Kako vaš mozak halucinira vašu svjesnu stvarnost

U ovom trenutku milijarde neurona u vašem mozgu rade zajedno kako bi stvorili svjesno iskustvo – i ne samo bilo koje svjesno iskustvo, već svjesno iskustvo svijeta oko vas i vas u njemu. Kako se ovo događa? Prema neuroznanstveniku Anilu Sethu, svi haluciniramo cijelo vrijeme; kada se složimo oko naših halucinacija, to nazivamo „stvarnost“. Pridružite se Sethu u divno zbunjujućem govoru zbog kojeg će te možda preispitati samu prirodu vašeg postojanja.

Prije samo jedne godine,

po treći put u životu,
prestao sam postojati.

Bio sam na maloj operaciji,
i moj se mozak ispunjavao anestetikom.

Sjećam se osjećaja
odvojenosti i raspadanja

i hladnoće.

I onda sam se vratio,
pospan i dezorijentiran,

ali definitivno ovdje.

Kad se probudite iz dubokog sna,

možda ćete biti zbunjeni oko vremena
ili zabrinuti zbog prespavanja,

ali uvijek postoji osnovni osjećaj
da je prošlo vrijeme,

kontinuiranosti između tada i sada.

Buđenje iz anestezije
dosta je drukčije.

Mogao sam biti pod anestezijom
pet minuta, pet sati,

5 godina ili čak 50 godina.

Jednostavno nisam bio ondje.

To je bio potpuni zaborav.

Anestezija –
to je moderna vrsta magije.

Pretvara ljude u objekte,

i potom, nadajmo se, opet nazad u ljude.

I u ovom procesu,

jedan je od najvećih preostalih
misterija znanosti i filozofije.

Kako se događa svjesnost?

Nekako, unutar svakog od naših mozgova,

kombinirana aktivnost
mnogo milijardi neurona,

od kojih je svaki mali biološki stroj,

stvara svjesno iskustvo.

I to ne bilo koje svjesno iskustvo --

vaše svjesno iskustvo
upravo ovdje i sada.

Kako se ovo događa?

Odgovoriti na ovo pitanje tako je važno

zato što je svjesnost
za svakog od nas sve što postoji.

Bez nje nema svijeta,

nema sebstva,

nema ničega.

I kada patimo, patimo svjesno

bilo da je kroz
duševnu bolest ili bol.

I ako mi možemo iskusiti radost i patnju,

što je s drugim životinjama?

Možda su i one svjesne?

Imaju li one osjećaj sebstva?

I kako računala postaju brža i pametnija,

možda će doći do točke,
možda ne tako daleke,

u kojoj će moj iPhone razviti
osjećaj vlastitog postojanja.

Zapravo mislim da su izgledi za svjesnu
umjetnu inteligenciju poprilično daleko.

I to mislim zato što
mi moja istraživanja govore

da svjesnost ima manje veze
s čistom inteligencijom

i više veze sa našom prirodom
kao živućih i dišućih organizama.

Svjesnost i inteligencija
vrlo su različite stvari.

Ne morate biti pametni da biste patili,
ali vjerojatno morate biti živi.

U priči koju ću vam ispričati,

naša svjesna iskustva
svijeta oko nas

i nas u njemu

vrste su kontroliranih halucinacija

koje se događaju s, kroz
i zbog naših živućih tijela.

Možda ste čuli
da ne znamo ništa

o tome kako mozak i tijelo
stvaraju svijesnost.

Neki čak kažu da je to izvan
sveukupnog dosega znanosti.

Ali zapravo

zadnjih 25 godina dogodila se eksplozija
znanstvenog rada u ovom području.

Ako dođete u moj laboratorij
na Sveučilistu Sussex,

pronaći ćete znanstvenike
različitih disciplina,

a ponekad čak i filozofe.

Svi mi zajedno pokušavamo shvatiti
kako se svjesnost događa

i što se događa kad to pođe po zlu.

I strategija je vrlo jednostavna.

