"Osjetih pogreb, u svom mozgu, a žalobnici uzvrzmani gaze - i gaze - sve dok ne bi osjetio k'o da moj um se probi van. A kad su sjeli, svi, obred je poput bubnja stao da bije, bije, sve dok ne osjetih da moja pamet obamrije A kada čuh da kovčeg dižu i kroz dušu mi škripe one iste olovne čizme, opet, prostor tada stade da zvoni, k'o da su sva nebesa zvono, a biće samo da je uho, i ja, i tišina, čudno pleme ovdje, brodolomno i samo. Tada baš u razumu puče daska i padala sam niže, niže, po jedan svijet otkrih svakim uronom – i kraj znanja stiže". Depresiju poznajemo kroz metafore. Emily Dickinson prenijela ju je riječima, Goya slikom. Polovina svrhe umjetnosti jest opisivati takva ikonska stanja. Ja sam sebe uvijek smatrao čvrstim, jednim od onih koji bi preživjeli da završe u koncentracijskom logoru. Godine 1991. doživio sam niz gubitaka. Umrla mi je majka, završila je veza u kojoj sam bio, vratio sam se u SAD nakon nekoliko godina u inozemstvu, i sva sam ova iskustva prošao netaknut. Ali 1994., tri godine kasnije, vidio sam da gubim interes za gotovo sve. Nisam želio raditi ništa od onoga što sam prije želio raditi, a nisam znao zašto. Suprotnost depresiji nije sreća, nego vitalnost, a činilo se da upravo vitalnost tada kopni iz mene. Sve što je trebalo raditi činilo se kao previše posla. Došao bih kući, vidio da na telefonskoj sekretarici svijetli crveno svjetlo, i umjesto da se radujem čuti prijatelje, pomislio bih, "Koliko ljudi koje moram nazvati." Ili bih odlučio ručati, ali onda bih se sjetio da moram izvaditi hranu, staviti je na tanjur, rezati je, žvakati i gutati, što mi se činilo kao postaje križnog puta. Jedna od stvari koje se često izgube u raspravama o depresiji jest to da znaš da je suludo. Znaš da je suludo dok to proživljavaš. Znaš da većina ljudi uspijeva preslušati poruke i pojesti ručak i organizirati se tako da se otuširaju i izađu iz kuće, i da to nije velika stvar, a opet, ti si joj u raljama i ne uspijevaš smisliti kako se izvući. I tako sam počeo primjećivati da sve manje činim, sve manje mislim i sve manje osjećam. Bila je to neka vrsta ništavnosti. A onda se pojavila tjeskoba. Da ste mi rekli da moram mjesec dana biti depresivan, rekao bih, "Ako znam da će biti gotovo do studenog, mogu ja to." Ali da ste mi rekli, "Idućih mjesec dana moraš patiti od akutne tjeskobe", radije bih prerezao žile nego prolazio kroz to. Cijelo sam vrijeme imao osjećaj nalik onome kad hodaš i posklizneš se ili spotakneš i tlo juri prema vama, ali umjesto da to traje pola sekunde kao inače, to je trajalo šest mjeseci. Bio je to osjećaj stalnog straha, ali ne znajući čega se bojite. Tada sam počeo razmišljati kako je jednostavno prebolno živjeti i da je jedini razlog da se ne ubijem bio taj da ne povrijedim druge ljude. Onda sam se jednog dana probudio i pomislio da sam imao moždani udar jer sam ležao u krevetu potpuno zamrznut, gledajući u telefon i misleći, "Nešto nije u redu i trebao bih pozvati pomoć," ali nisam mogao ispružiti ruku, uzeti telefon i okrenuti broj. Konačno, nakon što sam puna četiri sata ležao i buljio u njega, telefon je zazvonio i nekako sam uspio podići slušalicu. Bio je to moj otac i rekao sam, "Imam ozbiljan problem. Moramo nešto poduzeti." Idućeg dana započeo sam s