Caroly Steel: Kako hrana oblikuje naše gradove

Svakoga dana, u gradu veličine Londona, servira se 30 milijuna obroka. Ali odakle sva hrana dolazi? Arhitektica Carolyn Steel raspravlja o svakodnevnom čudu prehranjivanja grada i pokazuje kako su antički putovi hrane oblikovali moderan svijet.

Kako biste nahranili grad?

To je jedno od većih pitanja današnjice.

Ipak rijetko se postavlja.

Uzimamo zdravo za gotovo da ako odemo u trgovinu

ili restoran, ili u predvorje kazališta na sat vremena,

da će biti hrane koja nas čeka

i koja je čarobno odnekuda došla.

Ali ako razmislite o tome da svakodnevno za grad veličine Londona,

dovoljno hrane treba biti proizvedeno,

transportirano, kupljeno i prodano,

kuhano, pojedeno, zbrinuto,

i da se nešto tomu slično treba svakodnevno događati

u svakom gradu na zemlji,

izvanredno je da se gradovi uopće prehrane.

Živimo u takvim mjestima kao da su

to najprirodnija mjesta na svijetu,

zaboravljajući da stoga što smo životinje

i jer moramo jesti,

zapravo ovisimo o prirodnome svijetu

kao naši drevni preci.

I što nas se više seli u gradove,

sve se više prirodnog svijeta

pretvara u nevjerojatne krajeve kao što je ovaj iza mene,

to su polja soje u Mata Grossu, u Brazilu,

kako bi nas prehranio.

Ovo su nevjerojatni krajolici.

Ali malo nas ih ikada vidi.

I sve je češće da ovakvi krajolici

ne prehranjuju samo nas.

Što nas se više seli u gradove,

sve nas više jede meso,

i tako trećina svjetskih godišnjih usjeva žitarica

odlazi na prehranu životinja

negoli nas ljudskih životinja.

A činjenica da je potrebno tri puta više žitarica --

zapravo deset puta više žitarica --

da bi se nahranilo čovjeka ako se prije toga hranilo životinju,

to nije najefikasniji način da se prehranimo.

I to je zapravo eskalirajući problem.

Procjenjuje se da će se do 2050. udvostručiti broj

nas koji ćemo živjeti u gradovima.

I procjenjuje se da će biti potrebno duplo više

mesa i mliječnih proizvoda za potrošnju.

Dakle meso i urbanizam se povećavaju zajedno.

I to će predstavljati golemi problem.

Nahraniti šest milijardi gladnih mesoždera,

do 2050.

To je veliki problem. I zapravo ako nastavimo kao sada,

to je problem kojeg vrlo vjerojatno nećemo moći riješiti.

19 milijuna hektara prašume nestane svake godine

da bi se stvorila nova obradiva površina zemlje.

Iako u isto vrijeme gubimo jednaku količinu

postojećih obradivih površina zbog salinizacije i erozije.

Također smo pohlepni i za fosilnim gorivima.

Potrebno je 10 kalorija da bi se proizvela jedna kalorija

hrane koju konzumiramo na Zapadu.

Iako postoji hrana koju proizvodimo uz veliki trošak

zapravo je ne cijenimo.

Polovica hrane proizvedeno u SAD-u se trenutno baca.

I na kraju svega, na kraju tog dugog procesa,

ne uspijevamo valjano prehraniti planet.

Milijardu nas je pretilo dok druga milijarda gladuje.

Ništa od toga nema pretjerano smisla.

I kada razmislite da upravo 80 posto svjetske trgovine hranom

kontrolira tek pet multinacionalnih korporacija,

to je strašna slika.

Kako se selimo u gradove, svijet prihvaća zapadnjačku prehranu.

I ako pogledamo u budućnost

to je neodrživa prehrana.

Kako smo došli ovdje?

I još važnije, što ćemo učiniti?

Pa, prvo da odgovorim na nešto jednostavnije pitanje,

prije otprilike 10 000 godina, rekla bih,

započeo je taj proces.

Na drevnom Bliskom istoku,

poznatom kao Dolina plodnog polumjeseca.

Jer kao što vidite ima oblik polumjeseca.

I isto tako, vrlo je plodna.

I tu su, prije otprilike 10 000 godina,

nastala ta dva izvanredna izuma,

poljoprivreda i urbanizam,

približno na istome mjestu i u isto vrijeme.

To nije slučajnost.

Jer su poljoprivreda i gradovi međusobno povezani. Trebaju jedno drugo.