Volio bih da mislite o svjesnosti

na način na koji
mislimo o životu.

Jedno vrijeme, ljudi su mislili
da se svojstvo života

nije moglo objasniti
fizikom i kemijom --

život je morao biti
više nego samo mehanizam.

Ali ljudi to više ne misle.

Kako su biolozi napredovali u poslu

objašnjavanja svojstava
živih sustava

u pogledu fizike i kemije --

stvari kao metabolizam,
reprodukcija, homeostaza --

osnovni misterij toga što je život
počeo je blijediti.

i ljudi nisu predlagali
više magična rješenja,

kao što je sila života ili élan vital.

Kao i sa životom, tako i sa svjesnošću.

Jednom kad počnemo
objašnjavati njezina svojstva

u pogledu stvari koje se događaju
unutar mozgova i tijela,

naizgled nerješiva tajna svjesnosti

trebala bi početi blijediti.

Barem je takav plan.

Pa počnimo.

Koja su svojstva svjesnosti?

Što bi znanost o svjesnosti
trebala objasniti?

Za danas bih volio razmišljati
o svjesnosti na dva različita načina.

Postoje iskustva svijeta oko nas,

puna slika, zvukova i mirisa,

postoji multisenzorni, panoramski
3D, u potpunosti uronjen unutarnji film.

I postoji svjesno sebstvo.

Specifično iskustvo
bivanja vas ili bivanja mene.

Glavni lik u ovom unutarnjem filmu

i vjerojatno aspekt svjesnosti
za koji se najviše držimo.

Počnimo sa iskustvima
svijeta oko nas,

i s važnom idejom
mozga kao stroja za predviđanje.

Zamislite da ste mozak.

Zatvoreni unutar koščate lubanje,

pokušavajući shvatiti
što je vani u svijetu.

Nema svijetla unutar lubanje.
Također nema ni zvuka.

Sve s čime radite su
rijeke električnih impulsa

koji su samo neizravno povezani
sa stvarima u svijetu,

što god da one bile.

Percepcija –
odgonetavanje što je tamo --

mora biti proces informiranog pogađanja

u kojoj mozak kombinira
sve te senzorne signale

sa svojim prijašnjim očekivanjima
ili vjerovanjima o tome kakav je svijet

kako bi formirao najbolje nagađanje
što je uzrokovalo te signale.

Mozak ne čuje zvuk ili vidi svjetlo

Ono što opažamo je njegovo najbolje
nagađanje o tome što je vani u svijetu.

Dat ću vam nekoliko
primjera svega toga.

Možda ste vidjeli prije ovu iluziju,

ali volio bih da razmislite
o njoj na novi način.

Ako pogledate ova dva dijela, A i B,

trebali bi vam izgledati kao
vrlo različite nijanse sive, jelda?

Ali to je zapravo
potpuno ista nijansa.

I mogu vam to pokazati.

Ako postavi drugu
verziju slike ovdje

i povežem dva dijela
sa sivo obojanim stupcem,

možete vidjeti da nema razlike.

To je potpuno ista nijansa sive.

I ako mi još uvijek ne vjerujete,

Stavit ću stupac
prijeko i spojiti ih.

To je blok u jednoj boji sive,
i uopće nema razlik.

Ovo nije nekakav magični trik.

To je ista nijansa sive,

ali oduzmite to opet,
i izgleda drukčije.

Ono što se događa ovdje

je da mozak koristi svoja
prijašnja očekivanja

ugrađena duboko u mreže
vizualnog korteksa

da bačena sjena zatamnjuje
izgled neke površine,

tako da vidimo B kao svjetliji
nego što stvarno je.

Evo još jedan primjer,

koji pokazuje koliko brzo
mozak može upotrijebiti nova predviđanja

kako bi promjenio ono što
svjesno doživljavamo.

Poslušajte ovo.

(Deformirani glas)

Zvučalo je čudno, zar ne?

Poslušajte opet
i vidite možete li čuti nešto.

