Carne Ross: Nezavisni diplomat

Nakon 15 godina u britanskom diplomatskom zboru, Carne Ross postao je "diplomat honorarac", vodeći odvažnu neprofitnu organizaciju koja malim i još nepriznatim narodima daje glas u međunarodnim odnosima. Na konferencije BIF-5, on poziva na novu vrstu diplomacije koja će pomagati malim zemljama, koja radi na promjenama granica i koja potiče inovacije.

Moja oriče je pomalo o ratu.

O razočaranju.

O smrti.

I o ponovnom otkrivanju

idealizma

u svom tom uništenju.

Možda u mojoj priči bude i pouka

kako se nositi

s našim zeznutim, raspadajućim

i opasnim svijetom u 21. stoljeću.

Ne vjerujem u obično pripovijedanje.

Ne vjerujem u život ili priču

koji je zapisan kao odluka A koja je dovela do posljedice B

koja je dovela do posljedice C --

kao u urednim pričama koje obično čujemo,

i koje možda tražimo jedni od drugih.

Vjerujem u slučajne događaje,

a jedan od razloga zašto to vjerujem

jest taj što sam ja slučajno postao diplomat.

Daltonist sam.

Rođen sam s manom neraspoznavanja većine boja.

Zato uglavnom nosim sivo i crno

i moram sa sobom voditi suprugu

kada biram odjeću.

Dok sam bio malen, uvijek sam želio biti vojni pilot.

Obožavao sam gledati avione kako prelijeću

našu vikendicu na selu.

I dječački mi je san bio da postanem vojni pilot.

Išao sam na testiranja za pilota u Kraljevskim zračnim snagama,

i, naravno, pao sam.

Nisam vidio bljeskanje različitih svjetala

i nisam razlikovao boje.

Zato sam morao odabrati drugo zanimanje,

što mi je zapravo bilo relativno lako,

jer sam imao veliku strast kroz cijelo djetinjstvo,

a to su bili međunarodni odnosi.

Kao dijete,

pažljivo sam čitao novine.

Fascinirao me Hladni rat,

pregovori oko naoružanja

nuklearnim projektilima srednjeg dometa,

posrednički rat između Sovjetskog Saveza i SAD-a

u Angoli i Afganistanu.

Te su me stvarno zaista zanimale.

I tako sam vrlo mlad odlučio

da želim biti diplomat.

I jednog sam dana to rekao svojim roditeljima --

a moj otac do danas poriče ovu priču --

rekao sam: "Tata, ja želim biti diplomat."

A on se okrenuo prema meni i rekao:

"Carne, moraš biti vrlo pametan da bi bio diplomat."

(Smijeh)

Time je moja ambicija bila zapečaćena.

1989. godine

zaposlio sam se u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova.

Te se godine 5.000 ljudi prijavilo da postanu diplomati,

a uspjelo nas je 20.

Kako možete zaključiti iz tih brojeva,

uveden sam u elitni,

fascinantan i uzbudljiv svijet.

Zanimanje diplomata, i tada i danas,

nevjerojatan je posao i uživao sam u svakom trenutku.

Uživao sam u statusu koji on nosi.

Kupio sam si fino odijelo i nosio cipele s kožnim potplatima

i uživao sam

u nevjerojatnom pristupu događanjima u svijetu.

Putovao sam u pojas Gaze.

Bio sam na čelu Odjela za mirovni proces na Bliskom istoku

u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova.

Pisao sam govore

za britanskog ministra vanjskih poslova.

Upoznao sam Yassera Arafata.

Pregovarao sam

sa Saddamovim diplomatima u UN-u.

Kasnije sam putovao u Kabul

i služio u Afganistanu nakon pada talibana.

Putovao sam

vojnim teretnim avionom C-130

i posjećivao gerilske vojne zapovjednike

u planinskim skloništima

i s njima pregovarao

kako ćemo iskorijeniti Al-Qa'idu iz Afganistana.