Pronalazak žitarica,

od strane naših predaka, po prvi je put,

stvorio izvor hrane dovoljan

i stabilan da održava trajna naselja.

I ako pogledamo izgled tih naselja,

vidimo da su bila vrlo zbijena.

Bila su okružena plodnim poljoprivrednim zemljištem

i dominirali su veliki hramski kompleksi

poput ovoga u Uru,

koji su, zapravo, bili učinkoviti

duhovni, središnji centri za distribuciju hrane

jer su hramovi organizirali žetvu,

prikupljali žitarice, prinosili ih bogovima,

i zatim nudili žitarice koje bogovi nisu pojeli natrag ljudima.

I time, ako želite,

čitav duhovni i tjelesni život tih gradova

je bio obilježen žitaricama i žetvom

koja ih je održavala.

I to je zapravo istina za svaki drevni grad.

No naravno nisu svi bili tako mali.

Poznato je da je Rim imao oko milijun građana

u prvom stoljeću A.D.

Kako se takav grad prehranjivao?

Odgovor je u onom što ja nazivam "drevnim putovima hrane".

U osnovici, Rim je imao pristup moru,

što je omogućilo da se uvozi hrana iz dalekih krajeva.

To je bio jedini mogući način da se to čini u drevnome svijetu

jer je bilo vrlo teško prevoziti hranu cestama,

koje su bile neravne.

I hrana je očigledno nestajala vrlo brzo.

I tako je Rim učinkovito vodio rat

u mjestima poput Kartage i Egipta

kako bi se dočepao skladišta žitarica.

I zapravo se može reći da je ekspanzija Carstva

bila u stvarnosti jedno dugo, otegnuto

militarizirano masovno kupovanje.

(Smijeh)

Činjenica je -- volim činjenice, moram to spomenuti:

Rim je zapravo uvozio kamenice iz Londona,

u jednom razdoblju. Mislim da je to izvanredno.

Dakle Rim je stvorio zaleđe

kroz svoj apetit.

Ali zanimljiva je stvar da se nešto drugo također

dogodilo u predindustrijskom svijetu.

Ako pogledamo kartu Londona iz 17. stoljeća,

možemo vidjeti da su žitarice, koje su dolazile Temzom,

na dnu ove karte.

Tržnice žitarica su bile u južnom dijelu grada.

A ceste koje su vodile od njih

do Cheapsidea, koji je bio glavna tržnica,

su također bile tržnice žitarica.

I ako pogledate imena tih ulica,

Bread Street, možete reći

što se događalo tamo prije 300 godina.

Isto je naravno važilo i za ribu.

Riba je naravno dolazila također rijekom. Ista stvar.

I naravno poznati Billingsgate je bio londonska riblja tržnica,

u pogonu na licu mjesta do sredine 1980-ih.

Što je izvanredno, zapravo, kada razmislite o tome.

Svi su lutali okolo

s mobitelima koji su izgledali kao cigle,

i, nešto se, smrdljivo riblje događalo dolje u luci.

To je još jedna stvar vezana uz hranu u gradovima:

Kada su jednom stvoreni korijeni u gradu,

rijetko su se micali.

Meso je drugačija priča

jer, naravno, životinje su mogle hodati po gradu.

Tako je većina londonskog mesa

dolazila sa sjeverozapada,

iz Škotske i Walesa.

Dolazila je i stizala u sjeverozapadni dio grada,

i zato je Smitfield,

londonska vrlo poznata tržnica mesa, locirana tamo.

Perad je dolazila iz Istočne Anglije pa do sjeveroistoka.

Osjećam se pomalo kao vremenska prognozerka dok ovo radim. No ipak.

I tako su ptice dolazile

s nogama zaštićenim malim platnenim cipelama.

I kada bi stigle do istočnog dijela

Cheapsidea, bile bi prodane.

Zbog toga se i naziva Poultry (perad).

I zapravo, ako pogledate kartu bilo kojega grada

sagrađenog prije industrijskog doba,

možete pratiti hranu koja je dolazila.

Možete doista vidjeti kako je fizički bio oblikovan zbog hrane,

također i čitajući imena ulica, koja vam daju mnogo tragova.

Friday Street (Ulica petka), u prijašnjem životu,

je gdje biste petkom išli kupiti ribu.

Ali morate ju i zamisliti punom hrane.

Jer su ulice i javna mjesta

bila jedina mjesta gdje se hrana kupovala i prodavala.

