Prije samo jedne godine, po treći put u životu, prestao sam postojati. Bio sam na maloj operaciji, i moj se mozak ispunjavao anestetikom. Sjećam se osjećaja odvojenosti i raspadanja i hladnoće. I onda sam se vratio, pospan i dezorijentiran, ali definitivno ovdje. Kad se probudite iz dubokog sna, možda ćete biti zbunjeni oko vremena ili zabrinuti zbog prespavanja, ali uvijek postoji osnovni osjećaj da je prošlo vrijeme, kontinuiranosti između tada i sada. Buđenje iz anestezije dosta je drukčije. Mogao sam biti pod anestezijom pet minuta, pet sati, 5 godina ili čak 50 godina. Jednostavno nisam bio ondje. To je bio potpuni zaborav. Anestezija – to je moderna vrsta magije. Pretvara ljude u objekte, i potom, nadajmo se, opet nazad u ljude. I u ovom procesu, jedan je od najvećih preostalih misterija znanosti i filozofije. Kako se događa svjesnost? Nekako, unutar svakog od naših mozgova, kombinirana aktivnost mnogo milijardi neurona, od kojih je svaki mali biološki stroj, stvara svjesno iskustvo. I to ne bilo koje svjesno iskustvo -- vaše svjesno iskustvo upravo ovdje i sada. Kako se ovo događa? Odgovoriti na ovo pitanje tako je važno zato što je svjesnost za svakog od nas sve što postoji. Bez nje nema svijeta, nema sebstva, nema ničega. I kada patimo, patimo svjesno bilo da je kroz duševnu bolest ili bol. I ako mi možemo iskusiti radost i patnju, što je s drugim životinjama? Možda su i one svjesne? Imaju li one osjećaj sebstva? I kako računala postaju brža i pametnija, možda će doći do točke, možda ne tako daleke, u kojoj će moj iPhone razviti osjećaj vlastitog postojanja. Zapravo mislim da su izgledi za svjesnu umjetnu inteligenciju poprilično daleko. I to mislim zato što mi moja istraživanja govore da svjesnost ima manje veze s čistom inteligencijom i više veze sa našom prirodom kao živućih i dišućih organizama. Svjesnost i inteligencija vrlo su različite stvari. Ne morate biti pametni da biste patili, ali vjerojatno morate biti živi. U priči koju ću vam ispričati, naša svjesna iskustva svijeta oko nas i nas u njemu vrste su kontroliranih halucinacija koje se događaju s, kroz i zbog naših živućih tijela. Možda ste čuli da ne znamo ništa o tome kako mozak i tijelo stvaraju svijesnost. Neki čak kažu da je to izvan sveukupnog dosega znanosti. Ali zapravo zadnjih 25 godina dogodila se eksplozija znanstvenog rada u ovom području. Ako dođete u moj laboratorij na Sveučilistu Sussex, pronaći ćete znanstvenike različitih disciplina, a ponekad čak i filozofe. Svi mi zajedno pokušavamo shvatiti kako se svjesnost događa i što se događa kad to pođe po zlu. I strategija je vrlo jednostavna. Volio bih da mislite o svjesnosti na način na koji mislimo o životu. Jedno vrijeme, ljudi su mislili da se svojstvo života nije moglo objasniti fizikom i kemijom -- život je morao biti više nego samo mehanizam. Ali ljudi to više ne misle. Kako su biolozi napredovali u poslu objašnjavanja svojstava živih sustava u pogledu fizike i kemije -- stvari kao metabolizam, reprodukcija, homeostaza -- osnovni misterij toga što je život počeo je blijediti. i ljudi nisu predlagali više magična rješenja, kao što je sila života ili élan vital. Kao i sa životom, tako i sa svjesnošću. Jednom kad počnemo objašnjavati njezina svojstva u pogledu stvari koje se događaju unutar mozgova i tijela, naizgled nerješiva tajna svjesnosti trebala bi početi blijediti. Barem je takav plan. Pa počnimo. Koja su svojstva svjesnosti? Što bi znanost o svjesnosti trebala objasniti? Za danas bih volio razmišljati o svjesnosti na dva različita načina. Postoje iskustva svijeta oko nas, puna slika, zvukova i mirisa, postoji multisenzorni, panoramski 3D, u potpunosti uronjen unutarnji film. I postoji svjesno sebstvo. Specifično