Wade Davis o ugroženim kulturama

Sa zapanjujućim fotografijama i pričama, istraživač National Geographica Wade Davis veliča izvanrednu raznolikost svjetskih domorodačkih kultura, koje nestaju s planeta zabrinjavajućom brzinom.

Znate, jedno od najvećih zadovoljstava u putovanjima

i užitaka u etnografskim istraživanjima

je prilika živjeti među onima

koji nisu zaboravili stare načine,

koji još osjećaju svoju prošlost u vjetru,

dodiruju je u kamenju ispoliranom kišom,

mogu je okusiti u gorkom lišću biljaka.

Samo znanje da jaguarski šamani još uvijek putuju iznad Mliječne staze,

ili da mitovi inuitskih starješina još uvijek odjekuju značenjem,

ili da u Himalajima,

budisti još uvijek traže dah Dharme,

podsjeća nas na glavno otkriće antropologije,

a to je misao da svijet u kojem živimo

ne postoji u jednom apsolutnom smislu,

već je samo jedan od modela stvarnosti,

posljedica jednog određenog seta prilagodljivih izbora

koje je naš rod stvorio, čak uspješno, prije mnogo generacija.

Naravno, svi mi dijelimo iste prilagodljive imperative.

Svi smo rođeni. Svi donosimo našu djecu na svijet.

Prolazimo kroz inicijacijske obrede.

Moramo se nositi s neumoljivim odvajanjem smrti,

pa nas ne bi trebalo iznenaditi da svi pjevamo, svi plešemo,

da svi imamo umjetnost.

Ali ono što je zanimljivo je jedinstvena kadenca pjesme,

ritma plesa u svakoj kulturi.

I bilo da su to Penani u šumama Bornea,

ili Voodoo sljedbenici u Haitima,

ili ratnici u pustinji Kaisut u sjevernoj Keniji,

Kurandero narod u planinama Anda,

ili karavan-saraji u srcu Sahare

ovo je momak s kojim sam sasvim slučajno putovao po pustinji

prije mjesec dana --

ili pastir jakova na padinama Qomolangme,

Everesta, majke boginje svijeta.

Svi ovi ljudi nas uče da postoje i drugi načini života,

drugi načini razmišljanja,

drugi načini usmjerenja sebe na Zemlji.

Ovo je ideja, ako o njoj razmislite,

može vas samo ispuniti nadom.

E sada, zajedno ove bezbrojne kulture svijeta

čine mrežu duhovnog i kulturnog života

koja obuhvaća planet,

i jednako je važna za dobrobit planete

kao i biološka mreža života koju znate kao biosferu.

I možete zamisliti ovu kulturološku mrežu života

kao etnosferu,

i možete definirati etnosferu

kao skup svih misli i snova, mitova,

ideja, inspiracija, intuicija koje su uvedene

od strane ljudske imaginacije još od samog nastanka svijeta.

Etnosfera je najvrednije ljudsko nasljeđe.

Ona je simbol svega što jesmo

i svega što možemo biti kao nevjerojatno znatiželjna vrsta.

I kao što je biosfera prilično uništena,

tako je i etnosfera

i, štoviše, čak u većoj mjeri.

Nijedan biolog, na primjer, se ne bi usudio reći

da je 50% od svih vrsta ili više istrebljeno

ili su na rubu istrebljenja, jednostavno zato što to nije istina,

ali ipak -- najapokaliptičniji scenarij

na polju biološke raznolikosti --

jedva se približava onome što znamo kao najoptimističniji scenarij

na polju kulturološke raznolikosti.

A najbolji pokazatelj toga je, naravno, izumiranje jezika.

Kada je svatko od vas u ovoj prostoriji rođen,

pričalo se 6.000 jezika na planeti.

Jezik nije samo tijelo rječnika

ili skup gramatičkih pravila.

Jezik je odraz ljudskog duha.