lijekovima i terapijom. Također sam počeo razmatrati ovo užasno pitanje: ako nisam čvrsta osoba koja bi mogla preživjeti koncentracijski logor, tko sam onda? Ako moram uzimati lijekove, jesam li zbog njih više "ja" ili me oni pretvaraju u nekoga drugog? I što ja mislim o tome ukoliko me pretvaraju u nekoga drugog? Imao sam dvije prednosti kad sam se upustio u tu borbu. Prva je bila ta da sam znao da, objektivno gledajući, imam lijep život i ako uspijem ozdraviti, na drugom kraju postoji nešto za što vrijedi živjeti. Druga je bila ta da sam imao pristup kvalitetnom liječenju. Ali stanje bi mi se svejedno poboljšalo pa pogoršalo, i poboljšalo pa pogoršalo, i poboljšalo pa pogoršalo, dok konačno nisam shvatio da ću zauvijek morati biti na lijekovima i na terapiji. Pomislio sam, "Je li to kemijski problem ili psihološki problem? I treba li mi kemijski lijek ili pak onaj filozofski?" I nisam mogao dokučiti o čemu se radi. Onda sam shvatio da zapravo nismo ni u jednom od područja dovoljno napredni, a da bi ono potpuno objasnilo stvari. I kemijsko i psihološko liječenje imaju svoje mjesto. Također sam uvidio da je depresija toliko duboko upletena u nas da ju je nemoguće razdvojiti od našeg karaktera i osobnosti. Želim reći da su tretmani koje imamo za depresiju užasni. Nisu baš učinkoviti. Iznimno su skupi. Dolaze uz bezbrojne nuspojave. Katastrofa su. Ali zahvalan sam da živim sada, a ne prije 50 godina kad se gotovo ništa ne bi moglo učiniti. Nadam se da će za 50 godina ljudi čuti o mojem liječenju i biti zgroženi što je itko trpio takvu primitivnu znanost. Depresija je mana u ljubavi. Da ste s nekime u braku i pomislite, "Ha, ako mi umre žena, naći ću si drugu", to ne bismo smatrali ljubavlju. Ne postoji takva ljubav koja ne uključuje očekivanje gubitka, a ta slutnja očajanja može biti pokretač intimosti. Postoje tri stvari koje ljudi miješaju: depresiju, žalost i tugu. Žalost je isključivo reakcija. Ako ste doživjeli gubitak i osjećate se užasno nesretno, a onda šest mjeseci kasnije i dalje osjećate duboku žalost, ali malo bolje funkcionirate, vjerojatno je riječ o žalosti koja će se vjerojatno riješiti sama od sebe, barem do određene mjere. Ako doživite katastrofalan gubitak, i osjećate se užasno, a za šest mjeseci jedva funkcionirate, vjerojatno se radi o depresiji kojoj su okidač bile te katastrofalne okolnosti. Putanja kroz vrijeme nam mnogo kazuje. Ljudi misle da je depresija naprosto tuga. To je puno, puno previše tuge, puno previše žalosti zbog previše neznatnog razloga. Kad sam krenuo razumjeti depresiju i intervjuirati ljude koji su je proživjeli, shvatio sam da postoje ljudi koji na prvi pogled djeluju relativno blago depresivno, a koji su od nje ipak potpuno onemoćali. I bili su drugi koji su imali nešto što je zvučalo kao strašno duboka depresija, a koji su ipak dobro živjeli u razdobljima između depresivnih epizoda. Naumio sam saznati što je to što neke ljude čini otpornijima od drugih. Koji su to mehanizmi koji ljudima omogućuju preživljvanje? Intervjuirao sam cijeli niz osoba koje su patile od depresije. Jedna od prvih koje sam intervjuirao depresiju je opisala kao sporiji način bivanja mrtvim. Dobro je da sam to čuo na početku jer me podsjetilo da taj spori način bivanja mrtvim može