Depresija, zajednička tajna

"Suprotnost depresiji nije sreća, nego vitalnost, a činilo se kao da je vitalnost tada kopnila iz mene." U predavanju koje je u jednakoj mjeri rječito i razarajuće pisac Andrew Solomon vodi vas u najtamnije kutke svoga uma u godinama kad se borio s depresijom. To ga je povelo na zapanjujuće putovanje svijetom kako bi intervjuirao druge ljude koji pate od depresije. Na vlastito je iznenađenje ustanovio da što je više on govorio, to mu je više drugih ljudi željelo ispričati vlastite životne priče. (Snimljeno na TEDxMet.)

"Osjetih pogreb, u svom mozgu,

a žalobnici uzvrzmani

gaze - i gaze - sve dok ne bi osjetio

k'o da moj um se probi van.

A kad su sjeli, svi,

obred je poput bubnja

stao da bije, bije, sve dok ne osjetih

da moja pamet obamrije

A kada čuh da kovčeg dižu

i kroz dušu mi škripe

one iste olovne čizme, opet,

prostor tada stade da zvoni,

k'o da su sva nebesa zvono,

a biće samo da je uho,

i ja, i tišina, čudno pleme

ovdje, brodolomno i samo.

Tada baš u razumu puče daska

i padala sam niže, niže,

po jedan svijet otkrih svakim uronom

– i kraj znanja stiže".

Depresiju poznajemo kroz metafore.

Emily Dickinson prenijela ju je riječima,

Goya slikom.

Polovina svrhe umjetnosti

jest opisivati takva ikonska stanja.

Ja sam sebe uvijek smatrao čvrstim,

jednim od onih koji bi preživjeli

da završe u koncentracijskom logoru.

Godine 1991. doživio sam niz gubitaka.

Umrla mi je majka,

završila je veza u kojoj sam bio,

vratio sam se u SAD nakon
nekoliko godina u inozemstvu,

i sva sam ova iskustva prošao netaknut.

Ali 1994., tri godine kasnije,

vidio sam da gubim interes za gotovo sve.

Nisam želio raditi ništa od onoga
što sam prije želio raditi,

a nisam znao zašto.

Suprotnost depresiji nije sreća,

nego vitalnost,

a činilo se da upravo vitalnost
tada kopni iz mene.

Sve što je trebalo raditi
činilo se kao previše posla.

Došao bih kući,

vidio da na telefonskoj sekretarici
svijetli crveno svjetlo,

i umjesto da se radujem čuti prijatelje,

pomislio bih,
"Koliko ljudi koje moram nazvati."

Ili bih odlučio ručati,

ali onda bih se sjetio
da moram izvaditi hranu,

staviti je na tanjur,

rezati je, žvakati i gutati,

što mi se činilo kao postaje križnog puta.

Jedna od stvari koje se često izgube

u raspravama o depresiji

jest to da znaš da je suludo.

Znaš da je suludo dok to proživljavaš.

Znaš da većina ljudi uspijeva

preslušati poruke i pojesti ručak

i organizirati se tako da se otuširaju

i izađu iz kuće,

i da to nije velika stvar,

a opet, ti si joj u raljama

i ne uspijevaš smisliti kako se izvući.

I tako sam počeo primjećivati
da sve manje činim,

sve manje mislim

i sve manje osjećam.

Bila je to neka vrsta ništavnosti.

A onda se pojavila tjeskoba.

Da ste mi rekli da moram

mjesec dana biti depresivan,

rekao bih, "Ako znam da će
biti gotovo do studenog, mogu ja to."

Ali da ste mi rekli,

"Idućih mjesec dana moraš
patiti od akutne tjeskobe",

radije bih prerezao žile
nego prolazio kroz to.

Cijelo sam vrijeme imao osjećaj

nalik onome kad hodaš

i posklizneš se ili spotakneš

i tlo juri prema vama,

ali umjesto da to traje
pola sekunde kao inače,

to je trajalo šest mjeseci.

Bio je to osjećaj stalnog straha,

ali ne znajući čega se bojite.

Tada sam počeo razmišljati

kako je jednostavno prebolno živjeti

i da je jedini razlog da se ne ubijem

bio taj da ne povrijedim druge ljude.

