Moja oriče je pomalo o ratu.
O razočaranju.
O smrti.
I o ponovnom otkrivanju
idealizma
u svom tom uništenju.
Možda u mojoj priči bude i pouka
kako se nositi
s našim zeznutim, raspadajućim
i opasnim svijetom u 21. stoljeću.
Ne vjerujem u obično pripovijedanje.
Ne vjerujem u život ili priču
koji je zapisan kao odluka A koja je dovela do posljedice B
koja je dovela do posljedice C --
kao u urednim pričama koje obično čujemo,
i koje možda tražimo jedni od drugih.
Vjerujem u slučajne događaje,
a jedan od razloga zašto to vjerujem
jest taj što sam ja slučajno postao diplomat.
Daltonist sam.
Rođen sam s manom neraspoznavanja većine boja.
Zato uglavnom nosim sivo i crno
i moram sa sobom voditi suprugu
kada biram odjeću.
Dok sam bio malen, uvijek sam želio biti vojni pilot.
Obožavao sam gledati avione kako prelijeću
našu vikendicu na selu.
I dječački mi je san bio da postanem vojni pilot.
Išao sam na testiranja za pilota u Kraljevskim zračnim snagama,
i, naravno, pao sam.
Nisam vidio bljeskanje različitih svjetala
i nisam razlikovao boje.
Zato sam morao odabrati drugo zanimanje,
što mi je zapravo bilo relativno lako,
jer sam imao veliku strast kroz cijelo djetinjstvo,
a to su bili međunarodni odnosi.
Kao dijete,
pažljivo sam čitao novine.
Fascinirao me Hladni rat,
pregovori oko naoružanja
nuklearnim projektilima srednjeg dometa,
posrednički rat između Sovjetskog Saveza i SAD-a
u Angoli i Afganistanu.
Te su me stvarno zaista zanimale.
I tako sam vrlo mlad odlučio
da želim biti diplomat.
I jednog sam dana to rekao svojim roditeljima --
a moj otac do danas poriče ovu priču --
rekao sam: "Tata, ja želim biti diplomat."
A on se okrenuo prema meni i rekao:
"Carne, moraš biti vrlo pametan da bi bio diplomat."
(Smijeh)
Time je moja ambicija bila zapečaćena.
1989. godine
zaposlio sam se u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova.
Te se godine 5.000 ljudi prijavilo da postanu diplomati,
a uspjelo nas je 20.
Kako možete zaključiti iz tih brojeva,
uveden sam u elitni,
fascinantan i uzbudljiv svijet.
Zanimanje diplomata, i tada i danas,
nevjerojatan je posao i uživao sam u svakom trenutku.
Uživao sam u statusu koji on nosi.
Kupio sam si fino odijelo i nosio cipele s kožnim potplatima
i uživao sam
u nevjerojatnom pristupu događanjima u svijetu.
Putovao sam u pojas Gaze.
Bio sam na čelu Odjela za mirovni proces na Bliskom istoku
u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova.
Pisao sam govore
za britanskog ministra vanjskih poslova.
Upoznao sam Yassera Arafata.
Pregovarao sam
sa Saddamovim diplomatima u UN-u.
Kasnije sam putovao u Kabul
i služio u Afganistanu nakon pada talibana.
Putovao sam
vojnim teretnim avionom C-130
i posjećivao gerilske vojne zapovjednike
u planinskim skloništima
i s njima pregovarao
kako ćemo iskorijeniti Al-Qa'idu iz Afganistana.
Bio sam okružen svojom pratnjom iz posebnih postrojbi
koji su pak morali biti u pratnji odreda kraljevskih marinaca
jer to je bilo tako opasno.
I bilo je uzbudljivo. Bilo je zabavno.
Bilo je stvarno zanimljivo.
To je odličan kadar,
nevjerojatno povezana zajednica ljudi.
