Auret van Heerden: Stvaranje globalnog rada pravednim

Radni aktivist Auret van Heerden govori o sljedećoj granici radničkih prava - globaliziranim industrijama u kojima nijedno nacionalno tijelo ne može osigurati i zaštititi radnike. Kako održati pravednima naše globalne lance ponude? Van Heerden predstavlja poslovni slučaj za pravedan rad.

Ovaj mobitel

je započeo svoj put

u jednom rudniku

u Istočnom Kongu.

Iskapa se uz naoružane bande

iskorištavanjem djece robova,

ono je što Vijeće sigurnosti U.N.-a

naziva "krvavim mineralima"

zatim je putovao u dijelovima

i završio u tvornici

u Shinjinu u Kini.

Ta tvornica -- već više od desetak ljudi je počinilo samoubojstvo

u ovoj godini.

Jedan je čovjek umro nakon rada u 36-osatnoj smjeni.

Svi mi volimo čokoladu.

Kupujemo je svojoj djeci.

80 posto kakaa dolazi iz Obale Bjelokosti i Gane.

i ljetinu skupljaju djeca.

Obala Bjelokosti, imamo ogroman problem dječjeg roblja.

Djecom se trguje iz ratnih područja

da dođu i rade na plantaži kave.

Heparin - razrjeđivač krvi,

farmaceutski proizvod --

stvara se u obrtničkim radionicama

kao što ova u Kini,

jer aktivni sastojak

dolazi iz svinjske utrobe.

Vaš dijamant: svi ste čuli, vjerojatno ste gledali film "Krvavi dijamant".

To je rudnik u Zimbabveu

upravo sada.

Pamuk: Uzbekistan je drugi najveći

izvoznik pamuka na svijetu.

Svake godine kada dođe vrijeme žetve pamuka,

vlada zatvori škole,

pošalje djecu u autobuse koji ih prevoze do polja pamuka

gdje provedu tri tjedna u žetvi pamuka.

To je prisilan rad djece

na institucionalnoj razini.

I svi ovi proizvodi vjerojatno završe svoje živote

u nekoj rupi kao ovoj u Manili.

Ova mjesta, ova izvorišta,

predstavljaju rupu u upravljanju.

To je najpristojniji opis

koji imam za njih.

To su tamna mjesta

u kojima nastaju globalni lanci ponude --

globalni lanci ponude,

koji nam donose naše omiljene brendirane proizvode.

Neke ove rupe u upravljanju

vode loše države.

Neke od njih nisu uopće više države;

to su propale države.

Neke od njih

su samo zemlje koje vjeruju da je deregulacija ili nepostojanje regulacije

najbolji način za privlačenje ulaganja,

promoviranje trgovine.

Kako god bilo, predstavljaju nam

veliku moralnu i etičku dilemu.

Znam da nitko od nas ne želi imati dodatke

nakon činjenice

o zloupotrebi ljudskih prava

u globalnom lancu ponude.

Ali sada,

većina kompanija uključenih u te lance ponude,

nemaju nikakav način

da nas uvjere

da se nitko ne treba zaduživati za njihovu budućnost,

nitko ne treba žrtvovati svoja prava

da nama donese naš omiljeni

brendirani proizvod.

Nisam došao ovdje da vas deprimiram

zbog stanja globalnoga lanca ponude.

Trebamo činjenično stanje stvari.

Trebamo prepoznati koliko ozbiljan

manjak prava imamo.

Ovo je neovisna republika,

vjerojatno propala država.

Ovo definitivno nije demokratska država.

I upravo sada,

ta neovisna republika lanca ponude

nije vođena

na način koji nas zadovoljava

da možemo sudjelovati u etičkoj trgovini ili etičkoj potrošnji.

To nije nova priča.

Vidjeli ste dokumentarce

o tvornicama koje proizvode odjeću i eksploatiraju radnike

u cijelomu svijetu, čak i u razvijenim zemljama.

Želite vidjeti klasičnu tvornicu koja eksploatira,

nađimo se na Madison Sqaure Gardenu,

odvest ću vas ulicom i pokazati kinesku tvornicu.

No uzmite primjer heparina.

To je farmaceutski proizvod.

Očekujete da je lanac ponude koji vodi do bolnice,

vjerojatno izrazito čist.

Problem je da aktivni sastojak u njemu --

kao što sam maloprije spomenuo --

dolazi od svinja.

Glavni američki proizvođač

tog aktivnog sastojka

se prije nekoliko godina odlučio preseliti u Kinu

jer je najveći svjetski dobavljač svinja.