Onda sam se jednog dana probudio

i pomislio da sam imao moždani udar

jer sam ležao u krevetu potpuno zamrznut,

gledajući u telefon i misleći,

"Nešto nije u redu
i trebao bih pozvati pomoć,"

ali nisam mogao ispružiti ruku,

uzeti telefon i okrenuti broj.

Konačno, nakon što sam puna četiri sata
ležao i buljio u njega,

telefon je zazvonio

i nekako sam uspio podići slušalicu.

Bio je to moj otac

i rekao sam, "Imam ozbiljan problem.

Moramo nešto poduzeti."

Idućeg dana započeo sam s lijekovima

i terapijom.

Također sam počeo razmatrati

ovo užasno pitanje:

ako nisam čvrsta osoba

koja bi mogla preživjeti
koncentracijski logor,

tko sam onda?

Ako moram uzimati lijekove,

jesam li zbog njih više "ja"

ili me oni pretvaraju u nekoga drugog?

I što ja mislim o tome

ukoliko me pretvaraju u nekoga drugog?

Imao sam dvije prednosti
kad sam se upustio u tu borbu.

Prva je bila ta da sam znao da,
objektivno gledajući,

imam lijep život

i ako uspijem ozdraviti,

na drugom kraju postoji nešto

za što vrijedi živjeti.

Druga je bila ta da sam imao
pristup kvalitetnom liječenju.

Ali stanje bi mi se svejedno
poboljšalo pa pogoršalo,

i poboljšalo pa pogoršalo,

i poboljšalo pa pogoršalo,

dok konačno nisam shvatio

da ću zauvijek morati biti
na lijekovima i na terapiji.

Pomislio sam, "Je li to kemijski problem

ili psihološki problem?

I treba li mi kemijski lijek
ili pak onaj filozofski?"

I nisam mogao dokučiti o čemu se radi.

Onda sam shvatio da zapravo nismo
ni u jednom od područja dovoljno napredni,

a da bi ono potpuno objasnilo stvari.

I kemijsko i psihološko liječenje
imaju svoje mjesto.

Također sam uvidio da je depresija
toliko duboko upletena u nas

da ju je nemoguće razdvojiti
od našeg karaktera i osobnosti.

Želim reći da su tretmani koje
imamo za depresiju užasni.

Nisu baš učinkoviti.

Iznimno su skupi.

Dolaze uz bezbrojne nuspojave.

Katastrofa su.

Ali zahvalan sam da živim sada,

a ne prije 50 godina

kad se gotovo ništa ne bi moglo učiniti.

Nadam se da će za 50 godina

ljudi čuti o mojem liječenju

i biti zgroženi što je itko trpio

takvu primitivnu znanost.

Depresija je mana u ljubavi.

Da ste s nekime u braku i pomislite,

"Ha, ako mi umre žena, naći ću si drugu",

to ne bismo smatrali ljubavlju.

Ne postoji takva ljubav

koja ne uključuje očekivanje gubitka,

a ta slutnja očajanja

može biti pokretač intimosti.

Postoje tri stvari koje ljudi miješaju:

depresiju, žalost i tugu.

Žalost je isključivo reakcija.

Ako ste doživjeli gubitak
i osjećate se užasno nesretno,

a onda šest mjeseci kasnije

i dalje osjećate duboku žalost,
ali malo bolje funkcionirate,

vjerojatno je riječ o žalosti

koja će se vjerojatno riješiti
sama od sebe, barem do određene mjere.

Ako doživite katastrofalan gubitak,

i osjećate se užasno,

a za šest mjeseci jedva funkcionirate,

vjerojatno se radi o depresiji
kojoj su okidač bile

te katastrofalne okolnosti.

Putanja kroz vrijeme nam mnogo kazuje.

Ljudi misle da je depresija naprosto tuga.

To je puno, puno previše tuge,

puno previše žalosti

zbog previše neznatnog razloga.

Kad sam krenuo razumjeti depresiju i

intervjuirati ljude koji su je proživjeli,

shvatio sam da postoje ljudi koji

na prvi pogled djeluju
relativno blago depresivno,

a koji su od nje ipak
potpuno onemoćali.

I bili su drugi koji su imali
nešto što je zvučalo kao

strašno duboka depresija,

a koji su ipak dobro živjeli u razdobljima

između depresivnih epizoda.

