Sugata Mitra: Sagradite školu u oblaku

Gostujuci u emisiji TED2013, Sugata Mitra smjelo je pozelio TED-ove nagrade vrijednu zelju: Pomozitr mi dizajnirati skolu u oblaku, laboratorij u Indiji, gdje djeca mogu istrazivati i uciti jedni od drugih -- Koristeci izvore i nadgledaje s oblaka. Poslusajte njegovu inspirativnu viziju za samoorganizirajuca okruzenja za ucenje (SOLE) i saznajte vise na tedprize.org

Kakva je buducnost ucenja?

Ja imam plan,

ali kako bih vam objasnio kakav je plan,

moram vam ispricati malu pricu,

kako bih vam ga docarao.

Pokusao sam pronaci

koje je porijeklo danasnjeg skolovanja,

odakle je poteklo?

Mozemo se vratiti daleko u proslost,

ali ako pogledamo danasnje skolovanje kakvo jeste,

lako je shvatiti odakle je poteklo.

Stvoreno je prije tristotinjak godina,

od strane zadnjeg

i najveceg carstva na svijetu. ["Britansko carstvo"]

Zamislite pokusaj upravljanja predstavom,

pokusaj upravljanja planetom,

bez kompjutera, bez telefona,

s podacima ispisanim rukom na papiru,

koji se prenose brodovima.

Viktorijanci su u tome uspjeli.

Napravili su nesto cudesno.

Stvorili su globalni kompjuter

sacinjen od ljudi.

U upotrebi je i danas.

Zove se birokratska administrativna masina.

Kako bi ta masina radila,

potrebno je mnogo ljudi.

Stvorena je nova masina za proizvodnju tih ljudi:

skola.

Skole proizvode ljude

koji onda postaju dio

birokratske administrativne masine.

Ti ljudi moraju biti identicni.

Moraju znati tri stvari:

Moraju imati dobar rukopis zato sto se podaci ispisuju rucno;

moraju znati citati;

moraju znati mnoziti,

djeliti, zbrajati i oduzimati u glavi.

Moraju biti u toj mjeri identicni da pojedinca mozete pokupiti s Novog Zelanda

i poslati ga u Kanadu

gdje ce automatski biti funkcionalan.

Viktorijanci su bili sjajni inzinjeri.

Stvorili su sistem tako izdrzljiv

da je i danas u upotrebi,

konstantno proizvodeci identicne ljude

za masinu koja vise ne postoji.

Carstvo je nestalo,

sta onda radimo s dizajnom

koji proizvodi identicne ljude,

i sta cemo sljedece napraviti

ako cemo ga uopce i dalje koristiti?

["Skole kakve poznajemo su zastarile"]

To je prilicno jak komentar.

Rekao sam da su skole kakve poznajemo zastarile.

Ne kazem da su pokvarene.

Moderno je nazvati sistem obrazovanja pokvarenim.

Nije pokvaren. Predivno je izgradjen.

Samo sto nam vise ne treba. Zastario je.

Kakve vrste poslova imamo danas?

Pa, sluzbenici su racunala.

Ima ih hiljade u svakom uredu.

I imate ljude koji navode kompjutere

da rade svoj sluzbenicki posao.

Ti ljudi ne moraju imati lijep rukopis.

Ne moraju biti sposobni za mnozenje napamet.

Moraju znati citati.

Zapravo, moraju znati citati pronicljivo.

To je danas, a mi ne znamo

kako ce izgledati poslovi buducnosti.

Znamo da ce ljudi raditi odakle god zele,

kad god zele, te sta god zele da rade.

Kako ce ih danasnje skolovanje pripremiti

za taj svijet?

Pa, naletio sam na sve ovo sasvim slucajno.

Ucio sam ljude kako da programiraju

u Nju Delhiju, prije 14 godina.

Pored mog radnog mjesta bila je sirotinjska cetvrt.

I mislio sam, kako li ce ta djeca

ikad nauciti da programiraju?

Ili ne bi ni trebali?

U isto vrijeme, bilo je mnogo roditelja,

bogatih ljudi, koji su imali kompjutere,

i koji su mi govorili: "Znas, moj sin,

mislim da je nadaren

zato sto radi predivne stvari s kompjuterima.

A moja kcerka -- oh, ona je sigurno nadprosjecno inteligentna."

