Kada govorimo o izumima, ispričala bih vam priču o jednom od mojih najdražih projekata, jedan je od najuzbudljivijih na kojima radim, ali mislim da je i najjednostavniji. Taj projekt mogao bi imati snažan učinak diljem svijeta. Rješava jedan od najvećih zdravstvenih problema na planetu, najbrojniji uzročnik smrti u djece ispod pet godina. Što bi to moglo biti? Bolesti prenošene vodom? Proljev? Pothranjenost? Ne. Radi se o udisanju dima uzrokovanog kuhanjem -- akutnim upalama dišnog sustava koje to udisanje uzrokuje. Možete li vjerovati? Mene ovo šokira i ostavlja bez riječi. Zar ne možemo proizvesti čistije gorivo za sagorijevanje pri kuhanju? Zar ne možemo proizvesti bolje štednjake? Kako je moguće da ovo dovede do preko 2 milijuna smrti svake godine? Znam da vam je Bill Joy govorio o čarima karbonskih nanocijevi, pa ću vam ja govoriti o čarima karbonskih makrocijevi, što je zapravo ugljen. (Smijeh) Ovo je slika ruralnog Haitija. 98 posto haićanskih šuma je posječeno. Ovakve prizore možete vidjeti po cijelom otoku. Dovode do raznoraznih problema u okolišu i problema koji utječu na ljude u cijeloj zemlji. Prije nekoliko godina došlo je do teških poplava koje su prouzročile tisuće smrti, a te nesreće je moguće izravno povezati s činjenicom da na brdima nema stabala koja bi stabilizirala tlo. I tako dođu kiše -- preliju se u rijeke i događaju se poplave. Jedan od razloga zašto je tako malo drveća je ovaj: ljudi moraju kuhati pa sijeku drvo kako bi napravili ugljen za kuhanje. Nije da ti ljudi nisu svjesni štete koju nanose prirodi. Njima je to sasvim jasno, ali nemaju drugog izbora. Fosilna goriva im nisu dostupna, a solarna energija ne omogućuje kuhanje hrane na način koji oni vole. Pa onda rade sljedeće. Naići ćete na obitelji koje odlaze u šumu pronaći drvo, sasjeći ga i napraviti ugljen od njega. Ne iznenađuje da se puno truda ulaže u potragu za drugim gorivima za kuhanje. Prije četiri godine odvela sam tim studenata na Haiti i radili smo ondje s volonterima mirovnih snaga. Ovo je jedan takav volonter, a ovo je naprava koju je sagradio u selu gdje je radio. Ideja je bila da se može koristiti stari papir; isprešati ga i napraviti brikete koje bi se koristilo kao gorivo. Ali ta naprava bila je vrlo spora. Tako da su naši studenti strojarstva nastavili raditi na njoj te s nekoliko vrlo jednostavnih izmjena uspjeli su utrostručiti količinu tvari koja može proći kroz napravu. Pa možete pretpostaviti da su bili vrlo uzbuđeni zbog toga. Ponijeli su brikete na MIT kako bi ih testirali. Otkrili su da briketi ne gore. Pa je to bilo malo obeshrabrujuće. (Smijeh) A u biti, ako pažljivo promatrate, ovdje vidite da piše "Američka mirovna misija". Ispostavilo se da u selu nije ni bilo zaliha starog papira. Iako je to bio dobar način korištenja vladine papirologije, za ovog volontera koji ga je donio u svoje selo, to je bilo na 800 kilometara udaljenosti. Pa smo mislili da možda postoji bolji način da se dosjetimo zamjeni za ugljen za kuhanje. Željeli smo napraviti gorivo koje koristi nešto što je rasprostranjeno i dostupno na lokalnoj razini. Ovo također možete vidjeti po cijelom Haitiju. To su mali mlinovi za šećer. A njihov otpadni proizvod nakon što se iscijedi sok iz šećerne trske je "bagasse". Nema nikakvu namjenu. Nema hranjivu vrijednost pa ga ne daju životinjama. Samo stoji u hrpama pored mlina dok ga konačno ne spale. Htjeli smo pronaći način da ovladamo tim otpadnim izvorom energije te ga pretvorimo u gorivo kojim bi ljudi lako mogli kuhati, nešto poput ugljena. I sljedećih nekoliko godina radila sam sa studentima kako bismo razvili postupak. Počinjete s bagasseom i uzmete vrlo jednostavnu peć koju možete napraviti od starog spremnika za naftu od 200 litara. Nakon nekog vremena, nakon što ga zapalite, zapečatite ga kako bi se zaustavio dotok kisika u peć, i dobijete ovu ovdje karboniziranu tvar. Međutim, ovo ne može gorjeti. Presitno je i prebrzo gori da bi bilo od koristi za kuhanje. Pa smo morali pronaći način da je oblikujemo u upotrebljive brikete. Prikladno, jedan od mojih studenata bio je porijeklom iz Gane i sjetio se jela koje mu je majka pripremala, zvano "kokonte", vrlo ljepljive kaše od korijena kasave. A onda smo tražili i otkrili da kasava doista raste na Haitiju, pod nazivom "manioka". Zapravo, raste po cijelom svijetu -- vrste kao juka, tapioka, manioka, kasava, sve je to ista stvar -- vrlo škrobasto korjenasto povrće. Od njega možete napraviti vrlo gustu, ljepljivu kašu, koju možete iskoristiti da poveže brikete ugljena. To smo i učinili. Otišli smo na Haiti. Ovo su diplomci prve "Ecole de Charbon", ili Instituta za ugljen. A ovi -- (Smijeh) Tako je. Pa sam ja zapravo instruktorica na MIT-u kao i na IZG-u. A ovo su briketi koje smo napravili. A sada ću vas odvesti na drugi kontinent. Ovo je Indija, a ovo je najraširenije gorivo za kuhanje u Indiji. Ovo je kravlja balega. A više nego u Haitiju, ona proizvodi plamen koji se jako dimi i ovdje možemo doista vidjeti utjecaj na zdravlje kuhanja kravljom balegom i biomasom kao gorivom. Osobito su zahvaćene žene i djeca, zato što se najviše nalaze uokolo plamena za kuhanje. Željeli smo vidjeti može li se ovdje uvesti tehnologija pravljenja ugljena. Oni, nažalost, nisu imali šećernu trsku niti kasavu, ali to nas nije omelo. Pronašli smo lokalno dostupne izvore biomase. Ovo područje obilovalo je žitnom i rižinom slamom. A kao vezivnu tvar mogli smo iskoristiti male količine balege, koju su uobičajeno koristili kao gorivo. Proveli smo usporedne testove, ovdje možete vidjeti brikete ugljena, a ovdje balegu. Vidite da je ovo mnogo čišći način sagorijevanja goriva za kuhanje. A čak i vodu brže zagrijava. Pa smo dotad bili vrlo sretni. Ali otkrili smo da, kad smo obavljali usporedne testove s drvenim ugljenom, nije gorjelo jednako dugo. I briketi su se malo razmrvili pa smo gubili energiju njihovim raspadanjem tijekom kuhanja. Stoga smo htjeli naći način da izradimo izdržljivije brikete kako bismo se mogli natjecati s drvenim ugljenom na tržnicama Haitija. Pa smo se vratili na MIT, uzeli smo Instron stroj i otkrili smo kakve sile su potrebne kako bi se stisnulo briket na takvu razinu da zapravo iz njega dobijete poboljšan učinak. U isto vrijeme dok su studenti radili u labosima pročavajući to, naši suradnici iz zajednice na Haitiju su također radili na razvoju postupka, da ga poboljšaju i učine pristupačnim ljudima u lokalnim selima. Nakon nekog vremena, razvili smo jeftinu prešu koja vam omogućuje da proizvedete