Jednostavan dizajn za spas života

Kućna isparavanja izazvana kuhanjem ubijaju više od 2 milijuna djece na godinu u zemljama u razvoju. Inženjerka s MIT-a Amy Smith opisuje uzbudljivo, a jednostavno rješenje: alat za pretvaranje stajskog otpada u čisti ugljen za sagorijevanje.

Kada govorimo o izumima,

ispričala bih vam priču o jednom
od mojih najdražih projekata,

jedan je od najuzbudljivijih
na kojima radim,

ali mislim da je i najjednostavniji.

Taj projekt mogao bi imati snažan
učinak diljem svijeta.

Rješava jedan od najvećih zdravstvenih
problema na planetu,

najbrojniji uzročnik smrti
u djece ispod pet godina.

Što bi to moglo biti?

Bolesti prenošene vodom?
Proljev? Pothranjenost?

Ne.

Radi se o udisanju dima
uzrokovanog kuhanjem --

akutnim upalama dišnog
sustava koje to udisanje uzrokuje.

Možete li vjerovati?

Mene ovo šokira i ostavlja bez riječi.

Zar ne možemo proizvesti čistije gorivo
za sagorijevanje pri kuhanju?

Zar ne možemo proizvesti bolje štednjake?

Kako je moguće da ovo dovede
do preko 2 milijuna smrti svake godine?

Znam da vam je Bill Joy govorio o čarima
karbonskih nanocijevi,

pa ću vam ja govoriti o čarima
karbonskih makrocijevi,

što je zapravo ugljen.

(Smijeh)

Ovo je slika ruralnog Haitija.

98 posto haićanskih šuma je posječeno.

Ovakve prizore možete vidjeti
po cijelom otoku.

Dovode do raznoraznih problema u okolišu

i problema koji utječu na ljude
u cijeloj zemlji.

Prije nekoliko godina došlo je
do teških poplava

koje su prouzročile tisuće smrti,

a te nesreće je moguće izravno
povezati s činjenicom

da na brdima nema stabala
koja bi stabilizirala tlo.

I tako dođu kiše --

preliju se u rijeke i
događaju se poplave.

Jedan od razloga zašto je
tako malo drveća je ovaj:

ljudi moraju kuhati

pa sijeku drvo kako bi
napravili ugljen za kuhanje.

Nije da ti ljudi nisu svjesni
štete koju nanose prirodi.

Njima je to sasvim jasno,
ali nemaju drugog izbora.

Fosilna goriva im nisu dostupna,

a solarna energija ne omogućuje
kuhanje hrane na način koji oni vole.

Pa onda rade sljedeće.

Naići ćete na obitelji koje odlaze
u šumu pronaći drvo,

sasjeći ga i napraviti ugljen od njega.

Ne iznenađuje

da se puno truda ulaže u
potragu za drugim gorivima za kuhanje.

Prije četiri godine odvela sam
tim studenata na Haiti

i radili smo ondje s volonterima
mirovnih snaga.

Ovo je jedan takav volonter,

a ovo je naprava koju je sagradio
u selu gdje je radio.

Ideja je bila da se može
koristiti stari papir;

isprešati ga

i napraviti brikete koje bi se
koristilo kao gorivo.

Ali ta naprava bila je vrlo spora.

Tako da su naši studenti strojarstva
nastavili raditi na njoj

te s nekoliko vrlo jednostavnih izmjena

uspjeli su utrostručiti količinu
tvari koja može proći kroz napravu.

Pa možete pretpostaviti da su
bili vrlo uzbuđeni zbog toga.

Ponijeli su brikete na MIT
kako bi ih testirali.

Otkrili su da briketi ne gore.

Pa je to bilo malo obeshrabrujuće.

(Smijeh)

A u biti, ako pažljivo promatrate,

ovdje vidite da piše
"Američka mirovna misija".

Ispostavilo se da u selu nije
ni bilo zaliha starog papira.

Iako je to bio dobar način korištenja
vladine papirologije,

za ovog volontera koji ga je
donio u svoje selo,

to je bilo na 800 kilometara udaljenosti.

Pa smo mislili da možda
postoji bolji način

da se dosjetimo zamjeni
za ugljen za kuhanje.