I tako dalje. Iznenada sam shvatio,

kako to da bogati ljudi imaju

tu nadprosjecno nadarenu djecu?

(Smijeh)

Sta su siromasni cinili pogresno?

Napravio sam rupu u granicnom zidu

siromasnog naselja do mog ureda

i ubacio kompjuter unutra samo da vidim sta ce se dogoditi

ako dam kompjuter djeci koja inace ne bi imala jedan,

koja nisu znala engleski, koja nisu znala sta je internet.

Djeca su dotrcala.

Bio je postavljen na oko metar visine i oni su pitali: "Sta je ovo?"

Ja sam rekao: "Da, jeste, ne znam."

(Smijeh)

Rekli su: "Zasto ste ga stavili tu?"

Rekao sam: "Tek tako."

Rekli su: "Smijemo li dirati?" Rekao sam: "Ako zelite."

I otisao sam.

Oko osam sati kasnije,

pronasli smo ih kako surfaju i uce jedni druge da pretrazuju.

Rekao sam: "Pa ovo je nemoguce, jer --

Kako je moguce? Oni nista ne znaju."

Moje kolege su rekle: "Ne, rjesenje je jednostavno.

Jedan od tvojih studenata je prolazio

i pokazao im kako da koriste mis."

Rekao sam: "Da, to je moguce."

Ponovio sam eksperiment. Otisao sam 500 km van Delhija

u veoma zabaceno selo

gdje su sanse da tuda prodje inzinjer za razvoj softvera

bile jako male. (Smijeh)

Tamo sam ponovio eksperiment.

Nije bilo mjesta za odsjesti pa sam ubacio kompjuter,

otisao, vratio se nakon nekoliko mjeseci

i pronasao djecu kako igraju igrica na njemu.

Kada su me ugledali, rekli su:

"Hocemo brzi procesor i bolji mis."

(Smijeh)

Rekao sam: "Kako znate sve ovo?"

I rekli su mi nesto jako zanimljivo.

Iziritiranim glasom su mi rekli:

"Dali ste nam masinu koja radi samo na engleskom,

pa smo morali nauciti engleski kako bi je koristili." (Smijeh)

To je bio prvi put da sam kao ucitelj

cuo izraz "nauciti se" izrecen tako usputno.

Ovo je kratak pregled tih godina.

Ovo je prvi dan "Rupe u zidu".

Desno je osmogodisnjak.

Lijevo je njegova ucenica. Njoj je sest.

On je uci kako da surfa.

U drugim djelovima zemlje

sam ovo ponovio vise puta,

i dobio upravo iste rezultate.

[Film: Rupa u zidu - 1999]

Osmogodisnjak govori svojoj starijoj sestri sta da radi.

Konacno djevojcica objasnjava na jeziku marati sta je to

i kaze: "Unutra je procesor."

Onda sam poceo objavljivati.

Svugdje sam objavljivao. Zapisivao sam i mjerio sve

te rekao: U devet mjeseci, grupa djece

ostavljena sama s kompjuterom na bilo kojem jeziku

ce doseci isti standard kao uredska sekretarica na Zapadu.

Vidio sam kako se to dogadja opet i iznova.

Ali zelio sam znati sta bi jos napravili

ako su postigli ovoliko?

Poceo sam eksperimentisati s drugim oblastima,

medju kojima, na primjer, izgovor.

Postoji zajednica djece u juznoj Indiji

ciji je izgovor engleskog veoma los,

a trebao im je dobar izgovor zbog boljeg zaposlenja.

Dao sam im govor-u-tekst program na kompjuteru,

i rekao: "Govorite u njega dok ne napise sta govorite."

(Smijeh)

Ucinili su to i pogledajte malo ovo.

Kompjuter: Drago mi je. Dijete: Drago mi je.

Sugata Mitra: Razlog sto zavrsavam s licem

ove mlade dame je taj sto je mozda mnogi poznaju.

Pridruzila se pozivnom centru u Hyderabadu

i mozda vas je mucila zbog racuna vasih kreditnih kartica

na veoma jasnom engleskom naglasku.

Onda su ljudi rekli: Pa, koliko daleko to seze?

Gdje zavrsava?

Odlucio sam pobiti svoj argument

apsurdnim prijedlogom.

