Ryan Lobo: Fotografiranje skrivene priče

Ryan Lobo proputovao je svijet snimajući fotografije koje pričaju o neobičnim ljudskim životima. U ovom se nezaboravnom govoru s empatijom prisjeća kontroverznih tema i pokazuje nam patnju liberijskog ratnog zločinca, tihu snagu mirotvorkinja UN-a i ustrajnost nedovoljno cijenjenih delhijskih vatrogasaca.

Zovem se Ryan Lobo,

i bavim se snimanjem dokumentaraca

širom svijeta posljednjih 10 godina.

Tijekom snimanja tih filmova

počeo sam fotografirati,

što filmske snimatelje često zna uzrujati.

Fotografiram skoro kompulzivno,

a na kraju snimanja katkad bih osjećao

da moje fotografije bolje pričaju tu priču

nego ponekad stvarno izvrstan dokumentarac.

Osjećao sam da svojim fotografijama

hvatam nešto duboko istinito,

neovisno o ciljevima ili politici.

2007. sam posjetio tri ratne zone.

Bio sam u Iraku, Afganistanu i Liberiji.

Tamo sam iskusio

tuđe patnje, izbliza i osobno,

bio sam uvučen u jako snažne i potresne priče,

ponekad se i bojao za vlastiti život.

Kao i uvijek, vratio bih se u Bangalore,

i često u žučne rasprave u domovima mojih prijatelja,

u kojima smo pretresali različite probleme,

a oni bi se gorko žalili na novo radno vrijeme pubova

u kojima jedno piće često plaćaju više nego

svoju 14-godišnju sluškinju.

Osjećao bih se jako osamljenim u tim raspravama.

Istovremeno, propitivao sam sebe,

vlastitu čast i ulogu u pričanju priča.

I shvatio sam da sam radio kompromise,

baš poput mojih prijatelja u tim raspravama,

kada smo pričali priče

u kontekstu izgovora

umjesto da preuzmemo odgovornost.

Ne bih detaljno o tome što me navelo na moju odluku,

recimo samo da je uključivalo alkohol, cigarete,

ostala opojna sredstva i jednu ženu.

(Smijeh)

U osnovi sam shvatio da sam ja,

a ne kamera, ni TV mreža,

niti bilo što drugo izvan mene,

jedini instrument u pričanju priča

koji zasta treba naštimati.

Kada sam u životu pokušavao nešto postići,

poput uspjeha ili priznanja, to mi je izmicalo.

Paradoksalno, kad sam odustao od tih ciljeva

i radio sa suosjećanjem i svrhom,

želeći postići izvrsnost, a ne rezultat,

sve je stizalo samo od sebe, pa i ostvarenje.

Fotografija je nadišla kulturu, uključujući i moju vlastitu.

Za mene je ona jezik koji izražava neopipljivo

i daje glas ljudima i pričama koji ga nemaju.

Pozivam vas u tri moje nedavne priče

koje govore o takvom gledanju na stvari,

i za koje smatram da su primjer onog

što volim nazivati suosjećajnim pričanjem priča.

2007. sam otputovao u Liberiju

gdje sam s grupom prijatelja radio

na našoj vlastitoj produkciji, još uvijek nedovršenoj,

o legendarnom i okrutnom vojnom zapovjedniku

zvanom general Gologuzi.

Njegovo pravo ime je Joshua, i ovdje ga vidite u ćeliji

u kojoj je i sam nekoć mučio i ubijao ljude,

uključujući i djecu.

Joshua tvrdi da je osobno ubio

preko 10.000 ljudi tijekom građanskog rata u Liberiji.

Nadimak je dobio jer se borio potpuno gol.

I najvjerojatnije je najveći živući

masovni ubojica na svijetu.

Ova žena je gledala kako joj general ubija brata.

Joshua je naređivao svojim vojnicima-djeci da čine neopisive zločine,

i svoje je zapovjedi provodio uz strašne okrutnosti.

Mnoga ova djeca danas su ovisnici o drogama poput heroina,

i žive u bijedi, kao ovi mladi ljudi na slici.