I ako pogledamo izgled Smithfielda 1830.

možete vidjeti da bi bilo vrlo teško živjeti u ovakvome gradu

i da ne budete svjesni odakle stiže hrana.

Zapravo, da imate nedjeljni ručak,

vrlo je vjerojatno da je mukao ili blejao kroz vaš prozor

prije tri dana.

Dakle očito je da je ovo organski grad,

dio organskog ciklusa.

I onda se 10 godina kasnije sve promijenilo.

Ovo je slika Velike zapadne željeznice 1840.

I kao što možete vidjeti, neki od najranijih putnika vlakovima

su bile svinje i ovce.

I tako iznenada ove životinje više nisu hodale do tržnice.

Bile su ubijene daleko od očiju i srca,

negdje na selu.

I dolazile su u grad željeznicom.

I to mijenja sve.

U početku, postaje moguće

po prvi puta izgraditi gradove,

doista bilo koje veličine ili oblika, na bilo kojem mjestu.

Gradovi su bilo ograničeni geografijom:

trebali su doći do hrane vrlo teškim fizičkim sredstvima.

No iznenada su se vrlo učinkovito odvojili od geografije.

I kao što možete vidjeti ove karte Londona,

u 90 godina nakon što je nastala željeznica,

postao je, od male tvorevine koju je bilo vrlo lako nahraniti,

životinjama koje su dolazile pješice, i tako dalje,

veliko razmetljivo mjesto,

koje bi bilo vrlo vrlo teško nahraniti s bilo čim što hoda,

ili životinjama ili ljudima.

I naravno to je bio tek početak. Nakon vlakova došli su automobili.

I to zapravo obilježava kraj ovog procesa.

To je konačna emancipacija grada

od bilo koje očigledne veze s prirodom.

Ovo je vrsta grada lišena smrada,

lišena gužve, zasigurno lišena ljudi.

Jer nitko nije ni sanjao da će hodati u ovakvom okruženju.

Ustvari, da bi došli do hrane uzimali su svoje automobile,

vozili se do kućice negdje u predgrađu,

vraćali se s tjednim zalihama kupovine,

i pitali se što da sada rade s tim.

I to je zasigurno trenutak kada se naša veza,

i s hranom i s gradovima, u potpunosti mijenja.

Ovdje imamo hranu -- koja je nekada bila centar,

društvena jezgra grada -- u predgrađu.

Nekada je to bio društveni događaj, kupovina i prodaja hrane.

Sada je anonimno.

Nekada smo kuhali; sada samo dodajemo vodu,

ili malo jaja ako radite tortu ili nešto.

Ne mirišemo hranu kako bismo osjetili je li je u redu jesti.

Samo pročitamo oznaku na pozadini paketa.

I ne cijenimo hranu. Ne vjerujemo joj.

Umjesto da joj vjerujemo, strah nas je.

Umjesto da je cijenimo, bacamo je.

Jedna od većih ironija modernog sustava prehrane

je da su učinili ono što su obećali

da jednostavnije učine težim.

Time što se omogućila izgradnja gradova bilo gdje i na bilo kojem mjestu,

zapravo su nas distancirali od naše najvažnije veze,

one između nas i prirode.

Također učinili su nas ovisnima o sustavu kojeg samo oni mogu isporučiti,

koji je, kao što smo vidjeli, neodrživ.

I što ćemo poduzeti u vezi s tim?

To nije novo pitanje.

Prije 500 godina Thomas Moore se zapitao.

Ovo je naslovnica njegove knjige "Utopija".

Riječ je o nizu polu-neovisnih gradova-država,

ako to zvuči imalo poznato,

na dan hoda udaljenosti jedan od drugoga gdje su svi bili ludi za uzgojem,

i sadili su povrće u svojim vrtovima,

jeli zajedno zajedničke obroke, i tako dalje.

Mislim da možemo reći da je

hrana temeljno uređivačko načelo Utopije.

Iako Moore nikada to nije na taj način formulirao.

Ovdje je još jedna verzija poznate utopijske vizije,

ona Ebenezera Howardsa, "Vrtni grad".

Ista zamisao. Niz polu-neovisnih gradova-država.

Male tvorevine metropola s okolnom obradivom zemljom,

povezane željeznicom.

I ponovno, za hranu se može reći da je

uređivačko načelo njegove vizije.

Čak se i sagradila, ali nema nikakve veze s

vizijom koju je Howard imao.

I to je problem s tim utopijskim idejama,

to što su utopijske.