To je bio i vrhunac moje karijere, što sam shvatio kasnije,
kad sam raspoređen na službu u New Yorku.
Prije toga radio sam u Njemačkoj, Norveškoj,
i raznim drugim mjestima,
ali poslan sam u New York
kako bih radio u britanskoj delegaciji u Vijeću sigurnosti u UN-u.
Bio sam odgovoran za Bliski istok,
koji je bio moja specijalnost.
Na tom sam se položaju bavio stvarima
kao što je mirovni proces na Bliskom istoku,
ili slučaj Lockerbie --
o tome možemo razgovarati ako želite --
ali najviše od svega, moja odgovornost bio je Irak
i oružja za masovno uništenje koja ondje postoje
i sankcije koje smo nametnuli Iraku
kako bismo ga prisilili na uklanjanje tog oružja.
Bio sam glavni britanski pregovarač
za to pitanje
i bio sam potpuno posvećem tom problemu.
Uglavnom,
moj put -- bilo je to na neki način vrlo uzbudljivo.
Mislim, radilo se o vrlo dramatičnoj diplomaciji.
Prošli smo kroz nekoliko ratova
za vrijeme dok sam radio u New Yorku.
Zastupao sam svoju zemlju
u rezoluciji u Vijeću sigurnosti
donesenoj 12. rujna 2001. godine
kojom su se osudili napadi prethodnog dana,
koji su, naravno, bili bolno stvarni nama
koji smo u to vrijeme živjeli u New Yorku.
Tako da je to na neki način bilo
i slatko i gorko iskustvo.
Živio sam ugodnim životom.
Iako sam mnogo radio,
živio sam u luksuznom stanu na Union Squareu.
Bio sam britanski diplomat, bez partnerice, u New Yorku;
možete misliti što je to značilo.
(Smijeh)
Uživao sam.
Ali 2002. godine,
kad je mojem mandatu došao kraj,
odučio sam da se neću vratiti
poslu koji me čekao u Londonu.
Odlučio sam da odem na dopust
u New School, Bruce.
Na neki nedefiniran, nejasan način,
shvatio sam da nešto nije u redu
s mojim poslom, sa mnom.
Bio sam iscrpljen,
i bio sam također i razočaran
na način koji nisam točno znao objasniti.
Zato sam odlučio otići na odmor od posla.
Ministarstvo vanjskih poslova bilo je vrlo velikodušno.
Mogao sam uzeti poseban neplaćen dopust, kako su oni to zvali,
a ipak ostati dio diplomatskog zbora, a da ne radim nikakav posao.
To je bilo lijepo.
Na kraju sam odlučio
uzeti premještaj kako bih se priključio UN-u na Kosovu,
koje je bilo pod upravom UN-a.
Dvije su se stvari dogodile na Kosovu,
koje na neki način, i opet,
ilustriraju slučajnosti u životu,
jer te su se stvari pokazale
ključnim točkama u mojem životu
i pomogle mi da dođem do iduće faze.
Ali to su bile slučajne stvari.
Prva je bila to što je, u ljeto 2004. godine,
britanska vlada, pomalo nerado,
odlučila provesti službeno ispitivanje
korištenja informacija o oružju za masovno uništenje
u vrijeme prije iračkog rata --
vrlo uska tema.
I ja sam u tajnosti dao iskaz za to ispitivanje.
Bio sam dobro informiran o Iraku
i njihovom oružju za masovno uništenje
i moja je izjava sadržavala tri točke:
da je vlada pretjerivala u izvještajima,
što je bilo vrlo jasno svih godina dok sam ih čitao.
I stvarno, naše unutarnje procjene jasno su otkrile
da oružje za masovno uništenje u Iraku
nije predstavljalo prijetnju njihovim susjedima, a kamoli nama.
Drugo, vlada je ignorirala moguće alternative ratu,
što je, na neki način,
još više smanjivalo njezin kredibilitet.
U treću stavku neću ulaziti.