Kako živjeti sam sa sobom

znajući da si počinio takve jezovite zločine?

General je danas kršteni kršćanski evangelist.

I ima misiju.

Pratili smo Joshuu, dok je šetao zemljom,

posjećujući sela u kojima je nekoć ubijao i silovao.

Tražio je oprost,

tvrdeći kako će se truditi poboljšati

živote svojih vojnika-djece.

Tijekom ove ekspedicije, očekivao sam da će

biti ubijen na licu mjesta, i mi skupa s njim.

Ali, ono što sam vidio otvorilo mi je oči

prema ideji oprosta

kojeg sam smatrao nemogućim.

Usred nevjerojatnog siromaštva i gubitka,

ljudi bez ičega opraštali su grijehe

onome koji im je oduzeo sve.

Moli za oprost

i dobija ga od žene

čijeg je brata ubio.

Senegalac, mladi čovjek sa slike u invalidskim kolicima,

jednom je bio vojnik-dijete pod generalovim zapovjedništvom

dok se nije oglušio o zapovjedi

zbog čega mu je general propucao obje noge.

Na ovoj slici on oprašta generalu.

Riskirao je život dok je išao prema ljudima

čije je obitelji poubijao.

Ovdje je okružen neprijateljskom svjetinom u jednoj siromašnoj četvrti.

Joshua stoji šutke

dok na njemu iskaljuju svoj bijes.

Ovo me gotovo podsjeća na neku Shakespearijansku dramu

sa čovjekom koji se, usred najrazličitijih utjecaja,

grčevito trudi zadržati neku svoju unutarnju istinu,

u kontekstu strašne patnje koju je sam izazvao.

Sve me to jako dirnulo.

No pitanje je...

mogu li oprost i iskupljenje zamijeniti pravdu?

Joshua, kako sam kaže, nema ništa protiv

da mu se za njegove zločine sudi,

i o njima progovara s improviziranih govornica širom Monrovije,

publici u kojoj su često i njegove žrtve.

Vrlo nevjerojatan zagovornik ideje o

odvajanju crkve od države.

Druga priča koju ću vam ispričati

je o skupini vrlo posebnih žena boraca

s jedinstvenim vještinama očuvanja mira.

Liberija je opustošena u jednom od

najkrvavijih afričkih građanskih ratova,

u kojem je poginulo preko 200.000 ljudi,

a na tisuće žena bilo izloženo silovanju

i zločinima strašnih razmjera.

Liberija danas udomljuje

ženski kontingent mirotvorkinja

UN-a iz Indije.

Ove žene, od kojih mnoge dolaze iz malih indijskih gradova,

pomažu očuvanju mira, daleko od svojih domova i obitelji.

Služe se pregovorima i tolerancijom

češće nego oružjem.

Zapovjednik mi je rekao da žene znaju ocijeniti

potencijalno opasnu situaciju

mnogo bolje od muškaraca,

i da su je one definitivno u stanju ublažiti na neagresivan način.

Ovaj čovjek je bio jako pijan,

i zanimao ga je moj foto-aparat,

dok nije primijetio žene, koje su mu se obratile

s osmjesima, i naravno, pripravnim Kalašnjikovom.

(Smijeh)

Čini se da ovaj kontingent ima prilično sreće

i nije imao žrtava,

iako je u Liberiji ubijeno na desetke mirotvoraca.

Da, svi ubijeni bili su muškarci.

Mnoge od tih žena imaju muževe i djecu

i kažu da im je najteži dio njihovog zadatka

to što su odvojene od svoje djece.

Pratio sam ove žene pri patrolama

i promatrao dok su prolazile pored muškaraca,

od kojih su mnogi neprestano dobacivali lascivne komentare.

A kada sam zapitao jednu od njih o strahopoštovanju koje izazivaju,

rekla mi je "Ne brini, i kod kuće imamo takve.

Znamo kako izaći na kraj s ovakvim momcima,"

i ignorirala ih je.