Bio sam okružen svojom pratnjom iz posebnih postrojbi

koji su pak morali biti u pratnji odreda kraljevskih marinaca

jer to je bilo tako opasno.

I bilo je uzbudljivo. Bilo je zabavno.

Bilo je stvarno zanimljivo.

To je odličan kadar,

nevjerojatno povezana zajednica ljudi.

To je bio i vrhunac moje karijere, što sam shvatio kasnije,

kad sam raspoređen na službu u New Yorku.

Prije toga radio sam u Njemačkoj, Norveškoj,

i raznim drugim mjestima,

ali poslan sam u New York

kako bih radio u britanskoj delegaciji u Vijeću sigurnosti u UN-u.

Bio sam odgovoran za Bliski istok,

koji je bio moja specijalnost.

Na tom sam se položaju bavio stvarima

kao što je mirovni proces na Bliskom istoku,

ili slučaj Lockerbie --

o tome možemo razgovarati ako želite --

ali najviše od svega, moja odgovornost bio je Irak

i oružja za masovno uništenje koja ondje postoje

i sankcije koje smo nametnuli Iraku

kako bismo ga prisilili na uklanjanje tog oružja.

Bio sam glavni britanski pregovarač

za to pitanje

i bio sam potpuno posvećem tom problemu.

Uglavnom,

moj put -- bilo je to na neki način vrlo uzbudljivo.

Mislim, radilo se o vrlo dramatičnoj diplomaciji.

Prošli smo kroz nekoliko ratova

za vrijeme dok sam radio u New Yorku.

Zastupao sam svoju zemlju

u rezoluciji u Vijeću sigurnosti

donesenoj 12. rujna 2001. godine

kojom su se osudili napadi prethodnog dana,

koji su, naravno, bili bolno stvarni nama

koji smo u to vrijeme živjeli u New Yorku.

Tako da je to na neki način bilo

i slatko i gorko iskustvo.

Živio sam ugodnim životom.

Iako sam mnogo radio,

živio sam u luksuznom stanu na Union Squareu.

Bio sam britanski diplomat, bez partnerice, u New Yorku;

možete misliti što je to značilo.

(Smijeh)

Uživao sam.

Ali 2002. godine,

kad je mojem mandatu došao kraj,

odučio sam da se neću vratiti

poslu koji me čekao u Londonu.

Odlučio sam da odem na dopust

u New School, Bruce.

Na neki nedefiniran, nejasan način,

shvatio sam da nešto nije u redu

s mojim poslom, sa mnom.

Bio sam iscrpljen,

i bio sam također i razočaran

na način koji nisam točno znao objasniti.

Zato sam odlučio otići na odmor od posla.

Ministarstvo vanjskih poslova bilo je vrlo velikodušno.

Mogao sam uzeti poseban neplaćen dopust, kako su oni to zvali,

a ipak ostati dio diplomatskog zbora, a da ne radim nikakav posao.

To je bilo lijepo.

Na kraju sam odlučio

uzeti premještaj kako bih se priključio UN-u na Kosovu,

koje je bilo pod upravom UN-a.

Dvije su se stvari dogodile na Kosovu,

koje na neki način, i opet,

ilustriraju slučajnosti u životu,

jer te su se stvari pokazale

ključnim točkama u mojem životu

i pomogle mi da dođem do iduće faze.

Ali to su bile slučajne stvari.

Prva je bila to što je, u ljeto 2004. godine,

britanska vlada, pomalo nerado,

odlučila provesti službeno ispitivanje

korištenja informacija o oružju za masovno uništenje

u vrijeme prije iračkog rata --

vrlo uska tema.

I ja sam u tajnosti dao iskaz za to ispitivanje.

Bio sam dobro informiran o Iraku

i njihovom oružju za masovno uništenje

i moja je izjava sadržavala tri točke:

da je vlada pretjerivala u izvještajima,

što je bilo vrlo jasno svih godina dok sam ih čitao.