Željeli smo napraviti gorivo

koje koristi nešto što je rasprostranjeno
i dostupno na lokalnoj razini.

Ovo također možete vidjeti
po cijelom Haitiju.

To su mali mlinovi za šećer.

A njihov otpadni proizvod

nakon što se iscijedi sok iz šećerne trske

je "bagasse".

Nema nikakvu namjenu.

Nema hranjivu vrijednost
pa ga ne daju životinjama.

Samo stoji u hrpama pored mlina
dok ga konačno ne spale.

Htjeli smo pronaći način

da ovladamo tim otpadnim izvorom energije
te ga pretvorimo u gorivo

kojim bi ljudi lako mogli kuhati,

nešto poput ugljena.

I sljedećih nekoliko godina

radila sam sa studentima kako
bismo razvili postupak.

Počinjete s bagasseom i uzmete
vrlo jednostavnu peć

koju možete napraviti od starog
spremnika za naftu od 200 litara.

Nakon nekog vremena,
nakon što ga zapalite,

zapečatite ga kako bi se zaustavio
dotok kisika u peć,

i dobijete ovu ovdje karboniziranu tvar.

Međutim, ovo ne može gorjeti.

Presitno je i prebrzo gori
da bi bilo od koristi za kuhanje.

Pa smo morali pronaći način
da je oblikujemo u upotrebljive brikete.

Prikladno, jedan od mojih studenata
bio je porijeklom iz Gane

i sjetio se jela koje mu je majka
pripremala, zvano "kokonte",

vrlo ljepljive kaše od korijena kasave.

A onda smo tražili

i otkrili da kasava doista
raste na Haitiju,

pod nazivom "manioka".

Zapravo, raste po cijelom svijetu --

vrste kao juka, tapioka, manioka, kasava,
sve je to ista stvar --

vrlo škrobasto korjenasto povrće.

Od njega možete napraviti
vrlo gustu, ljepljivu kašu,

koju možete iskoristiti da poveže
brikete ugljena.

To smo i učinili. Otišli smo na Haiti.

Ovo su diplomci prve "Ecole de Charbon",

ili Instituta za ugljen.

A ovi --

(Smijeh)

Tako je. Pa sam ja zapravo instruktorica
na MIT-u kao i na IZG-u.

A ovo su briketi koje smo napravili.

A sada ću vas odvesti na drugi kontinent.

Ovo je Indija,

a ovo je najraširenije gorivo
za kuhanje u Indiji.

Ovo je kravlja balega.

A više nego u Haitiju, ona proizvodi
plamen koji se jako dimi

i ovdje možemo doista vidjeti
utjecaj na zdravlje

kuhanja kravljom balegom
i biomasom kao gorivom.

Osobito su zahvaćene žene i djeca,

zato što se najviše nalaze
uokolo plamena za kuhanje.

Željeli smo vidjeti

može li se ovdje uvesti tehnologija
pravljenja ugljena.

Oni, nažalost, nisu imali šećernu trsku

niti kasavu,

ali to nas nije omelo.

Pronašli smo lokalno dostupne
izvore biomase.

Ovo područje obilovalo je žitnom
i rižinom slamom.

A kao vezivnu tvar mogli smo
iskoristiti male količine balege,

koju su uobičajeno koristili kao gorivo.

Proveli smo usporedne testove,

ovdje možete vidjeti brikete ugljena,

a ovdje balegu.

Vidite da je ovo mnogo čišći način
sagorijevanja goriva za kuhanje.

A čak i vodu brže zagrijava.

Pa smo dotad bili vrlo sretni.

Ali otkrili smo da,

kad smo obavljali usporedne testove
s drvenim ugljenom,

nije gorjelo jednako dugo.

I briketi su se malo razmrvili

pa smo gubili energiju njihovim
raspadanjem tijekom kuhanja.

Stoga smo htjeli naći način da izradimo
izdržljivije brikete

kako bismo se mogli natjecati s
drvenim ugljenom na tržnicama Haitija.

Pa smo se vratili na MIT,

uzeli smo Instron stroj

i otkrili smo kakve sile su potrebne

kako bi se stisnulo briket
na takvu razinu

da zapravo iz njega
dobijete poboljšan učinak.