Postavio sam hipotezu, smijesnu hipotezu.

Tamil je jezik u juznoj Indiji i ja sam pitao

moze li dijete koje govori jezikom Tamil u selu juzne Indije

nauciti biotehnologiju DNK replikacije na engleskom

od kompjutera kraj ulice?

Rekao sam: "Ocijenit cu ih. Dobit ce nulu.

Provest cu nekoliko mjeseci, ostavit cu ih nekoliko mjeseci,

vratit cu se, dobit ce jos jednu nulu.

Vratit cu se nazad u laboratoriju i reci da nam trebaju ucitelji."

Pronasao sam selo. Zvalo se Kalikupam, u juznoj Indiji.

Postavio sam tamo kompjutere Rupe u zidu,

preuzeo s interneta svakakav materijal o DNK replikaciji,

vecinu kojeg nisam razumio.

Djeca su dotrcala govoreci: "Sta je sve ovo?"

Pa sam rekao: "Tematizirano je i jako vazno. Ali sve je na engleskom."

Oni su rekli: "Kako mozemo razumjeti tako vazne engleske rijeci

te dijagrame i kemiju?"

Do tada sam razvio novu pedagosku metodu,

pa sam je primjenio. Rekao sam: "Nemam blage veze."

(Smijeh)

"Kako god, ja odlazim."

(Smijeh)

Ostavio sam ih nekoliko mjeseci.

Dobili su nulu. Dao sam im test.

Vratio sam se za dva mjeseca,

djeca su dosla i rekla: "Nista nismo razumjeli."

Rekao sam: "Pa, sta sam ocekivao?"

Rekoh: "Dobro, ali koliko dugo vam je trebalo

prije nego ste odlucili da nista ne razumijete?"

Rekli su: "Nismo odustali.

Gledali smo u njih svaki dan."

Rekoh: "Sta? Ne razumijete ove ekrane

pa ste svejedno buljili u njih mjesecima? Zasto?"

Onda je djevojcica koju upravo vidite

podignula ruku i rekla mi na slabom tamilskom i engleskom:

"Pa, osim cinjenice da

nepravilna replikacija DNK molekula uzrokuje bolesti,

nista drugo nismo razumjeli."

(Smijeh) (Aplauz)

Onda sam ih testirao.

Dobio sam obrazovnu nemogucnost, od nula do trideset posto

u dva mjeseca na tropskoj vrucini

s kompjuterim pod drvetom na jeziku koji nisu znali,

radili su nesto sto je dekadu ispred njihovog vremena.

Apsurd. Ali morao sam slijediti viktorijansku normu.

Trideset posto je neuspjeh.

Kako da ucinim da poloze? Trebalo im je jos dvadeset posto.

Nisam mogao pronaci ucitelja. Prvo sam pronasao njihovu prijateljicu,

djevojku od 22 godine koja je bila racunovodja

i koja se igrala s njima sve vrijeme.

Pitao sam je moze li mi pomoci.

Rekla je: "Apsolutno ne.

Nisam imala nauku u skoli. Nemam pojma

sta su radili pod tim drvetom cijeli dan. Ne mogu vam pomoci."

Rekoh: "Evo kako cemo. Koristi metodu 'bake'."

Ona me pitala sta je to.

Rekao sam: "Stani iza njih.

Kad god nesto naprave, ti samo reci:

'Wow, mislim, kako ste to uradili?

Koja je sljedeca stranica? Oh, kad sam ja bila vasih godina, nisam znala to raditi.'

Znas vec sta rade bake."

To je radila naredna dva mjeseca.

Rezultati su skocili na pedeset posto.

Kalikupam je sustigao

moju kontrolnu skolu u Nju Delhiju,

bogatu privatnu skolu s treniranim uciteljima biotehnologije.

Kada sam vidio grafikon znao sam da postoji nacin da se teren izravna.

Evo Kalikupam.

(Djeca govore) Neuroni ... komunikacija.

Pogrijesio sam ugao snimanja. To su amaterske stvari,

ali ono sto je govorila, kao sto ste mogli razumjeti,

je bilo o neuronima, drzeci ruke ovako,

i govorila je da neuroni komuniciraju.

S 12 godina.

Dakle kakvi ce biti poslovi?

Znamo kakvi su danas.

