Od 2009. svijet se kreće oko jedne priče, oko nadolazeće svjetske prehrambene krize i šta trebamo učiniti da je izbjegnemo. Kako ćemo nahraniti 9 milijardi ljudi do 2050? Svaka konferencija i dialog oko svjetske krize počinje ovim pitanjem i pokušajem odgovora, kako trebamo proizvoditi 70% vise hrane. Priča 2050 se počela razvijati, neposredno nakon što su svjetske cijene hrane dosegle vrhunac 2008. Ljudi su se patili i borili, vlade i svjetske vođe su morale pokazati da brinu i da rade na rješenju. Stvar je u tome da je 2050. tako daleko u budućnosti, da ne mozemo ni suosjećati, i još važnije, ako nastavimo raditi ono što radimo, situacija će biti gora nego je zamišljamo. Smatram da trebamo postaviti novo pitanje. Odgovor na pitanje se mora drugačije formulisati. Ako možemo preformulisati staru priču i zamijeniti je brojevima koji će nam dati kompletnije slike, brojeve koje svako razumije i s kojima se može povezati, možemo skupa spriječiti krizu. Ja sam prije bila trgovac i jedna od stvari koje sam naučila je da svako tržište ima svoju kritičnu tačku, tačku kada se javljaju promjene koje utječu na svijet i stvari zauvijek mijenjaju. Pomislite na posljednju finansijsku krizu, ili dot-com krah. Dakle, toga se plašim. Mogli bismo imati promjenu u svjetskoj prehrani i poljoprivredi, ako porast potraznje prevaziđe sistem i kapacitete za proizvodnju. To znači da proizvodnja ne može pratiti potražnju uprkos porastu cijena, osim ako uvedemo strukturalnu promjenu. Ovaj put se neće raditi o tržištima i novcu, nego o ljudima. Ljudi bi mogli umrijeti od gladi i vlade bi mogle pasti. Problem proizvodnje i zadovoljavanje potražnje me je počeo zanimati dok sam bila trgovac, i postao apsolutna opsesija. Interes je prerastao u opsesiju kada sam shvatila koliko je sistem loš i koliko podataka se koristilo za odluke. Tada sam napustila Wall Street i počela poduzetničku avanturu osnivajući Gro Intelligence. U Gro-u se fokusiramo na podatke i izvodljiv posao, da ojačamo donosioce odluka na svim nivoima. Ali ovim poslom smo spoznali da svijet, ne samo svjetski lideri, nego biznisi i građani kao svi mi, nemaju upustvo kako da izbjegnu buduću svjetsku krizu. Napravili smo i model, koristeći petabajte podataka koje imamo i riješili smo sve do kritične tačke. Sada, niko ne zna da smo radili na tome i ovo je prvi put da dijelim naša otkrića. Otkrili smo da će se kritična tačka desiti za deceniju. Otkrili smo da će svijet biti uskraćen za 214 biliona kalorija u 2027. godini. Svijet ne može popuniti tu prazninu. Sada, primjetit ćete da je formulacija drugačija od početne i to je s namjernom, jer do sada se ovaj problem određivao masom: u kilogramima, tonama, hektogramima, koju god jedinicu za masu izaberete. Zašto o hrani pričamo u težinama? Jer je jednostavno. Pogledamo fotografiju i odredimo težinu broda jednostavno koristeci digitron. Možemo vagati kamione, avione i prikolice. Ali za hranu je bitna nutritivna vrijednost. Nije svaka hrana isto sačinjena, čak i ako isto teži. To znam iz prve ruke kada sam se iz Etiopije preselila u SAD. Po povratku kući, moj otac, koji se radovao sto me vidi me pozdravio sa pitanjem zašto sam debela. Ispostavilo se da me jedenje iste količine hrane iz Etiopije, u Americi dovelo do popunjene linije. Zbog toga trebamo brinuti o kalorijama, a ne o masi. Kalorije nas održavaju, 214 biliona kalorija je veliki broj, i čak ni najposvećeniji od nas misle o stotinama i bilionima kalorija. Dakle, da pojednostavimo. Alternativni način da se misli o ovome jeste da se misli u količini Big Macova. 