(Deformirani glas)

Još uvijek čudno.

Sad slušajte ovo.

(Snimka) Anil Seth: Mislim da je Brexit
stvarno užasna ideja.

(Smijeh)

Što i mislim.

Čuli ste neke riječi tamo, zar ne?

Sad slušajte ponovno prvi zvuk.
Opet ću ga pustiti.

(Deformirani glas)

Da? Pa sada možete čuti rječi ovdje.

Još jednom za sreću.

(Deformirani glas)

Ok, što se događa ovdje?

Izvanredna stvar je da se senzorna
informacija koja dolazi u mozak

uopće nije promijenila.

Sve što se promijenilo
najbolje je nagađanje vašeg mozga

o uzroku te senzorne informacije.

I to mijenja
ono što svjesno čujete.

Sve ovo stavlja
bazu percepcije mozga

u malo drukčije svjetlo.

Umjesto da percepcija ovisi većinom
o signalima koji dolaze u mozak

iz vanjskog svijeta,

ovisi isto toliko, ako ne i više,

o perceptualnim predviđanjima
koja se kreću u suprotnom smjeru.

Mi ne percepiramo
samo pasivno ovaj svijet,

već ga i aktivno stvaramo.

Svijet koji doživljavamo
dolazi toliko, ako ne i više,

od iznutra prema van

kao i od van prema unutra.

Dopustite mi da dam
jedan primjer percepcije

kao ovog aktivnog, konstruktivnog procesa.

Ovdje smo kombinirali
virtualnu stvarnost sa procesiranjem slika

kako bi simulirali učinke
odviše jakih perceptualnih predviđanja

na iskustvo.

U ovom panoramskom videu
transformirali smo svijet,

koji je u ovom slučaju kampus Sussexa,

u psihodelično igralište.

Procesirali smo snimku koristeći algoritam
temeljen na Googleovom Deep Dream-u

kako bi simulirali učinke
odviše snažnih perceptualnih predviđanja.

U ovom slučaju kako bi vidjeli pse.

I kao što vidite to
je vrlo čudna stvar.

Kad su perceptualna
predviđanja previše snažna

kao što su ovdje,

rezultat izgleda vrlo slično
nekim halucinacijama

koje ljudi dožive
u promijenjenom stanju,

ili možda čak i u psihozi.

Razmislite o ovome na trenutak.

Ako je halucinacija vrsta
nekontrolirane percepcije

onda je percepcija ovdje i sada
također vrsta halucinacije,

ali kontrolirane halucinacije

u kojoj su predviđanja
mozga kontrolirana

senzornim informacijama iz svijeta.

U stvari, mi svi
haluciniramo cijelo vrijeme,

uključujući ovdje sada.

Jedino što kad se slažemo
oko naših halucinacija,

to zovemo stvarnost.

(Smijeh)

Sada ću vam reći
da je vaše iskustvo sebstva,

specifično iskustvo bivanja vas,

također kontrolirana halucinacija
koju stvara mozak.

Čini se kao vrlo čudna ideja, zar ne?

Da, vizualne iluzije
mogu prevariti moje oči,

Ali kako mogu biti prevaren
u vezi toga što znači biti ja?

Za većinu nas,

iskustvo bivanja osobom

tako je blisko, ujedinjeno i kontinuirano

da je teško ne uzimati
ga zdravo za gotovo.

Ali ne bismo trebali.

U stvari postoje mnogi načini
na koje doživljavamo sebstvo.

Tu je iskustvo imanja tijela

i bivanja tijelom.

Tu su iskustva
doživljavanja svijeta

u prvom licu.

Tu su iskustva
namjeravanja raditi stvari

i bivanja uzrokom stvari
koje se događaju u svijetu.

I tu su iskustva

bivanja kontinurianom
i karakterističnom osobom tijekom vremena,

izgrađena od kompleta
sjećanja i socijalnih interakcija.