I stvarno, naše unutarnje procjene jasno su otkrile

da oružje za masovno uništenje u Iraku

nije predstavljalo prijetnju njihovim susjedima, a kamoli nama.

Drugo, vlada je ignorirala moguće alternative ratu,

što je, na neki način,

još više smanjivalo njezin kredibilitet.

U treću stavku neću ulaziti.

Ali u svakom slučaju, dao sam iskaz

i to me dovelo do krize.

Što da radim?

U iskazu sam ozbiljno kritizirao svoje kolege,

svoje ministre, koji su, po meni,

krenuli u rat na temelju lažnih pretpostavki.

I tako sam bio u krizi.

A to nije bilo ugodno.

Žalio sam se na to, oklijevao sam,

neprestano sam jadikovao svojoj sirotoj supruzi,

i na kraju sam odlučio da dam otkaz u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova.

Osjećao sam se -- kao u sceni iz filma Al Pacina "The Insider", možda ga znate,

gdje on odlazi na televiziju CBS

nakon što su mu uskratili potporu u slučaju s proizvođačem cigareta

i on kaže "Znate, ja ne mogu više. Nešto nije kako treba."

Tako je bilo i meni. Obožavam taj film.

Samo sam osjetio da nešto nije kako treba.

Ne mogu više samo sjediti s ministrom vanjskih poslova

ili premijerom, s osmjehom na licu

i raditi što sam prije rado radio za njih.

Zato sam se zatrčao

i skočio s ruba litice.

Bio je to vrlo, vrlo neugodan osjećaj.

I počeo sam padati.

I taj pad do danas nije prestao;

još uvijek padam.

Ali na neki sam se način privikao na taj osjećaj.

I na neki način,

taj mi se osjećaj mnogo više sviđa

nego stajanje na vrhu litice

i smišljanje što da radim.

Druga se stvar dogodila na Kosovo.

I ona je -- trebam popiti malo vode, ispričavam se.

Druga se stvar dogodila na Kosovu,

i donijela je odgovor na pitanje,

do kojeg ja nisam mogao doći,

a to je: "Što da radim sa svojim životom?"

Volim diplomaciju.

Nemam karijere.

Očekivao sam da ću cijeli život biti diplomat, da ću služiti svojoj zemlji.

Htio sam biti veleposlanik.

a svoje mentore, svoje heroje,

ljude koji su bili najbolji u mojem zanimanju,

sve sam to sada odbacivao.

Mnogi moji prijatelji još uvijek su bili u tom poslu.

Moja mirovina je ovisila o tom poslu.

A ja sam odustao od njega.

I što da radim?

Te godine, na Kosovu,

dogodila se strašna, strašna stvar, a ja sam je vidio.

U ožujku 2004. godine došlo je do strašnih pobuna

u cijeloj pokrajini -- što je ono tada i bilo -- Kosovo.

Ubijeno je 18 ljudi.

Bila je to anarhija.

Bilo je zastrašujuće vidjeti anarhiju,

znati da policija i vojska --

bilo je prisutno mnogo vojske --

zapravo ne mogu zaustaviti podivljalu svjetinu

koja dolazi ulicom.

Jedini način da se ta podivljala svjetina koja dolazi niz ulicu zaustavi

jest da sami odluče prestati

kad im bude dovoljno paljenja i ubijanja.

To nije naročito lijepo za vidjeti, a ja sam to vidio.

I prošao sam to. Probijao sam se kroz rulju.

Sa svojim albanskim prijateljima, pokušali smo ih zaustaviti, ali nismo uspjeli.

Ta me pobuna naučila nešto,

što nije odmah vidljivo i radi se o pomalo kompliciranoj priči.

Ali jedan od razloga te pobune --

tih pobuna, koje su trajale nekoliko dana --

bio je taj što Kosovari

nisu imali utjecaja na vlastitu budućnost.

U to su se vrijeme odvijali diplomatski pregovori

o budućnosti Kosova,

a ni vlada Kosova, a kamoli kosovski narod,

nisu zapravo

sudjelovali u tim pregovorima.