To je vozilo kojim duša svake određene kulture

dolazi u materijalni svijet.

Svaki jezik je stara šuma svijesti,

razvođe, misao, ekosustav duhovnih mogućnosti.

Pola od tih 6.000 jezika, dok sjedimo ovdje u Montereyu,

puna polovica se više ne šapuće na uši djeci.

Više se ne podučavaju bebama,

što znači, učinkovito, ako se nešto ne promijeni,

oni su već izumrli.

Što bi moglo biti usamljenije od toga da si umotan u tišinu,

da budeš posljednji čovjek koji govori tvojim jezikom,

da ne postoji način da preneseš mudrost predaka

ili da očekuješ obećanja djece?

No ipak, ta užasna sudbina je zaista neprilika nekoga

negdje na Zemlji skoro svaka dva tjedna,

zato što svaka dva tjedna, neki starac umre

noseći sa sobom u grob posljednje slogove

prastarog jezika.

I znam da će neki od vas reći: "Pa, zar ne bi bilo bolje,

zar svijet ne bi bio bolje mjesto

kad bi svi pričali jednim jezikom?" I ja ću reći: "Odlično,

neka taj jezik bude yoruba. Neka bude kantonski.

Neka bude kogski."

I vi ćete odjednom otkriti kako bi bilo

da niste u mogućnosti pričati vlastitim jezikom.

I tako, ono što bih htio s vama danas je

na neki način povesti vas na putovanje kroz etnosferu,

kratko putovanje kroz etnosferu,

da vam pokušavam predočiti što se zapravo gubi.

Mnogi od nas na neki način zaborave

da kad ja kažem 'različiti načini postojanja',

zaista mislim na različite načine postojanja.

Uzmite, na primjer, ovo dijete iz Barasane u sjevernozapadnom Amazonu,

ljudi anakonde

koji vjeruju po mitologiji da su potekli iz mliječne rijeke

na istoku iz utrobe svetih zmija.

E sad, ovo su ljudi koji kognitivno

ne razlikuju plavu boju od zelene boje

jer je nebeski svod

ustvari šumski svod

od kojih ljudi zavise.

Imaju zanimljiv jezik i pravila braka

koji se zove 'lingvistička egzogamija':

moraš se vjenčati za osobu koja govori drugim jezikom.

A sve to ima svoje korijene u mitologiji,

pa ipak zanimljivo je to što u ovim dugačkim kućama,

u kojima se govori po šest ili sedam jezika

zbog takvih brakova,

nikada nećete čuti da netko vježba jezik.

Oni jednostavno slušaju i počnu govoriti.

Ili, jedno od najfascinantnijih plemena s kojima sam ikada živio,

Waorani u sjevernoistočnom Ekvadoru,

zadivljujući ljudi s kojima je prvi kontakt mirno ostvaren 1958.

1957. pet misionara je pokušalo uspostaviti kontakt

i učinili su kritičnu pogrešku.

Spustili su iz zraka

8 x 10 sjajnih fotografija njih samih

što bismo mi nazvali prijateljskom gestom,

zaboravljajući da ovi ljudi iz kišnih šuma

nisu nikad vidjeli ništa dvodimenzionalno u svojim životima.

Podigli su ove fotografije sa šumskog tla,

pokušali su pogledati iza lica da pronađu oblik figure,

ništa nisu pronašli, i zaključili su da su ove kartice

od vraga, potom su kopljima ubili pet misionara.

Ali Waorani nisu samo ubili pridošlice.

Ubijali su se i međusobno.

54% njihove smrtnosti posljedica je međusobnog ubijanja kopljima.

Pratili smo genealogiju unazad osam generacija,

i pronašli smo dva slučaja prirodne smrti

i kada smo malo pritisnuli ljude oko toga,

priznali su da je jedan od njih toliko ostario

da je umro od starosti, ali su ga svejedno proboli kopljima. (Smijeh)

Ali u isto vrijeme oni su imali vrlo pronicljivo znanje

o šumi koje je bilo zadivljujuće.