dovesti do prave smrti, da se radi o ozbiljnoj stvari. Ona je vodeći uzrok invaliditeta u svijetu i ljudi od nje svakodnevno umiru. Jedna od osoba s kojom sam razgovarao dok sam ovo pokušavao razumjeti bila je draga prijateljica koju sam godinama poznavao. Imala je psihotični napad na prvoj godini fakulteta, a onda se survala u užasnu depresiju. Imala je bipolarni poremećaj, tada poznat kao manična depresija. Onda joj je niz godina bilo jako dobro na litiju. S vremenom je skinuta s litija da bi se vidjelo kako joj je bez njega pa je imala još jedan psihotični napadaj i onda pala u najgoru depresiju koju sam ikad vidio. Sjedila je u stanu svojih roditelja manje-više katatonična, nepomična, dan za danom. Kad sam je nekoliko godina poslije intervjuirao o tom iskustvu - ona je pjesnikinja i psihoterapeutkinja Maggie Robbins - u intervjuu je rekla, "Pjevala sam 'Where Have All the Flowers Gone' iznova i iznova da zaokupim um. Pjevala sam to kako bih nadglasala ono što mi je moj um govorio: 'Ti si ništa. Ti si nitko. Ne zaslužuješ ni živjeti.' Tada sam stvarno počela razmišljati o tome da se ubijem." U depresiji ne mislite da ste stavili sivi veo i da svijet promatrate kroz maglicu lošeg raspoloženja. Mislite da je veo skinut, veo sreće i da tek sada istinski vidite. Lakše je pomoći shizofrenima koji vide da se u njima nalazi nešto strano što je potrebno odstraniti. S depresivnima je teško jer mi vjerujemo da vidimo istinu. Ali istina laže. Postao sam opsjednut rečenicom: "Ali istina laže." Razgovarajući s depresivnim ljudima, otkrio sam da imaju puno sumanutih uvjerenja. Oni će reći, "Nitko me ne voli." A vi kažete, "Ja te volim, tvoja te žena voli, tvoja te majka voli." Na to pitanje možete spremno odgovoriti, barem kod većine ljudi. Ali depresivni će ljudi također reći, "Što god učinili, na kraju ćemo svejedno umrijeti." Ili će reći, "Nije moguća prava bliskost između dvoje ljudi. Svatko je zarobljen u svome tijelu." Na što morate reći, "Istina, ali sad se moramo usmjeriti na to što ćemo doručkovati." Često, ono što oni izražavaju nije bolest, nego uvid i shvatite da je uistinu nevjerojatno da većina nas zna za ova egzistencijalna pitanja, ali ona nam baš i ne odvlače pažnju. Jedno mi se istraživanje osobito svidjelo. U njemu su skupina depresivnih i skupina nedepresivnih ljudi trebale sat vremena igrati video-igricu, a kad je taj sat istekao, pitali su ih da procijene koliko su malih čudovišta ubili. Depresivna je skupina većinom bila točna unutar 10-ak %, a nedepresivne su osobe procjenjivale 15 do 20 puta više malih čudovišta nego što su ih zapravo ubile. Kad sam odlučio pisati o svojoj depresiji, puno je ljudi reklo da mora da je jako teško izaći iz ormara, razotkriti se ljudima. PItali su pričaju li ljudi drugačije sa mnom. Rekao bih, "Da, drugačije razgovaraju sa mnom, utoliko što su mi počeli govoriti o svojem iskustvu ili iskustvu njihove sestre ili prijateljevom iskustvu. Drugačije je jer sada znam da je depresija obiteljska tajna koju svi imamo. Prije nekoliko godina bio sam na konferenciji i u petak te trodnevne konferencije jedna me sudionica pozvala na stranu i rekla, "Bolujem od depresije i malo se sramim toga, ali uzimam ove lijekove i samo sam Vas htjela pitati što mislite." Savjetovao