Globalna prehrambena kriza je samo deceniju daleko

Sara Menker je napustila karijeru na Wall Street-u da bi spoznala kako funkcioniše globalni lanac vrijednosti u poljoprivredi. Njena otkrića dovela su do nekih zapanjujućih predviđanja: "Mogli bismo imati kritičnu tačku u globalnoj hrani i poljoprivredi ako porast potražnje nadmaši strukturne kapacitete poljoprivrednog sistema za proizvodnju", kaže ona. "Ljudi bi mogli gladovati i vlade bi mogle pasti." Menkerovi modeli predviđaju da bi se ovaj scenario mogao dogoditi za deceniju - da bi svet mogao da bude uskraćen za 214 triliona kalorija godišnje do 2027. godine. Ona nudi viziju ovog nemogućeg sveta, kao i neke korake koje možemo preduzeti danas kako bismo to izbegli.

Od 2009. svijet se kreće oko jedne priče,

oko nadolazeće svjetske prehrambene krize

i šta trebamo učiniti da je izbjegnemo.

Kako ćemo nahraniti
9 milijardi ljudi do 2050?

Svaka konferencija
i dialog oko svjetske krize

počinje ovim pitanjem

i pokušajem odgovora,

kako trebamo proizvoditi 70% vise hrane.

Priča 2050 se počela razvijati,
neposredno nakon

što su svjetske cijene hrane
dosegle vrhunac 2008.

Ljudi su se patili i borili,

vlade i svjetske vođe

su morale pokazati da brinu

i da rade na rješenju.

Stvar je u tome da je 2050.
tako daleko u budućnosti,

da ne mozemo ni suosjećati,

i još važnije,

ako nastavimo raditi ono što radimo,

situacija će biti gora nego je zamišljamo.

Smatram da trebamo postaviti novo pitanje.

Odgovor na pitanje

se mora drugačije formulisati.

Ako možemo preformulisati staru priču

i zamijeniti je brojevima

koji će nam dati kompletnije slike,

brojeve koje svako razumije

i s kojima se može povezati,

možemo skupa spriječiti krizu.

Ja sam prije bila trgovac

i jedna od stvari koje sam naučila je

da svako tržište ima svoju kritičnu tačku,

tačku kada se javljaju promjene

koje utječu na svijet

i stvari zauvijek mijenjaju.

Pomislite na posljednju finansijsku krizu,

ili dot-com krah.

Dakle, toga se plašim.

Mogli bismo imati promjenu

u svjetskoj prehrani i poljoprivredi,

ako porast potraznje prevaziđe

sistem i kapacitete za proizvodnju.

To znači da proizvodnja
ne može pratiti potražnju

uprkos porastu cijena,

osim ako uvedemo strukturalnu promjenu.

Ovaj put

se neće raditi o tržištima i novcu,

nego o ljudima.

Ljudi bi mogli umrijeti od gladi
i vlade bi mogle pasti.

Problem proizvodnje

i zadovoljavanje potražnje

me je počeo zanimati dok sam bila trgovac,

i postao apsolutna opsesija.

Interes je prerastao u opsesiju

kada sam shvatila koliko je sistem loš

i koliko podataka se koristilo za odluke.

Tada sam napustila Wall Street

i počela poduzetničku avanturu

osnivajući Gro Intelligence.

U Gro-u se fokusiramo na podatke

i izvodljiv posao,

da ojačamo donosioce odluka
na svim nivoima.

Ali ovim poslom

smo spoznali da svijet,

ne samo svjetski lideri,

nego biznisi i građani kao svi mi,

nemaju upustvo

kako da izbjegnu buduću svjetsku krizu.

Napravili smo i model,

koristeći petabajte podataka koje imamo

i riješili smo sve do kritične tačke.

Sada, niko ne zna da smo radili na tome

i ovo je prvi put da dijelim naša otkrića.

Otkrili smo da će se
kritična tačka desiti za deceniju.

Otkrili smo da će svijet biti uskraćen

za 214 biliona kalorija

u 2027. godini.

Svijet ne može popuniti tu prazninu.

Sada, primjetit ćete

da je formulacija drugačija od početne

i to je s namjernom, jer do sada

se ovaj problem određivao masom:

u kilogramima, tonama, hektogramima,

koju god jedinicu za masu izaberete.

Zašto o hrani pričamo u težinama?

Jer je jednostavno.

Pogledamo fotografiju
i odredimo težinu broda

jednostavno koristeci digitron.

Možemo vagati kamione, avione i prikolice.

Ali za hranu je bitna
nutritivna vrijednost.

Nije svaka hrana isto sačinjena,

čak i ako isto teži.

To znam iz prve ruke

kada sam se iz Etiopije preselila u SAD.

Po povratku kući,

moj otac, koji se radovao sto me vidi

me pozdravio sa pitanjem zašto sam debela.