Ali u svakom slučaju, dao sam iskaz
i to me dovelo do krize.
Što da radim?
U iskazu sam ozbiljno kritizirao svoje kolege,
svoje ministre, koji su, po meni,
krenuli u rat na temelju lažnih pretpostavki.
I tako sam bio u krizi.
A to nije bilo ugodno.
Žalio sam se na to, oklijevao sam,
neprestano sam jadikovao svojoj sirotoj supruzi,
i na kraju sam odlučio da dam otkaz u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova.
Osjećao sam se -- kao u sceni iz filma Al Pacina "The Insider", možda ga znate,
gdje on odlazi na televiziju CBS
nakon što su mu uskratili potporu u slučaju s proizvođačem cigareta
i on kaže "Znate, ja ne mogu više. Nešto nije kako treba."
Tako je bilo i meni. Obožavam taj film.
Samo sam osjetio da nešto nije kako treba.
Ne mogu više samo sjediti s ministrom vanjskih poslova
ili premijerom, s osmjehom na licu
i raditi što sam prije rado radio za njih.
Zato sam se zatrčao
i skočio s ruba litice.
Bio je to vrlo, vrlo neugodan osjećaj.
I počeo sam padati.
I taj pad do danas nije prestao;
još uvijek padam.
Ali na neki sam se način privikao na taj osjećaj.
I na neki način,
taj mi se osjećaj mnogo više sviđa
nego stajanje na vrhu litice
i smišljanje što da radim.
Druga se stvar dogodila na Kosovo.
I ona je -- trebam popiti malo vode, ispričavam se.
Druga se stvar dogodila na Kosovu,
i donijela je odgovor na pitanje,
do kojeg ja nisam mogao doći,
a to je: "Što da radim sa svojim životom?"
Volim diplomaciju.
Nemam karijere.
Očekivao sam da ću cijeli život biti diplomat, da ću služiti svojoj zemlji.
Htio sam biti veleposlanik.
a svoje mentore, svoje heroje,
ljude koji su bili najbolji u mojem zanimanju,
sve sam to sada odbacivao.
Mnogi moji prijatelji još uvijek su bili u tom poslu.
Moja mirovina je ovisila o tom poslu.
A ja sam odustao od njega.
I što da radim?
Te godine, na Kosovu,
dogodila se strašna, strašna stvar, a ja sam je vidio.
U ožujku 2004. godine došlo je do strašnih pobuna
u cijeloj pokrajini -- što je ono tada i bilo -- Kosovo.
Ubijeno je 18 ljudi.
Bila je to anarhija.
Bilo je zastrašujuće vidjeti anarhiju,
znati da policija i vojska --
bilo je prisutno mnogo vojske --
zapravo ne mogu zaustaviti podivljalu svjetinu
koja dolazi ulicom.
Jedini način da se ta podivljala svjetina koja dolazi niz ulicu zaustavi
jest da sami odluče prestati
kad im bude dovoljno paljenja i ubijanja.
To nije naročito lijepo za vidjeti, a ja sam to vidio.
I prošao sam to. Probijao sam se kroz rulju.
Sa svojim albanskim prijateljima, pokušali smo ih zaustaviti, ali nismo uspjeli.
Ta me pobuna naučila nešto,
što nije odmah vidljivo i radi se o pomalo kompliciranoj priči.
Ali jedan od razloga te pobune --
tih pobuna, koje su trajale nekoliko dana --
bio je taj što Kosovari
nisu imali utjecaja na vlastitu budućnost.
U to su se vrijeme odvijali diplomatski pregovori
o budućnosti Kosova,
a ni vlada Kosova, a kamoli kosovski narod,
nisu zapravo
sudjelovali u tim pregovorima.
Postojao je cijeli fini diplomatski sustav,
taj proces pregovora o budućnosti Kosova,
a Kosovari nisu sudjelovali u tome.
I, tko bi rekao, to ih je frustriralo.