Kakvo ce biti ucenje? Znamo kakvo je danas,

djeca su sve vise na mobilnim telefonima

i nevoljko odlaze u skolu gdje jos uvijek koriste knjige.

Kako ce biti sutra?

Da li je moguce da uopce necemo morati ici u skolu?

Da li je moguce da u trenutku kad je potrebno da znate nesto,

mozete to saznati u dvije minute?

Da li je moguce -- uzasavajuce pitanje,

pitanje koje mi je zaokruzio Nicholas Negroponte --

da li je moguce da se krecemo ka

buducnosti u kojoj je znanje prevaziđeno?

Ali to je uzasno. Mi smo homo sapiensi.

Znanje, to je ono po cemu se razlikujemo od majmuna.

Ali gledajte to ovako.

Prirodi je trebalo 100 miliona godina

da uspravi majmuna

koji ce postati Homo sapiens.

A nama 10,000 da znanje ucinimo zastarjelim.

Kakvo dostignuce.

To moramo integrirati u nasu buducnost.

Cini se da je kljuc u podsticanju.

Ako pogledate Kupam

i ako pogledate sve eksperimente koje sam izveo,

to jednostavno govori "wow, pozdrav ucenju".

Postoji dokaz u neurologiji.

Reptilski dio naseg mozga, koji se nalazi u samom centru,

gasi sve ostalo kada je ugrozen,

gasi prefrontalni corteks, dijelove koji su zaduzeni za ucenje,

sve to ugasi.

Kaznu i ispitivanje vidi kao prijetnje.

Mi svoju djecu primoravamo da iskljucuju svoj mozak,

a onda kazemo: "Uradi."

Zasto su stvorili takav sistem?

Zato sto je bio potreban.

Bilo je doba u vrijeme carstava

kada su vam trebali ljudi koji mogu prezivjeti pod prijetnjom.

Kada se nadjete sasvim sami u rovu,

ako prezivite, dobro ste, prosli ste.

Ako ne prezivite, pali ste.

Ali vrijeme carstava je proslo.

Sta se desava s kreativnosti u nase vrijeme?

Trebamo vratiti ravnotezu

s prijetnje na uzitak.

Vratio sam se u Englesku trazeci britanske bake.

Dao sam oglas u kojem je pisalo:

"Ako ste britanska baka, ako imate broadband i web kameru,

mozete li mi sedmicno ustupiti sat svog vremena besplatno?

Javilo ih se 200 u prva dva tjedna.

Poznajem vise britanskih baka nego itko u svemiru. (Smijeh)

Zovu se "Granny Cloud".

"Granny Cloud" se nalazi na internetu.

Ako je dijete u nevolji, zovemo bakicu.

Ona odlazi na Skype i rjesava stvar.

Vidimo sam kako se to radi u selu zvanom Digles

u sjeverozapadnoj Engleskoj

i duboko u selima Tamil Nadua, Indija,

udaljenim 3,ooo km.

Ona to cini jednim obicnim gestom:

"Ššššš."

OK?

Gledajte ovo.

Baka: Ne mozes me uhvatiti. Ponovite.

Ne mozes me uhvatiti.

Djeca: Ne mozes me uhvatiti.

Baka: Ja sam 'Gingerbread Man'. Djeca: Ja sam 'Gingerbread Man'.

Baka: Svaka cast! Veoma dobro.

Sta se ovdje desava?

Ono sto trebamo uvidjeti,

trebamo uvidjeti da je ucenje

proizvod obrazovne samoorganizacije.

Ako dozvolite edukacijskom procesu da se samoorganizuje,

radja se ucenje.

Ne trebamo ciniti ucenje mogucim.

Trebamo mu dozvoliti da se desi.

Uciteljica pokrece proces,

a onda zadivljena posmatra

kako se ucenje desava.

Mislim da sve na to ukazuje.

Ali kako cemo znati? Kako cemo doci do spoznaje?

Planirao sam izgraditi

ova samoorganizirana okruzenja za ucenje.

To je zapravo broadband, suradnja

i podsticanje zajedno.

Probao sam ovo u jako mnogo skola.

Isprobano je svuda u svijetu i ucitelji

pitaju: "Desava se samo od sebe?"

Kazem im: "Da, desava se samo. Kako ste znali?"

