Pitanja na koja nitko ne zna odgovor (Puna verzija)

U prvoj novoj TED-Ed seriji dizajnirajnoj da potakne znatiželju, TED Kurator Chris Anderson dijeli svoju dječačku opsesiju sa čudnim pitanjima za koja ne postoje odgovori. (Uvod u seriju "Pitanja na koja nitko ne zna odgovor")

(Glazba)

Za tipičnog školskog dana,

bezbrojni sati provedeni su
učeći odgovore na pitanja,

ali sada, napravit ćemo suprotno.

Usredotočit ćemo se na pitanja
gdje ne možete naučiti odgovor

jer je nepoznat.

Mnogo stvari u životu me zanimalo,

na primjer: Kako bih se osjećao da sam pas?

Osjećaju li ribe bol?

A insekti?

Je li Veliki prasak bio samo nezgoda?

Postoji li Bog?

I ako postoji, kako smo
sigurni da je to On a ne Ona?

Zašto toliko nevinih ljudi i životinja
trpi užasne stvari?

Postoji li zaista plan za moj život?

Treba li budućnost tek biti napisana,

ili je već napisana i ne možemo ju vidjeti?

Ali onda, imam li slobodnu volju?
Mislim tko sam ja zapravo?

Jesam li samo biološki stroj?

Ali onda, zašto sam svjestan? Što je svijest?

Hoće li roboti jednog dana postati svjesni?

Mislim, pretpostavio sam da ću jednog dana

dobiti odgovore na sva ova pitanja.

Netko sigurno mora znati, zar ne?

Znate što? Nitko ne zna.

Većina ovih pitanja
muči me sada više no ikad.

Ali uhvatiti se u koštac
s njima je uzbudljivo

jer vas vodi na rub znanja,
i nikad ne znate što ćete tamo naći.

Dakle, dva pitanja --

pitanja na koja nitko
na Zemlji ne zna odgovor.

(Glazba)

Nekad, kada dugo letim avionom,

gledam sve te planine i pustinje

i pokušavam shvatiti
kako je velika Zemlja.

I onda se sjetim da postoji predmet
koji vidimo svakog dana

u koji može stati milijun planeta Zemlji:

sunce. Čini se nemoguće velikim.

Ali gledajući veliku sliku,
to je tek točkica,

jedna od 400 milijardi zvijezda
u galaksiji Mliječni put,

koje možete vidjeti u vedroj noći

kao blijedu, bijelu izmaglicu na nebu.

I postaje gore. Možda postoji
sto milijardi galaksija

koje možemo vidjeti teleskopom.

Ako je svaka zvijezda
veličine zrna pijeska,

samo Mliječna staza
ima dovoljno zvijezda da napuni

10 puta 10 metara plaže

sa metar dubokim pijeskom.

I čitava Zemlja nema dovoljno plaža

koje bi predstavljale
zvijezde u čitavom svemiru.

Takva plaža bila bi duga
doslovno stotine milijuna milja.

Sveti Stephen Hawking,
to je puno zvijezda.

Ali on i drugi fizičari
vjeruju u stvarnost.

koja je nezamislivo veća.

Mislim, prvo, svih 100 milijardi galaksija
u dometu naših teleskopa

su zapravo mali dio ukupnog broja.

Sam svemir se sve brže širi.

Velika većina galaksija

odvaja se od nas se takvom brzinom da
njihova svjetlost nikad neće doći do nas.

Ali ipak, naša fizička stvarnost ovdje na Zemlji

je intimno povezana sa tim udaljenim,
nevidljivim galaksijama.

Možemo ih smatrati dijelom našeg svemira.

Stvaraju jednu, veliku građevinu

koja sluša iste fizičke zakone,
od istih vrsta atoma -- elektrona, protona,

kvarkova, neutrina -- koji čine tebe i mene.

No ipak, nove teorije u fizici,
uključujući i teoriju struna,

sada nam govore da bi ovdje moglo
biti nebrojeno mnogo univerzuma

izgrađenih od različitih tipova tvari,

sa različitim svojstvima,
poštujući druge zakone.

Većina ovih univerzuma
nikad ne bi mogla podržati život,

i mogla bi postojati
i prestati postojati u nanosekundi.