Pobune su bile način ispoljavanja te frustracije.
To nije bio jedini razlog,
jer život nije jednostavna, jednosmjerna priča.
Bilo je komplicirano,
i ne činim to jednostavnijim nego što je bilo.
Ali to je bio jedan od razloga.
A to me, recimo, inspiriralo --
ili, da budem precizniji,
inspiriralo je moju suprugu.
Rekla je: "Zašto ti ne bi bio savjetnik Kosovarima?
Zašto ne bi savjetovao njihovu vladu ili njihove diplomate?"
A Kosovari nisu smjeli imati diplomatsku službu.
Nisu smjeli imati diplomate.
Nisu smjeli imati ministarstvo vanjskih poslova
koje bi im pomoglo u tom vrlo kompliciranom procesu,
koji je kasnije bio poznat kao Proces za konačni status Kosova.
To je, dakle, bila ideja.
Tako je nastao Nezavisni diplomat,
prva diplomatska savjetnička grupa na svijetu,
i to neprofitna.
Sve je počelo kad sam se vratio iz Londona
nakon što sam boravio s UN-om na Kosovu.
Vratio sam se i otišao na večeru s kosovskim premijerom i rekao sam mu:
"Predlažem da vas dođem savjetovati o diplomaciji.
Razumijem se u te stvari. Time se bavim. Zašto vam ne bih pomogao?"
Podigao je svoju čašu rakije i rekao:
"Da, Carne. Dođi."
I tako sam došao na Kosovo
i savjetovao kosovsku vladu.
Nezavisni diplomat na kraju je savjetovao tri kosovska premijera za redom
i višestranački kosovski pregovarački tim.
I tako je Kosovo postalo nezavisno.
Nezavisni diplomat sada je osnovan
u pet diplomatskih centara u svijetu,
a savjetujemo sedam ili osam
različitih zemalja ili političkih skupina,
ovisi kako ih želite definirati --
ali meni definicije nisu naročito bitne.
Savjetujemo Sjeverne Ciprane kako da ujedine svoj otok.
Savjetujemo burmansku opoziciju,
vladu Južnog Sudana,
koja će -- ovdje to čujete prvi put --
postati nova zemlja u sljedećih nekoliko godina.
Savjetujemo Front Polisario u zapadnoj Sahari,
koji se bore da oslobode svoju zemlju
od marokanske okupacije
nakon 34 godine otuđenja.
Savjetujemo razne otočke zemlje u pregovorima o promjeni klime,
koji bi trebali kulminirati
u Kopenhagenu.
I ovdje postoji doza slučajnosti
jer, kad sam tek počinjao s Nezavisnim diplomatom,
otišao sam na zabavu u Domu lordova,
što je presmiješno,
ali držao sam svoje piće ovako, i zaletio sam se
u tipa koji je stajao iza mene.
Tako smo počeli razgovarati i on je rekao --
ispričao sam mu čime se bavim,
i rekao sam mu prilično pompozno
da namjeravam osnovati Nezavisnog diplomata u New Yorku.
U to vrijeme samo sam ja bio u tome,
i selio sam se sa suprugom natrag u New York.
A on je rekao: "Zašto ne odete do mojih kolega u New Yorku?"
Ispalo je da
on radi za tvrtku za inovacije koja se zove ?What If! (?Što Ako!),
za koju su neki od vas možda čuli.
I tako, spletom okolnosti,
dobio sam stol
u tvrtki ?What If! u New Yorku,
kad sam započinjao s Nezavisnim diplomatom.
A gledanje kako ?What If!
stvara nove okuse žvakaćih guma Wrigley
ili nove okuse Coca-Cole
zapravo mi je pomoglo u smišljanju
novih inovativnih strategija za Kosovare
i Saharavije iz Zapadne Sahare.