iskustvo bivanja vas ili bivanja mene. Glavni lik u ovom unutarnjem filmu i vjerojatno aspekt svjesnosti za koji se najviše držimo. Počnimo sa iskustvima svijeta oko nas, i s važnom idejom mozga kao stroja za predviđanje. Zamislite da ste mozak. Zatvoreni unutar koščate lubanje, pokušavajući shvatiti što je vani u svijetu. Nema svijetla unutar lubanje. Također nema ni zvuka. Sve s čime radite su rijeke električnih impulsa koji su samo neizravno povezani sa stvarima u svijetu, što god da one bile. Percepcija – odgonetavanje što je tamo -- mora biti proces informiranog pogađanja u kojoj mozak kombinira sve te senzorne signale sa svojim prijašnjim očekivanjima ili vjerovanjima o tome kakav je svijet kako bi formirao najbolje nagađanje što je uzrokovalo te signale. Mozak ne čuje zvuk ili vidi svjetlo Ono što opažamo je njegovo najbolje nagađanje o tome što je vani u svijetu. Dat ću vam nekoliko primjera svega toga. Možda ste vidjeli prije ovu iluziju, ali volio bih da razmislite o njoj na novi način. Ako pogledate ova dva dijela, A i B, trebali bi vam izgledati kao vrlo različite nijanse sive, jelda? Ali to je zapravo potpuno ista nijansa. I mogu vam to pokazati. Ako postavi drugu verziju slike ovdje i povežem dva dijela sa sivo obojanim stupcem, možete vidjeti da nema razlike. To je potpuno ista nijansa sive. I ako mi još uvijek ne vjerujete, Stavit ću stupac prijeko i spojiti ih. To je blok u jednoj boji sive, i uopće nema razlik. Ovo nije nekakav magični trik. To je ista nijansa sive, ali oduzmite to opet, i izgleda drukčije. Ono što se događa ovdje je da mozak koristi svoja prijašnja očekivanja ugrađena duboko u mreže vizualnog korteksa da bačena sjena zatamnjuje izgled neke površine, tako da vidimo B kao svjetliji nego što stvarno je. Evo još jedan primjer, koji pokazuje koliko brzo mozak može upotrijebiti nova predviđanja kako bi promjenio ono što svjesno doživljavamo. Poslušajte ovo. (Deformirani glas) Zvučalo je čudno, zar ne? Poslušajte opet i vidite možete li čuti nešto. (Deformirani glas) Još uvijek čudno. Sad slušajte ovo. (Snimka) Anil Seth: Mislim da je Brexit stvarno užasna ideja. (Smijeh) Što i mislim. Čuli ste neke riječi tamo, zar ne? Sad slušajte ponovno prvi zvuk. Opet ću ga pustiti. (Deformirani glas) Da? Pa sada možete čuti rječi ovdje. Još jednom za sreću. (Deformirani glas) Ok, što se događa ovdje? Izvanredna stvar je da se senzorna informacija koja dolazi u mozak uopće nije promijenila. Sve što se promijenilo najbolje je nagađanje vašeg mozga o uzroku te senzorne informacije. I to mijenja ono što svjesno čujete. Sve ovo stavlja bazu percepcije mozga u malo drukčije svjetlo. Umjesto da percepcija ovisi većinom o signalima koji dolaze u mozak iz vanjskog svijeta, ovisi isto toliko, ako ne i više, o perceptualnim predviđanjima koja se kreću u suprotnom smjeru. Mi ne percepiramo samo pasivno ovaj svijet, već ga i aktivno stvaramo. Svijet koji doživljavamo dolazi toliko, ako ne i više, od iznutra prema van kao i od van prema unutra. Dopustite mi da dam jedan primjer percepcije kao ovog aktivnog, konstruktivnog procesa. Ovdje smo kombinirali virtualnu stvarnost sa procesiranjem slika kako bi simulirali učinke odviše jakih perceptualnih predviđanja na iskustvo. U ovom panoramskom videu transformirali smo svijet, koji je u ovom slučaju kampus Sussexa, u psihodelično igralište. Procesirali smo snimku koristeći algoritam temeljen na Googleovom Deep Dream-u kako bi simulirali učinke odviše snažnih perceptualnih predviđanja. U ovom slučaju kako bi vidjeli pse. I kao što vidite to je vrlo čudna stvar. Kad su perceptualna predviđanja previše snažna kao što su ovdje, rezultat izgleda vrlo slično nekim halucinacijama koje ljudi dožive u promijenjenom