Naumio sam saznati što je to

što neke ljude čini otpornijima od drugih.

Koji su to mehanizmi

koji ljudima omogućuju preživljvanje?

Intervjuirao sam cijeli niz osoba

koje su patile od depresije.

Jedna od prvih koje sam

intervjuirao depresiju je opisala kao

sporiji način bivanja mrtvim.

Dobro je da sam to čuo
na početku jer me podsjetilo

da taj spori način bivanja mrtvim

može dovesti do prave smrti,

da se radi o ozbiljnoj stvari.

Ona je vodeći uzrok invaliditeta u svijetu

i ljudi od nje svakodnevno umiru.

Jedna od osoba s kojom sam razgovarao
dok sam ovo pokušavao razumjeti

bila je draga prijateljica

koju sam godinama poznavao.

Imala je psihotični napad

na prvoj godini fakulteta,

a onda se survala u užasnu depresiju.

Imala je bipolarni poremećaj,

tada poznat kao manična depresija.

Onda joj je niz godina
bilo jako dobro na litiju.

S vremenom je skinuta s litija

da bi se vidjelo kako joj je bez njega

pa je imala još jedan psihotični napadaj

i onda pala u najgoru depresiju
koju sam ikad vidio.

Sjedila je u stanu svojih roditelja

manje-više katatonična, nepomična,

dan za danom.

Kad sam je nekoliko godina poslije
intervjuirao o tom iskustvu -

ona je pjesnikinja i psihoterapeutkinja
Maggie Robbins -

u intervjuu je rekla,

"Pjevala sam
'Where Have All the Flowers Gone'

iznova i iznova da zaokupim um.

Pjevala sam to kako bih nadglasala
ono što mi je moj um govorio:

'Ti si ništa. Ti si nitko.

Ne zaslužuješ ni živjeti.'

Tada sam stvarno počela razmišljati

o tome da se ubijem."

U depresiji ne mislite

da ste stavili sivi veo

i da svijet promatrate kroz maglicu

lošeg raspoloženja.

Mislite da je veo skinut,

veo sreće

i da tek sada istinski vidite.

Lakše je pomoći shizofrenima koji vide

da se u njima nalazi nešto strano
što je potrebno odstraniti.

S depresivnima je teško

jer mi vjerujemo da vidimo istinu.

Ali istina laže.

Postao sam opsjednut rečenicom:

"Ali istina laže."

Razgovarajući s depresivnim ljudima,
otkrio sam

da imaju puno sumanutih uvjerenja.

Oni će reći, "Nitko me ne voli."

A vi kažete, "Ja te volim,

tvoja te žena voli, tvoja te majka voli."

Na to pitanje možete spremno odgovoriti,

barem kod većine ljudi.

Ali depresivni će ljudi također reći,

"Što god učinili, na kraju
ćemo svejedno umrijeti."

Ili će reći, "Nije moguća prava
bliskost između dvoje ljudi.

Svatko je zarobljen u svome tijelu."

Na što morate reći,

"Istina, ali sad se moramo usmjeriti

na to što ćemo doručkovati."

Često, ono što oni izražavaju
nije bolest, nego uvid

i shvatite da je uistinu nevjerojatno
da većina nas zna za ova

egzistencijalna pitanja,
ali ona nam baš i ne odvlače pažnju.

Jedno mi se istraživanje osobito svidjelo.

U njemu su skupina depresivnih
i skupina nedepresivnih ljudi

trebale sat vremena
igrati video-igricu,

a kad je taj sat istekao,

pitali su ih da procijene
koliko su malih čudovišta ubili.

Depresivna je skupina većinom
bila točna unutar 10-ak %,

a nedepresivne su osobe
procjenjivale 15 do 20 puta više

malih čudovišta

nego što su ih zapravo ubile.

Kad sam odlučio pisati o svojoj
depresiji, puno je ljudi reklo

da mora da je jako teško

izaći iz ormara, razotkriti se ljudima.

PItali su pričaju li ljudi
drugačije sa mnom.

Rekao bih, "Da, drugačije
razgovaraju sa mnom, utoliko

što su mi počeli govoriti
o svojem iskustvu

ili iskustvu njihove sestre

ili prijateljevom iskustvu.