ugljen, koji sada gori ne samo -- zapravo gori duže i čišće od drvenog ugljena. I sada smo u situaciji da imamo proizvod koji je zapravo bolji od onoga što možete kupiti na haićanskoj tržnici, a to je jedno prekrasno mjesto. Samo na Haitiju posiječe se oko 30 milijuna stabala na godinu. Postoji mogućnost da se naš postupak uvede u lokalne prakse i tako sačuva razmjerno velika količina drva. Osim toga, prihod ostvaren od takvog ugljena je 260 milijuna dolara. To je užasno puno za zemlju poput Haitija -- s populacijom od 8 milijuna ljudi i prosječnim prihodom od manje od 400 dolara. I to je područje u kojem također grabimo naprijed našim projektom ugljena. Evo što mi se čini zanimljivim. Imam prijatelja na UC Berkeleyu koji se bavi procjenom rizika. Proučavao je problem zdravstvenih učinaka gorenja drva nasuprot gorenju ugljena. Otkrio je da se u cijelom svijetu može spriječiti milijun smrti zamjenom drva ugljenom kao gorivom za kuhanje. To je impresivno. Ali sve do sad nije postojao način da to činimo bez sječe drva. Sada imamo način koji koristi poljoprivredne otpadne tvari za proizvodnju goriva za kuhanje. Zaista uzbudljiva stvar, naime, je nešto što je proizašlo iz puta u Ganu gdje sam bila prošli mjesec. Ovo je stvarno cool stvar, a zahtijeva još manje tehnologije nego što ste dosad vidjeli, ako to uopće možete zamisliti. Evo ga. Pa što je to? To su klipovi kukuruza pretvoreni u ugljen. Ljepota u ovome je što ni ne morate oblikovati briket -- već je oblikovan. Ovo je moj laptop od 100 dolara. A kao i Nick, donijela sam uzorke. (Smijeh) Pa ih možete poslati dalje. Potpuno su funkcionalni, ispitani na terenu, spremni da se pokrenu. (Smijeh) Mislim da jedna od stvari koja je također zapanjujuća kod ove tehnologije jest da je prijenos tehnologije tako jednostavan. U usporedbi s ugljenom od šećerne trske, gdje smo morali podučiti ljude kako da oblikuju brikete i postoji dodatni korak kuhanja vezivne tvari, ovaj ugljen dolazi već briketiran. Ovo je trenutno jedna od najuzbudljivijih stvari u mom životu, što je možda žalostan komentar na moj život. (Smijeh) Ali jednom kad shvatite, kao vi u prvom redu -- Da, da. Uglavnom -- (Smijeh) Evo ga. Ovo je, smatram, savršen primjer onoga o čemu je govorio Robert Wright, o onim stvarima koje se same poništavaju. Ne samo da imamo zdravstvene dobrobiti, nego i dobrobiti za okoliš. Ali ovo je jedna od nevjerojatno rijetkih situacija gdje postoje čak i ekonomske dobrobiti. Ljudi mogu sami proizvesti gorivo za kuhanje od otpadnih tvari. Mogu ostvariti prihod od toga. Mogu uštedjeti novac koji bi potrošili na ugljen te proizvesti višak koji mogu prodati na tržnici ljudima koji sami ne proizvode ugljen. Stvarno je rijetkost da nema neželjenih posljedica u odnosu zdravlja i ekonomije ili okoliša i ekonomije. Stoga ovaj projekt smatram izuzetno uzbudljivim i stvarno se veselim vidjeti kamo će nas odvesti. Kada govorimo o budućnosti koju ćemo stvoriti, jedna od neophodnih stvari jest imati jasnu sliku svijeta u kojem živimo. Time ne mislim zaista svijet u kojem mi živimo. Mislim na svijet u kojem žene provode 2-3 sata svakodnevno meljući žitarice za hranu svojoj obitelji. Mislim na svijet u kojem napredni gradivni materijal znači crijep od cementa