U isto vrijeme dok su studenti radili
u labosima pročavajući to,

naši suradnici iz zajednice na Haitiju
su također radili na razvoju postupka,

da ga poboljšaju i učine pristupačnim
ljudima u lokalnim selima.

Nakon nekog vremena,

razvili smo jeftinu prešu koja vam
omogućuje da proizvedete ugljen,

koji sada gori ne samo --

zapravo gori duže i čišće
od drvenog ugljena.

I sada smo u situaciji da imamo proizvod

koji je zapravo bolji od onoga
što možete kupiti na haićanskoj tržnici,

a to je jedno prekrasno mjesto.

Samo na Haitiju posiječe se oko
30 milijuna stabala na godinu.

Postoji mogućnost da se
naš postupak uvede u lokalne prakse

i tako sačuva razmjerno
velika količina drva.

Osim toga, prihod ostvaren od takvog
ugljena je 260 milijuna dolara.

To je užasno puno
za zemlju poput Haitija --

s populacijom od 8 milijuna ljudi

i prosječnim prihodom
od manje od 400 dolara.

I to je područje u kojem također grabimo
naprijed našim projektom ugljena.

Evo što mi se čini zanimljivim.

Imam prijatelja na UC Berkeleyu
koji se bavi procjenom rizika.

Proučavao je problem zdravstvenih učinaka

gorenja drva nasuprot gorenju ugljena.

Otkrio je da se u cijelom svijetu može
spriječiti milijun smrti

zamjenom drva ugljenom
kao gorivom za kuhanje.

To je impresivno.

Ali sve do sad nije postojao način
da to činimo bez sječe drva.

Sada imamo način

koji koristi poljoprivredne otpadne tvari
za proizvodnju goriva za kuhanje.

Zaista uzbudljiva stvar, naime,

je nešto što je proizašlo iz puta
u Ganu gdje sam bila prošli mjesec.

Ovo je stvarno cool stvar,

a zahtijeva još manje tehnologije
nego što ste dosad vidjeli,

ako to uopće možete zamisliti.

Evo ga.

Pa što je to?

To su klipovi kukuruza
pretvoreni u ugljen.

Ljepota u ovome je što ni ne morate
oblikovati briket --

već je oblikovan.

Ovo je moj laptop od 100 dolara.

A kao i Nick, donijela sam uzorke.

(Smijeh)

Pa ih možete poslati dalje.

Potpuno su funkcionalni, ispitani na
terenu, spremni da se pokrenu.

(Smijeh)

Mislim da jedna od stvari

koja je također zapanjujuća
kod ove tehnologije

jest da je prijenos tehnologije
tako jednostavan.

U usporedbi s ugljenom od šećerne trske,

gdje smo morali podučiti ljude
kako da oblikuju brikete

i postoji dodatni korak
kuhanja vezivne tvari,

ovaj ugljen dolazi već briketiran.

Ovo je trenutno jedna
od najuzbudljivijih stvari u mom životu,

što je možda žalostan
komentar na moj život.

(Smijeh)

Ali jednom kad shvatite,
kao vi u prvom redu --

Da, da.

Uglavnom --

(Smijeh)

Evo ga.

Ovo je, smatram, savršen primjer

onoga o čemu je govorio Robert Wright,
o onim stvarima koje se same poništavaju.

Ne samo da imamo zdravstvene dobrobiti,

nego i dobrobiti za okoliš.

Ali ovo je jedna od nevjerojatno
rijetkih situacija

gdje postoje čak i ekonomske dobrobiti.

Ljudi mogu sami proizvesti gorivo za
kuhanje od otpadnih tvari.

Mogu ostvariti prihod od toga.

Mogu uštedjeti novac
koji bi potrošili na ugljen

te proizvesti višak koji mogu
prodati na tržnici

ljudima koji sami ne proizvode ugljen.

Stvarno je rijetkost
da nema neželjenih posljedica

u odnosu zdravlja i ekonomije
ili okoliša i ekonomije.

Stoga ovaj projekt smatram
izuzetno uzbudljivim

i stvarno se veselim vidjeti
kamo će nas odvesti.

Kada govorimo o budućnosti
koju ćemo stvoriti,

jedna od neophodnih stvari

jest imati jasnu sliku svijeta
u kojem živimo.

Time ne mislim zaista svijet
u kojem mi živimo.