Drugačije je jer sada znam

da je depresija obiteljska tajna

koju svi imamo.

Prije nekoliko godina
bio sam na konferenciji

i u petak te trodnevne konferencije

jedna me sudionica
pozvala na stranu i rekla,

"Bolujem od depresije i
malo se sramim toga,

ali uzimam ove lijekove i samo sam
Vas htjela pitati što mislite."

Savjetovao sam je najbolje
što sam znao i umio.

Onda je rekla,

"Znate, moj muž ovo nikad ne bi razumio.

On je tip čovjeka kome
ovo ne bi imalo smisla,

tako da je ovo, znate, samo između nas."

Rekoh, "Da, u redu."

U nedjelju tijekom iste konferencije,

na stranu me pozvao njezin muž

i rekao, "Moja žena ne bi mislila

da sam neki muškarac kad bi ovo znala,

ali ja se borim s depresijom

i uzimam neke lijekove
i zanimalo me što Vi mislite."

Skrivali su iste lijekove
na dva različita mjesta

u istoj spavaćoj sobi.

Rekao sam da mislim
da bi komunikacija u braku

mogla biti okidač nekih njihovih problema.

Ali također me pogodila

bremenita priroda

takve uzajamne tajnovitosti.

Depresija je tako iscrpljujuća.

Oduzima toliko vremena i energije,

a šutnja o njoj

doista pogoršava depresiju.

Onda sam počeo misliti o načinima

na koje ljudi sami sebi pomažu.

Počeo sam kao medicinski konzervativac.

Mislio sam da ima nekoliko
terapija koje djeluju,

i bilo je jasno koje su to -

postojali su lijekovi,

određene psihoterapije,

možda i elektrokonvulzivni tretmani,

a sve su drugo gluposti.

Ali onda sam nešto otkrio.

Ako imate rak mozga i kažete
da se od dubljenja na glavi

po 20 minuta svakog jutra
bolje osjećate, to je moguće,

ali i dalje imate rak mozga i vjerojatno
ćete ipak umrijeti od njega.

Ali ako kažete da imate depresiju i
da se bolje osjećate ako svakog jutra

dubite na glavi 20 minuta,
onda to djeluje jer je

depresija bolest osjećanja.

Ako se osjećate bolje,
onda više niste depresivni.

Postao sam mnogo tolerantniji na
na široki svijet alternativnih liječenja.

Dobivam pisma, stotine njih

od ljudi koji mi govore
što je njima pomoglo.

Netko me danas iza pozornice
pitao o meditaciji.

Moje omiljeno pismo je od žene

koja je pisala da je probala terapiju,

lijekove, manje-više sve

i našla je rješenje te se
nadala da ću ga reći svijetu,

a radilo se o izrađivanju sitnica od vune.

Neke od njih mi je i poslala.

Trenutačno nemam na sebi nijednu od njih.

Predložio sam joj da pogleda
opsesivno-kompulzivni poremećaj

u psihijatrijskom priručniku.

A opet, gledajući alternativna liječenja,

primijetio sam druge tretmane.

Prošao sam plemenski egzorcizam u Senegalu

koji je uključivao puno krvi ovna,
ali u te detalje neću sada ulaziti.

Nakon nekoliko godina bio sam u Ruandi,
radio na drugom projektu,

i nekome sam opisao svoje iskustvo.

Rekao je, "To je Zapadna Afrika,
a mi smo u Istočnoj Africi,

i naši se obredi umnogome razlikuju,
ali neki od njih imaju sličnosti s ovime.

Rekao je, "Ali, znate, imali smo puno
problema sa zapadnim psiholozima,

osobito onima koji su došli
odmah nakon genocida."

Pitao sam kakve su teškoće imali.

Odgovorio je,

"Činili su nešto bizarno.

Ne bi izveli ljude na sunce
gdje se počnete osjećati bolje.

Ne bi koristili bubnjanje ili glazbu
da pokrenu ljude.

Ne bi uključili cijelu zajednicu.

Nisu depresiju pripisali
vanjskoj sili, zloduhu.

Umjesto toga su odvodili ljude
jednog po jednog u prljave sobičke

i tjerali ih da sat vremena pričaju o
lošim stvarima koje su im se dogodile."