stanju, ili možda čak i u psihozi. Razmislite o ovome na trenutak. Ako je halucinacija vrsta nekontrolirane percepcije onda je percepcija ovdje i sada također vrsta halucinacije, ali kontrolirane halucinacije u kojoj su predviđanja mozga kontrolirana senzornim informacijama iz svijeta. U stvari, mi svi haluciniramo cijelo vrijeme, uključujući ovdje sada. Jedino što kad se slažemo oko naših halucinacija, to zovemo stvarnost. (Smijeh) Sada ću vam reći da je vaše iskustvo sebstva, specifično iskustvo bivanja vas, također kontrolirana halucinacija koju stvara mozak. Čini se kao vrlo čudna ideja, zar ne? Da, vizualne iluzije mogu prevariti moje oči, Ali kako mogu biti prevaren u vezi toga što znači biti ja? Za većinu nas, iskustvo bivanja osobom tako je blisko, ujedinjeno i kontinuirano da je teško ne uzimati ga zdravo za gotovo. Ali ne bismo trebali. U stvari postoje mnogi načini na koje doživljavamo sebstvo. Tu je iskustvo imanja tijela i bivanja tijelom. Tu su iskustva doživljavanja svijeta u prvom licu. Tu su iskustva namjeravanja raditi stvari i bivanja uzrokom stvari koje se događaju u svijetu. I tu su iskustva bivanja kontinurianom i karakterističnom osobom tijekom vremena, izgrađena od kompleta sjećanja i socijalnih interakcija. Mnogi pokusi pokazuju, a psihijatri i neurolozi vrlo dobro znaju, da se svi ovi različiti načini na koje doživljavamo sebstvo mogu raspasti. To znači da je osnovno pozadinsko iskustvo bivanja ujedinjenim sobom dosta krhka konstrukcija mozga. Drugo iskustvo koje kao i sva ostala, zahtijeva objašnjenje. Vratimo se tjelesnom sebstvu. Kako mozak stvara iskustvo bivanja tijelom i imanja tijela. Vrijede upravo isti principi. Mozak radi najbolje nagađanje o tome što je i što nije dio njegovog tijela. I postoji prekrasan pokus u neuroznanosti koji prikazuje ovo. Za razliku od većine pokusa u neuroznanosti, ovaj možete napraviti kod kuće. Sve što trebate je ovo. (Smijeh) I nekoliko kistova. U iluziji gumene ruke, prava ruka osobe je skrivena i ta lažna gumena ruka je postavljena ispred. Potom su obje ruke istovremeno dodirivane kistom dok osoba gleda u lažnu ruku. Za većinu ljudi nakon nekog vremena, ovo dovodi do vrlo jezovitog osjećaja da je lažna ruka ustvari dio njihovog tijela. I ideja je da kongruentnost između gledanja dodira i osjećanja dodira na objektu koji izgleda kao ruka i nalazi se otprilike gdje ruka treba biti, dovoljno je dokaza za mozak da napravi najbolje nagađanje da je lažna ruka u stvari dio tijela. (Smijeh) Pa možete mjeriti sve vrste pametnih stvari. Možete mjeriti vodljivost kože i šokirane odgovore, ali nema potrebe. Očito da je čovjek u plavom asimilirao lažnu ruku. Ovo znači da su čak i iskustva o tome što je naše tijelo vrsta najboljeg pogađanja -- vrsta kontrolirane halucinacije mozga. Ima još jedna stvar. Ne doživljavamo naša tijela kao objekte u svijetu izvana, također ih doživljavamo iznutra. Svi doživljavamo osjećaj bivanja tijelom iznutra. I senzorni signali koji dolaze iz unutrašnjosti tijela kontinuirano govore mozgu o stanju unutarnjih organa, kako srce radi, kakav je krvni tlak, mnogo stvari. Ova vrsta percepcije, koju zovemo interocepcija, dosta je zanemarena. Ali je kritično važna jer percepcija i regulacija unutarnjeg stanja tijela -- to je ono što nas održava na životu. Evo druge verzije iluzije gumene ruke. Ovo je iz laboratorija u Sussexu. I ovdje, ljudi vide verziju virtualne stvarnosti njihove ruke, koja bljeska crveno i crno sinkrono ili asinkrono s njihovim pulsom. i kad bljeska sinkrono sa njihovim pulsom ljudi imaju jači osjećaj da je ruka stvarno dio njihovog tijela. Tako da je iskustvo imanja tijela duboko utemeljeno u percepciji naših tijela iznutra. Posljednja stvar na koju bih