Počeo sam shvaćati da postoje drugačiji načini bavljenja diplomacijom,
da je diplomacija, kao bilo koji posao,
posao rješavanja problema,
a riječ inovacija ipak ne postoji u diplomaciji;
to je sve igra nulte sume i realpolitike
i starih institucija koje postoje već generacijama
i sve rade na isti način kao što su to oduvijek radili.
A Nezavisni diplomat danas
pokušava ukopiti neke od stvari koje sam naučio u ?What If!.
Svi sjedimo u uredu i dovikujemo se jedni s drugima.
Svi radimo na malim laptopima i nastojimo pomicati stolove da bismo promijenili način razmišljanja.
Angažiramo naivne stručnjake
koji možda ne znaju ništa o zemljama kojima se bavimo,
ali možda znaju nešto o nečem drugom,
što bi moglo ubaciti novi način razmišljanja
o problemima
koje se trudimo riješiti za naše klijente.
To nije lako jer naši su klijenti, po prirodi stvari,
u teškoj situaciji, diplomatski gledano.
Postoji, ne znam,
nekoliko pouka u svemu ovome,
osobnih i političkih --
i, na neki način, one su sve ista stvar.
Osobna je pouka
to da je padanje s litice
zapravo dobra stvar, i preporučam je.
I dobro je barem jednom u životu
jednostavno raskinuti sa svime i skočiti.
Druga stvar je veća pouka o današnjem svijetu.
Nezavisni diplomat dio je trenda
koji se tek pojavljuje i primjetan je u cijelom svijetu,
a to je da se svijet cijepa.
Države imaju manje značenje nego prije,
a moć države sve je manja.
To znači da se povećava moć drugih stvari.
Te se stvari zovu nedržavni faktori.
To mogu biti korporacije,
mogu biti mafijaši, mogu biti fine nevladine organizacije,
to može biti bilo tko,
bilo kakva organizacija.
Živimo u sve kompliciranijem i rascjepanijem svijetu.
Ako vlade su vlade manje sposobne
utjecati na probleme u svijetu
koji utječu na nas,
onda to znači - tko je ostao da ih rješava.
tko mora preuzeti veliku odgovornost da ih rješava?
Mi.
Ako oni to ne mogu, tko je preostao da ih riješi?
Nemamo drugog izbora osim da prihvatimo tu stvarnost.
A to znači
da više nije dovoljno
da kažemo da međunarodni odnosi, ili svjetski problemi,
ili kaos u Somaliji,
ili ono što se događa u Burmi nije naš problem.
i da možete ostaviti vladama da se time bave.
Svakoga od vas mogu
preko šest stupnjeva udaljenosti
povezati s paravojskom Al-Shabaab u Somaliji.
Pitajte me poslije kako, ako jedete ribu, zanimljivo,
ali ta veza postoji.
Blisko smo povezani.
I ne radi se tu samo o Tomu Friedmanu,
to je zapravo dokazivo u svakom novom slučaju.
A to znači da, umjesto da tražite političare da obavljaju stvari,
morate sami odlučiti obavljati stvari.
Nezavisni diplomat je primjer toga,
na neki širok način.
Ne postoje savršeni primjeri, ali evo jednog:
način na koji se svijet mijenja
utjelovljen je u situaciji na mjestu gdje sam nekad radio,
u Vijeću sigurnosti UN-a.
UN je osnovan 1945. godine.
UN je izvorno zamišljen
kako bi zaustavio sukobe između zemalja --
međudržavne sukobe.
Danas se 80% predmeta na dnevnom redu
Vijeća sigurnosti UN-a
odnosi na sukobe unutar država,
koji uključuju nedržavne aktere --
gerilce, separatiste,
teroriste, ako ih hoćete tako nazvati,
ljude koji nisu dio uobičajenih vlada, uobičajenih država.
Takvo je danas stanje svijeta.