Ispostavilo se da me jedenje

iste količine hrane iz Etiopije, u Americi

dovelo do popunjene linije.

Zbog toga trebamo brinuti o kalorijama,

a ne o masi.

Kalorije nas održavaju,

214 biliona kalorija je veliki broj,

i čak ni najposvećeniji od nas

misle o stotinama i bilionima kalorija.

Dakle, da pojednostavimo.

Alternativni način da se misli o ovome

jeste da se misli u količini Big Macova.

214 biliona kalorija.

Jedan zalogaj Big Mac-a ima 563 kalorije.

Znači da svijetu u 2027.
nedostaje 379 milijardi Big Mac-ova.

Više Big Mac-ova
nego je McDonalds ikada proizveo.

No, kako smo došli do ovih brojeva uopće?

Nisu izmišljeni.

Ova mapa prikazuje svijet prije 40 godina.

Vidite neto manjak kalorija svake države.

Sada, jednostavno, uzmite

da su to kalorije iz jedne države

minus kalorije proizvedene u toj državi.

Ovo nije izjava o lošoj ishrani i slično.

Samo govori o godišnjoj
konzumaciji kalorija

oduzevši proizvedenu količinu.

Plave zemlje su izvoznici neto kalorija,

ili samo-održive.

Imaju zalihe za loše dane.

Crvene zemlje su uvoznici neto kalorija.

Što više, to svjetlija crvena,

više se uvozi.

Prije 40 g. je bila nekolicina izvoznika.

Mogu ih na jednoj ruci izbrojati.

Većina afričkog kontinenta,

Evropa i većina Azije,

Južna Amerika izuzevđi Argentinu

su sve bile uvoznici kalorija.

I iznenađujuće -
Kina je bila samo-održiva.

Indija je bila veliki uvoznik kalorija.

40 godina. kasnije, ovo je današnjica.

Svijet se drastrično transformisao.

Brazil je postao poljoprivredni gigant.

Evropa dominira u svjetskoj poljoprivredi.

Indija se pomjerila iz crvene u plavu.

Postala je održiva.

I Kina je prešla iz te svijetlo plave

u najjaču crvenu, koju vidite na mapi.

Kako su to uspjeli? Šta se desilo?

Ovaj grafikon prikazuje Indiju i Afriku.

Plava linija je Indija,
crvena linija je Afrika.

Kako je moguće da regije tako slične,

tako sličnih putanja

krenu sasvim drugim putevima?

Indija je imala zelenu revoluciju.

Ni jedna afrička zemlja nije to imala.

Rezultat?

Indija je samo-održiva

i u posljednjih par decenija
izvozi kalorije.

Afrika sada uvozi
preko 300 milijardi kalorija godišnje.

Onda dodamo Kinu, zelenu liniju.

Sjetite se promjene sa plave na crvenu?

Šta se desilo i kada se desilo?

Kina je bila na istom putu kao indija

sve do početka 21. stoljeća,

kada se iznenadno promijenila.

Mlada nacija u usponu

kombinovana sa značajnim
ekonomskim razvojem

je napravila ovaj pomak sa velikim praskom

i niko na tržištima to nije predvidio.

Promjena je bila sve za svjetska tržišta.

Srećom sada, Južna Amerika

je počela da cvjeta kada i Kina,

pa su se proizvodnja
i potražnja izbalansirale.

Pitanje postaje,

kamo idemo odavdje?

Čudno,

to nije nova priča,

osim što se ovaj put ne radi samo o Kini.

To je nastavak Kine,

pojačanje Afrike

i promjena paradigme u Indiji.

U 2023. afrička populacija

će to da preuzme od Indije i Kine.

U 2023, kombinacija te tri regije

će činiti više od pola
svjetske populacije.

Ta tačka presjeka
predstavlja interesantan izazov

za svjetsku prehrambenu sigurnost.

I par godina kasnije
nas je snašla stvarnost-

Kako će svijet izgledati za 10 godina?

Kao što sam spomenula,
Indija je samo-održiva.

U većini predviđanja to tako i ostaje.

Mi se ne slažemo.

Indija će ubrzo postati uvoznik kalorija.

Tome će biti uzrok

potražnja na osnovu populacije

i na ekonomskom osnovu.

Oba faktora su drajveri.

Čak i ako ste optimistični

oko porasta proizvodnje

nastati će blagi preokret.

Taj preokret može imati
velike implikacije.

Zatim, Afrika će i dalje biti
uvoznik kalorija

ponovo vođena populacijom i ekonomijom.

Što opet podrazumijeva optimizam.

Zatim Kina,

gdje populacija cvjeta,

konzumacija kalorija će eksplodirati

zbog toga što vrsta konzumiranih kalorija

dolazi iz visoko kalorične hrane.