vam htio privući pozornost, koja je da doživljaji iz tijela iznutra su vrlo drukčiji od doživljaja svijeta oko nas. Kada pogledam oko sebe, svijet se čini pun objekata -- stolovi, stolice, gumene ruke, ljudi, vi -- čak i svoje tijelo u svijetu, mogu ga percipirati kao objekt izvana. Ali moji doživljaji tijela iznutra, Uopće nisu takvi. Ne percipiram svoje bubrege ovdje, svoju jetru ovdje, svoju slezenu… Ne znam gdje je moja slezena, ali je negdje. Ne percipiram svoju utrobu kao objekte. U stvari, ne doživljavam ju uopće osim ako nešto ne pođe po zlu. I mislim da je to važno. Percepcija unutarnjeg stanja tijela nije u otkrivanju što je tamo, već je u vezi s kontrolom i regulacijom -- održavanje fizioloških varijabla unutar uskih granica kompatibilnih s preživljavanjem. Kad mozak koristi predviđanja kako bi otkrio što je tamo, percipiramo objekte kao uzroke osjeta. Kad mozak koristi predviđanja kako bi kontrolirao i regulirao stvari, doživljavamo koliko dobro ili koliko loše se ta kontrola odvija. Naši najosnovniji doživljaji sebstva bivanja utjelovljenim organizmom, duboko su utemeljeni u biološkim mehanizmima koji nas održavaju živima. I kada pratimo ovu ideju do kraja, počinjemo vidjeti da svi naši svjesni doživljaji kako svi ovise na istim mehanizmima percepcije previđanja, svi polaze od tog osnovnog nagona da ostanemo živi. Doživljavam svijet i sebe sa, kroz i zbog naših živih tijela. Dopustite mi da spojim stvari korak po korak. Ono što svjesno vidimo ovisi o najboljem pogađanju mozga o tome što je tamo. Naš doživljeni svijet dolazi od iznutra prema van, ne samo od van ka unutra. Iluzija gumene ruke pokazuje da se to odnosi na naše doživljaje o tome što je i što nije naše tijelo. I ova predviđanja u vezi sebe jako ovise o senzornim signalima koji dolaze iz dubina našeg tijela. I konačno, doživljaj bivanja utjelovljenim sobom imaju više veze s kontrolom i regulacijom nego s otkrivanjem što je tamo vani. Naša iskustva svijeta oko nas i nas u njemu -- ona su vrsta kontroliranih halucinacija koja su oblikovana milijunima godina evolucijom kako bi nas održala živima u svjetu punom opasnosti. Predviđamo sami sebe u postojanje. Ostavljam vas s tri implikacije svega ovoga. Prvo, kao što možemo pogrešno vidjeti svijet, možemo pogrešno vidjeti sebe kada mehanizmi predviđanja pođu po zlu. Razumijevanje toga otvara mnoge nove mogućnosti u psihijatriji i neurologiji, jer konačno možemo doći do mehanizama umjesto da tretiramo samo simptome u stanjima kao što su depresija i shizofrenija. Drugo: Ono što znači biti ja ne može biti reducirano ili uploadano u softverski program koji radi u robotu, bez obzira koliko pametan ili sofisticiran. Mi smo biološki, životinje od krvi i mesa čija su svjesna iskustva oblikovana na svim razinama biološkim mehanizmima koji nas održavaju živima. Samo činjenje računala pametnijim neće ih učiniti svjesnima. Konačno, naš individualni unutarnji svemir, naš način bivanja svjesnim, samo je jedan moguć način bivanja svjesnim. I čak i ljudska svijest općenito -- to je samo mala regija u velikom prostoru mogućih svijesti. Naše individualno sebstvo i svjetovi jedinstveni su svakome od nas, ali su svi utemeljeni na biološkim mehanizmima koje dijelimo s mnogo drugih živih bića. Ovo su fundamentalne promjene u načinu na koji razumijemo sebe, ali mislim da bi trebale biti slavljene jer tako često u znanosti, od Kopernika, mi nismo u centru svemira -- do Darwina -- u srodstvu smo sa svim ostalim bićima -- do današnjeg dana. S većim osjećajem razumjevanja dolazi veći osjećaj čuđenja i veće shvaćanje da smo dio i nismo odvojeni od ostatka prirode. I… kad dođe kraj svijesti, ni od čega ne treba strahovati. Apsolutno ni od čega. Hvala vam. (Pljesak)