sam je najbolje što sam znao i umio. Onda je rekla, "Znate, moj muž ovo nikad ne bi razumio. On je tip čovjeka kome ovo ne bi imalo smisla, tako da je ovo, znate, samo između nas." Rekoh, "Da, u redu." U nedjelju tijekom iste konferencije, na stranu me pozvao njezin muž i rekao, "Moja žena ne bi mislila da sam neki muškarac kad bi ovo znala, ali ja se borim s depresijom i uzimam neke lijekove i zanimalo me što Vi mislite." Skrivali su iste lijekove na dva različita mjesta u istoj spavaćoj sobi. Rekao sam da mislim da bi komunikacija u braku mogla biti okidač nekih njihovih problema. Ali također me pogodila bremenita priroda takve uzajamne tajnovitosti. Depresija je tako iscrpljujuća. Oduzima toliko vremena i energije, a šutnja o njoj doista pogoršava depresiju. Onda sam počeo misliti o načinima na koje ljudi sami sebi pomažu. Počeo sam kao medicinski konzervativac. Mislio sam da ima nekoliko terapija koje djeluju, i bilo je jasno koje su to - postojali su lijekovi, određene psihoterapije, možda i elektrokonvulzivni tretmani, a sve su drugo gluposti. Ali onda sam nešto otkrio. Ako imate rak mozga i kažete da se od dubljenja na glavi po 20 minuta svakog jutra bolje osjećate, to je moguće, ali i dalje imate rak mozga i vjerojatno ćete ipak umrijeti od njega. Ali ako kažete da imate depresiju i da se bolje osjećate ako svakog jutra dubite na glavi 20 minuta, onda to djeluje jer je depresija bolest osjećanja. Ako se osjećate bolje, onda više niste depresivni. Postao sam mnogo tolerantniji na na široki svijet alternativnih liječenja. Dobivam pisma, stotine njih od ljudi koji mi govore što je njima pomoglo. Netko me danas iza pozornice pitao o meditaciji. Moje omiljeno pismo je od žene koja je pisala da je probala terapiju, lijekove, manje-više sve i našla je rješenje te se nadala da ću ga reći svijetu, a radilo se o izrađivanju sitnica od vune. Neke od njih mi je i poslala. Trenutačno nemam na sebi nijednu od njih. Predložio sam joj da pogleda opsesivno-kompulzivni poremećaj u psihijatrijskom priručniku. A opet, gledajući alternativna liječenja, primijetio sam druge tretmane. Prošao sam plemenski egzorcizam u Senegalu koji je uključivao puno krvi ovna, ali u te detalje neću sada ulaziti. Nakon nekoliko godina bio sam u Ruandi, radio na drugom projektu, i nekome sam opisao svoje iskustvo. Rekao je, "To je Zapadna Afrika, a mi smo u Istočnoj Africi, i naši se obredi umnogome razlikuju, ali neki od njih imaju sličnosti s ovime. Rekao je, "Ali, znate, imali smo puno problema sa zapadnim psiholozima, osobito onima koji su došli odmah nakon genocida." Pitao sam kakve su teškoće imali. Odgovorio je, "Činili su nešto bizarno. Ne bi izveli ljude na sunce gdje se počnete osjećati bolje. Ne bi koristili bubnjanje ili glazbu da pokrenu ljude. Ne bi uključili cijelu zajednicu. Nisu depresiju pripisali vanjskoj sili, zloduhu. Umjesto toga su odvodili ljude jednog po jednog u prljave sobičke i tjerali ih da sat vremena pričaju o lošim stvarima koje su im se dogodile." Rekao je, "Morali smo ih zamoliti da napuste zemlju." Na drugom kraju alternativnih liječenja, pričat ću vam o Franku Russakoffu. Frank Russakoff imao je najgoru depresiju koju sam ikad vidio kod muškarca. Bio je stalno potišten. Kad sam ga