Odjeća za umrijeti | Lucy Siegle | TEDxSalford

Lucy Siegle istražuje nehumanu i devastirajuću po okoliš priču iza proizvodnje odjeće koji mi tako lagodno kupujemo i nosimo.

Ovdje su sudionici
različitih zanimanja i stavova,

koji znaju sve o
kvantnoj fizici i tehnologiji.

Ne obraćam se
klasičnim ljubiteljima mode,

iako, možda neki od vas to i jesu,

ali, obratiti ću se vama jer
se ja bavim modom po brojevima.

Kažem modom po brojevima,
a ne modnom statistikom,

jer mislim da je tako
gramatički ispravnije.

Dakle, pričati ću vam o modi po brojevima,

jer ja volim modu i volim stil.

i mislim da postoje
zanimljive činjenice u industriji

i samoj ideji izražavanja
svoje osobnosti odjećom.

Također, postoje i problemi,
do kojih ćemo doći za koju minutu.

Mislim da su neki brojevi gigantski
i poprilično objašnjavaju situaciju.

Prvi statistički podatak,
kada sam istraživala

modernu modnu industriju,
je procjena bazirana

na nekoliko različitih istraživanja.

Došla sam do zaključka da se
svake godine kreira otprilike

80 milijardi novih komada odjeće.

Nekima od vas, kao meni, čini se da
većina toga završi u našem ormaru,

ovisno koliko ste pohlepan kupac.

Nekima se može činiti kao da žive

u košari za prljavo rublje,
što isto razumijem,

i konstantno peru rublje.

To je približna brojka
koliko se nove odjeće

proizvede svake godine u svijetu.

E sada, čudna je stvar
što se svake godine

2 milijuna tona tekstila,
većinom odjeće, baci na smetlište.

Dakle, bacamo odjeću
gotovo odmah nakon kupnje.

Što ukazuje na bacanje,

ili kulturu odbacivanja u modi.

19 pari traperica sam
pronašla u svojom ormaru,

kada sam radila inventuru.

I svima bih preporučila da naprave
inventuru svoga ormara,

jer će vas to zaista osvijestiti.

Čak i ako mislite da niste
ovisnik o modi,

ili žrtva mode i trendova,

iznenaditi će vas koliko
duplih komada odjeće imate.

Dakle, imam 19 pari
traperica, a to je važno jer,

ne zato jer je 19 moj sretan broj,

iako je, nemam ih zato toliko,

nego zato jer nisam znala da ih toliko
imam dok sam ih nesvjesno nagomilavala.

Kada počnete razmišljati o tome,
shvatite da je utjecaj

mode na okoliš ogroman.

Primjerice, potrebno je između
11.000 i 20.000 litara vode

kako bi se proizvelo dovoljno pamuka
za samo jedan par traperica.

Tada sam počela primjećivati
koliki utjecaj moda ima općenito.

Danas je modna industrija širok pojam,

s izuzetkom industrije hrane

i možda energetike,
teško se sjetiti ikojeg drugog sektora

koji ovisi o planetu koliko i moda.

Postali smo nacija modnih ovisnika

što je u zadnjih dvadesetak
godina omogućio

fenomen 'brze mode'.

Ponekad je teško zamisliti

kako su se ljudi odijevali
prije dvadeset godina,

prije nego je 'brza moda'
uzela maha, ali znamo da jesu,

ali jesu li svi nosili iste hlače?

Kako su to izveli?

Jer smo mi razvili posve
drugačiji sustav oblačenja,

baziran na mikro-trendovima
koji vrlo brzo prolaze

i koji vrlo brzo mogu interpretirati

rad modnih dizajnera kako
bi nama bio dostupniji.

Ujedinjeno Kraljevstvo je
svjetski lider u tome.

Imamo najveće trgovce na svijetu,
neke od najvećih brendova,

ali, također, uspješni smo

i u stvaranju 'brze mode'.

Razmislimo kako se moda
zapravo predstavlja.

Ali pri tome ne vidimo

koliko se zapravo promijenila
tijekom zadnjih 20 godina.

Ovdje ima pojedinaca
koji ne znaju drugačije.

Sretnici, jer to znači
da su dragi i mladi.

Treba znati da je postojao posve
drugačiji, revolucionarni sustav

proizvodnje i prodaje odjeće.

Iako se to tako ne čini kada
promatramo tjedne mode.

Oni su vjerni tradiciji.
Tako imamo dvije sezone,

jesen/zima i proljeće/ljeto,

a nakon toga polako dolaze
sve te stvari s pista u trgovine,

oni postavljaju trendove
što ćemo mi nositi.