Mislim na svijet u kojem žene
provode 2-3 sata svakodnevno

meljući žitarice za hranu svojoj obitelji.

Mislim na svijet u kojem
napredni gradivni materijal

znači crijep od cementa napravljen ručno,

i gdje, ako radite 10 sati dnevno,

još uvijek uspijete zaraditi
tek 60 dolara na mjesec.

Mislim na svijet

gdje žene i djeca utroše 40 milijardi sati
godišnje za donošenje vode.

To je kao da cjelokupna radna snaga
države Kalifornije

radi puno radno vrijeme cijelu godinu
radeći samo na donošenju vode.

To je mjesto gdje, primjerice,
da smo sad u Indiji,

u ovoj prostoriji samo troje nas
bi posjedovalo automobil.

Da smo u Afganistanu,

samo jedna osoba u ovoj prostoriji
znala bi se služiti internetom.

Da smo u Zambiji --

tri stotine vas bili bi seljaci,

stotinu vas bi imalo AIDS ili HIV.

A više od polovice vas bi živjelo
s manje od dolara na dan.

To su problemi za koje moramo
pronaći rješenja.

To su problemi za koje
moramo obučiti naše inženjere,

naše dizajnere, poslovne ljude,
s tim se moraju suočiti naši poduzetnici.

Ovo su rješenja koja moramo pronaći.

Izdvajam nekoliko područja jer vjerujem
da ih je osobito važno riješiti.

Jedan je stvaranje tehnologija

za promicanje mikrofinanciranja
i mikropoduzetništva,

kako bi ljudi koji žive ispod
granice siromaštva

pronašli način da se izbave --

a da to ne čine

istim tradicionalnim pletenjem
košara, uzgojem pilića itd.

Postoje nove tehnologije i proizvodi

koje mogu proizvesti na maloj razini.

Sljedeće u što vjerujem

jest da trebamo stvoriti
tehnologije za siromašne seljake

kako bi dodali vrijednost svojim usjevima.

I trebamo ponovo osmisliti
naše strategije razvoja,

tako da ne promičemo
edukacijske programe

kako bi ih odvratili od bivanja seljacima,

nego kako bi prestali
biti siromašni seljaci.

Moramo razmisliti kako to
učinkovito postići.

Moramo raditi s ljudima u tim zajednicama

i dati im sredstva i alate koje trebaju

kako bi riješili svoje probleme.

To je najbolji način.

Ne bismo to trebali činiti izvana.

Tako da trebamo stvoriti tu budućnost
i trebamo to početi činiti odmah.

Hvala.

(Pljesak)

Chris Anderson: Hvala, nevjerojatno.

Ostanite ovdje.

Recite nam -- samo dok vidimo
ima li tko pitanje --

spomenite nam druge stvari
na kojima ste radili.

Amy Smith: Neke od drugih stvari
na kojima smo radili

su načini za jeftino
testiranje kakvoće vode,

tako da zajednice mogu održavati
svoje vlastite vodne sustave,

znati kada rade, znati kada
ih popraviti, itd.

Također proučavamo jeftine sustave
tretiranja vode.

Stvarno uzbudljiva stvar je proučavanje
solarnog načina dezinfekcije vode

i poboljšanja sposobnosti da se to učini.

CA: Što sprječava ovakve stvari
da prijeđu u masovnu upotrebu?

Trebate li naći poduzetnike ili ulagače,

što vam treba da svoja postignuća
pretvorite u masovne proizvode?

AS: Potreban nam je velik broj ljudi
koji bi to promicali.

To je zamršena stvar --

tržište koje je veoma usitnjeno

i potrošačka populacija bez prihoda.

Pa ne možete koristiti iste modele
koje koristite u SAD-u

kako biste pomakli stvari naprijed.

I mi smo vrlo mala skupina,

koja se sastoji od mene.

(Smijeh)

Znate, činim što mogu uz studente.

Trideset studenata godišnje
odlazi na teren

i pokušavaju provesti
i unaprijediti ove projekte.

Osim toga, morate raditi stvari
s dugotrajnim vremenskim okvirom,

kao što znate, ne možete očekivati
da ćete nešto obaviti u 1-2 godine;

morate gledati 5 ili 10 godina naprijed.

Ali s takvom vizijom možemo napredovati.