upoznao, svaki je mjesec imao tretman elektrošokom. Tjedan dana bio bi nekako dezorijentiran. Onda bi tjedan dana bio dobro. Onda bi tjedan dana propadao, a onda bi opet imao tretman elektrošokom. Kad sam ga upoznao, rekao je, "Nepodnošljivo mi je ovako provoditi tjedne. Ne mogu ovako nastaviti, i smislio sam način kako ću ovo okončati ako se ne oporavim. Ali čuo sam da u bolnici Mass General rade postupak koji se zove cingulotomija, što je operacija mozga i mislim da ću to pokušati." Sjećam se da sam tada bio zadivljen da je netko tko je očito imao toliko loših iskustava s toliko različitih tretmana sačuvao dovoljno optimizma da posegne za još jednim. Imao je cingulotomiju koja je bila nevjerojatno uspješna. On je sada moj prijatelj. Ima krasnu ženu i dvoje divne djece. Pisao mi je za Božić nakon operacije i rekao: "Otac mi je ove godine poslao dva poklona. Automatsku policu za CD-ove iz kataloga koja mi zapravo ne treba, ali znao sam da mi je daje da proslavi činjenicu da živim samostalno i da imam posao koji volim. A drugi je poklon bila fotografija moje bake koja je počinila samoubojstvo. Kad sam je odmotao, počeo sam plakati. Majka mi je prišla i pitala plačem li zbog rodbine koju nikad nisam upoznao. Rekao sam, "Ona je imala istu bolest kao i ja." Plačem sada dok ti ovo pišem. Nisam toliko tužan, ali osjećam se preplavljeno emocijom zato što sam se i ja mogao ubiti, ali na životu su me održali roditelji, kao i liječnici, a onda sam imao operaciju. Živ sam i zahvalan. Živimo u pravo vrijeme, čak iako nam se ne čini uvijek tako." Dojmila me se činjenica da se depresija obično vidi kao bolest suvremene zapadnjačke srednje klase. Pošao sam saznati kako ona djeluje u nizu drugih konteksta, a osobito me zanimala depresija među vrlo siromašnima. Krenuo sam istraživati što se radi za siromašne s depresijom. Otkrio sam da se siromašne uglavnom ne liječi od depresije. Depresija je posljedica genetske ranjivosti koja je vjerojatno ravnomjerno raspoređena populacijom i okolnosti koje služe kao okidači, a koje su vjerojatnije teže među siromašnim ljudima. Ipak, ispostavlja se da ako imate divan život, ali stalno se osjećate jadno, pomislite, "Zašto se osjećam ovako? Mora da sam depresivan." I onda si krenete tražiti lijek. Ali ako imate grozan život i čitavo se vrijeme osjećate jadno, vaši su osjećaji u skladu s vašim životom i ne padne vam na pamet pomisliti, "Možda se ovo može liječiti." Tako da u ovoj zemlji postoji epidemija depresije među siromašnima, koju nitko ne primjećuje i ne liječi i ne bavi se njome, i to je tragedija golemih razmjera. Pronašao sam znanstvenicu koja je provodila istraživački projekt u sirotinjskim četvrtima izvan Washingtona. Ženama koje su dolazile zbog drugih zdravstvenih problema dijagnosticirala je depresiju i pružala im 6 mjeseci eksperimentalnog protokola. Evo što je Lolly, jedna od njih, rekla kad je došla. Usput, radi se o ženi koja je imala sedmero djece. Rekla je, "Imala sam posao, ali morala sam ga napustiti jer nisam mogla izaći iz kuće. Ništa nemam za reći svojoj djeci. Ujutro jedva čekam da odu, i onda se popnem u krevet i pokrijem se preko glave, a tri sata popodne kad dolaze kući jednostavno dođe prebrzo." Rekla je, "Uzimam puno paracetamola, bilo čega tako da