Liječnica hitne: kako provesti trijažu "ludnice" u životu

Kako liječnici u hitnoj službi ostaju mirni i usredotočeni usred kaosa? Oslanjajući se na dugogodišnje iskustvo, liječnica hitne pomoći Darria Long opisuje jasan okvir koji će vam pomoći da preuzmete kontrolu nad sobom i osjećate se manje preplavljenim kad život počne biti "ludnica".

Podignite ruku i budite iskreni,

ako ste upotrijebili frazu "ludnica"

kako biste opisali svoj dan,
svoj tjedan, svoj mjesec.

Ja sam liječnica hitne pomoći,

a "ludnica" je izraz koji
nećete nikad čuti kako koristim.

A nakon ovoga danas,

nadam se da ćete i vi to
prestati koristiti.

Evo zašto si ne možete priuštiti
korištenje "ludnice"

za opis svoje opterećenosti.

Jer kad smo u onome
što nazivam stanjem ludnice,

jednostavno smo manje sposobni
nositi se s opterećenjem.

Evo što se događa.

Vaši hormoni stresa rastu i ostaju visoki,

vaša izvršna funkcija
u prefrontalnom korteksu opada.

Tada se vaše pamćenje, prosuđivanje
i kontrola impulsa pogoršavaju,

a aktiviraju se područja mozga
za ljutnju i tjeskobu.

Osjećate li to?

Evo u čemu je stvar.

Možete biti opterećeni kao hitna služba

bez osjećaja "ludnice".

Kako?

Upotrebom iste taktike koju koristimo.

Naš mozak obrađuje stres
na slične temeljne načine.

Ali kako reagiramo na to

istraživanja su pokazala da
to možemo mijenjati,

bilo da je riječ o hitnosti
ili samo svakodnevnom, dnevnom stresu.

Za razliku od osjećaja ludnice,

u hitnim službama je potrebno
stanje spremnosti.

Stanje spremnosti znači
sve ono što dođe kroz ta vrata,

bilo da se radi o lančanom sudaru,

ili pacijentu koji osjeti bol u prsima
dok je zaglavljen u liftu,

ili drugom pacijentu s predmetom
zaglavljenim tamo gdje ne bi trebao biti.

Kad znaš da umireš od znatiželje.

(Smijeh)

Čak i onih dana kad biste se zakleli
da se šale s vama,

ne bojimo se toga.

Jer znamo da se možemo nositi
sa svime što dođe

kroz ta dvostruka vrata hitne.

Da smo spremni.

To je stanje spremnosti.

Prošli smo obuku za to,

a možete i vi.

Evo kako.

Prvi korak za prelazak
iz ludnice u stanje spremnosti

je neumoljiva trijaža.

U ludnici ste uvijek zauzeti,
uvijek pod stresom,

jer na svaki izazov
reagirate istim odgovorom.

Za razliku od stanja spremnosti,

kad provodimo trijažu,

što znači da dajemo prednost
prema stupnju hitnosti.

Ovo nije samo lijep način
da načinite svoj popis obveza.

Rad dr. Roberta Sapolskog

pokazuje da pojedinci koji ne mogu
razlikovati prijetnju od ne-prijetnje

i na sve reagiraju istim odgovorom

imaju dvostruku razinu hormona stresa.

Zbog čega je ovo
prva vještina koju smo naučili.

Ne možete se brinuti za sve odjednom,

ali ni ne morate.

Jer provodimo trijažu.

Crveno -- neposredna životna opasnost.

Žuto -- ozbiljno, ali ne
odmah opasno po život.

Zeleno -- manje važno.

I usredotočujemo svoje napore
prvo na crveno.

Sad čujte ovo.

Dio problema u načinu ludnice

jest da reagiraš na sve

kao da je crveno.

Dakle, počnite ispravnom trijažom.

Upoznajte svoje crvene.