"Necete vjerovati koja su mi djeca rekla

i odakle su."

Ovo je SOLE (samoorganizirana okruzenja za ucenje) u akciji.

(Djeca razgovaraju)

Ovo je u Engleskoj.

On odrzava zakon i red

jer sjetite se, ucitelja nema.

Djevojcica: Broj elektrona nije jednak broju protona --
SM: Australia

Djevojcica: -- daje mu pozitivan ili negativan elektricni naboj.

Ukupan naboj na jonu jednak je broju protona

u jonu minus broj elektrona.

SM: Dekadu prije svog vremena.

Dakle, mislim da nam treba curriculum velikih pitanja.

Vec se culi za to. Znate sta to znaci.

Nekad davno, kada su pecinski ljudi

sjedili i gledali u nebo te govorili:

"Kakva su treperava svjetla?"

Izgradili su prvi curriculum ali mi smo zanemarili ta cudesna pitanja.

Sveli smo to na tangent ugla.

Ali to nije dovoljno sexy.

To bi devetogodisnjaku ovako objasnili:

"Ako meteor juri prema Zemlji,

kako ces dokuciti hoce li udariti ili ne?"

I ako kaze: "Sta? Kako?"

ti reci: "Postoji magicna rijec. Zove se tangent ugla."

i ostavi ga samog. Sam ce shvatiti.

Evo nekoliko slika iz SOLE-a.

Postavljao sam nevjerovatna, nevjerovatna pitanja --

"Kada je nastao svijet? Kako ce zavrsiti?" --

devetogodisnjacima.

Ovo je o tome sta se desava zraku koji disemo.

Ovo su napravila djeca bez ikakve pomoci ucitelja.

Ucitelj samo postavlja pitanja,

a onda se odmakne i divi se odgovorima.

Dakle, koja je moja zelja?

Moja zelja je

da dizajniramo buducnost ucenja.

Ne zelimo biti rezervni dijelovi

za veliki ljudski kompjuter, zar ne?

Zato moramo dizajnirati buducnost za ucenje.

I moram -- trenutak,

moram ovo pravilno izgovoriti,

jer je, znate, jako vazno.

Moja zelja je da pomognem buducnosti ucenja

podrzavajuci djecu diljem svijeta

da dotaknu svoje cudo i sposobnost da rade zajedno.

Pomozite mi da sagradim ovu skolu.

Zvat ce se "School in the Cloud" (Skola u oblaku).

Bit ce to skola gdje djeca dozive intelektualne avanture

vodjena velikim pitanjima koja njihovi medijatori postavljaju.

Nacin na koji ovo zelim napraviti

je gradnja ustanove gdje ovo mogu proucavati.

To je prakticno ustanova koja je obezljudjena.

Tu je samo jeda baka

koja se brine za zdravlje i sigurnost.

Ostatak je sa clouda (oblaka).

Svjetla pali i gasi cloud.

itd., itd., sve cini cloud.

Potrebni ste mi za drugu svrhu.

Mozete kreirati samoodrziva okruzenja za ucenje

u kuci, u skoli, van skole, u klubovima.

To je lako. Postoji sjajan dokument

koji je producirao TED koji objasnjava kako se to radi.

Ako zelite, molim vas uradite to

diljem svih pet kontinenata

i posaljite mi podatke,

onda cu ih sve spojiti, premjestiti u School of Clouds,

i stvoriti buducnost ucenja.

To je moja zelja.

I jos jedna stvar.

Vodim vas na vrh Himalaja.

Na oko 3,500 metara, gdje je zrak rijedak

i tamo sam postavio kompjuter Rupe u zidu,

i djeca su se skupljala tamo.

Bila je tu jedna djevojcica koja me slijedila okolo.

Rekao sam joj: "Znas, zelim dati kompjuter svima, svakom djetetu.

Ne znam sta treba da radim."

I tiho sam pokusao da je fotografisem.

Iznenada je ovako podigla ruku i rekla mi:

"Sprovedi to."

(Smijeh) (Aplauz)

Mislim da je to bio dobar savjet.

Slijedit cu njen savjet. Prestat cu pricati.

Hvala. Puno vam hvala.

(Aplauz)

Hvala. Hvala. (Aplauz)

Hvala vam jako puno. Wow. (Aplauz)