Njihovi lovci su bili u stanju namirisati životinjski urin na 40 koraka

i reći vam o kojoj se vrsti radi.

U ranim 80-im, imao sam stvarno zadivljujući zadatak

kad me je moj profesor na Harvardu upitao

jesam li zainteresiran za odlazak na Haiti,

da se uključim u tajna društva

koja su bila osnova Duvalijerovih snaga

i Tontona Macoutesa,

kako bih došao do otrova koji se koristi za stvaranje zombija.

Da bih našao smisao u ovome, naravno,

morao sam razumjeti ponešto u vezi s nevjerovatnom

voodoo vjerom. I voodoo nije kult crne magije.

Naprotiv, to je složeni metafizički svjetonazor.

Zanimljiv je.

Kada bih vas pitao da navedete najveće religije svijeta,

što biste rekli?

Kršćanstvo, islam, budizam, judizam, što god.

Uvijek je jedan kontinent izostavljen,

pretpostavlja se da podsaharska Afrika

nije imala religijska vjerojvanja. Pa, naravno, da su imali

i voodoo je jednostavno destilacija

veoma dubokih religijskih ideja

koje su nastale tokom tragičnog robovlasničkog razdoblja u dijaspori.

Ali, ono što čini voodo tako zanimljivim

je to da je to aktivan odnos

između živućih i mrtvih.

Živi oživljavaju duhove.

Duhovi mogu biti prizvani iz Velike Vode,

odgovarajući na ritam plesa

oni trenutno zamijenjuju duše živih,

tako da u kratkom blistavom trenutku, sljedbenik postaje bog.

Zbog toga voodooisti vole reći:

"Vi bijeli ljudi idete u crkvu i pričate o Bogu.

Mi plešemo u hramu i postajemo Bog."

I zato što se opsjednuti, preuzeti od strane duha --

kako možete biti povrijeđeni?

Vidite ove zapanjujuće demonstracije:

voodoo sljedbenici u stanju transa

nose žar na svojim rukama bez posljedica,

to je nevjerojatna demonstracija sposobnosti uma

da utječe na tijelo koje to podnosi

kada doživi uzbuđenje ekstremnih granica.

E sad, od svih ljudi s kojima sam ikada bio,

najneobičniji su Kogi

sa Sierra Nevada planina Santa Marte na sjeveru Kolumbije.

Potomci drevne civilizacije Tairona

koji su nekada nastanjivali karipsko priobalje Kolumbije,

u jeku osvajačkih pohoda,

povukli su se na izolirane vulkanske masive

koji se uzdižu iznad karipskih priobalnih ravnica.

Na krvavom kontinentu,

jedino ove ljude nikada nisu pokorili Španjolci.

Do danas, njima upravljaju rituali svećenstva

ali obuka ovih svećenika je vrlo neobična.

Mlade sljedbenike razdvoje od njihovih porodica

u dobi od tri do četiri godine,

izoliraju ih u sjenoviti svijet tame

u kamenim kolibama u podnožju glečera na 18 godina:

dva devetogodišnja perioda

namjerno odabrana da imitiraju devet mjeseci trudnoće

koje prevedu u prirodnoj utrobi majke;

oni su tako metaforički u utrobi velike majke.

Za sve to vrijeme,

objašnjavaju im vrijednosni sustav njihovog društva,

vrijednosti koje podrazumijevaju da njihove molitve

i samo njihove molitve održavaju kozmičku,

mogli bismo reći ekološku, ravnotežu.

Na kraju ove nevjerojatne inicijacije,

jednog dana su iznenadno izvedeni van

i po prvi put u svojim životima, u dobi od 18 godina,

oni vide izlazak sunca. U tom kristalnom trenutku svijesti

o prvom zraku svjetlosti dok Sunce počinje obasipati padine

zapanjujuće lijepog pejzaža,

odjednom se sve što su ikada naučili u teoriji

potvrđuje u zadivljujućoj ljepoti. I svećenik zakorači unazad

i kaže, "Vidite li? Zaista je onako kao što sam vam rekao.

