Koja je prijetnja američkom zdravlju u najbržem porastu? Rak? Srčani udar? Dijabetes? Odgovor glasi - nijedno od ponuđenih. Radi se o Alzheimerovoj bolesti. Svakih 67 sekundi nekome u SAD-u dijagnosticiran je Alzheimer. Kako se broj oboljelih do 2050. bude utrostručavao, briga za njih, kao i za ostatak populacije, postat će ogroman društveni izazov. Moja je obitelj iz prve ruke iskusila poteškoće u brizi za oboljele od Alzheimera. Odrastajući u obitelji s tri generacije, uvijek sam bio iznimno blizak s djedom. Kada sam imao četiri godine, djed i ja šetali smo parkom u Japanu kada se on iznenada izgubio. Bio je to jedan od najstrašnijih trenutaka u mom životu, i bio je to i prvi slučaj koji nam je rekao da moj djed boluje od Alzheimera. Tijekom zadnjih 12 godina stanje mu se sve više i više pogoršavalo, a njegovo je lutanje mojoj obitelji uzrokovalo jako puno stresa. Moja teta, djedova primarna skrbnica, mučila se ostajući budna kako bi pazila na njega i opet često ne bi ni primijetila kako izlazi iz kreveta. Jako sam se počeo brinuti i za tetinu dobrobit i za djedovu sigurnost. Predano sam tražio rješenje koje bi moglo pomoći problemima moje obitelji, ali nisam ga mogao naći. Onda jedne noći prije neke dvije godine pazio sam na djeda i vidio sam ga kako izlazi iz kreveta. U trenutku kad mu je stopalo dotaklo pod, pomislio sam: mogao bih mu na petu postaviti senzor za pritisak. Kad bi iskoračio iz kreveta i stao na pod, senzor za pritisak očitao bi povećanje u pritisku uzrokovano tjelesnom težinom i zatim bežično poslao zvučno upozorenje na smartphone njegove skrbnice. Tako bi moja teta mogla puno bolje spavati ne morajući se brinuti o djedovom lutanju. Sad bih volio izvesti demonstraciju ove čarape. Može li mi se moj model za čarape pridružiti na pozornici? Odlično. Kad pacijent stane na pod -- (Zvuk zvona) -- skrbnica dobiva obavijest na svoj smartphone. Hvala vam. (Pljesak) Hvala tebi, modelu za čarape. Ovo je crtež mog prvotnog dizajna. Moja želja za stvaranjem tehnologije bazirane na senzoru vjerojatno je potekla od moje cjeloživotne ljubavi prema senzorima i tehnologiji Kad sam imao šest godina., stariji obiteljski prijatelj pao je u kupaonici i zadobio teške ozljede. Zabrinuo sam se za vlastite bake i djedove i odlučio izumiti pametan kupaonski sustav. Senzori pokreta bili bi postavljeni unutar pločica kupaonskih podova kako bi detektirali padove starijih pacijenata kad god bi pali u kupaonici. Budući da sam tada imao samo šest godina i još nisam završio ni vrtić, nisam imao potrebne resurse i alate kako bih svoju ideju proveo u djelo. Kako bilo, ovo istraživačko iskustvo u meni je uistinu usadilo snažnu želju za korištenjem senzora za pomoć starijima. Uistinu vjerujem da im senzori mogu poboljšati kvalitetu života. Kad sam izrađivao plan, shvatio sam da postoje tri osnovne poteškoće: prva, stvaranje senzora; druga, dizajniranje strujnog kruga; i treća, kodiranje aplikacije. Tada sam shvatio da je moj projekt teže realizirati nego što sam u početku mislio. Prvo sam morao napraviti tanak nosivi senzor, a opet dovoljno fleksibilan da bi bio udoban za nošenje na donjem dijelu stopala. Nakon iscrpnog istraživanja i testiranja raznih materijala poput gume, za koju sam shvatio da je predebela da bi se nosila pripijena za stopalo, odlučio sam isprintati filmski senzor s električki provodnim česticama tinte osjetljiv na pritisak. Kad dođe do pritiska, povezanost među česticama se povećava. Stoga sam mogao dizajnirati strujni krug koji bi mjerio pritisak mjereći električni otpor. Zatim sam trebao dizajnirati bežični strujni krug, ali prijenos bežičnog signala troši puno energije i zahtijeva teške i velike baterije. Srećom, otkrio sam niskoenergetsku bluetooth tehnologiju koja troši jako malo energije i može je pokrenuti baterija veličine novčića. Zahvaljujući ovome, sustav ne bi krepao usred noći. Posljednje, morao sam kodirati smartphone aplikaciju koja je njegovateljici omogućavala daljinski nadzor. Za to sam trebao proširiti svoje znanje o kodiranju u Javi i XCodeu i naučiti kako kodirati niskoenergetske bluetooth uređaje gledajući tutoriale na YouTubeu i čitajući razne udžbenike. Integrirajući ove komponente, mogao sam uspješno stvoriti dva prototipa, u jednom je senzor bio ugrađen u čarapu, a u drugom je senzor mogao biti pričvršćen bilo gdje gdje bi imao kontakta s donjim dijelom pacijentova stopala. Testirao sam napravu na svom djedu gotovo godinu dana, i ima stopu uspješnosti od 100 posto u detektiranju preko 900 nama poznatih slučajeva njegova lutanja. Prošlog ljeta bio sam u mogućnosti beta-testirati svoj uređaj u nekolicini mjesnih ustanova za njegu u Kaliforniji Trenutno pokušavam inkorporirati povratnu informaciju kako bih napravu unaprijedio za tržište. Testirajući je na brojnim pacijentima, shvatio sam da trebam osmisliti rješenja za ljude koji ne žele nositi čarape u krevetu. Podatci senzora, prikupljeni na ogromnom broju pacijenata mogu biti korisni u unapređenju skrbi o pacijentima a možda i u pronalasku lijeka ovoj bolesti. Primjerice, trenutno proučavam povezanost između učestalosti noćnog lutanja pacijenata i njihovih dnevnih aktivnosti i prehrane. Nikad neću zaboraviti kako je naprava prvi put uhvatila mog djeda kad se uputio na noćno lutanje. Tad me je uistinu zadivila moć tehnologije da nam promijeni živote nabolje. Ljudi koji vode sretne i zdrave živote -- takav ja svijet zamišljam. Puno vam hvala. (Pljesak)