Postojao je cijeli fini diplomatski sustav,

taj proces pregovora o budućnosti Kosova,

a Kosovari nisu sudjelovali u tome.

I, tko bi rekao, to ih je frustriralo.

Pobune su bile način ispoljavanja te frustracije.

To nije bio jedini razlog,

jer život nije jednostavna, jednosmjerna priča.

Bilo je komplicirano,

i ne činim to jednostavnijim nego što je bilo.

Ali to je bio jedan od razloga.

A to me, recimo, inspiriralo --

ili, da budem precizniji,

inspiriralo je moju suprugu.

Rekla je: "Zašto ti ne bi bio savjetnik Kosovarima?

Zašto ne bi savjetovao njihovu vladu ili njihove diplomate?"

A Kosovari nisu smjeli imati diplomatsku službu.

Nisu smjeli imati diplomate.

Nisu smjeli imati ministarstvo vanjskih poslova

koje bi im pomoglo u tom vrlo kompliciranom procesu,

koji je kasnije bio poznat kao Proces za konačni status Kosova.

To je, dakle, bila ideja.

Tako je nastao Nezavisni diplomat,

prva diplomatska savjetnička grupa na svijetu,

i to neprofitna.

Sve je počelo kad sam se vratio iz Londona

nakon što sam boravio s UN-om na Kosovu.

Vratio sam se i otišao na večeru s kosovskim premijerom i rekao sam mu:

"Predlažem da vas dođem savjetovati o diplomaciji.

Razumijem se u te stvari. Time se bavim. Zašto vam ne bih pomogao?"

Podigao je svoju čašu rakije i rekao:

"Da, Carne. Dođi."

I tako sam došao na Kosovo

i savjetovao kosovsku vladu.

Nezavisni diplomat na kraju je savjetovao tri kosovska premijera za redom

i višestranački kosovski pregovarački tim.

I tako je Kosovo postalo nezavisno.

Nezavisni diplomat sada je osnovan

u pet diplomatskih centara u svijetu,

a savjetujemo sedam ili osam

različitih zemalja ili političkih skupina,

ovisi kako ih želite definirati --

ali meni definicije nisu naročito bitne.

Savjetujemo Sjeverne Ciprane kako da ujedine svoj otok.

Savjetujemo burmansku opoziciju,

vladu Južnog Sudana,

koja će -- ovdje to čujete prvi put --

postati nova zemlja u sljedećih nekoliko godina.

Savjetujemo Front Polisario u zapadnoj Sahari,

koji se bore da oslobode svoju zemlju

od marokanske okupacije

nakon 34 godine otuđenja.

Savjetujemo razne otočke zemlje u pregovorima o promjeni klime,

koji bi trebali kulminirati

u Kopenhagenu.

I ovdje postoji doza slučajnosti

jer, kad sam tek počinjao s Nezavisnim diplomatom,

otišao sam na zabavu u Domu lordova,

što je presmiješno,

ali držao sam svoje piće ovako, i zaletio sam se

u tipa koji je stajao iza mene.

Tako smo počeli razgovarati i on je rekao --

ispričao sam mu čime se bavim,

i rekao sam mu prilično pompozno

da namjeravam osnovati Nezavisnog diplomata u New Yorku.

U to vrijeme samo sam ja bio u tome,

i selio sam se sa suprugom natrag u New York.

A on je rekao: "Zašto ne odete do mojih kolega u New Yorku?"

Ispalo je da

on radi za tvrtku za inovacije koja se zove ?What If! (?Što Ako!),

za koju su neki od vas možda čuli.

I tako, spletom okolnosti,

dobio sam stol

u tvrtki ?What If! u New Yorku,

kad sam započinjao s Nezavisnim diplomatom.

A gledanje kako ?What If!

stvara nove okuse žvakaćih guma Wrigley

ili nove okuse Coca-Cole

zapravo mi je pomoglo u smišljanju

novih inovativnih strategija za Kosovare

i Saharavije iz Zapadne Sahare.