Zapravo, ti sezonski tjedni mode
i današnja modna industrija

imaju dodirnih točaka

koliko imaju Gregorijanski korali
i današnja glazbena industrija.

Nemaju veze jedno s drugim.

Što se zapravo događa je da
umjesto dvije sezone

ili četiri godišnja doba,
imamo njih 52.

Svaki tjedan je novi stil,
trgovine se pune novom robom,

i to je postao vrlo živ proces.

Neki bi to mogli nazvati 'bućkuriš'.

Kada gledam mlade nade Britanske mode

vidim da ti briljantni
dizajneri imaju talent.

Imamo Alice Temperley,
Jonathana Saundersa,

Roksandu Ilincic.

To su sve velika imena,
velike buduće nade.

A onda čujemo o onima

koji su uspjeli da bi ih
preuzeli veliki konglomerati

luksuznih brendova.

I tako velika imena odlaze

u taj multi-milijarderski sektor

i predstavljaju britanski stil.
Često razmišljam

hoće li preživjeti.
Jer, nisu samo

'brza moda' ili 'high street'
brendovi podlegli super brzim

promjenama u modi,
nego i oni luksuzni.

To je način na koji
zapravo kupujemo,

u jatu, gomilamo
i tražimo ono jeftino.

Stvar koju volim raditi

je ispred trgovina, možda ne
neke ispred koje je gužva

s dopuštenjem,
pregledati što su ljudi kupili.

Nevjerojatno je

koliko ljudi gomila odjeću
i kupuje ono što već ima.

Jednu od meni najzanimljivijih priča,

iako ona nema dobru pouku,

mi je ispričao prijatelj
promatrajući kupce Primarka.

Lunjao je u blizini

kada je izašla djevojka s četiri vrećice.

Ovo se moglo dogoditi i s
odjećom i iz drugih trgovina,

no Primarkove vrećice su
papirnate, a kiša je padala.

Vani je zbilja lijevalo,
i vrećica se posve natopila.

I dok je ona čekala bus,
ili što već, raspala se.

Ona je tada ostavila tu odjeću,
tu posve novu odjeću,

na pločniku i otišla.

Moja tvrdnja je da ako proizvodimo,
ako dizajniramo za odlagalište otpada,

ako proizvodimo odjeću koja je
za jednokratnu upotrebu,

i odnositi ćemo se prema
njoj kao prema smeću.

Ne kažem da isto vrijedi
i za luksuzne stvari.

Jer ako potrošiš bogatstvo na torbu

vjerojatno ćeš biti pažljiviji.

Ali ista stvar

se događa u cijelom modnom svijetu.

Tako svi ti dizajneri koje vidimo

te velike nade Britanske mode,

i svjetske, zapravo,
su u istom 'bućkurišu'.

Tako da ne dizajniraju samo za
jesen/zimu i proljeće/ljeto,

već i na 'Pred-jesenskim'
(eng. pre-fall) kolekcijama,

'Resort' kolekcijama,
kolekcijama za jedrenje,

za dolazak na jedrenje, za odlazak
s jedrenja, prije i poslije jedrenja

Za koga to dizajniraju?

I tko ima sve te jahte?

(Smijeh)

Hajdemo malo razmrsiti 'brzu modu'.

Usput rečeno, ima ona i dobrih strana.

Kao prvo, daje život ustajaloj
Britanskoj 'high street' modi.

Neki od vas su možda dovoljno stari

i sjetiti će se da je bilo
nedostatka izbora,

i određenog izgleda koji se
povezivao s 'high streetom',

prije možda 20-25 godina, koji nije
bio baš primamljiv i inspirativan.

'High street' brandovi su
demokratizirali stil,

i učinili ga dostupnog svima.

Nakon što sam se preselila u London
i vraćala se na sjevero-zapad,

ljudi bi me pitali:
"Jesi li to kupila u Londonu?".

To se danas više ne događa,
već je obrnuto.

Toliko je stil postao demokratski.

Dakle, 814 milijuna
komada odjeće u godini,

ovo je također procjena, proizvede
Španjolski brand Zara/Inditex.

To je puno odjeće.

Oni imaju 45.000 nacrta,
tako da njihovi dizajneri

neprestano smišljaju
nove trendove, svake godine.

Ne svi, ali većina završi u trgovinama.

To pokazuje odakle ti
mikro-trendovi dolaze.

Kada je Zara došla u UK,
nitko nije shvatio poantu.