Mnogi pokusi pokazuju,

a psihijatri i neurolozi vrlo dobro znaju,

da se svi ovi različiti načini
na koje doživljavamo sebstvo

mogu raspasti.

To znači da je osnovno
pozadinsko iskustvo

bivanja ujedinjenim sobom dosta
krhka konstrukcija mozga.

Drugo iskustvo
koje kao i sva ostala,

zahtijeva objašnjenje.

Vratimo se tjelesnom sebstvu.

Kako mozak stvara
iskustvo bivanja tijelom

i imanja tijela.

Vrijede upravo isti principi.

Mozak radi najbolje nagađanje

o tome što je i što nije
dio njegovog tijela.

I postoji prekrasan pokus
u neuroznanosti koji prikazuje ovo.

Za razliku od većine
pokusa u neuroznanosti,

ovaj možete napraviti kod kuće.

Sve što trebate je ovo.

(Smijeh)

I nekoliko kistova.

U iluziji gumene ruke,

prava ruka osobe je skrivena

i ta lažna gumena ruka
je postavljena ispred.

Potom su obje ruke istovremeno
dodirivane kistom

dok osoba gleda u lažnu ruku.

Za većinu ljudi nakon nekog vremena,

ovo dovodi do vrlo jezovitog osjećaja

da je lažna ruka
ustvari dio njihovog tijela.

I ideja je da kongruentnost
između gledanja dodira i osjećanja dodira

na objektu koji izgleda kao ruka i
nalazi se otprilike gdje ruka treba biti,

dovoljno je dokaza za mozak
da napravi najbolje nagađanje

da je lažna ruka
u stvari dio tijela.

(Smijeh)

Pa možete mjeriti
sve vrste pametnih stvari.

Možete mjeriti vodljivost kože
i šokirane odgovore,

ali nema potrebe.

Očito da je čovjek u plavom
asimilirao lažnu ruku.

Ovo znači da su čak i iskustva
o tome što je naše tijelo

vrsta najboljeg pogađanja --

vrsta kontrolirane halucinacije mozga.

Ima još jedna stvar.

Ne doživljavamo naša tijela
kao objekte u svijetu izvana,

također ih doživljavamo iznutra.

Svi doživljavamo osjećaj
bivanja tijelom iznutra.

I senzorni signali
koji dolaze iz unutrašnjosti tijela

kontinuirano govore mozgu
o stanju unutarnjih organa,

kako srce radi,
kakav je krvni tlak,

mnogo stvari.

Ova vrsta percepcije,
koju zovemo interocepcija,

dosta je zanemarena.

Ali je kritično važna

jer percepcija i regulacija
unutarnjeg stanja tijela --

to je ono što nas
održava na životu.

Evo druge verzije
iluzije gumene ruke.

Ovo je iz laboratorija u Sussexu.

I ovdje, ljudi vide
verziju virtualne stvarnosti njihove ruke,

koja bljeska crveno i crno

sinkrono ili asinkrono
s njihovim pulsom.

i kad bljeska
sinkrono sa njihovim pulsom

ljudi imaju jači osjećaj
da je ruka stvarno dio njihovog tijela.

Tako da je iskustvo imanja tijela
duboko utemeljeno

u percepciji naših tijela iznutra.

Posljednja stvar na koju bih
vam htio privući pozornost,

koja je da doživljaji iz tijela
iznutra su vrlo drukčiji

od doživljaja svijeta oko nas.

Kada pogledam oko sebe,
svijet se čini pun objekata --

stolovi, stolice, gumene ruke,

ljudi, vi --

čak i svoje tijelo u svijetu,

mogu ga percipirati
kao objekt izvana.

Ali moji doživljaji tijela iznutra,

Uopće nisu takvi.

Ne percipiram svoje bubrege ovdje,

svoju jetru ovdje,

svoju slezenu…

Ne znam gdje je moja slezena,

ali je negdje.

Ne percipiram svoju utrobu kao objekte.

U stvari, ne doživljavam ju
uopće osim ako nešto ne pođe po zlu.

I mislim da je to važno.