I zbog toga,

ove tri regije kombinovano

predstavljaju interesantan izazov svijetu.

Do sada, zemlje sa kalorijskim manjkom

su mogle da popune deficite

tako što su uvozile višak iz regiona.

Kada kažem regije s viškom,

mislim na Sjevernu Ameriku,
Južnu Ameriku i Evropu.

Ovaj grafikon prikazuje rast

očekivani rast proizvodnje
u idućoj deceniji

od Sjeverne Amerike,
Južne Amerike i Evrope.

Što ne prikazuje

jeste da će najveći rast
doći iz Južne Amerike.

I većina tog rasta

će nastati na osnovu krčenja šuma.

Tako da, kada pogledate
na porast potražnje

koji dolazi iz Indije, Kine i Afrike,

i uporedite ga sa kombinovanim
rastom produkcije

iz Indije, Kine i Afrike,

Sjeverne Amerike, Južne Amerike i Evrope,

ostanete u deficitu 214 biliona kalorija

koje ne možemo proizvesti.

I ovo je pretpostavka da uzmemo sav višak

koji se proizvodi u Severnoj Americi,
Južnoj Americi i Evropi

i izvozi ih samo u Indiju, Kinu i Afriku.

Ovo što vam predstavljam
je vizija svijeta.

Mi možemo da je mijenjamo.

Možemo mijenjati šablone konzumacije,

i smanjiti otpad hrane

ili možemo postaviti jasnu obavezu

ili povećati prinose.

Sada, ću da diskutujem

o mijenjanju obrazaca konzumacije
ili smanjenja otpada,

jer su se ti argumenti već potezali

i ništa se nije desilo.

Ništa se nije desilo jer ti argumenti

traže od regija s viškom da se mijenjaju

zbog regija u deficitu.

Čekati druge da mijenjaju ponašanje

u vaše ime, za vaš opstanak

to je užasna ideja.

Neproduktivna je.

Tako da bih predložila alternativu

koja dolazi od crvenih regija,
Kine, Indije, Afrike.

Kina je ograničena po pitanju zemljišta

koje je pogodno za poljoprivredu

i ima velike poteškoce s vodom.

Tako da je odgovor u Indiji i Africi.

Indija ima potencijal za porast prinosa.

To je manjak između trenutnog prinosa

i teoretskog maksimalnog prinosa.

Ima još neobrađenog zemljišta ali ne puno.

Indija je ograničena zemljistem.

Afrički kontinent, s druge strane,

ima višak obradivog zemljišta

i zamjetan potencijal za prinose.

Pojednostavljena slika ovdje,

ali ako pogledate u saharske prinose žita

oni su na istom nivou
kao severnoamerički iz 1940.

Nemamo 70+ godina da to ustanovimo,

što znači da moramo početi nešto novo

i nešto drugačije.

Rješenje je u reformama.

Moramo reformisat i komercijalizirat

poljoprivredu u Africi

i u Indiji.

Komercijalizacija više nije

samo komercijalni usjev.

Komercijalizacija je korišćenje podataka

zarad boljih zakona,

za poboljšanje infrastrukture,

za smanjenje troškova transporta

i za kompletnu reformu
bankarstva i osiguranja.

Komercijalizacija je promjena

poljoprivrede od rizika na profit.

Komercijalizacija nije samo o farmerima.

Komercijalizacija je o kompletnom sistemu.

Ali ona znači i suočavanje sa činjenicom

da ne postavljamo teret rasta

u uske okvire,

i prihvatimo da komercijalni okviri i uvod
komercijalnih farmi

mogu pružiti ekonomije u razvoju

da čak i mali farmeri mogu ojačati.

Ne radi se o malim farmerima
ili komercijalnoj poljoprivredi,

ili velikoj poljoprivredi.

Možemo kreirati uspješne modele simbioze

sa malim farmerima
i komercijalnom poljoprivredom.

Zato što po prvi put ikada,

najkritičniji alat
za uspjeh u industriji -

podaci i znanje -

postaju jeftiniji iz dana u dan.

Ubrzo, neće biti bitno koliko novca imate

ili koliko ste veliki

da biste donijeli prave odluke i uspjeli

u postizanju svog cilja.

Kompanije kao Gro rade na toj stvarnosti.

Ako prisegnemo
toj novoj hrabroj inicijativi,

tom novom hrabrom izazovu,

ne samo da možemo riješiti
nedostatak od 214 biliona kalorija,

nego možemo usmjeriti svijet na novi put.

Indija može ostati samo-održiva

i Afrika može biti
nova tamno plava regija.

Novo pitanje je,

kako proizvodimo 214 biliona kalorija

da bismo nahranili
8.3 milijarde ljudi u 2027?

Imamo rješenje.

Moramo ga samo sprovesti.

Hvala.

(Aplauz)