mogu više spavati. Muž mi govori da sam glupa i ružna. Da barem mogu zaustaviti bol." Uključena je u eksperimentalni program i kad sam s njom razgovarao za 6 mjeseci, bila je zaposlena u vrtiću za Mornaricu SAD-a, napustila je nasilnog muža, i rekla mi je, "Moja su djeca sada puno sretnija. U novoj kući imam jednu sobu za dečke i jednu za cure, ali navečer su svi na mom krevetu i svi zajedno radimo zadaću. Jedan od njih želi biti svećenik, drugi vatrogasac, a jedna od cura želi biti odvjetnica. Više ne plaču i ne svađaju se kao prije. Moja su djeca sad sve što treba. Stvari se mijenjaju, to kako se oblačim, osjećam, ponašam. Više se ne bojim izaći iz kuće i mislim da se oni loši osjećaji neće vratiti. Da nije bilo dr. Mirande, i dalje bih bila doma s pokrivačima preko glave, ako bih uopće bila živa. Molila sam Boga da mi pošalje anđela i On je čuo moje molitve." Doista su me taknula ova iskustva i odlučio sam da želim pisati o njima ne samo u svojoj knjizi, nego i u novinskom članku. Dogovorio sam s New York Times Magazineom da pišem o depresiji kod najsiromašnijih. Predao sam članak, a onda me urednica nazvala i rekla, "Ovo zbilja ne možemo objaviti." Pitao sam zašto ne. Rekla je, "Previše je nategnuto. Ovi ljudi koji su na samom dnu društvene ljestvice, a kad dobiju par mjeseci tretmana, praktički su spremni voditi banku Morgan Stanley? To je jednostavno preneuvjerljivo." Rekla je, "Nikad nisam čula za takvo što." Odgovorio sam, "Činjenica da za to nikad niste čuli govori da je to vijest." "A vi ste novine." Nakon nešto pregovaranja pristali su. Ali mislim da je to što su rekli bilo na neki čudan način povezano s gnušanjem koje ljudi imaju prema pojmu liječenja. Čini im se da kad bismo krenuli liječiti ljude u najsiromašnijim zajednicama, to bilo izrabljivanje jer bismo ih mijenjali. Postoji lažni moralni imperativ kojim smo okruženi: da su liječenje depresije, lijekovi i sl. izmišljotine i da nisu prirodni. Ja mislim da je to vrlo pogrešno. Bilo bi prirodno da ljudima ispadnu zubi, ali nitko ne huška protiv zubne paste, barem ne u krugovima u kojima se ja krećem. Ljudi onda kažu, "Ali nije li depresija dio onoga što bi ljudi trebali doživjeti? Nismo li tako razvijeni? Nije li to dio ličnosti?" Na to odgovaram da je raspoloženje prilagodljivo. Moći doživjeti tugu, strah, radost ,užitak i sva druga raspoloženja neizmjerno je vrijedno. A veliki depresivni poremećaj događa se kad se nešto u tom sustavu pokvari. To je neprilagodljivo." Ljudi mi prilaze i kažu, "Mislim da ako izdržim još jednu godinu, izvući ću se iz ovoga." I uvijek im kažem, "Možda ćeš se izvući, ali nikad više nećeš imati 37 godina. Život je kratak, a to je cijela godina koje se misliš odreći. Dobro promisli." Čudno je to siromaštvo engleskog jezika i mnogih drugih jezika zbog koje koristimo istu riječ, depresija, da opišemo kako se dijete osjeća kad na njegov rođendan pada kiša i da opišemo kako se netko osjeća minutu prije no što počini samoubojstvo. Ljudi me pitaju je li depresija na istom kontinuumu kao tuga. Odgovaram da na neki način jest dio istog raspona. Postoji određena količina kontinuiteta, isto kao što postoji kontinuitet između toga da vaša željezna ograda dobije nekoliko hrđavih točkica koje trebate izbrusiti i