U zemlji u kojoj hara nasilje nad ženama,

indijske mirotvorkinje potakle su brojne lokalne žene

da se pridruže policijskim snagama.

Ponekad, kad je rat gotov i kad filmske ekipe odu,

najinspirativnije priče su one

koje ćete naći tik ispod radara.

Vratio sam se u Indiju, a priču nitko nije želio kupiti.

Jedan izdavač mi je rekao da je ne zanimaju

"priče o fizičkom radu", kako ih je nazvala.

2007. i 2009. radio sam na pričama o Vatrogasnoj službi u Delhiju,

koji je tijekom ljeta vjerojatno najaktivniji vatrogasni odjel na svijetu.

Odgovaraju na više od 5.000 dojava u samo dva mjeseca.

I sve to u nevjerojatno teškim logističkim uvjetima

kao što su vrućine i prometni metež.

Tijekom ovog snimanja dogodilo se nešto čudesno.

Zbog prometnih gužvi, kasnili smo u jednu veliku

siromašnu četvrt koja se bila zapalila.

Dok smo se približavali, bijesna svjetina napala je naša vozila

i gađala ih kamenjem, na stotine ljudi svuda uokolo.

Vatrogasci su bili u strahu

dok je rulja napadala naše vozilo.

Ali, svejedno, usprkos neprijateljstvu,

izašli su iz vozila i uspješno gasili vatru,

trčeći kroz neprijateljsku hordu,

neki s motociklističkim kacigama kako bi izbjegli ozljedama.

Nekoliko ljudi im je na silu oduzelo cijevi

kako bi gasili vatru u svojim domovima.

Na stotine je kuća bilo uništeno.

Ali, pitanje koje mi se motalo po glavi je

što ljude tjera da uništavaju vatrogasna vozila

koja im dolaze u pomoć?

Odakle stiže taj bijes?

I na koji smo način mi za njega odgovorni?

45% od 14 milijuna ljudi koliko živi u Delhiju,

živi u bespravno sagrađenim četvrtima

koje su kronično pretrpane.

Nedostaju im čak i najosnovniji priključci.

A to je nešto što je zajedničko svim našim velikim gradovima.

Vraćam se na vatrogasce. Zapalilo se veliko kemijsko skladište,

na tisuće bačava s petrokemijskim sirovinama

plamtjelo je i eksplodiralo svud oko nas.

Vrućina je bila tolika da su šmrkove koristili

za rashlađivanje vatrogasaca

koji su gasili vatru iz neposredne blizine, bez ikakve zaštitne odjeće.

U Indiji se volimo žaliti na naše državne organe.

Ali ovdje su načelnici Vatrogasne službe,

g. R. C. Sharman, g. A. K. Sharman,

gasili vatru u prvim redovima sa svojim ljudima.

Nešto prekrasno za zemlju

u kojoj se na fizički rad često gleda prezrivo.

(Pljesak)

Tijekom godina moja vjera u pričanje priča bila je na kušnji.

Imao sam ozbiljne sumnje u učinkovitost pričanja

te vlastitu vjeru u čovječanstvo.

Međutim, taj se film još uvijek prikazuje na National Geographic-u.

I dok traje, nazivaju me svi momci s kojima sam tamo bio

da mi kažu kako dobijaju na stotine poziva s čestitkama.

Neki od vatrogasaca su mi rekli da su osjetili poticaj

da budu i bolji jer im je daleko draže

dobivati zahvale umjesto bačenih cigli.

Izgleda da je ova priča pomogla promijeniti predodžbe o vatrogascima

barem u umovima gledatelja pred TV ekranima,

onih koji čitaju časopise i kojima kuće nisu u plamenu.

Katkad, fokusiranje na herojstvo, ljepotu i plemenitost,

bez obzira na kontekst,

može uvećati ove neopipljive vrijednosti na tri načina,

kod protagonista priče, kod publike,

kao i kod onog koji priča priču.

I u tome je moć pričanja priča.

Usredotočite se na ono što je plemenito, hrabro i lijepo,

i to raste. Hvala.

(Pljesak)