Tako je prekrasno. Na vama je da to štitite."

Oni sebe nazivaju "starijom braćom"

i kažu da smo mi, mlađa braća,

odgovorni za uništavanje svijeta.

E sad, ova razina intuicije postaje vrlo važna.

Kad god razmišljamo o domorodačkim narodima i predijelima,

mi se ili pozivamo na Rousseaua

i staru priču o "dobrom divljaku,"

što je rasistička ideja u svojoj suštini,

ili alternativno, pozivamo se na Thoreaua

i kažemo da su ti ljudi bliže Zemlji od nas.

Domoroci nisu ni sentimentalni,

niti podložni nostalgiji.

Nema dovoljno mjesta za nijedno

u malarijskim barama Asmata

ili u hladnim vjetrovima Tibeta, ali su oni, ipak,

kroz vrijeme i rituale, prenosili tradicionalne tajne Zemlje

koje nisu utemeljene na ideji o samo-svjesnoj bliskoj vezi s planetom,

već na mnogo suptilnijoj intuiciji:

ideja da Zemlja može postojati jedino

ako joj ljudska svijest udahne život.

E sad, što to znači?

To znači da će dijete s Anda

koje je odraslo u uvjerenju da je planina Apu duh

koji će odrediti njegovu ili njenu sudbinu

biti suštinski drugačije ljudsko biće

i imati drugačiji odnos prema tom izvoru

ili tom mjestu nego dijete iz Montane

odgojeno u uvjerenju da je planina gomila kamenja

spremna da bude minirana.

Nevažno, je li to prebivalište duha ili gomila rude.

Ono što je zanimljivo je metafora koja definira vezu

između pojedinca i prirode.

Ja sam odrastao u šumama Britanske Kolumbije

u uvjerenju da te šume postoje da budu sasječene.

To me je učinilo drugačijim ljudskim bićem

od mojih prijatelja među Kwagiulthima

koji vjeruju da su te šume prebivalište Huxwhukwa

i Vijugavog kljuna raja

i kanibalskih duša koje žive na sjevernom kraju svijeta,

duša s kojima moraju sudjelovati tokom njihovog Hamatsa obreda.

E sad, ako počnete razmatrati ideju

da bi ove kulture mogle stvoriti drugačiju realnost,

počeli biste shvaćati

neke od njihovih izvanrednih otkrića. Uzmite za primjer ovu biljku.

To je fotografija koju sam uslikao na sjeverozapadnom Amazonu prošlog travnja.

Ovo je ayahuasca, za koju su mnogi od vas čuli,

jedna od najsnažnijih psihoaktivnih smjesa

u repertoaru šamana.

Ono što ayahuascu čini izuzetnom

nije čisti farmaloški potencijal ove smjese,

već kako se sintetizira. Napravljena je od dva različita izvora:

s jedne strane, ova drvena lijana

koja u sebi ima čitav niz beta-karbolina,

harmina, harmalina, blagih halucinogena --

uzmete li samo ovu biljku

osjetili biste kao da plavi magloviti dim

struji kroz vašu svijest --

ali je pomiješana s lišćem grmlja iz porodice kave

nazvan Psychotria viridis.

Ova biljka u sebi sadrži neke vrlo moćne triptamine,

jako slične serotoninu, dimetiltriptaminu,

5-metoksidimetiltriptaminu.

Ako ste ikada vidjeli Yanomame

kako ušrmakavaju poprašeni duhan,

ta supstanca koju prave od različitih vrsta biljaka također

sadrži metodimetriltriptamin.