Ali ipak, kombinirani, čine multiverzum

mogućih univerzuma do 11 dimenzija,

koji sadrže čuda koja ne možemo zamisliti.

Vodeća verzija teorije struna
predviđa multiverzum

sastavljen od 10 na 500-tu univerzuma.

To je jedinica koju slijedi 500 nula,

broj tako velik da kada bi svaki atom

u našem vidljivom svemiru
imao vlastiti univerzum,

i svi atomi u svakom tom univerzumu imaju

vlastite univerzume, i to sve ponovite

još dva puta, još uvijek bi imali

malen djelić ukupnog broja,

imenom, jedan trilijun trilijun trilijun trilijun
trilijun trilijun trilijun trilijun trilijun...

Ali čak ni taj broj

nije značajan u odnosu na drugi broj:

beskonačnost.

Neki fizičari misle da je kontinuum
prostor vrijeme doslovno beskonačan

i da sadrži beskonačan broj
takozvanih džepnih univerzuma

sa varirajućim svojstvima.

Kako je vaš mozak?

Kvantna teorija dodaje dodatnu boru.

Mislim, teorija je dokazana bez sumnje,

ali interpretacija je zbunjujuća,

i neki fizičari misle
da ju možete od-zbuniti

ako to zamislite tako da
se paralelni univerzumi

stvaraju svakog trenutka,

velik broj ovih univerzuma
bi zapravo bio poput svijeta u kojem smo,

i sadržavao bi nekoliko kopija vas.

U takvom univerzumu bili bi najbolji student

i oženili osobu svojih snova,

a u drugom, ne toliko.

Pa, još uvijek postoje neki znanstvenici
bi rekli, gluposti.

Jedini značajni odgovor na pitanje
koliko je univerzuma je da postoji jedan.

Samo jedan univerzum.

I nekoliko filozofa i mistika

reklo bi da je čak i naš univerzum iluzija.

Pa, kao što vidite, trenutno

ne postoji slaganje oko ovog pitanja,
čak ni blizu.

Sve što znamo da je odgovor
negdje između nule i beskonačno.

Pa, mislim da znamo još jednu stvar.

Ovo je stvarno dobro vrijeme
za bavljenje fizikom.

Možda prolazimo kroz
najveću promjenu paradigme u znanju

koje je čovječanstvo ikad vidjelo.

(Glazba)

Negdje u tom ogromnom svemiru

sigurno mora biti beskonačno
mnogo planeta punih života.

No zašto ne vidimo nikakav dokaz toga?

Ovo je slavno pitanje
koje je postavio Enrico Fermi 1950.:

Gdje su svi?

Teoretičari zavjera tvrde
da nas NLO-i posjećuju cijelo vrijeme

i da se izvještaji zataškavaju,
ali iskreno, nisu baš uvjerljivi.

Ali to ostavlja pravu zagonetku.

Prošle godine, Kepler opservatorij

našao je stotine planeta oko okolnih zvijezda.

I ako ekstrapoliramo te podatke,

izgleda da bi
moglo biti pola trilijuna planeta

samo u našoj galaksiji.

Ako jedan u 10000 ima uvjete

koji bi mogli podržati oblik života,
to je još uvijek

50 milijuna planeta na kojima je moguć život

ovdje u Mliječnoj Stazi.

Evo zagonetke: naša Zemlja nije formirana

do otprilike devet milijardi godina
prije Velikog praska.

Bezbrojni drugi planeti
u našoj galaksiji trebali su nastati prije,

i dati priliku životu da započne

milijardama, ili zasigurno milijunima

godina prije nego se dogodio na Zemlji

Ako je samo nekoliko
stvorilo inteligentni život

i započelo stvarati tehologije,

ove tehnologije imale bi milijune godina

da rastu u složenosti i snazi.

Na Zemlji,

vidjeli smo kako dramatično se
tehnologija može ubrzati

u samo stotinu godina.

U milijunima godina,
inteligentna vanzemaljska civilizacija

mogla je lako proširiti se kroz galaksiju,

stvarajući ogromne artefakte
za prikupljanje energije

ili flote kolonizirajućih
svemirskih brodova

ili fantastičnih umjetničkih djela
koja ispunjavaju noćno nebo.