Rekao je, "Morali smo ih
zamoliti da napuste zemlju."

Na drugom kraju alternativnih liječenja,
pričat ću vam o Franku Russakoffu.

Frank Russakoff imao je najgoru depresiju
koju sam ikad vidio kod muškarca.

Bio je stalno potišten.

Kad sam ga upoznao,

svaki je mjesec imao tretman elektrošokom.

Tjedan dana bio bi nekako dezorijentiran.

Onda bi tjedan dana bio dobro.

Onda bi tjedan dana propadao,

a onda bi opet imao tretman elektrošokom.

Kad sam ga upoznao, rekao je,

"Nepodnošljivo mi je
ovako provoditi tjedne.

Ne mogu ovako nastaviti,

i smislio sam način kako ću ovo okončati

ako se ne oporavim.

Ali čuo sam da u bolnici Mass General
rade postupak koji se zove cingulotomija,

što je operacija mozga
i mislim da ću to pokušati."

Sjećam se da sam tada bio zadivljen
da je netko tko je očito imao

toliko loših iskustava
s toliko različitih tretmana

sačuvao dovoljno optimizma

da posegne za još jednim.

Imao je cingulotomiju

koja je bila nevjerojatno uspješna.

On je sada moj prijatelj.
Ima krasnu ženu i dvoje divne djece.

Pisao mi je za Božić
nakon operacije i rekao:

"Otac mi je ove godine poslao dva poklona.

Automatsku policu za CD-ove
iz kataloga koja mi zapravo ne treba,

ali znao sam da mi je daje da proslavi

činjenicu da živim samostalno
i da imam posao koji volim.

A drugi je poklon bila
fotografija moje bake

koja je počinila samoubojstvo.

Kad sam je odmotao, počeo sam plakati.

Majka mi je prišla i pitala

plačem li zbog rodbine
koju nikad nisam upoznao.

Rekao sam,
"Ona je imala istu bolest kao i ja."

Plačem sada dok ti ovo pišem.

Nisam toliko tužan,
ali osjećam se preplavljeno emocijom

zato što sam se i ja mogao ubiti,

ali na životu su me održali
roditelji, kao i liječnici,

a onda sam imao operaciju.

Živ sam i zahvalan.

Živimo u pravo vrijeme,

čak iako nam se ne čini uvijek tako."

Dojmila me se činjenica da
se depresija obično vidi

kao bolest suvremene
zapadnjačke srednje klase.

Pošao sam saznati kako ona djeluje
u nizu drugih konteksta,

a osobito me zanimala
depresija među vrlo siromašnima.

Krenuo sam istraživati što se radi
za siromašne s depresijom.

Otkrio sam da se siromašne
uglavnom ne liječi od depresije.

Depresija je posljedica genetske
ranjivosti koja je vjerojatno

ravnomjerno raspoređena populacijom

i okolnosti koje služe kao okidači,

a koje su vjerojatnije teže
među siromašnim ljudima.

Ipak, ispostavlja se da ako imate
divan život, ali stalno se osjećate jadno,

pomislite, "Zašto se osjećam ovako?
Mora da sam depresivan."

I onda si krenete tražiti lijek.

Ali ako imate grozan život
i čitavo se vrijeme osjećate jadno,

vaši su osjećaji u skladu s vašim životom

i ne padne vam na pamet pomisliti,

"Možda se ovo može liječiti."

Tako da u ovoj zemlji postoji epidemija

depresije među siromašnima,

koju nitko ne primjećuje i ne liječi

i ne bavi se njome,

i to je tragedija golemih razmjera.

Pronašao sam znanstvenicu

koja je provodila istraživački projekt

u sirotinjskim četvrtima
izvan Washingtona.

Ženama koje su dolazile
zbog drugih zdravstvenih problema

dijagnosticirala je depresiju

i pružala im 6 mjeseci
eksperimentalnog protokola.

Evo što je Lolly, jedna od njih,
rekla kad je došla.

Usput, radi se o ženi koja
je imala sedmero djece.

Rekla je, "Imala sam posao,
ali morala sam ga napustiti

jer nisam mogla izaći iz kuće.

Ništa nemam za reći svojoj djeci.

Ujutro jedva čekam da odu,

i onda se popnem u krevet i
pokrijem se preko glave,

a tri sata popodne kad dolaze kući
jednostavno dođe prebrzo."