I kada njihova tvornica u Kini --

koja je vjerojatno prilično čista --

dobiva sve sastojke

iz klaonice u dvorištu,

gdje obitelji kolju svinje

i cijede sastojak.

Dakle prije nekoliko godina, dogodio se skandal,

koji je ubio oko 80 ljudi u cijelomu svijetu,

zbog kontaminanata

koji su se uvukli u lanac ponude heparina.

Gore, neki su od dobavljača

shvatili da mogu zamijeniti proizvod

koji se ponašao kao heparin na testovima.

Taj zamjenski proizvod je koštao devet dolara po funti (lbs),

dok je stvarni heparin -- stvarni sastojak --

koštao 900 dolara po funti.

Bez pameti.

Problem je taj što je to ubilo više ljudi.

I sada se pitate,

"Kako je Američka uprava za hranu i lijekove

dozvolila da se to dogodi?

Kako su kineske državne agencije za hranu i lijekove

dozvolile da se to dogodi?"

I odgovor je vrlo jednostavan:

Kinezi definiraju takva postrojenja

kao kemijska postrojenja, ne farmaceutska postrojenja,

i ne nadziru ih.

A Američka uprava za hranu i lijekove

ima problem nadležnosti.

To je izvanteritorijalno.

Oni zapravo provode nekoliko istraga u inozemstvu --

desetak godišnje -- možda 20 u dobroj godini.

Postoji 500

takvih postrojenja

koji proizvode aktivne sastojke samo u Kini.

Zapravo, oko 80 posto

aktivnih sastojaka danas u medicini

dolazi izvan teritorija (offshore)

pogotovo iz Kine i Indije.

I mi nemamo sustav upravljanja,

nemamo regulatorni sustav

u mogućnosti da osigura

sigurnu proizvodnju.

Nemamo sustav koji će osigurati

da ljudska prava, temeljno dostojanstvo

budu osigurana.

Na nacionalnoj razini --

mi radimo u oko 60 različitih zemalja --

na nacionalnoj razini

imamo ozbiljan neuspjeh sposobnosti vlada

da reguliraju proizvodnju

na vlastitoj zemlji.

A stvarni problem s globalnim lancom ponude

je da je supranacionalan.

Pa vlade koje ne uspijevaju,

koje puštaju loptu,

na nacionalnoj razini,

imaju još manje sposobnosti da se nose s tim problemom

na međunarodnoj razini.

Samo pogledajte novinske naslove.

Uzmite Kopenhagen prošle godine --

potpuni neuspjeh vlada

da učine pravu stvar

za međunarodni izazov.

Uzmite sastanak G20 prije nekoliko tjedana --

ustuknuli su pred svojim obećanjima danim prije tek nekoliko mjeseci.

Možete uzeti bilo koji od

velikih globalnih izazova koje smo spominjali ovaj tjedan

i zapitati se, gdje je vodstvo vlada

da se iskažu i iznađu rješenja,

odgovori,

za međunarodne probleme?

I jednostavan je odgovor da ne mogu; nacionalne su.

Njihovi glasači su lokalni.

Imaju uske interese.

Ne mogu podrediti te interese

većem globalnom javnom dobru.

Ako želimo osigurati isporuku

ključnih javnih dobara

na međunarodnoj razini --

u ovome slučaju, u globalnom lancu ponude --

moramo osmisliti drugačiji mehanizam.

Trebamo drugačiju mašineriju.

Na sreću, imamo nekoliko primjera.

U 1990-ima,

dogodila se serija skandala

vezanim uz proizvodnju brendiranih dobara u SAD-u --

rad djece, prisilan rad,

ozbiljna zloupotreba zdravlja i sigurnosti --

i naposljetku je predsjednik Clinton, 1996.,

sazvao sastanak u Bijeloj kući,

pozvao industriju, nevladine organizacije zaštite ljudskih prava,

sindikate, Odjel rada --

skupio ih sve u jednoj prostoriji

i rekao, "Gledajte,

ne želim da globalizacija bude utrka do dna.

Ne znam kako to spriječiti,

ali barem mogu koristiti svoje dobre urede

da vas ljude skupim zajedno

da bismo osmislili odgovor."

I tako su oformili operativnu skupinu Bijele kuće,

i potrošili oko tri godine raspravljajući

o tome tko preuzima koliko odgovornosti

u globalnom lancu ponude.

Kompanije nisu osjećale da je odgovornost njihova.