214 biliona kalorija. Jedan zalogaj Big Mac-a ima 563 kalorije. Znači da svijetu u 2027. nedostaje 379 milijardi Big Mac-ova. Više Big Mac-ova nego je McDonalds ikada proizveo. No, kako smo došli do ovih brojeva uopće? Nisu izmišljeni. Ova mapa prikazuje svijet prije 40 godina. Vidite neto manjak kalorija svake države. Sada, jednostavno, uzmite da su to kalorije iz jedne države minus kalorije proizvedene u toj državi. Ovo nije izjava o lošoj ishrani i slično. Samo govori o godišnjoj konzumaciji kalorija oduzevši proizvedenu količinu. Plave zemlje su izvoznici neto kalorija, ili samo-održive. Imaju zalihe za loše dane. Crvene zemlje su uvoznici neto kalorija. Što više, to svjetlija crvena, više se uvozi. Prije 40 g. je bila nekolicina izvoznika. Mogu ih na jednoj ruci izbrojati. Većina afričkog kontinenta, Evropa i većina Azije, Južna Amerika izuzevđi Argentinu su sve bile uvoznici kalorija. I iznenađujuće - Kina je bila samo-održiva. Indija je bila veliki uvoznik kalorija. 40 godina. kasnije, ovo je današnjica. Svijet se drastrično transformisao. Brazil je postao poljoprivredni gigant. Evropa dominira u svjetskoj poljoprivredi. Indija se pomjerila iz crvene u plavu. Postala je održiva. I Kina je prešla iz te svijetlo plave u najjaču crvenu, koju vidite na mapi. Kako su to uspjeli? Šta se desilo? Ovaj grafikon prikazuje Indiju i Afriku. Plava linija je Indija, crvena linija je Afrika. Kako je moguće da regije tako slične, tako sličnih putanja krenu sasvim drugim putevima? Indija je imala zelenu revoluciju. Ni jedna afrička zemlja nije to imala. Rezultat? Indija je samo-održiva i u posljednjih par decenija izvozi kalorije. Afrika sada uvozi preko 300 milijardi kalorija godišnje. Onda dodamo Kinu, zelenu liniju. Sjetite se promjene sa plave na crvenu? Šta se desilo i kada se desilo? Kina je bila na istom putu kao indija sve do početka 21. stoljeća, kada se iznenadno promijenila. Mlada nacija u usponu kombinovana sa značajnim ekonomskim razvojem je napravila ovaj pomak sa velikim praskom i niko na tržištima to nije predvidio. Promjena je bila sve za svjetska tržišta. Srećom sada, Južna Amerika je počela da cvjeta kada i Kina, pa su se proizvodnja i potražnja izbalansirale. Pitanje postaje, kamo idemo odavdje? Čudno, to nije nova priča, osim što se ovaj put ne radi samo o Kini. To je nastavak Kine, pojačanje Afrike i promjena paradigme u Indiji. U 2023. afrička populacija će to da preuzme od Indije i Kine. U 2023, kombinacija te tri regije će činiti više od pola svjetske populacije. Ta tačka presjeka predstavlja interesantan izazov za svjetsku prehrambenu sigurnost. I par godina kasnije nas je snašla stvarnost- Kako će svijet izgledati za 10 godina? Kao što sam spomenula, Indija je samo-održiva. U većini predviđanja to tako i ostaje. Mi se ne slažemo. Indija će ubrzo postati uvoznik kalorija. Tome će biti uzrok potražnja na osnovu populacije i na ekonomskom osnovu. Oba faktora su drajveri. Čak i ako ste optimistični oko porasta proizvodnje nastati će blagi preokret. Taj preokret može imati velike implikacije. Zatim, Afrika će i dalje biti uvoznik kalorija ponovo vođena populacijom i ekonomijom. Što opet podrazumijeva optimizam. Zatim Kina, gdje populacija cvjeta, konzumacija kalorija će eksplodirati zbog toga što vrsta konzumiranih kalorija dolazi iz visoko kalorične hrane. I zbog toga, ove tri regije kombinovano predstavljaju interesantan izazov svijetu. Do sada, zemlje sa kalorijskim manjkom su mogle da popune deficite tako što su uvozile višak iz regiona. Kada kažem regije s viškom, mislim na Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku i Evropu. Ovaj grafikon prikazuje rast očekivani rast proizvodnje u idućoj deceniji od Sjeverne Amerike, Južne Amerike i Evrope. Što ne prikazuje jeste da će najveći rast doći iz Južne Amerike. I većina tog rasta će nastati na osnovu krčenja šuma. Tako da, kada pogledate na porast potražnje koji dolazi iz Indije, Kine i Afrike, i uporedite ga sa kombinovanim rastom produkcije iz Indije, Kine i Afrike, Sjeverne Amerike, Južne Amerike i Evrope, ostanete u deficitu 214 biliona kalorija koje ne možemo proizvesti. I ovo je pretpostavka da uzmemo sav višak koji se proizvodi u Severnoj Americi, Južnoj Americi i Evropi i izvozi ih samo u Indiju, Kinu i Afriku. Ovo što vam predstavljam je vizija svijeta. Mi možemo da je mijenjamo. Možemo mijenjati šablone konzumacije, i smanjiti otpad hrane ili možemo postaviti jasnu obavezu ili povećati prinose. Sada, ću da diskutujem o mijenjanju obrazaca konzumacije ili smanjenja otpada, jer su se ti argumenti već potezali i ništa se nije desilo. Ništa se nije desilo jer ti argumenti traže od regija s viškom da se mijenjaju zbog regija u deficitu. Čekati druge da mijenjaju ponašanje u vaše ime, za vaš opstanak to je užasna ideja. Neproduktivna je. Tako da bih predložila alternativu koja dolazi od crvenih regija, Kine, Indije, Afrike. Kina je ograničena po pitanju zemljišta koje je pogodno za poljoprivredu i ima velike poteškoce s vodom. Tako da je odgovor u Indiji i Africi. Indija ima potencijal za porast prinosa. To je manjak između trenutnog prinosa i teoretskog maksimalnog prinosa. Ima još neobrađenog zemljišta ali ne puno. Indija je ograničena zemljistem. Afrički kontinent, s druge strane, ima višak obradivog zemljišta i zamjetan potencijal za prinose. Pojednostavljena slika ovdje, ali ako pogledate u saharske prinose žita oni su na istom nivou kao severnoamerički iz 1940. Nemamo 70+ godina da to ustanovimo, što znači da moramo početi nešto novo i nešto drugačije. Rješenje je u reformama. Moramo reformisat i komercijalizirat poljoprivredu u Africi i u Indiji. Komercijalizacija više nije samo komercijalni usjev. Komercijalizacija je korišćenje podataka zarad boljih zakona, za poboljšanje infrastrukture, za smanjenje troškova transporta i za kompletnu reformu bankarstva i osiguranja. Komercijalizacija je promjena poljoprivrede od rizika na profit. Komercijalizacija nije samo o farmerima. Komercijalizacija je o kompletnom sistemu. Ali ona znači i suočavanje sa činjenicom da ne postavljamo teret rasta u uske okvire, i prihvatimo da komercijalni okviri i uvod komercijalnih farmi mogu pružiti ekonomije u razvoju da čak i mali farmeri mogu ojačati. Ne radi se o malim farmerima ili komercijalnoj poljoprivredi, ili velikoj poljoprivredi. Možemo kreirati uspješne modele simbioze sa malim farmerima i komercijalnom poljoprivredom. Zato što po prvi put ikada, najkritičniji alat za uspjeh u industriji - podaci i znanje - postaju jeftiniji iz dana u dan. Ubrzo, neće biti bitno koliko novca imate ili koliko ste veliki da biste donijeli prave odluke i uspjeli u postizanju svog cilja. Kompanije kao Gro rade na toj stvarnosti. Ako prisegnemo toj novoj hrabroj inicijativi, tom novom hrabrom izazovu, ne samo da možemo riješiti nedostatak od 214 biliona kalorija, nego možemo usmjeriti svijet na novi put. Indija može ostati samo-održiva i Afrika može biti nova tamno plava regija. Novo pitanje je, kako proizvodimo 214 biliona kalorija da bismo nahranili 8.3 milijarde ljudi u 2027? Imamo rješenje. Moramo ga samo sprovesti. Hvala. (Aplauz)