Kada ušmrkavate taj prah

to je kao da ste upucani iz puške

zajedno s baroknim slikama i pri tom slijećete na more električne struje. (Smijeh)

To ne stvara izvrtanje stvarnosti;

to stvara ukidanje stvarnosti.

Ustvari, znao sam raspravljati sa svojim profesorom, Richardom Evanom Shultesom --

čovjekom koji je izazvao psihodeličnu eru

sa svojim otkrićem magičnih gljiva

u Meksiku u 1930-im --

Tvrdio sam da se ovi triptamini ne mogu klasificirati

u red halucinogena zato što u vrijeme kad ste pod efektima

nema nikog kod kuće tko bi doživio tu halucinaciju. (Smijeh)

Ali stvar s triptaminima je da se oni ne mogu uzimati oralno

zato što ih razgrađuju enzimi

koji su prirodni sastojak crijeva ljudi, to su monoaminske oksidaze.

Mogu se uzimati oralno samo ako se uzmu zajedno

s nekim drugim kemikalijama koje mijenjaju MAO.

Zadivljujuće je

da su beta-karboini sastojci lijana

zapravo MAO inhibitori upravo one vrste

koja aktivira triptamine. Onda se zapitate.

Kako su u flori od 80.000 vrsta vaskularnih biljaka

ovi ljudi pronašli ove dvije morfološki različite biljke koje,

kada se kombiniraju na ovaj način,

stvaraju vrstu biokemijske smjese

koja je više od jednostavnog skupa njenih dijelova?

U redu, mi koristimo poznati eufemizam "pokušaja i pogreške"

koji se ispostavio kao beznačajan.

Ali ako pitate Indijance, oni će reći: "Biljke pričaju s nama."

Pa, što to znači?

Ovo pleme, Kofan, ima 17 vrsta ayahuasca,

i sve ih razlikuju čak na velikim udaljenostima u šumi,

a mi ih prepoznajemo kao jednu istu vrstu.

I onda ih pitate kako su uspijeli uspostaviti njihovu taksonomiju

oni kažu, "Mislio sam da ti znaš nešto o biljkama.

Mislim, zar baš ništa ne znaš?" A ja odgovorim, "Ne."

Pa, ispostavilo se da je potrebno da uzmeš svaku od 17 vrsta

u noći punog mjeseca, i one ti pjevaju u drugačijem tonalitetu.

To ti neće donijeti doktorat na Harvardu,

ali svakako je zanimljivije od brojanja prašnika. (Smijeh)

Sad --

(Pljesak) --

problem -- problem je što iako neki od nas

suosjećaju s nevoljama domorodaca

shvaćaju ih kao neobične i raznolike

ali nekako povučene na margine povijesti

kao stvarnog svijeta, a naš svijet, ide dalje.

Istina je, pak, da će 20. stoljeće, za 300 godina,

biti zapamćeno, ne po ratovima

ili tehnološkim inovacijama,

već kao razdoblje u kojem smo stajali

i aktivno podržavali ili pasivno prihvatili

masivno uništenje i biološke, i kulturološke raznolikosti

na planetu. E pa problem se neće promijeniti.

Sve kulture su kroz vrijeme

stalno bile angažirane u plesu

s novim mogućnostima života.

Problem nije tehnologija sama po sebi.

Sioux indijanci nisu prestali biti Sioux

kad su prestali koristiti luk i strijelu

ništa više nego što su Amerikanci prestali biti Amerikanci

kada su prestali koristiti konja i kočije.

Nije ni promjena, ni tehnologija to

što ugrožava integritet etnosfere. Nego moć,

okrutno lice dominacije.

