Zašto biste trebali pročitati „Sluškinjinu priču"? - Naomi R. Mercer

Pogledajte cijelu lekciju na: https://ed.ted.com/lessons/why-should-you-read-the-handmaid-s-tale-naomi-r-mercer

Remek-djelo spekulativne fikcije Margaret Atwood, „Sluškinjina priča", istražuje posljedice pomirenosti sa sobom i toga kako moć može biti nepravedno iskorištena. Atwoodina jeziva vizija distopijskog režima zaokuplja maštu čitatelja otkad je objavljena, 1985. godine. Kako se ova knjiga uspjela toliko dugo snažno održati? Istražila je Naomi R. Mercer.

Lekcija: Naomi R. Mercer; animacija: Phuong Mai Nguyen

U „Sluškinjinoj priči", romanu o
bliskoj budućnosti Margaret Atwood,

kršćanski fundamentalistički režim,
nazvan Republika Gilead,

organizirao je vojni puč
i uspostavio teokratsku diktaturu

u Sjedinjenim Državama.

Teoretski, režim ograničava svakoga,

no u praksi, nekoliko muškaraca postavilo
je Gilead tako da oni imaju svu moć,

naročito nad ženama.

„Sluškinjinu priču" autorica
naziva spekulativnom fikcijom,

što znači da daje teorije
o mogućim budućnostima.

Ovo je temeljno obilježje

koju dijele i utopijski
i distopijski tekstovi.

Moguće budućnosti u Atwoodinim romanima
obično su negativne, tj. distopijske,

u kojima su djelovanja neke male grupe
uništila društvo kakvo poznajemo.

Utopijska i distopijska djela teže
ocrtavanju paralela političkih trendova.

Utopijska djela često oslikavaju
idealizirano društvo

koje pisac stavlja pred nas
kao primjer kojem treba težiti.

Distopije, s druge strane,

nisu nužno predviđanja
apokaliptične budućnosti,

već prije upozorenja o načinima
kako se društva mogu urediti

na putu prema uništenju.

„Sluškinjina priča" je objavljena 1985.,
kada su mnoge konzervativne grupe

napadale dostignuća koja je postigao
drugi val feminističkog pokreta.

Ovaj pokret je zagovarao
veću društvenu i pravnu jednakost žena

još od ranih 1960-ih.

„Sluškinjina priča" zamišlja budućnost
u kojoj je konzervativni

protupokret postigao prevlast

i ne samo da je uništio napredak
u jednakosti kojeg su žene postigle,

već je žene učinio potpuno
podređenima muškarcima.

Gilead dijeli žene unutar režima
u različite društvene klase,

ovisno o njihovim funkcijama
kao statusnim simbolima za muškarce.

I boja njihove odjeće ima značenje.

Ženama više nije dozvoljeno čitati

ili se slobodno kretati u javnosti,

a plodne žene su podvrgnute
silovanjima koje je osmislila država

kako bi za potrebe režima rađale djecu.

Iako se „Sluškinjina priča"
odvija u budućnosti,

jedno od pravila, koje je Atwood
pri pisanju nametnula samoj sebi,

je da neće koristiti nijedan događaj

ili praksu koja se već
nije dogodila u ljudskoj povijesti.

Radnja knjige se odvija
u Cambridgeu, državi Massachusetts,

u gradu kojim su tijekom
američkog kolonijalnog razdoblja

vladali teokratski puritanci.

Na razne načine, Republika Gilead
oslikava strogu vladavinu

koja je bila prisutna
u puritanskom društvu:

stroga moralna pravila,

skromna odjeća,

progon pobunjenika

i regulacija svakog aspekta
ljudskih života i odnosa.

Za Atwood su paralele
s puritancima Massachusettsa

bile jednako i osobne i teoretske.

Provela je nekoliko godina
izučavajući puritance na Harvardu

i vjerojatno je u rodu s Mary Webster,

puritanke koja je optužena za čarobnjaštvo
i koja je preživjela vlastito vješanje.

Atwood je majstorica pripovijedanja.

Detalji o Gileadu, kojima jedva
da smo zagrebli po površini,

polako postaju središte naše pažnje
promatrani očima likova,

prije svega glavne junakinje Fredove,

sluškinje u kućanstvu zapovjednika.

Prije puča kojim je uspostavljen Gilead,

Fredova je imala supruga, dijete, posao i
običan život Amerikanke srednjeg staleža.

Međutim, kada je fundamentalistički
režim došao na vlast,

Fredovoj je uskraćen identitet,

odvojena je od obitelji

i svedena na, prema njezinim riječima,

„utrobu na dvije noge za porast broja
stanovništva Gileada koje je u padu."

U početku prihvaća gubitak
svojih temeljnih ljudskih prava

u ime stabilizacije nove vlade.

Međutim, državna kontrola se uskoro širi
na pokušaje kontrole jezika,

ponašanja

i razmišljanja o sebi
i drugim pojedincima.

Već rano u romanu, Fredova kaže:

„Čekam. Sastavljam samu sebe.

Moje "ja" je ono što moram sastaviti,
kao što netko sastavlja govor."

Jezik poistovjećuje s identitetom.

Njene riječi također potvrđuju
mogućnost otpora,

a otpor, postupci ljudi
koji se usuđuju prekršiti politička,

intelektualna

i seksualna pravila,

ono je što pokreće zaplet
„Sluškinjine priče".

Naposljetku, istraživanje
posljedica pomirljivosti

i toga kako moć može biti
nepravedno korištena,

ono je što čini Atwoodinu jezivu viziju
distopijskog režima još relevantnijom.