Jer bi potrošač ušao unutra i pomislio:

"Ovo je lijepo, ali možda malo preskupo."

A nakon toga:
"Razmisliti ću pa ću se vratiti."

Kada bi se vratio,
toga ne bi bilo tamo,

jer trgovine danas nemaju zalihe,
ne trebaju ih imati,

jer su već prešli na slijedeći trend.

Trepnuo si, propustio si.

Tri. Ja se još uvijek
bavim modom po brojevima.

To je pozicija Amancia Ortege,
vlasnika Zare,

na listi najbogatijih ljudi na svijetu.
On je treći najbogatiji čovjek na svijetu.

Puno je novca u ovoj brzoj
modnoj industriji.

Ovo je Philip Green, moda njemu sva ona
resort odjeća za jedrenje ide,

jer on ima jahtu.

A ovo je mala slika sela,
negdje u Engleskoj,

cijelog sela koje je
kupio Stefan Persson,

izvršni direktor H&M-a.

To vam može dati koncept o
kojoj razini bogatstva govorimo.

To spominjem, ne zato jer je
ilegalno zarađivati, jer nije,

nego zato da vam pokažem disparitet.

Znate li tko je pravi pokretač ovog
'bućkuriša' od modnog ciklusa?

Bangladeš.

Postoje i druge zemlje, ali 80%
BDP-a Bangladeša čini

industrija proizvodnje
odjeće prema nacrtima,

što je 20 milijardi dolara.

Kada pričamo o problemima ondje,

kompanijama nije izvedivo
kukavički se povući,

jer je ta ekonomija ovisna o toj trgovini.

Nedavno je objavljena lista
najmoćnijih ljudi u modnoj industriji,

i nabrojala sam 4 muze u top 30.

Nisam sigurna koji je posao muze,

ali tamo su navedene 4 muze

i niti jedna osoba
koja proizvodi odjeću.

Što je, mislim, jako zanimljivo,

i predstavlja industriju u
pravome svijetlu.

Dakle, postoji 101 proces
u proizvodnji odjeće.

Samo 6 do 8 njih se dovrši u
tvornici kao što je ova u Bangladešu.

A to je otprilike ono što
ova reži, napravi, skrati vojska radi.

I prema konzervativnoj procjeni,
radi se o 3 milijuna, većinom mladih žena,

koje su dio te
reži, napravi, skrati vojske.

One su ključni dio lanca nabave,

što vidite kada složite cijelu slagalicu.

Radi se o ogromnim tvornicama,
ogromnim proizvodnim trakama.

48,5 sekundi je
pretpostavljeno vrijeme,

u kojem jedan radnik
u proizvodnji zašije šav.

To je nemilosrdan, nemilosrdan posao.
Ovo je citat Ali Hewson,

koja je osnovala EDUN brand.
"Nosimo priče ljudi koji

su napravili našu odjeću s nama."

I to je istina, samo što to ne shvaćamo.

Zato sam pokazala sliku muze

i ukazala vam na listu moćnika.

To su nevidljivi, sakriveni
pojedinci lanca nabave.

5.600 tvornica odjeće

se nalaze u Bangladešu,
uglavnom se nalaze oko Dhake.

Prema zadnjem popisu,
kada je ovaj izvještaj objavljen,

bilo je manje od 200 inspektora.

Prema mojem pedantnom
mišljenju, i manje ih je.

E sada, 1911. dogodila se najveća
tragedija u odjevnom sektoru do nedavno.

Požar u tvornici Triangle Shirtwaist,

u njujorškom odjevnom kvartu
(eng. Garment District).

146 ljudi je poginulo u 18 minuta,
i to je najgora katastrofa

koja je ikada pogodila ovaj sektor.

To nije potaknulo revoluciju,

ali je protestiranja
i veliki radnički pokret,

zato se i danas odaje počast.

Svaku godišnjicu,

sindikati odaju počast

tragediji koja se dogodila.

Ono što mene brine je
da mi ne odajemo počast.

Puno je smrti u tvornicama
u požarima i stampedima

puno je ozlijeđenih u lancu nabave.

Vjerojatno jedna ili dvije mjesečno,

ali ne reagiramo na njih.

Ali ne možemo ignorirati brojeve.

Jedan od njih je 1133.
Toliko ljudi je poginulo

24. travnja 2013. u Rana Plazi.

Rana Plaza se srušila kao kuća od karata.

2000 ljudi je radilo u njoj, bio je
to kompleks za različite namjene.