Utopija je zapravo bila riječ koju je Thomas Moore namjerno koristio.

To je bila vrsta šale. Jer ima duplo značenje u grčkom jeziku.

Može označavati dobro mjesto ili nepostojanje mjesta.

Jer je idealno. Imaginarna stvar. Ne možemo je imati.

Mislim da nam, kao konceptualni alat

za razmišljanje o stvarno dubokom problemu ljudskog stanovanja

baš i nije od koristi.

I tako sam smislila alternativu,

Sitopiju, iz starog grčkog,

"sitos" je za hranu, a "topos" za mjesto.

Vjerujem da već živimo u Sitopiji.

Živimo u svijetu oblikovanom hranom,

i ako to shvatimo, možemo koristiti hranu kao vrlo snažan alat --

konceptualni alat, dizajnerski alat, da oblikujemo svijet drugačije.

Ako to učinimo, kako bi Sitopija izgledala?

Mislim da pomalo izgleda ovako.

Morala sam uzeti ovu sliku. Samo zbog izgleda lica psa.

Ipak, ovo je -- (smijeh)

hrana je u središtu života,

u središtu obiteljskog života, slavi se,

uživa se, ljudi odvajaju vrijeme za nju.

Na ovaj način hrana treba postojati u našem društvu.

Ali ne možete imati ovakve scene ako nemate ovakve ljude.

Usput rečeno, ovo mogu biti i muškarci.

Ljudi su ti koji razmišljaju o hrani,

koji razmišljaju unaprijed, planiraju,

koji mogu gledati u gomilu sirovog povrća

i zaista ga prepoznati.

Trebamo te ljude. Mi smo dio mreže.

Jer bez takve vrste ljudi ne možemo imati ovakva mjesta.

Ovo sam namjerno odabrala jer muškarac kupuje povrće.

Ali mreže, tržnice na kojima se hrana lokalno uzgaja.

To je zajedničko. Svježe je.

Dio je društvenog života grada.

Jer bez toga ne možete imati ovakva mjesta,

hranu koja se lokalno uzgaja i koja je dio okruženja,

i nije tek kompromisno rješenje,

dolje iz neke nevidljive paklene rupe.

Krave s pogledom.

Gomila humusa koja se pari.

To zapravo povezuje cijelu stvar.

Ovo je projekt zajednice

koju sam nedavno posjetila u Torontu.

To je staklenik, u kojem se djeci priča

o hrani i uzgoju vlastite hrane.

Ovdje je biljka koja se zove Kevin ili je možda

biljka koja pripada djetetu koje se zove Kevin. Ne znam.

Ali zapravo, ovakvi projekti

kojima se trudi povezati nas s prirodom su nevjerojatno značajni.

Tako je Sitopija, za mene zapravo način gledanja.

To je u osnovi priznanje da Sitopija

već postoji u malim džepovima svugdje.

Trik ih je povezati,

da se hrana koristi kao način gledanja.

I ako to napravimo, prestat ćemo gledati gradove

kao velike metropolske neproduktivne tvorevine, kao što je ova.

Gledat ćemo ih više ovako,

kao dio produktivnog organskog okvira

u kojem čine neizbježan dio,

simbiotski povezani.

Ali naravno ni to nije sjajna slika.

Jer ne trebamo proizvoditi hranu više na ovaj način.

Trebamo više razmišljati o permakulturi.

Zbog toga mislim da ova slika jednostavno

sažimlje za mene način razmišljanja kojeg se moramo držati.

To je rekonceptualizacija

načina na koji hrana oblikuje naše živote.

Najbolja slika za koju znam je otprije 650 godina.

Ovo je "Alegorija dobre vladavine" Ambrogia Lorenzettija.

Riječ je o vezi grada i sela.

Mislim da je poruka vrlo jasna.

Ako se grad brine o selu,

selo će se brinuti o gradu.

Želim da se sada upitamo

što bi Ambrogio Lorenzetti naslikao

da slika ovaj prikaz danas.

Kako bi alegorija dobre vladavine danas izgledala?

Jer mislim da je to goruće pitanje.

Ono je koje si moramo postaviti,

I moramo početi odgovarati.

Znamo da smo ono što jedemo.

Trebamo shvatiti da je i svijet ono što jedemo.

I ako prihvatimo tu ideju, možemo koristiti hranu

kao vrlo snažan alat da oblikujemo svijet nabolje.

Puno vam hvala.

(Pljesak)