Moj jednostavan izum za sigurnost moga djeda

Šezdeset posto ljudi koji pate od senilnosti često odluta. To je problem koji može biti iznimno stresan i za pacijente i za njegovatelje. U ovom šarmantnom govoru poslušajte kako je tinejdžerski inovator Kenneth Shinozuka osmislio novo rješenje kako bi pomogao svom djedu, noćnom lutalici, i svojoj teti koja o njemu brine... i kako se nada da će pomoći i drugima oboljelim od Alzheimerove bolesti.

Koja je prijetnja američkom zdravlju u
najbržem porastu?

Rak? Srčani udar? Dijabetes?

Odgovor glasi - nijedno od ponuđenih.

Radi se o Alzheimerovoj bolesti.

Svakih 67 sekundi

nekome u SAD-u dijagnosticiran je
Alzheimer.

Kako se broj oboljelih do 2050. bude
utrostručavao,

briga za njih, kao i za ostatak
populacije,

postat će ogroman društveni izazov.

Moja je obitelj iz prve ruke iskusila

poteškoće u brizi za oboljele od
Alzheimera.

Odrastajući u obitelji s tri generacije,

uvijek sam bio iznimno blizak s djedom.

Kada sam imao četiri godine,

djed i ja šetali smo parkom u Japanu

kada se on iznenada izgubio.

Bio je to jedan od najstrašnijih trenutaka
u mom životu,

i bio je to i prvi slučaj koji nam je rekao

da moj djed boluje od Alzheimera.

Tijekom zadnjih 12 godina stanje mu se
sve više i više pogoršavalo,

a njegovo je lutanje mojoj obitelji
uzrokovalo jako puno stresa.

Moja teta, djedova primarna skrbnica,

mučila se ostajući budna
kako bi pazila na njega

i opet često ne bi ni primijetila kako
izlazi iz kreveta.

Jako sam se počeo brinuti i za tetinu
dobrobit

i za djedovu sigurnost.

Predano sam tražio rješenje koje bi moglo
pomoći problemima moje obitelji,

ali nisam ga mogao naći.

Onda jedne noći prije neke dvije godine

pazio sam na djeda i vidio sam ga kako
izlazi iz kreveta.

U trenutku kad mu je stopalo dotaklo pod,

pomislio sam: mogao bih mu na petu
postaviti senzor za pritisak.

Kad bi iskoračio iz kreveta i stao na pod,

senzor za pritisak očitao bi povećanje u
pritisku uzrokovano tjelesnom težinom

i zatim bežično poslao zvučno upozorenje
na smartphone njegove skrbnice.

Tako bi moja teta mogla puno bolje spavati

ne morajući se brinuti o djedovom lutanju.

Sad bih volio izvesti demonstraciju
ove čarape.

Može li mi se moj model za čarape
pridružiti na pozornici?

Odlično.

Kad pacijent stane na pod --

(Zvuk zvona) --

skrbnica dobiva obavijest na svoj
smartphone.

Hvala vam. (Pljesak)

Hvala tebi, modelu za čarape.

Ovo je crtež mog prvotnog dizajna.

Moja želja za stvaranjem tehnologije
bazirane na senzoru

vjerojatno je potekla od moje cjeloživotne
ljubavi prema senzorima i tehnologiji

Kad sam imao šest godina.,

stariji obiteljski prijatelj pao je
u kupaonici

i zadobio teške ozljede.

Zabrinuo sam se za vlastite bake i djedove

i odlučio izumiti pametan
kupaonski sustav.

Senzori pokreta bili bi postavljeni unutar
pločica kupaonskih podova

kako bi detektirali padove starijih
pacijenata kad god bi pali u kupaonici.

Budući da sam tada imao samo šest godina

i još nisam završio ni vrtić,

nisam imao potrebne resurse i alate
kako bih svoju ideju proveo u djelo.

Kako bilo, ovo istraživačko iskustvo

u meni je uistinu usadilo snažnu želju za
korištenjem senzora za pomoć starijima.

Uistinu vjerujem da im senzori mogu
poboljšati kvalitetu života.

Kad sam izrađivao plan, shvatio sam da
postoje tri osnovne poteškoće:

prva, stvaranje senzora;

druga, dizajniranje strujnog kruga;

i treća, kodiranje aplikacije.

Tada sam shvatio da je moj projekt
teže realizirati

nego što sam u početku mislio.

Prvo sam morao napraviti tanak nosivi
senzor, a opet dovoljno fleksibilan

da bi bio udoban za nošenje
na donjem dijelu stopala.

Nakon iscrpnog istraživanja i testiranja
raznih materijala poput gume,

za koju sam shvatio da je predebela
da bi se nosila pripijena za stopalo,

odlučio sam isprintati filmski senzor

s električki provodnim česticama tinte
osjetljiv na pritisak.

Kad dođe do pritiska,
povezanost među česticama se povećava.

Stoga sam mogao dizajnirati strujni krug
koji bi mjerio pritisak

mjereći električni otpor.

Zatim sam trebao dizajnirati
bežični strujni krug,

ali prijenos bežičnog signala troši
puno energije

i zahtijeva teške i velike baterije.

Srećom, otkrio sam niskoenergetsku
bluetooth tehnologiju

koja troši jako malo energije i može je
pokrenuti baterija veličine novčića.

Zahvaljujući ovome, sustav
ne bi krepao usred noći.

Posljednje, morao sam kodirati
smartphone aplikaciju koja je

njegovateljici omogućavala
daljinski nadzor.

Za to sam trebao proširiti svoje znanje
o kodiranju u Javi i XCodeu

i naučiti kako kodirati
niskoenergetske bluetooth uređaje

gledajući tutoriale na YouTubeu
i čitajući razne udžbenike.

Integrirajući ove komponente, mogao sam
uspješno stvoriti dva prototipa,

u jednom je senzor bio ugrađen u čarapu,

a u drugom je senzor mogao biti pričvršćen

bilo gdje gdje bi imao kontakta

s donjim dijelom pacijentova stopala.

Testirao sam napravu na svom djedu
gotovo godinu dana,

i ima stopu uspješnosti od 100 posto

u detektiranju preko 900 nama poznatih
slučajeva njegova lutanja.

Prošlog ljeta bio sam u mogućnosti
beta-testirati svoj uređaj

u nekolicini mjesnih ustanova
za njegu u Kaliforniji

Trenutno pokušavam inkorporirati
povratnu informaciju

kako bih napravu unaprijedio za tržište.

Testirajući je na brojnim pacijentima,

shvatio sam da trebam osmisliti rješenja

za ljude koji ne žele nositi
čarape u krevetu.

Podatci senzora, prikupljeni na
ogromnom broju pacijenata

mogu biti korisni u unapređenju skrbi
o pacijentima

a možda i u pronalasku lijeka ovoj bolesti.

Primjerice, trenutno proučavam

povezanost između učestalosti
noćnog lutanja pacijenata

i njihovih dnevnih aktivnosti i prehrane.

Nikad neću zaboraviti kako je naprava
prvi put uhvatila mog

djeda kad se uputio na noćno lutanje.

Tad me je uistinu zadivila moć tehnologije

da nam promijeni živote nabolje.

Ljudi koji vode sretne i zdrave živote --

takav ja svijet zamišljam.

Puno vam hvala.

(Pljesak)