Kad sam to shvatio,
i kad razmišljam o vremenu provedenom u Vijeću sigurnosti
i o onome što se dogodilo Kosovarima,
shvaćam da često
ljudi na koje je najizravnije utjecalo
ono što smo radili mi u Vijeću sigurnosti
nisu uopće bili prisutni, nisu bili pozvani
da iznesu svoja stajališta pred Vijećem sigurnosti.
Mislio sam da to nije u redu.
Nešto se mora učiniti u vezi toga.
Zato sam počeo tradicionalnim putem.
Ja i moji kolege u Nezavisnom diplomatu
išli smo po cijelom Vijeću sigurnosti.
Obišli smo 70 zemalja članica UN-a --
Kazahstance, Etiopljanje, Izraelce --
sve smo ih posjetili --
glavnog tajnika, sve.
I rekao sam: "Sve je ovo pogrešno.
Strašno je da ne konzultirate ljude na koje sve ovo utječe.
Morate institucionalizirati sustav
u kojem ćete pozvati Kosovare
da dođu i kažu vam što misle.
Tako ćete mi moći reći -- moći ćete njima reći što vi mislite.
Bit će sjajno. Možete imati razmjenu.
Možete uključiti stajališta tih ljudi u svoje odluke,
što znači da će vaše odluke biti učinkovitije i trajnije."
Super-logično, pomislili biste.
Mislim, nevjerojatno logično. Tako očito, svi to mogu.
Naravno, svi su shvatili što želim. Rekli su: "Da, naravno, u potpunosti si u pravu.
Dođi ponovno
možda za nekih šest mjeseci."
Naravno, ništa se nije dogodilo. Nitko ništa nije učinio.
Vijeće sigurnosti danas djeluje
na potpuno isti način
kao i prije X godina,
kad sam ondje bio prije 10 godina.
Zato smo analizirali
taj naš, u biti, neuspjeh
i razmislili što tu možemo učiniti.
Pomislio sam da sam nadrapao
ako namjeravam provesti ostatak života
lobirajući da te beskorisne vlade
naprave što se treba napraviti.
Dakle, ono što ćemo učiniti
jest da sami dogovorimo te sastanke.
Sada je Nezavisni diplomat
u procesu dogovaranja sastanaka
između Vijeća sigurnosti UN-a
i sudionika sukoba
koji su na dnevnom redu Vijeća sigurnosti.
Tako ćemo dovesti
pobunjeničke skupine iz Darfura,
Sjeverne Ciprane i Južne Ciprane,
pobunjenike iz Aceha,
i užasno dug popis
kaotičnih sukoba u cijelom svijetu.
Pokušat ćemo dovesti sve njih u New York
da sjednu u tihu prostoriju
u intimnom okruženju, bez novinara
te da objasne što žele
pred članovima Vijeća sigurnosti,
a da članovi Vijeća sigurnosti
njima objasne što oni žele.
To će, dakle, biti razgovor
kakvog još nikad nije bilo.
I, naravno, dok ovo opisujem,
svi vi koji se razumijete u politiku mislit ćete kako je to vrlo teško
i ja se u potpunosti slažem s vama.
Vrlo su velike šanse za neuspjeh,
ali svakako se ništa neće dogoditi
ako se za to ne potrudimo.
Moja se politika iz temelja promijenila
otkad sam bio diplomat do ovoga što sam danas
i mislim da su bitni rezultati, a ne proces,
niti, iskreno, tehnologija.
Propovjedajte o tehnologiji
svim sudionicama prosvjeda u Iranu koji su na Twitteru,
i koji su sad u političkom zatvoru u Teheranu,
gdje je Ahmadinedžad i dalje na vlasti.
Tehnologija nije donijela političke promjene u Iranu.
Morate gledati rezultate, i morate reći sami sebi:
"Što mogu učiniti da dobijem takav i takav rezultat?"
To je politika 21. stoljeća.
Nezavisni diplomat, na neki način,
utjelovljuje to cijepanje, tu promjenu
koja se događa svima nama.
To je moja priča. Hvala.