One ne posjeduju te zgrade.

One ne upošljavaju te radnike.

One nisu pravno odgovorne.

Svi su ostali za stolom

rekli, "Ljudi, time ne rješavate problem,

imate odgovornost za skrb, obvezu o brizi,

u osiguravanju da taj proizvod

dođe odnekuda do trgovine

na način koji nam omogućava da ga konzumiramo,

bez straha za svoju sigurnost,

ili bez žrtvovanja svoje savjesti

zbog konzumiranja tog proizvoda."

Tako su se složili, "U redu. Ono što ćemo napraviti

je da ćemo se usuglasiti oko zajedničkog skupa standarda,

kodeksa ponašanja.

Primjenjivat ćemo to kroz cijeli

naš globalni lanac ponude

neovisno od vlasništva ili kontrole.

Učinit ćemo to dijelom ugovora."

I to je bio udarac apsolutnih genija,

jer ono što su napravili

je da su upregnuli snagu ugovora,

privatnu moć,

da bi izručili javna dobra.

I priznajmo,

ugovor velikog međunarodnog brenda

za dobavljača u Indiji ili Kini

ima uvjerljiviju vrijednost

nego lokalni zakon o radu,

lokalna regulativa okoliša,

lokalni standardi o ljudskim pravima.

Te tvornice vjerojatno nikada neće vidjeti inspektora.

Ako inspektor i dođe,

bilo bi zapanjujuće da je u mogućnosti

odoljeti podmićivanju.

Čak i da obavi svoj posao,

i prozove te tvornice zbog njihovih prekršaja,

novčana kazna bi bila sramotna.

Ali ako izgubiš ugovor

s velikim brendom,

to je razlika

između održavanja u poslu ili bankrotiranja.

To čini razliku.

Ono što smo bili u mogućnosti napraviti,

je da smo bili u mogućnosti upregnuti

moć i utjecaj

jedinih stvarnih međunarodnih institucija

u globalnom lancu ponude,

onih od međunarodnih kompanija,

i naveli smo ih da učine pravu stvar,

naveli smo ih da koriste tu moć za dobro,

da izruče temeljna javna dobra.

To naravno ne dolazi prirodno

za međunarodne kompanije.

Nisu stvorene zbog toga; stvorene su da stvaraju novac.

Ali to su ekstremno efikasne organizacije.

Imaju resurse,

i ako možemo dodati volju, odanost,

one znaju kako isporučiti taj proizvod.

Doći do toga nije jednostavno.

Ti lanci ponude koje sam maloprije pokazao na ekranu,

oni nisu tamo.

Trebate siguran prostor.

trebate mjesto gdje ljudi mogu zajedno doći,

sjesti bez straha od osude,

bez protuoptužbe,

da se stvarno suoče s problemom,

usuglase oko problema i smisle rješenja.

Mi to možemo; tehnička rješenja su tamo.

Problem je u nedostatku povjerenja, nedostatku sigurnosti,

nedostatku partnerstva

između nevladinih organizacija, grupa kampanja,

organizacija civilnog društva

i međunarodnih kompanija.

Ako možemo to dvoje zajedno spojiti u sigurnom prostoru,

navesti ih da rade zajedno,

možemo isporučiti javna dobra trenutno,

ili u ekstremno kratkoj ponudi.

To je radikalan prijedlog,

i ludo je pomišljati

da ste 15-ogodišnja djevojčica iz Bangladeša

koja napušta svoje ruralno mjesto

i odlazi raditi u tvornicu u Dhaku --

za 22, 23, 24 dolara mjesečno --

tvoja najbolja šansa da ostvariš prava na poslu

je ako tvornica proizvodi

za kompaniju poznatog brenda

koja ima kodeks ponašanja

i uvela je taj kodeks kao dio ugovora.

To je ludo;

međunarodne kompanije štite ljudska prava.

Znam da će postojati nevjerica.

Reći ćete, "Kako im možemo vjerovati?"

Pa, ne vjerujemo.

To je stara vojna fraza:

"Vjeruj, ali provjeri."

I tako mi nadziremo.

Uzimamo njihove lance ponude, uzimamo sva imena tvornica,

radimo slučajan uzorak,

šaljemo inspektore nenajavljeno

da pregledaju te tvornice,

i onda objavljujemo rezultate.

Transparentnost je apsolutno kritična za ovo.

Možete se nazivati nadležnima,

ali nadležnost bez odgovornosti

često ne funkcionira.