Rekla je, "Uzimam puno paracetamola,
bilo čega tako da mogu više spavati.

Muž mi govori da sam glupa i ružna.

Da barem mogu zaustaviti bol."

Uključena je u eksperimentalni program

i kad sam s njom razgovarao za 6 mjeseci,

bila je zaposlena u vrtiću
za Mornaricu SAD-a,

napustila je nasilnog muža,
i rekla mi je,

"Moja su djeca sada puno sretnija.

U novoj kući imam jednu sobu
za dečke i jednu za cure,

ali navečer su svi na mom krevetu
i svi zajedno radimo zadaću.

Jedan od njih želi biti svećenik,
drugi vatrogasac,

a jedna od cura želi biti odvjetnica.

Više ne plaču i ne svađaju se kao prije.

Moja su djeca sad sve što treba.

Stvari se mijenjaju, to kako se
oblačim, osjećam, ponašam.

Više se ne bojim izaći iz kuće

i mislim da se oni
loši osjećaji neće vratiti.

Da nije bilo dr. Mirande,

i dalje bih bila doma
s pokrivačima preko glave,

ako bih uopće bila živa.

Molila sam Boga da mi pošalje anđela

i On je čuo moje molitve."

Doista su me taknula ova iskustva

i odlučio sam da želim pisati o njima

ne samo u svojoj knjizi,
nego i u novinskom članku.

Dogovorio sam s New York Times Magazineom

da pišem o depresiji kod najsiromašnijih.

Predao sam članak, a onda
me urednica nazvala i rekla,

"Ovo zbilja ne možemo objaviti."
Pitao sam zašto ne.

Rekla je, "Previše je nategnuto.

Ovi ljudi koji su na samom
dnu društvene ljestvice,

a kad dobiju par mjeseci tretmana,

praktički su spremni
voditi banku Morgan Stanley?

To je jednostavno preneuvjerljivo."

Rekla je, "Nikad nisam čula za takvo što."

Odgovorio sam, "Činjenica da za to
nikad niste čuli govori da je to vijest."

"A vi ste novine."

Nakon nešto pregovaranja pristali su.

Ali mislim da je to što su rekli
bilo na neki čudan način povezano

s gnušanjem koje ljudi imaju
prema pojmu liječenja.

Čini im se da kad bismo krenuli liječiti
ljude u najsiromašnijim zajednicama,

to bilo izrabljivanje
jer bismo ih mijenjali.

Postoji lažni moralni imperativ
kojim smo okruženi:

da su liječenje depresije, lijekovi i sl.
izmišljotine i da nisu prirodni.

Ja mislim da je to vrlo pogrešno.

Bilo bi prirodno da ljudima ispadnu zubi,

ali nitko ne huška protiv zubne paste,

barem ne u krugovima
u kojima se ja krećem.

Ljudi onda kažu, "Ali nije li depresija

dio onoga što bi ljudi trebali doživjeti?

Nismo li tako razvijeni?
Nije li to dio ličnosti?"

Na to odgovaram da je
raspoloženje prilagodljivo.

Moći doživjeti tugu, strah, radost ,užitak

i sva druga raspoloženja

neizmjerno je vrijedno.

A veliki depresivni poremećaj događa se

kad se nešto u tom sustavu pokvari.

To je neprilagodljivo."

Ljudi mi prilaze i kažu,

"Mislim da ako izdržim još jednu godinu,

izvući ću se iz ovoga."

I uvijek im kažem, "Možda ćeš se izvući,

ali nikad više nećeš imati 37 godina.

Život je kratak, a to je cijela godina
koje se misliš odreći.

Dobro promisli."

Čudno je to siromaštvo engleskog jezika

i mnogih drugih jezika

zbog koje koristimo istu riječ, depresija,

da opišemo kako se dijete osjeća

kad na njegov rođendan pada kiša

i da opišemo kako se netko osjeća

minutu prije no što počini samoubojstvo.

Ljudi me pitaju je li depresija
na istom kontinuumu kao tuga.

Odgovaram da na neki način
jest dio istog raspona.