Počeo sam shvaćati da postoje drugačiji načini bavljenja diplomacijom,

da je diplomacija, kao bilo koji posao,

posao rješavanja problema,

a riječ inovacija ipak ne postoji u diplomaciji;

to je sve igra nulte sume i realpolitike

i starih institucija koje postoje već generacijama

i sve rade na isti način kao što su to oduvijek radili.

A Nezavisni diplomat danas

pokušava ukopiti neke od stvari koje sam naučio u ?What If!.

Svi sjedimo u uredu i dovikujemo se jedni s drugima.

Svi radimo na malim laptopima i nastojimo pomicati stolove da bismo promijenili način razmišljanja.

Angažiramo naivne stručnjake

koji možda ne znaju ništa o zemljama kojima se bavimo,

ali možda znaju nešto o nečem drugom,

što bi moglo ubaciti novi način razmišljanja

o problemima

koje se trudimo riješiti za naše klijente.

To nije lako jer naši su klijenti, po prirodi stvari,

u teškoj situaciji, diplomatski gledano.

Postoji, ne znam,

nekoliko pouka u svemu ovome,

osobnih i političkih --

i, na neki način, one su sve ista stvar.

Osobna je pouka

to da je padanje s litice

zapravo dobra stvar, i preporučam je.

I dobro je barem jednom u životu

jednostavno raskinuti sa svime i skočiti.

Druga stvar je veća pouka o današnjem svijetu.

Nezavisni diplomat dio je trenda

koji se tek pojavljuje i primjetan je u cijelom svijetu,

a to je da se svijet cijepa.

Države imaju manje značenje nego prije,

a moć države sve je manja.

To znači da se povećava moć drugih stvari.

Te se stvari zovu nedržavni faktori.

To mogu biti korporacije,

mogu biti mafijaši, mogu biti fine nevladine organizacije,

to može biti bilo tko,

bilo kakva organizacija.

Živimo u sve kompliciranijem i rascjepanijem svijetu.

Ako vlade su vlade manje sposobne

utjecati na probleme u svijetu

koji utječu na nas,

onda to znači - tko je ostao da ih rješava.

tko mora preuzeti veliku odgovornost da ih rješava?

Mi.

Ako oni to ne mogu, tko je preostao da ih riješi?

Nemamo drugog izbora osim da prihvatimo tu stvarnost.

A to znači

da više nije dovoljno

da kažemo da međunarodni odnosi, ili svjetski problemi,

ili kaos u Somaliji,

ili ono što se događa u Burmi nije naš problem.

i da možete ostaviti vladama da se time bave.

Svakoga od vas mogu

preko šest stupnjeva udaljenosti

povezati s paravojskom Al-Shabaab u Somaliji.

Pitajte me poslije kako, ako jedete ribu, zanimljivo,

ali ta veza postoji.

Blisko smo povezani.

I ne radi se tu samo o Tomu Friedmanu,

to je zapravo dokazivo u svakom novom slučaju.

A to znači da, umjesto da tražite političare da obavljaju stvari,

morate sami odlučiti obavljati stvari.

Nezavisni diplomat je primjer toga,

na neki širok način.

Ne postoje savršeni primjeri, ali evo jednog:

način na koji se svijet mijenja

utjelovljen je u situaciji na mjestu gdje sam nekad radio,

u Vijeću sigurnosti UN-a.

UN je osnovan 1945. godine.

UN je izvorno zamišljen

kako bi zaustavio sukobe između zemalja --

međudržavne sukobe.

Danas se 80% predmeta na dnevnom redu

Vijeća sigurnosti UN-a

odnosi na sukobe unutar država,

koji uključuju nedržavne aktere --

gerilce, separatiste,

teroriste, ako ih hoćete tako nazvati,

ljude koji nisu dio uobičajenih vlada, uobičajenih država.

Takvo je danas stanje svijeta.