U najgorem slučaju, vjerojatno bi

otkrili svoju prisutnost,
namjerno ili drugačije

kroz elektromagnetske signale
ove ili one vrste.

A i dalje ne vidimo
uvjerljive dokaze toga.

Zašto?

Pa postoje mnogi mogući odgovori,

neki od njih poprilično mračni.

Možda je jedna,
superinteligentna civilizacija

zaista preuzela galaksiju i
proglasila potpunu tišinu

jer je paranoična zbog
potencijalne konkurencije.

Samo sjedi ondje spremna uništiti

bilo što što postane prijetnja.

Ili nisu tako inteligentni,

ili možda evolucija inteligencije

sposobne za stvaranje
sofisticirane tehnologije

je puno rjeđa nego smo mislili. Mislim

to se dogodilo na Zemlji samo jednom
u četiri milijarde godina.

Možda je i to bilo nevjerojatno sretno.

Možda smo prvi
u takvoj civilizaciji u galaksiji.

Ili možda

civilizacija nosi sa sobom
sjeme vlastitog uništenja

kroz nemogućnost
kontroliranja tehnologije koju stvara.

Ali postoje mnogi odgovori koji daju nadu.

Za početak, ne tražimo tako jako,
i trošimo vrlo malo novca na to.

Samo mala frakcija zvijezda u galaksiji

je zaista pogledana dovoljno detaljno
u potrazi za interesantnim signalima.

I možda ne tražimo na pravi način.

Možda kako se civilizacija razvija,

brzo otkriva komunikacijske tehnologije

daleko sofisticiranije i korisnije
od elektromagnetskih valova.

Možda se sva akcija događa unutar
neke misteriozne

nedavno otkrivene tamne materije,

ili tamne energije, koja čini većinu mase svemira.

Ili,

možda tražimo u pogrešnom razmjeru.

Možda su inteligentne civilizacije shvatile

da je život samo kompleksni
uzorak informacija

u interakciji jednih
s drugima na prekrasan način,

i da se to može dogoditi u manjem razmjeru.

Dakle, kao i na Zemlji, kako su se
glomazni audio sustavi smanjili

u predivne, malene iPodove,
možda inteligentni život sam po sebi,

s ciljem da smanji utjecaj na okoliš,
prešao je u mikroskopsku veličinu.

Možda je Sunčev sustav pun izvanzemaljaca,
samo ih ne primjećujemo.

Možda su ideje u našim glavama oblik
izvanzemaljskog života.

U redu, to je suluda pomisao.

Izvanzemaljci su me natjerali da to kažem.

Ali super je da ideje imaju vlastiti život

i da nadžive svoje tvorce.

Možda je biološki život samo prolazna faza.

Pa, u sljedećih 15 godina,

mogli bi početi viđati
spektroskopske informacije

s obećavajućih obližnjih planeta koje će
otkriti koliko mogu podržavati život.

U međuvremenu, SETI, društvo za potragu
za izvanzemaljskom inteligencijom,

objavljuje svoje podatke javnosti

kako bi milijuni građana znanstvenika,
možda i vi,

mogli donijeti snagu gomile u potragu.

I ovdje na Zemlji, zadivljujući eksperimenti

izvode se kako bi pokušali
stvoriti život iz ničega,

život koji bi mogao biti puno drugačiji
od oblika DNA koje poznajemo.

Sve ovo pomoći će nam da razumijemo

da li je svemir prepun života

ili smo, zaista, tu samo mi.

Svaki odgovor, na svoj način,

izaziva strahopoštovanje,

jer čak i ako smo sami,

činjenica da sanjamo
i postavljamo ova pitanja

možda bude jedna od najvažnijih
činjenica o svemiru.

I imam još jednu dobru vijest za vas.

Potraga za znanjem i razumijevanjem
nikad ne postaje dosadna.

Ne postaje, zapravo je suprotno.

Što više znate, svijet postaje zanimljiviji.

I te lude mogućnosti, neodgovorena pitanja,

vuku nas naprijed.

Ostanite znatiželjni.