Postoji određena količina kontinuiteta,

isto kao što postoji kontinuitet

između toga da vaša željezna ograda

dobije nekoliko hrđavih točkica

koje trebate izbrusiti i prebojiti,

i onoga što se dogodi ako
kuću napustite na 100 godina

i ona toliko zahrđa da postane
samo hrpa narančaste prašine.

Ta narančasta prašnjava mrlja
je problem kojeg pokušavamo riješiti.

Onda ljudi kažu,

"Sad kad uzimaš tabletice za sreću,
jesi li sretan?"

Nisam.

Ali nisam tužan zato što moram ručati,

ni zbog telefonske sekretarice,

ni zbog toga što se moram istuširati.

Zapravo, mislim da osjećam više

jer mogu osjećati tugu bez ništavnosti.

Tužan sam zbog poslovnih razočarenja,

narušenih odnosa,

globalnog zatopljenja.

To su stvari zbog kojih sam sada tužan.

I zapitao sam se koji je zaključak.

Kako su se ljudi koji imaju bolje živote

čak i uz veću depresiju uspjeli izvući?

Koji je mehanizam otpornosti?

S vremenom sam dokučio

da neki ljudi negiraju
svoje iskustvo, pa kažu:

"Davno sam bio depresivan
i ne želim o tome razmišljati,

neću se za time osvrtati
i jednostavno ću nastaviti živjeti".

Ironično, upravo ti ljudi najviše
robuju tome što imaju.

Potiskivanje depresije samo je jača.
Dok se skrivate od nje, ona raste.

A ljudi koji se oporave

oni su koji mogu podnijeti činjenicu

da imaju tu bolest.

Oni koji mogu podnijeti svoju depresiju
oni su koji postanu otporni.

Tako mi je Frank Russakoff rekao,

"Da mogu sve ponoviti,
vjerojatno to ne bih učinio ovako,

ali na neki neobičan način zahvalan sam
zbog toga što sam proživio.

Drago mi je što sam bio u bolnici 40 puta.

To me naučilo puno o ljubavi,

a moj odnos s roditeljima i liječnicima

bio je i uvijek će mi biti dragocjen.

Maggie Robbins je rekla,

"Volontirala sam u klinici za AIDS.

Tamo sam pričala i pričala,

a ljudi s kojima sam radila
nisu baš uzvraćali.

Mislila sam kako to od njih
nije baš lijepo ili pristojno.

Onda sam shvatila

da oni i neće učiniti više od tih
prvih nekoliko minuta ćaskanja.

To će jednostavno biti situacija
u kojoj ja nemam AIDS i ne umirem,

ali mogu podnijeti činjenicu
da ga oni imaju i da umiru.

Naše su potrebe naša najveća dobra.

Ispostavlja se da sam naučila davati

sve ono što je meni potrebno.

Dati vrijednost svojoj depresiji

ne sprječava njezino ponavljanje,

ali može tu mogućnost,

pa čak i samo ponavljanje,
učiniti podnošljivijim.

Ne radi se toliko o tome da joj nađete
neko veliko značenje

i odlučite da je depresija imala smisla.

Radi se o traganju za smislom
i svijesti da će kad se opet pojavi,

biti pakleno, ali barem ćete
nešto naučiti iz nje.

Iz vlastite depresije naučio sam

koliko emocija može biti velika,

kako može biti stvarnija od činjenica

i otkrio sam da mi je to iskustvo

omogućilo da pozitivne emocije doživljavam

intenzivnije i usredotočenije.

Suprotnost depresiji nije sreća,
nego vitalnost,

a ovih je dana moj život vitalan,

čak i kad sam tužan.

Osjetio sam taj pogreb u svom mozgu

i sjedio pored gorostasa

na rubu svijeta

i otkrio sam

nešto u sebi

što moram nazvati dušom,

što nikad prije nisam imenovao
do tog dana prije 20 godina

kad me pakao iznenada posjetio.

Iako sam mrzio biti u depresiji

i mrzio bih da se ponovo pojavi,

našao sam način da
zavolim svoju depresiju.

Volim je jer me natjerala

da pronađem radost i držim je se.

Volim je jer svakog dana odlučim

ponekad punim srcem,

a ponekad usprkos trenutnom osjećaju

da se držim onoga za što vrijedi živjeti.

A to smatram vrlo dragocjenim zanosom.

Hvala vam.