U „Sluškinjinoj priči", romanu o bliskoj budućnosti Margaret Atwood, kršćanski fundamentalistički režim, nazvan Republika Gilead, organizirao je vojni puč i uspostavio teokratsku diktaturu u Sjedinjenim Državama. Teoretski, režim ograničava svakoga, no u praksi, nekoliko muškaraca postavilo je Gilead tako da oni imaju svu moć, naročito nad ženama. „Sluškinjinu priču" autorica naziva spekulativnom fikcijom, što znači da daje teorije o mogućim budućnostima. Ovo je temeljno obilježje koju dijele i utopijski i distopijski tekstovi. Moguće budućnosti u Atwoodinim romanima obično su negativne, tj. distopijske, u kojima su djelovanja neke male grupe uništila društvo kakvo poznajemo. Utopijska i distopijska djela teže ocrtavanju paralela političkih trendova. Utopijska djela često oslikavaju idealizirano društvo koje pisac stavlja pred nas kao primjer kojem treba težiti. Distopije, s druge strane, nisu nužno predviđanja apokaliptične budućnosti, već prije upozorenja o načinima kako se društva mogu urediti na putu prema uništenju. „Sluškinjina priča" je objavljena 1985., kada su mnoge konzervativne grupe napadale dostignuća koja je postigao drugi val feminističkog pokreta. Ovaj pokret je zagovarao veću društvenu i pravnu jednakost žena još od ranih 1960-ih. „Sluškinjina priča" zamišlja budućnost u kojoj je konzervativni protupokret postigao prevlast i ne samo da je uništio napredak u jednakosti kojeg su žene postigle, već je žene učinio potpuno podređenima muškarcima. Gilead dijeli žene unutar režima u različite društvene klase, ovisno o njihovim funkcijama kao statusnim simbolima za muškarce. I boja njihove odjeće ima značenje. Ženama više nije dozvoljeno čitati ili se slobodno kretati u javnosti, a plodne žene su podvrgnute silovanjima koje je osmislila država kako bi za potrebe režima rađale djecu. Iako se „Sluškinjina priča" odvija u budućnosti, jedno od pravila, koje je Atwood pri pisanju nametnula samoj sebi, je da neće koristiti nijedan događaj ili praksu koja se već nije dogodila u ljudskoj povijesti. Radnja knjige se odvija u Cambridgeu, državi Massachusetts, u gradu kojim su tijekom američkog kolonijalnog razdoblja vladali teokratski puritanci. Na razne načine, Republika Gilead oslikava strogu vladavinu koja je bila prisutna u puritanskom društvu: stroga moralna pravila, skromna odjeća, progon pobunjenika i regulacija svakog aspekta ljudskih života i odnosa. Za Atwood su paralele s puritancima Massachusettsa bile jednako i osobne i teoretske. Provela je nekoliko godina izučavajući puritance na Harvardu i vjerojatno je u rodu s Mary Webster, puritanke koja je optužena za čarobnjaštvo i koja je preživjela vlastito vješanje. Atwood je majstorica pripovijedanja. Detalji o Gileadu, kojima jedva da smo zagrebli po površini, polako postaju središte naše pažnje promatrani očima likova, prije svega glavne junakinje Fredove, sluškinje u kućanstvu zapovjednika. Prije puča kojim je uspostavljen Gilead, Fredova je imala supruga, dijete, posao i običan život Amerikanke srednjeg staleža. Međutim, kada je fundamentalistički režim došao na vlast, Fredovoj je uskraćen identitet, odvojena je od obitelji i svedena na, prema njezinim riječima, „utrobu na dvije noge za porast broja stanovništva Gileada koje je u padu." U početku prihvaća gubitak svojih temeljnih ljudskih prava u ime stabilizacije nove vlade. Međutim, državna kontrola se uskoro širi na pokušaje kontrole jezika, ponašanja i razmišljanja o sebi i drugim pojedincima. Već rano u romanu, Fredova kaže: „Čekam. Sastavljam samu sebe. Moje "ja" je ono što moram sastaviti, kao što netko sastavlja govor." Jezik poistovjećuje s identitetom. Njene riječi također potvrđuju mogućnost otpora, a otpor, postupci ljudi koji se usuđuju prekršiti politička, intelektualna i seksualna pravila, ono je što pokreće zaplet „Sluškinjine priče". Naposljetku, istraživanje posljedica pomirljivosti i toga kako moć može biti nepravedno korištena, ono je što čini Atwoodinu jezivu viziju distopijskog režima još relevantnijom.