. Očigledno, to nije propisana dužnost, ali mislim da nadareni filmaš i odgovorni novinar, čak i bloger, ne mogu izbjeći postupati na takav način. Ne smijemo zaboraviti da je naš pojam osobne slobode i njene partnerice, kreativne slobode, relativno nov u povijesti zapadne misli, i zato je često podcijenjen i može ga se lako podrovati. Tu nagradu možemo lako izgubiti, a kad je jednom izgubimo, predamo, možda ćemo je vrlo, vrlo teško povratiti. Prva linija obrane moraju biti naši vlastiti standardi, ne oni na koje nas sile cenzura ili propisi, naši standardi i naš integritet. Naš integritet u postupanju sa svojim suradnicima i naši standardi kojih se držimo u društvu. A ti standardi moraju biti u skladu s održivim društvenim ciljevima. Oni su dio kolektivne odgovornosti, odgovornosti umjetnika ili novinara u odnosu prema svijetu kakav on stvarno jest, što, također, mora biti usklađeno s odgovornošću onih koji upravljaju društvom i koji će se uhvatiti u koštac s tim svijetom, a ne podleći iskušenju i zloupotrijebiti uzroke svjetskih nevolja. No, kako je postalo jasno u posljednjih nekoliko godina, velik se dio medija te odgovornosti u značajnoj mjeri odrekao. Posljedica je, da širom Zapadnog svijeta imamo pojednostavljene politike stranaka koje prosvjeduju i privlače posvemašnje zavaranu, stariju dobnu skupinu, te imamo apatiju i zaokupljenost trivijalnostima karakterističnu za barem dio mladih; uzete zajedno, ti i slični suvremeni poremećaji prijete uništiti aktivnu, informiranu debatu i angažiranost, pri čemu naglašavam - aktivnu. Najzagriženiji libertini bi mogli tvrditi da je slučaj Donoghue protiv Stevensona trebao biti odbačen i da bi Stevensonov posao naposlijetku propao da je nastavio prodavati đumbirovo pivo s plutajućim puževima. Ali većina nas, mislim, prihvaća neku manju ulogu države u provedbi obveze dužne pažnje, a ključni pojam je u razumnoj mjeri. Suci moraju pitati, je li se vodila briga u razumnoj mjeri i da li su se posljedice činjenja mogle predvidjeti u razumnoj mjeri? To ne znači preveliku moć države, već test zdravog razuma koji bih volio da primijenimo na medije koji, na koncu, daju i sadržaj i ton mnogih naših demokratskih promišljanja. Demokracija, da bi funkcionirala, zahtijeva da razumni muškarci i žene posvete vrijeme razumijevanju i raspravi teških, katkada složenih pitanja, i da to čine u atmosferi koja omogućava onu vrstu razumijevanja koje vodi, ako ne slaganju, a ono barem k produktivnom i ostvarivom kompromisu. U politici je riječ o izboru, a unutar izbora, riječ je o prioritetima. Treba uskladiti suprotstavljene preferencije, kad god je moguće, na temelju činjenica. Ali ako su same činjenice izobličene, rješenja će vjerojatno dovesti do novih sukoba, sa svim pritiscima i napetostima u društvu koji tada neizostavno slijede. Mediji moraju odlučiti: vide li svoju ulogu u tome da raspaljuju ili da informiraju? Jer na koncu, sve se svodi na kombinaciju povjerenja i liderstva. Prije pedeset godina, predsjednik John F. Kennedy održao je dva povijesna govora, prvi o razoružanju, a drugi o građanskim pravima. Prvi je gotovo smjesta doveo do Sporazuma o zabrani nuklearnih pokusa, a drugi do Zakona o građanskim pravima iz 1964. Oba su predstavljala silan napredak. Demokracija, s dobrim vodstvom i dostupnim informacijama, može postići velike stvari, ali postoji jedan preduvjet. Moramo vjerovati da oni koji donose odluke ne djeluju u najboljem interesu sebe samih već svih ljudi. Treba nam izbor utemeljen na činjenicama, jasno obrazložen, ne izbor nekoliko moćnih i potencijalno manipulativnih korporacija koji ostvaruju svoje, često uske, ciljeve, nego točne, objektivne informacije na temelju kojih ćemo donijeti vlastiti sud. Ako želimo dostojan, ispunjen život za našu djecu i djecu naše djece, moramo u najvećoj mogućoj mjeri provoditi dužnu pažnju radi žive i nadam se trajne demokracije. Hvala što ste me saslušali. (Pljesak)