No, poginuli su odjevni
radnici u tvornici,

zato jer su jedino njih
poslali natrag na posao.

Nažalost, što je vrlo česta priča,
odjevni radnici su uvijek u tvornicama.

Ove slike su vam vjerojatno poznate,

jer su emitirane širom svijeta i po
prvi put novinske agencije

su zapravo intervjuirale te radnike

kako bi čuli njihove priče.

Razlika je bila u tome
što su bili u ruševinama.

Ovo je statistika,
prava statistika.

2500 ozlijeđenih,
700 djece je ostalo samo

a borba za odštetu ozlijeđenih
u Rana Plazi se nastavlja.

No počela se dizati buka. Tko proizvodi
našu odjeću? Odakle ona dolazi?

I ne samo oko toga.

Čulo se i za uzbekistansku
industriju pamuka.

1,5 milijun djece, navodno,
sudjeluje u žetvi.

I to se događa svake godine.

Šalju ih svakog rujna u polja,

a nakon žetve će taj pamuk biti
prodan na svjetskom tržištu.

Ovo je Gulnara, kći je diktatora,

ovdje je na tjednu mode

prezentira svoju kolekciju.

Tako, vidite ovu strašnu dihotomiju,

i kako skrivamo ropstvo
u modnoj industriji.

Možemo li bolje?
Da, možemo.

Mislim da je pokret 'održivog stila'

pomalo tipiziran i dočekan s rezervom
jer se ljudi boje bojanja.

Boje se da bismo morali nositi

ispleti-sam-svoj tofu šešir

a to im se zbilja, zbilja ne sviđa.

I tako sam ja s nekoliko prijatelja

pokrenula jedan projekt,
nismo ga nazvali 'granola chic',

nego "Izazov zelenog tepiha".

Trenutno se bavimo s nekoliko ideja.

Ovo mi se sviđa. To je fotografija
iskonskog modnog fotografa

Lillian Bassman.

Iako joj održivost
nije bila na umu,

sviđa mi se ideja o većoj modnoj
kilometraži po haljini.

Također, još jednu cifru bih
željela da zapamtite, a to je 30.

Ne kupujte ništa, što ne mislite
da ćete nositi barem 30 puta.

To je jako dobar marker.

Započeli smo "Izazov zelenog tepiha",

i obavezali smo dizajnere
da naprave nešto održivo.

Ovo je Armani haljina.

40 je broj zvijezda s A-liste
koje smo poslali crvenim tepihom,

Od Oscara do Zlatnih Globusa

u ovoj održivoj odjeći.

Željeli smo dokazati modnoj
industriji, modnim urednicima,

svima koji gledaju
da je to izvedivo,

i da može biti poželjno.

Ima ih više.

Željeli smo i poraditi na lancu nabave.

Počeli smo s lancem nabave kože.

11 milijardi pari cipela se
proizvede svake godine.

60% kože se koristi za cipele.

Kada vidite cipele na kojima
piše da su proizvedene u Italiji

pomislite "Super!".
Pa pitate prodavače,

a oni kažu:
"Da, koža je talijanska".

Što nije istina, jer da je, cijela Italija
bi bila preplavljena kravama.

Krave bi bile i oko fontante Trevi,
dakle to nije istina.

Najčešće je koža iz Brazila ili Kine.

Najveći pokretači
krčenja šuma u Brazilu

su mesna i kožna industrija.

Zato smo željeli organizirati
tržište za čistu kožu.

Koža za koju možemo dokazati
da nije uzrokovala krčenje šuma.

Otišli smo u Gucci, a oni
su osmislili ovu torbicu,

ne mislim da izgleda održivo uopće.

Nije izrađena od konoplje,
nije baš 'granola',

jednostavno izgleda kao torba.

Više od 100 kompanija je potpisalo
Suglasnost o sigurnosti u Bangladešu.

Neću sada objašnjavati zašto
jer mi ponestaje vremena,

ali to je vrlo, vrlo važno,

i mislim da će s vremenom
stvari promijeniti.

Pozvala bih vas da pripazite,

usputno što se događa u modi,

gdje kupujete, tko je što potpisao.
To je jako važno.

2 penija više, na svaku majicu od 6 funti,

udvostručuju nadnicu
odjevnog radnika u Bangladešu.

Mislim da si taj trošak možemo priuštiti.

Željela bih da zapamtite
datum 24. travanj.

Zapamtite da je tada godišnjica

pogibije u Rana Plazi i da je to
Dan modne revolucije.

Hvala vam.

(Pljesak)