Zamisli da s prijateljem tumaraš izložbom i zamijetite upečatljivu sliku. Žarka crvena izgleda ti kao simbol ljubavi, no tvoj prijatelj je uvjeren da je to simbol rata. Ondje gdje ti vidiš zvijezde na romantičnom nebu, tvoj prijatelj vidi zagađivače uzrokovane globalnim zatopljenjem. Kako biste riješili raspravu, okrećete se internetu, gdje pročitate da je slika replika projekta umjetnice iz prvog razreda: crvena joj je bila najdraža boja, a srebrne točkice su vile. Sada znaš točne namjere koje su dovele do stvaranja ovog djela. Jesi li u krivu ako si uživao u nečemu što umjetnik nije namjeravao? Uživaš li manje sada kada znaš istinu? Koliko bi točno umjetnikova namjera trebala utjecati na tvoju interpretaciju slike? To je pitanje koje kruži među filozofima i kritičarima umjetnosti već desetljećima, bez konsenzusa. Sredinom 20. stoljeća, književni kritičar W. K. Wimsatt i filozof Monroe Beardsley tvrdili su kako je umjetnikova namjera nevažna. Nazvali su to Greškom namjere: vjerovanje da je vrednovanje umjetnikovih namjera zabluda. Njihov argument bio je dvostran: Kao prvo, umjetnici koje proučavamo više nisu živi, njihove namjere nisu zabilježene ili su jednostavno nedostupni da bi odgovorili na pitanja o vlastitim djelima. Zatim, čak i da postoji gomila relevantnih informacija, Wimsatt i Beardsley su vjerovali da bi nas udaljile od kvalitete samoga djela. Umjetnost su usporedili s desertom: kada probaš puding, namjere kuhara ne utječu na to uživaš li u njegovom ukusu ili teksturi. Sve što je važno, rekli su, je da puding "djeluje". Naravno, ono što "djeluje" jednoj osobi, možda ne "djeluje" drugoj. A kako se različite interpretacije sviđaju različitim ljudima, srebrne točke na našoj slici mogle bi razumljivo biti tumačene kao vile, zvijezde ili zagađivači. Po logici Wimsatta i Beardsleyja, umjetničina interpretacija vlastitog djela bila bi samo jedna od mnogih jednako prihvatljivih mogućnosti. Ako to smatraš problematičnim, možda su ti bliži Steven Knapp i Walter Benn Michaels, dva književna teoretičara koja su odbacila Grešku namjere. Tvrdili su da je umjetnikovo namjeravano značenje, ne jedno od mogućih interpretacija, nego jedina moguća interpretacija. Na primjer, zamisli da hodaš plažom i naiđeš na skup znakova u pijesku koji čine stih poezije. Knapp i Michaels vjerovali su da bi pjesma izgubila svo značenje kad bi otkrio da ti znakovi nisu djelo čovjeka, nego čudna slučajnost stvorena valovima. Vjerovali su da je stvaratelj s namjerom ono što čini pjesmu pogodnu shvaćanju. Drugi mislioci pristalice su sredine, sugerirajući da je namjera samo jedan djelić puno veće slagalice. Suvremeni filozof Noel Carroll zauzeo je taj stav, tvrdeći da su umjetnikove namjere važne publici isto kao što su namjere govornika važne osobi s kojom razgovara. Da bi se lakše shvatilo kako namjere u razgovoru funkcioniraju, Carroll je rekao da trebamo zamisliti osobu koja drži cigaretu i traži šibicu. Reagiraš tako da joj daš upaljač, shvativši da je njena motivacija upaliti cigaretu. Riječi korištene da se stvori pitanje su važne, no namjere iza pitanja diktiraju tvoje shvaćanje i, naposljetku, tvoj odgovor. Kojem kraju ovog spektra ti naginješ? Slično Wimsattu i Beardsleyju, vjeruješ li da bi u umjetnosti dokaz trebao biti u pudingu? Ili misliš da planovi i motivacija umjetnika za njihovo djelo utječe na njegovo značenje? Interpretacija umjetnosti složena je mreža u kojoj se, vjerojatno, nikad neće doći do konačnog odgovora.