prebojiti, i onoga što se dogodi ako kuću napustite na 100 godina i ona toliko zahrđa da postane samo hrpa narančaste prašine. Ta narančasta prašnjava mrlja je problem kojeg pokušavamo riješiti. Onda ljudi kažu, "Sad kad uzimaš tabletice za sreću, jesi li sretan?" Nisam. Ali nisam tužan zato što moram ručati, ni zbog telefonske sekretarice, ni zbog toga što se moram istuširati. Zapravo, mislim da osjećam više jer mogu osjećati tugu bez ništavnosti. Tužan sam zbog poslovnih razočarenja, narušenih odnosa, globalnog zatopljenja. To su stvari zbog kojih sam sada tužan. I zapitao sam se koji je zaključak. Kako su se ljudi koji imaju bolje živote čak i uz veću depresiju uspjeli izvući? Koji je mehanizam otpornosti? S vremenom sam dokučio da neki ljudi negiraju svoje iskustvo, pa kažu: "Davno sam bio depresivan i ne želim o tome razmišljati, neću se za time osvrtati i jednostavno ću nastaviti živjeti". Ironično, upravo ti ljudi najviše robuju tome što imaju. Potiskivanje depresije samo je jača. Dok se skrivate od nje, ona raste. A ljudi koji se oporave oni su koji mogu podnijeti činjenicu da imaju tu bolest. Oni koji mogu podnijeti svoju depresiju oni su koji postanu otporni. Tako mi je Frank Russakoff rekao, "Da mogu sve ponoviti, vjerojatno to ne bih učinio ovako, ali na neki neobičan način zahvalan sam zbog toga što sam proživio. Drago mi je što sam bio u bolnici 40 puta. To me naučilo puno o ljubavi, a moj odnos s roditeljima i liječnicima bio je i uvijek će mi biti dragocjen. Maggie Robbins je rekla, "Volontirala sam u klinici za AIDS. Tamo sam pričala i pričala, a ljudi s kojima sam radila nisu baš uzvraćali. Mislila sam kako to od njih nije baš lijepo ili pristojno. Onda sam shvatila da oni i neće učiniti više od tih prvih nekoliko minuta ćaskanja. To će jednostavno biti situacija u kojoj ja nemam AIDS i ne umirem, ali mogu podnijeti činjenicu da ga oni imaju i da umiru. Naše su potrebe naša najveća dobra. Ispostavlja se da sam naučila davati sve ono što je meni potrebno. Dati vrijednost svojoj depresiji ne sprječava njezino ponavljanje, ali može tu mogućnost, pa čak i samo ponavljanje, učiniti podnošljivijim. Ne radi se toliko o tome da joj nađete neko veliko značenje i odlučite da je depresija imala smisla. Radi se o traganju za smislom i svijesti da će kad se opet pojavi, biti pakleno, ali barem ćete nešto naučiti iz nje. Iz vlastite depresije naučio sam koliko emocija može biti velika, kako može biti stvarnija od činjenica i otkrio sam da mi je to iskustvo omogućilo da pozitivne emocije doživljavam intenzivnije i usredotočenije. Suprotnost depresiji nije sreća, nego vitalnost, a ovih je dana moj život vitalan, čak i kad sam tužan. Osjetio sam taj pogreb u svom mozgu i sjedio pored gorostasa na rubu svijeta i otkrio sam nešto u sebi što moram nazvati dušom, što nikad prije nisam imenovao do tog dana prije 20 godina kad me pakao iznenada posjetio. Iako sam mrzio biti u depresiji i mrzio bih da se ponovo pojavi, našao sam način da zavolim svoju depresiju. Volim je jer me natjerala da pronađem radost i držim je se. Volim je jer svakog dana odlučim ponekad punim srcem, a ponekad usprkos trenutnom osjećaju da se držim onoga za što vrijedi živjeti. A to smatram vrlo dragocjenim zanosom. Hvala vam.