napravljen ručno, i gdje, ako radite 10 sati dnevno, još uvijek uspijete zaraditi tek 60 dolara na mjesec. Mislim na svijet gdje žene i djeca utroše 40 milijardi sati godišnje za donošenje vode. To je kao da cjelokupna radna snaga države Kalifornije radi puno radno vrijeme cijelu godinu radeći samo na donošenju vode. To je mjesto gdje, primjerice, da smo sad u Indiji, u ovoj prostoriji samo troje nas bi posjedovalo automobil. Da smo u Afganistanu, samo jedna osoba u ovoj prostoriji znala bi se služiti internetom. Da smo u Zambiji -- tri stotine vas bili bi seljaci, stotinu vas bi imalo AIDS ili HIV. A više od polovice vas bi živjelo s manje od dolara na dan. To su problemi za koje moramo pronaći rješenja. To su problemi za koje moramo obučiti naše inženjere, naše dizajnere, poslovne ljude, s tim se moraju suočiti naši poduzetnici. Ovo su rješenja koja moramo pronaći. Izdvajam nekoliko područja jer vjerujem da ih je osobito važno riješiti. Jedan je stvaranje tehnologija za promicanje mikrofinanciranja i mikropoduzetništva, kako bi ljudi koji žive ispod granice siromaštva pronašli način da se izbave -- a da to ne čine istim tradicionalnim pletenjem košara, uzgojem pilića itd. Postoje nove tehnologije i proizvodi koje mogu proizvesti na maloj razini. Sljedeće u što vjerujem jest da trebamo stvoriti tehnologije za siromašne seljake kako bi dodali vrijednost svojim usjevima. I trebamo ponovo osmisliti naše strategije razvoja, tako da ne promičemo edukacijske programe kako bi ih odvratili od bivanja seljacima, nego kako bi prestali biti siromašni seljaci. Moramo razmisliti kako to učinkovito postići. Moramo raditi s ljudima u tim zajednicama i dati im sredstva i alate koje trebaju kako bi riješili svoje probleme. To je najbolji način. Ne bismo to trebali činiti izvana. Tako da trebamo stvoriti tu budućnost i trebamo to početi činiti odmah. Hvala. (Pljesak) Chris Anderson: Hvala, nevjerojatno. Ostanite ovdje. Recite nam -- samo dok vidimo ima li tko pitanje -- spomenite nam druge stvari na kojima ste radili. Amy Smith: Neke od drugih stvari na kojima smo radili su načini za jeftino testiranje kakvoće vode, tako da zajednice mogu održavati svoje vlastite vodne sustave, znati kada rade, znati kada ih popraviti, itd. Također proučavamo jeftine sustave tretiranja vode. Stvarno uzbudljiva stvar je proučavanje solarnog načina dezinfekcije vode i poboljšanja sposobnosti da se to učini. CA: Što sprječava ovakve stvari da prijeđu u masovnu upotrebu? Trebate li naći poduzetnike ili ulagače, što vam treba da svoja postignuća pretvorite u masovne proizvode? AS: Potreban nam je velik broj ljudi koji bi to promicali. To je zamršena stvar -- tržište koje je veoma usitnjeno i potrošačka populacija bez prihoda. Pa ne možete koristiti iste modele koje koristite u SAD-u kako biste pomakli stvari naprijed. I mi smo vrlo mala skupina, koja se sastoji od mene. (Smijeh) Znate, činim što mogu uz studente. Trideset studenata godišnje odlazi na teren i pokušavaju provesti i unaprijediti ove projekte. Osim toga, morate raditi stvari s dugotrajnim vremenskim okvirom, kao što znate, ne možete očekivati da ćete nešto obaviti u 1-2 godine; morate gledati 5 ili 10 godina naprijed. Ali s takvom vizijom možemo napredovati.