Gdje god pogledate po svijetu,

otkrit ćete da sudbina ovih kultura nije osuđena na nestanak,

to su ljudi koji vode dinamičan život

ljudi čije je postojanje ugroženo poznatim silama

koje su izvan njihove moći prilagođavanja:

bilo da je u pitanju uništenje šuma

u zemlji Penana --

nomadski narod s jugoistoka Afrike, iz Sarawaka --

ljudi koji su slobodno živjeli u šumama do prije jedne generacije,

a sada su u potpunosti svedeni na ropstvo i prostituciju

na obalama rijeka,

gdje možete videti da je i sama rijeka zagađena muljem

koji izgleda kao da odnosi pola Bornea

do Južnog kineskog mora,

gdje japanski teretni brodovi čekaju sa svjetlima uprtima

u horizont da napune svoje nosače sirovim stablima iščupanim iz šume --

ili, u slučaju Yanomama,

to su bolesti koje su se pojavile,

u periodu zlatne groznice.

Ili ako odemo do planina Tibeta,

gdje mnogo istražujem u posljednje vrijeme,

vidjet ćete kako je u pitanju surovo lice političke dominacije.

Znate, genocid, fizičko istrebljenje ljudi

je globalno osuđeno, ali etnocid,

uništavanje načina na koji ljudi žive, ne samo da nije osuđeno,

već globalno, na mnogim dijelovima, slavljeno

kao dio razvojne strategije.

I ne možete razumjeti bol Tibeta

sve dok ne prođete kroz taj predio na najnižim razinama.

Jednom sam putovao 6.000 milja od Chengdua u zapadnoj Kini

zemljanim putem kroz jugoistočni Tibet do Lhase

s mladim kolegom, i tek kad sam došao do Lhase

razumio sam lice koje se krije iza statistika

o kojima slušate.

6.000 svetih spomenika pretvoreno u prah i pepeo,

1,2 milijuna koje su ubili regruti

u periodu Kulturne revolucije.

Otac ovog mladog čovjeka je bio dodijeljen Panchen Lami.

To znači da je bio odmah ubijen

u vrijeme kineske invazije.

Njegov ujak je pobjegao sa Njegovom Svetošću u Dijasporu

koja je odvela narod u Nepal.

Njegova majka je bila zatvorena,

a njen zločin je bio njeno bogatstvo.

On je bio prokrijumčaren u zatvor u dobi od dvije godine

gdje je bio skriven u njenim haljinama

jer nije mogla podnijeti da bude odvojena od njega.

Sestra koja je učinila to hrabro djelo

je odvedena u obrazovni kamp.

Jednog dana je nenamjerno stala na traku na ruci

Maoa, i zbog tog prestupa,

osuđena je na sedam godina teškog rada.

Bol Tibeta bilo bi nemoguće podnijeti,

ali pravednički duh ovih ljudi je nešto što treba vidjeti.

I na kraju, zaista se sve svede na izbor:

želimo li živjeti u monokromatskom svijetu monotonije

ili želimo prigrliti polikromatski svijet različitosti?

Margaret Mead, čuvena antropologinja, rekla je, prije no što je umrla,

da je njen najveći strah da ćemo kretajući se prema

ovom apatičnom bezobličnom generičkom svjetonazoru

ne samo vidjeti kako se čitav spektar ljudske mašte

svodi na jednoličan način mišljenja,

već da ćemo se jednog dana probuditi iz sna

i zaboraviti da su nekada postojale druge mogućnosti.

Potrebno je s poštovanjem se sjetiti da je naša vrsta ovdje, možda,

oko 150.000 godina.

Neolitička revolucija koja nam je donijela agrikulturu,

tada smo pali pod utjecaj kulta sjemena;

tada je poezija šamana zamijenjena

prozom svećenstva;

tada smo stvorili hijerarhiju specijaliziranih višaka --

se dogodila tek prije 10.000 godina.

Moderni industrijski svijet kakvog znamo

star je jedva 300 godina.

Ta površna povijest mi ne nagoviještava

kako imamo sve odgovore na sve izazove

koji će nas snaći u nadolazećem tisućljeću.

Kad je bezbroj ovih kultura na svijetu

upitano šta znači biti ljudsko biće,

odgovorili su s 10.000 različitih glasova.