Kad sam to shvatio,

i kad razmišljam o vremenu provedenom u Vijeću sigurnosti

i o onome što se dogodilo Kosovarima,

shvaćam da često

ljudi na koje je najizravnije utjecalo

ono što smo radili mi u Vijeću sigurnosti

nisu uopće bili prisutni, nisu bili pozvani

da iznesu svoja stajališta pred Vijećem sigurnosti.

Mislio sam da to nije u redu.

Nešto se mora učiniti u vezi toga.

Zato sam počeo tradicionalnim putem.

Ja i moji kolege u Nezavisnom diplomatu

išli smo po cijelom Vijeću sigurnosti.

Obišli smo 70 zemalja članica UN-a --

Kazahstance, Etiopljanje, Izraelce --

sve smo ih posjetili --

glavnog tajnika, sve.

I rekao sam: "Sve je ovo pogrešno.

Strašno je da ne konzultirate ljude na koje sve ovo utječe.

Morate institucionalizirati sustav

u kojem ćete pozvati Kosovare

da dođu i kažu vam što misle.

Tako ćete mi moći reći -- moći ćete njima reći što vi mislite.

Bit će sjajno. Možete imati razmjenu.

Možete uključiti stajališta tih ljudi u svoje odluke,

što znači da će vaše odluke biti učinkovitije i trajnije."

Super-logično, pomislili biste.

Mislim, nevjerojatno logično. Tako očito, svi to mogu.

Naravno, svi su shvatili što želim. Rekli su: "Da, naravno, u potpunosti si u pravu.

Dođi ponovno

možda za nekih šest mjeseci."

Naravno, ništa se nije dogodilo. Nitko ništa nije učinio.

Vijeće sigurnosti danas djeluje

na potpuno isti način

kao i prije X godina,

kad sam ondje bio prije 10 godina.

Zato smo analizirali

taj naš, u biti, neuspjeh

i razmislili što tu možemo učiniti.

Pomislio sam da sam nadrapao

ako namjeravam provesti ostatak života

lobirajući da te beskorisne vlade

naprave što se treba napraviti.

Dakle, ono što ćemo učiniti

jest da sami dogovorimo te sastanke.

Sada je Nezavisni diplomat

u procesu dogovaranja sastanaka

između Vijeća sigurnosti UN-a

i sudionika sukoba

koji su na dnevnom redu Vijeća sigurnosti.

Tako ćemo dovesti

pobunjeničke skupine iz Darfura,

Sjeverne Ciprane i Južne Ciprane,

pobunjenike iz Aceha,

i užasno dug popis

kaotičnih sukoba u cijelom svijetu.

Pokušat ćemo dovesti sve njih u New York

da sjednu u tihu prostoriju

u intimnom okruženju, bez novinara

te da objasne što žele

pred članovima Vijeća sigurnosti,

a da članovi Vijeća sigurnosti

njima objasne što oni žele.

To će, dakle, biti razgovor

kakvog još nikad nije bilo.

I, naravno, dok ovo opisujem,

svi vi koji se razumijete u politiku mislit ćete kako je to vrlo teško

i ja se u potpunosti slažem s vama.

Vrlo su velike šanse za neuspjeh,

ali svakako se ništa neće dogoditi

ako se za to ne potrudimo.

Moja se politika iz temelja promijenila

otkad sam bio diplomat do ovoga što sam danas

i mislim da su bitni rezultati, a ne proces,

niti, iskreno, tehnologija.

Propovjedajte o tehnologiji

svim sudionicama prosvjeda u Iranu koji su na Twitteru,

i koji su sad u političkom zatvoru u Teheranu,

gdje je Ahmadinedžad i dalje na vlasti.

Tehnologija nije donijela političke promjene u Iranu.

Morate gledati rezultate, i morate reći sami sebi:

"Što mogu učiniti da dobijem takav i takav rezultat?"

To je politika 21. stoljeća.

Nezavisni diplomat, na neki način,

utjelovljuje to cijepanje, tu promjenu

koja se događa svima nama.

To je moja priča. Hvala.