Tko odlučuje koje je značenje umjetnosti? - Hayley Levitt

Pogledaj punu lekciju na: https://ed.ted.com/lessons/who-decides-what-art-means-hayley-levitt

Postoji pitanje koje kruži među filozofima i kritičarima umjetnosti već desetljećima: koliko bi umjetnikova namjera trebala utjecati na tvoju interpretaciju djela? Utječu li planovi i motivacija umjetnika na njegovo značenje? Ili u potpunosti ovisi o mišljenju gledatelja? Hayley Levitt istražuje složenu mrežu interpretacije umjetnosti.

Lekciju napravila Hayley Levitt, režirao Avi Ofer.

Zamisli da s prijateljem tumaraš izložbom

i zamijetite upečatljivu sliku.

Žarka crvena izgleda ti
kao simbol ljubavi,

no tvoj prijatelj je uvjeren
da je to simbol rata.

Ondje gdje ti vidiš zvijezde
na romantičnom nebu,

tvoj prijatelj vidi zagađivače
uzrokovane globalnim zatopljenjem.

Kako biste riješili raspravu,
okrećete se internetu, gdje pročitate

da je slika replika projekta
umjetnice iz prvog razreda:

crvena joj je bila najdraža boja,
a srebrne točkice su vile.

Sada znaš točne namjere
koje su dovele do stvaranja ovog djela.

Jesi li u krivu ako si uživao u nečemu
što umjetnik nije namjeravao?

Uživaš li manje sada kada znaš istinu?

Koliko bi točno umjetnikova namjera

trebala utjecati na tvoju
interpretaciju slike?

To je pitanje koje kruži

među filozofima i kritičarima umjetnosti
već desetljećima, bez konsenzusa.

Sredinom 20. stoljeća,

književni kritičar W. K. Wimsatt
i filozof Monroe Beardsley

tvrdili su kako je
umjetnikova namjera nevažna.

Nazvali su to Greškom namjere:

vjerovanje da je vrednovanje
umjetnikovih namjera zabluda.

Njihov argument bio je dvostran:

Kao prvo, umjetnici koje
proučavamo više nisu živi,

njihove namjere nisu zabilježene

ili su jednostavno nedostupni da bi
odgovorili na pitanja o vlastitim djelima.

Zatim, čak i da postoji gomila
relevantnih informacija,

Wimsatt i Beardsley su vjerovali

da bi nas udaljile
od kvalitete samoga djela.

Umjetnost su usporedili s desertom:

kada probaš puding,

namjere kuhara ne utječu na to
uživaš li u njegovom ukusu ili teksturi.

Sve što je važno, rekli su,
je da puding "djeluje".

Naravno, ono što "djeluje" jednoj osobi,
možda ne "djeluje" drugoj.

A kako se različite interpretacije
sviđaju različitim ljudima,

srebrne točke na našoj slici mogle bi
razumljivo biti tumačene kao vile,

zvijezde ili zagađivači.

Po logici Wimsatta i Beardsleyja,
umjetničina interpretacija vlastitog djela

bila bi samo jedna od mnogih
jednako prihvatljivih mogućnosti.

Ako to smatraš problematičnim,

možda su ti bliži
Steven Knapp i Walter Benn Michaels,

dva književna teoretičara
koja su odbacila Grešku namjere.

Tvrdili su da je umjetnikovo
namjeravano značenje,

ne jedno od mogućih interpretacija,

nego jedina moguća interpretacija.

Na primjer, zamisli da hodaš plažom

i naiđeš na skup znakova u pijesku
koji čine stih poezije.

Knapp i Michaels vjerovali su
da bi pjesma izgubila svo značenje

kad bi otkrio da ti znakovi
nisu djelo čovjeka,

nego čudna slučajnost stvorena valovima.

Vjerovali su da je stvaratelj s namjerom

ono što čini pjesmu pogodnu shvaćanju.

Drugi mislioci pristalice su sredine,

sugerirajući da je namjera samo
jedan djelić puno veće slagalice.

Suvremeni filozof Noel Carroll
zauzeo je taj stav,

tvrdeći da su umjetnikove namjere
važne publici

isto kao što su namjere govornika

važne osobi s kojom razgovara.

Da bi se lakše shvatilo kako namjere
u razgovoru funkcioniraju,

Carroll je rekao da trebamo zamisliti
osobu koja drži cigaretu i traži šibicu.

Reagiraš tako da joj daš upaljač,

shvativši da je njena motivacija
upaliti cigaretu.

Riječi korištene
da se stvori pitanje su važne,

no namjere iza pitanja diktiraju
tvoje shvaćanje i, naposljetku,

tvoj odgovor.

Kojem kraju ovog spektra ti naginješ?

Slično Wimsattu i Beardsleyju,
vjeruješ li da bi u umjetnosti

dokaz trebao biti u pudingu?

Ili misliš da planovi i motivacija
umjetnika za njihovo djelo

utječe na njegovo značenje?

Interpretacija umjetnosti složena je mreža

u kojoj se, vjerojatno, nikad
neće doći do konačnog odgovora.