Oni su ono najvažnije
i tu najviše možete pomaknuti kazaljku.

Lako je biti zbunjen bukom,

ali ono što je najglasnije
nije uvijek ono što je najviše crveno.

Zapravo, moj teški astmatični pacijent
je najviše u opasnosti kad je tih.

Ali moja pacijentica ovdje zahtijeva
da joj donesem kavu s aromom,

ona je bučna, ali nije crvena.

Dat ću vam primjer iz vlastitog života.

Proljetos mi je kuća poplavila,

moj jednogodišnjak bio je na hitnoj,

trebala sam prikupiti sredstva
za školu svoje četverogodišnjakinje,

a posljednje poglavlje moje knjige
je jako kasnilo.

Možda nije ironično,
to je bilo poglavlje o stresu.

(Smijeh)

Moje crveni zadatci bili su
zdravlje mog jednogodišnjaka

i dovršetak moje knjige.

To je bilo to.

Sjetite se, neumoljiva trijaža.

Popravak poplavljene kuće?

Pa, nakon što smo zaustavili
i stabilizirali štetu,

to više nije bilo crveno.

Izgledalo je kao crveno,

ali zapravo je to bio samo šum.

Ne, zbilja, bilo je jako bučno,

na slici sasvim desno
ja nosim čepiće za uši

da se usredotočim na knjigu,

dok se pod mehanički suši oko mene.

Znajte što vam je crveno

i ne dopustite da vas ne-crveno
odvrati od toga.

Usput, zelene zadaće su oslobađajuće.

S vremena na vrijeme se možete podsjetiti:

"To je zelena zadaća.
Nitko neće umrijeti."

(Smijeh)

U redu je ako nije savršeno.

Postoji i zadnja razina trijaže
koju koristimo u najgorim scenarijima.

A to je crno.

Oni pacijenti za koje
ne možemo učiniti ništa.

Gdje moramo krenuti dalje.

Premda smo rastrgani.

Spominjem to,

jer svatko od vas ima svoje
crne zadaće u životu.

To su teme
koje morate maknuti sa svoga popisa.

I mislim da mnogi od vas
znaju o čemu govorim.

Za mene je to bilo prikupljanje sredstava.

Morala sam odustati.

Jer kao što u Hitnoj znamo,

ako pokušaš obaviti sve,

nema nade da spasiš svoje crvene.

Drugi korak za prelazak iz ludnice
u stanje spremnosti

je očekivati ​​i pripremati se za ludnicu.

Polovica reakcija u "ludnici"
ovisi kako se pripremite za nju.

Pa, ako je prvi korak trijaža,

drugi korak je priprema da
lakše izvršimo te zadatke.

Znanost nam pokazuje
da što više mogućnosti imamo,

svaka odluka traje dulje.

I što više odluka moramo donijeti,
naš mozak je iscrpljeniji

i manje je sposoban
donositi dobre odluke.

Zbog toga i ovaj drugi korak

govori o pronalaženju načina za smanjenje
svakodnevnih odluka.

Evo četiri jednostavna primjera koja
možete koristiti u svakodnevnom životu.

Plan.

Isplanirajte vikendom obroke
za čitav tjedan,

tako da kad je srijeda u 18h

i svi su gladni i traže pizzu,

ne trebate donositi odluke
za staviti zdrav obrok na stol.

Automatizacija.

Nikada ne ostavljajte ništa za pamćenje
što biste mogli automatizirati,

zabilježite ponavljanje,
spremljeni popis ili redovitu kupovinu.

Smještaj.

Kada je riječ o vježbanju,

svu opremu koja vam je potrebna
za određenu aktivnost spremite zajedno,

napunjenu i spremnu,

tako da ne trošite energiju tražeći.

I smanjite iskušenja

za svakoga koga vuče žudnja za šećerom.

Ima li takvih?

Recite "da", samo naprijed.