Percepcija unutarnjeg
stanja tijela

nije u otkrivanju što je tamo,

već je u vezi s kontrolom i regulacijom --

održavanje fizioloških varijabla
unutar uskih granica

kompatibilnih s preživljavanjem.

Kad mozak koristi predviđanja
kako bi otkrio što je tamo,

percipiramo objekte
kao uzroke osjeta.

Kad mozak koristi predviđanja
kako bi kontrolirao i regulirao stvari,

doživljavamo koliko dobro
ili koliko loše se ta kontrola odvija.

Naši najosnovniji doživljaji sebstva

bivanja utjelovljenim organizmom,

duboko su utemeljeni u biološkim
mehanizmima koji nas održavaju živima.

I kada pratimo ovu ideju do kraja,

počinjemo vidjeti
da svi naši svjesni doživljaji

kako svi ovise na istim
mehanizmima percepcije previđanja,

svi polaze od tog osnovnog
nagona da ostanemo živi.

Doživljavam svijet i sebe

sa, kroz i zbog naših živih tijela.

Dopustite mi da spojim
stvari korak po korak.

Ono što svjesno vidimo ovisi

o najboljem pogađanju mozga
o tome što je tamo.

Naš doživljeni svijet
dolazi od iznutra prema van,

ne samo od van ka unutra.

Iluzija gumene ruke pokazuje
da se to odnosi na naše doživljaje

o tome što je i što nije naše tijelo.

I ova predviđanja u vezi sebe
jako ovise o senzornim signalima

koji dolaze iz dubina našeg tijela.

I konačno,

doživljaj bivanja utjelovljenim sobom
imaju više veze s kontrolom i regulacijom

nego s otkrivanjem
što je tamo vani.

Naša iskustva svijeta
oko nas i nas u njemu --

ona su vrsta
kontroliranih halucinacija

koja su oblikovana
milijunima godina evolucijom

kako bi nas održala živima u
svjetu punom opasnosti.

Predviđamo sami sebe u postojanje.

Ostavljam vas s tri
implikacije svega ovoga.

Prvo, kao što možemo
pogrešno vidjeti svijet,

možemo pogrešno vidjeti sebe

kada mehanizmi
predviđanja pođu po zlu.

Razumijevanje toga otvara mnoge nove
mogućnosti u psihijatriji i neurologiji,

jer konačno možemo
doći do mehanizama

umjesto da tretiramo samo simptome

u stanjima kao što su
depresija i shizofrenija.

Drugo:

Ono što znači biti ja
ne može biti reducirano ili uploadano

u softverski program koji radi u robotu,

bez obzira koliko
pametan ili sofisticiran.

Mi smo biološki, životinje od krvi i mesa

čija su svjesna iskustva
oblikovana na svim razinama

biološkim mehanizmima
koji nas održavaju živima.

Samo činjenje računala pametnijim
neće ih učiniti svjesnima.

Konačno,

naš individualni unutarnji svemir,

naš način bivanja svjesnim,

samo je jedan moguć
način bivanja svjesnim.

I čak i ljudska svijest općenito --

to je samo mala regija u velikom
prostoru mogućih svijesti.

Naše individualno sebstvo i svjetovi
jedinstveni su svakome od nas,

ali su svi utemeljeni
na biološkim mehanizmima

koje dijelimo s mnogo drugih živih bića.

Ovo su fundamentalne promjene

u načinu na koji razumijemo sebe,

ali mislim da bi trebale biti slavljene

jer tako često u znanosti,
od Kopernika,

mi nismo u centru svemira --

do Darwina --

u srodstvu smo sa svim ostalim bićima --

do današnjeg dana.

S većim osjećajem razumjevanja

dolazi veći osjećaj čuđenja

i veće shvaćanje

da smo dio i nismo
odvojeni od ostatka prirode.

I…

kad dođe kraj svijesti,

ni od čega ne treba strahovati.

Apsolutno ni od čega.

Hvala vam.

(Pljesak)