U toj pjesmi ćemo svi ponovno otkriti mogućnost

da budemo to što jesmo: potpuno svjesna vrsta,

potpuno svjesna da svi ljudi i svi vrtovi pronalaze svoj

način da cvjetaju. Postoje sjajni trenuci optimizma.

Ovo je fotografija koju sam uslikao na sjevernom vrhu otoka Baffin

kada sam išao u lov narvala s nekim Inuitima,

i ovaj čovek, Olayuk, mi je ispričao predivnu priču svog djeda.

Kanadska vlada nije oduvijek bila draga

prema Inuitima, i tijekom 1950-ih

kako bismo uspostavili naš suverenitet, prisilili smo ih na seljenje.

Djed ovog starog čovjeka odbio je ići.

Porodica, zabrinuta za njegov život, oduzela mu je svo oružje,

sav njegov alat.

Sad, trebate razumjeti da se Inuiti ne boje hladnoće;

oni je iskorištavaju.

Klizači na njihovim sanjkama su prvotno bili napravljeni od ribe

zamotane u jelenju kožu.

Dakle, djed ovog čovjeka nije bio zastrašen arktičkom noći

niti mećavom koja je puhala.

On se jednostavno izvukao van, svukao hlače od tuljanovog krzna

i pokakao u svoju ruku. I dok se fekalija smrzavala,

on ju je oblikovao u oštricu.

Zatim je pljunuo na kraj ovog fekalijskog noža

i kada se napokon zaledio, ubio je psa s njim.

Ogulio je kožu s psa i improvizovao opremu,

uzeo je rebra psa i improvizovao klizače na sanjkama,

upregao je drugog psa,

i nestao preko ledenih santi, s fekalijskim nožem za pojasom.

Kako ni od čega napraviti nešto. (Smijeh)

Ovo je, na mnogo načina --

(Pljesak) --

simbol izdržljivosti Inuita

i svih domorodaca širom svijeta.

Kanadska vlada je u travnju 1999.

dala Inuitima potpunu kontrolu

nad zemljom površine koja je veća od Kalifornije i Teksasa zajedno.

To je naša nova domovina. Nazvana Nunavut.

To je nezavisni teritorij. Oni kontroliraju sve mineralne izvore.

Ovo je zadivljujući primjer kako država

može riješiti problem vraćanja imovine svom narodu.

I konačno, na kraju, mislim da je poprilično očito

makar svima nama koji smo putovali

u ove udaljene dijelove naše planete,

da shvatimo da oni uopće nisu udaljeni.

Oni su nečije domovine.

Predstavljaju ogranke ljudske mašte

koja seže do početka vremena.I za sve nas,

snovi ove djece, kao snovi naše djece,

postaju dijelovi ogoljene geografije nade.

Dakle, ono što mi pokušavamo u National Geographicu, konačno,

pa, mi mislimo da političari nikada neće ništa postići.

Mislimo da polemike --

(Pljesak) --

mislimo da polemike nisu uvjerljive,

ali mislimo da pričanje priča može promijeniti svijet,

a mi smo vjerojatno najbolja institucija za pričanje priča

na svijetu. Bilježimo 35 milijuna ulazaka na našu web stranicu svakog mjeseca.

156 zemalja prenosi naš televizijski kanal.

Naše časopise čitaju milijuni.

A mi idemo na brojna putovanja

u etnosferu i tako odvodimo našu publiku

na mjesta takvih kulturnih čuda

da si ne mogu pomoći nego ostanu bez daha

od onog što su vidjeli, i nadamo se, na taj način,

da postepeno prihvate, jedan po jedan,

samu suštinu antropologije:

da ovaj svijet zaslužuje postojati na različite načine,

da možemo način da živimo

u istinskom multikulturalnom, pluralističkom svijetu

gdje se sva mudrost svih ljudi

može pridonijeti našem kolektivnom blagostanju.

Hvala vam puno.

(Pljesak)