To je samo za sebe vrsta "ludnice"

ali i lijek za "ludnicu",

ali prestanite hraniti svoju volju.

Planirajte drugačije.

Ako hrana nije na dohvat ruke,

tako da morate koristiti
stolicu da biste je dosegli,

čak i ako je čokolada,

sudionici studije jeli su 70 posto manje
ne razmišljajući o tom.

Znam.

Pustite da vam to sjedne.

(Smijeh)

Planirajte kako biste olakšali izbore
koje želite.

To nas dovodi do trećeg koraka
za prelazak iz ludnice u stanje spremnosti,

a to je da izađeš iz svoje glave.

Dođi sa mnom.

Drugačija priča.

Radim u maloj, područnoj Hitnoj,

ulazi žena koja rađa.

Shvaćam da je vrpca omotana ne jednom

nego dvaput oko djetetova vrata.

A ja sam jedini liječnik.

Bila sam prestrašena.

Ali nisam mogla dopustiti
da me to izbaci iz takta.

Jer, vidite, svi se nerviramo.

Svi se uplašimo,

ali važno je ono što radite sljedeće.

Taj prvi osjećaj nije problem.

To može biti važan znak.

Problem dolazi kad dopustimo
da nas izbaci iz takta.

Kad započne taj unutarnji monolog

mislimo na najgore
i počnemo dobivati ​​taj tunelski vid.

Tako mislite
kad ste u stanju "ludnice",

a na taj način ne možete ništa riješiti.

Sada obećajem da ću se vratiti na priču,

ali prvo, kako da izađem
iz vlastite glave?

Možete čuti mnoge taktike,

ali za mene je najbolje da se u trenutku
aktivno usredotočim na nekoga drugog.

Da se namjerno natjeram da
vidim osobu ispred sebe,

vidim sebe u areni s njima -

što im treba, čega se boje

i kako mogu pomoći?

Možda vam ovo zvuči kao vrlo
toplo i nejasno,

ali nije.

Ustvari, istraživanje pokazuje
da kad ispunimo svoj mozak

s onim što je, u biti, suosjećanje,

odbacujemo tunelski vid
i unutarnji monolog.

Proširujete percepciju,

tako da vaš mozak može primiti
šire informacije,

pa vidite više mogućnosti
i možete donositi bolje odluke.

Probajte.

Znajte da vas vaš unutarnji
monolog može izbaciti iz tračnica.

I shvatite da kad izađete
iz vlastite glave,

sami se sebi sklanjate s puta.

Što se dogodilo s tom bebom?

Nisam se usredotočila na svoj strah,

nego na majku i dijete
i ono što sam trebala učiniti.

Skinula sam pupčanu vrpcu s bebinog vrata

i stigla je zdrava, vrišteća, živahna beba,

baš kad je tata utrčao s parkirališta.

"Bok, imate sina, ja sam dr. Darria.

Čestitam, želite prerezati pupčanu vrpcu?"

(Smijeh)

I na trenutak,

snažni krikovi novorođenčeta

ugasili su zvučne signale i sirene,
što su normalni zvukovi na Hitnoj.

Ali bilo je tu još nešto.

Jer kad sam se vratila iz sobe te majke,

ugledala sam nekoliko drugih pacijenata
kako kruže u blizini.

Odjednom sam shvatila
da unatoč vlastitim problemima

koji su ih doveli u hitnu,

svi su se zajedno udružili
navijati za ovo dijete.

A sada su zajedno dijelili radost.

Jer to se događa kad prijeđete
iz ludnice u stanje spremnosti.

Ostali to primijete.

I oni to žele, samo ne znaju kako,

potreban im je samo jedan primjer.

Koji biste mogli biti vi.

Vladajte zauzetošću.

Ali prestanite je nazivati ​​ludnicom.

Oduvijek ste imali tu sposobnost.

Ali sad ...

sad ste spremni.

Hvala vam.

(Pljesak)