Dakle ono što mi radimo je ne samo da popisujemo međunarodne kompanije,

mi im dajemo alat da isporuče javno dobro --

poštuju ljudska prava --

i mi provjeravamo.

Ne trebate mi vjerovati. Ne smijete mi vjerovati.

Idite na web stranicu. Pogledajte rezultate nadzora.

Zapitajte se, ponaša li se ova kompanija

na društveno odgovoran način?

Mogu li kupiti taj proizvod

bez da kompromitiram moju etiku?

To je način na koji sustav radi.

Mrzim ideju

da vlade ne poštuju ljudska prava u svijetu.

Mrzim ideju

da vlade u tome ne uspijevaju.

I ne mogu se naviknuti na ideju

da ih nikako ne možemo navesti da rade svoj posao.

Ja sam u ovome već 30 godina,

i za to vrijeme vidio sam

sposobnost, odanost, volju vlada

da rade taj nazadak

I ne vidim da se vraćaju odmah na staro.

Tako smo počeli razmišljati

da je ovo privremena mjera.

Sada razmišljamo, zapravo, da

je ovo vjerojatno početak

novog načina reguliranja i adresiranja

međunarodnih izazova.

Nazovite to mrežnim upravljanjem, zovite kako god želite,

privatni suučesnici,

kompanije i nevladine organizacije,

će raditi zajedno

da se bore s glavnim izazovima s kojima se suočavamo.

Samo pogledajte pandemiju --

svinjska gripa, ptičja gripa, H1N1.

Pogledajte zdravstvene sustave u većini zemalja.

Imaju li resurse

da se suoče s ozbiljnom pandemijom?

Ne.

Mogu li se privatni sektor i nevladine organizacije

ujediniti i organizirati odgovor?

Svakako.

Ono što im nedostaje je siguran prostor

da se skupe, usuglase

i krenu u akciju.

To im pokušavamo omogućiti.

Također znam

da to često izgleda

kao nevjerojatan stupanj odgovornosti

što ljudi i pretpostavljaju.

"Želiš da osiguram ljudska prava

kroz cijeli globalni sustav ponude.

Postoje tisuće dobavljača.

Čini se obeshrabrujuće, preopasno,

za bilo koju kompaniju da pokuša.

Ali postoje kompanije.

Imamo 4000 kompanija koje su članice.

Neke od njih su jako, jako velike kompanije.

Industrija sportskih proizvoda se posebice

iskazala i to učinila.

Primjer, uzor, je tamo.

I kada god raspravljamo o

jednom od problema koje trebamo istaknuti --

rad djece na farmama pamuka u Indiji --

ove ćemo godine nadzirati 50 000 farmi pamuka u Indiji.

Čini se obeshrabrujuće.

Brojevi vas tjeraju da se povučete.

Ali mi ih stavljamo u realne okvire.

I ljudska prava

se pretvaraju u vrlo jednostavan prijedlog:

mogu li ovoj osobi vratiti njezino dostojanstvo?

Siromašni ljudi,

ljudi kojima su ljudska prava narušena --

srž toga

je gubitak dostojanstva,

nedostatak dostojanstva.

Počinje se s vraćanjem dostojanstva nekolicini ljudi.

Sjedio sam u sirotinjskoj četvrti u Gurgaonu,

kraj Delhija,

jedan od blještavijih, sjajnijih novih gradova

koji se stvaraju u Indiji upravo sada,

I razgovarao sam s radnicima

koji su radili u odjevnoj tvornici koja ih eksploatira.

I pitao sam ih koju poruku žele da prenesem brendovima.

Nisu rekli novac;

rekli su, "Ljudi koji nas zapošljavaju

tretiraju nas kao da smo manje vrijedni od čovjeka,

kao da ne postojimo.

Molimo vas recite im da nas tretiraju kao da smo ljudska bića

To je moje jednostavno razumijevanje ljudskih prava.

To je moj jednostavan prijedlog vama,

moja jednostavna molba svakom donosiocu odluka

u ovoj prostoriji, svima tamo vani.

Svi mi možemo donositi odluke

da se okupimo

i uzmemo lopte i trčimo s loptama

koje su vlade ispustile.

Ako to ne napravimo,

napuštamo nadu,

napuštamo našu iskonsku ljudskost,

i znam da to nije mjesto u kojemu želimo biti,

i ne želimo biti u njemu.

Apeliram na vas,

pridružite nam se, dođite u taj siguran prostor,

i počnimo to ostvarivati.

Hvala vam puno.

(Pljesak)