Mirisna misterija ljudskih feromona

Čine li nas naši mirisi seksi? Popularna znanost sugerira da je odgovor potvrdan – feromoni šalju kemijske signale o seksu i privlačnosti iz naših pazuha do potencijalnih partnera. Ali, unatoč tome što ste možda čuli, ne postoji konačno istraživanje koje bi potvrdilo da ljudi imaju te mirisne molekule. U ovom razgovoru koji otvara oči, zoolog Tristram Wyatt objašnjava temeljne mane u trenutnim istraživanjima feromona i dijeli svoju nadu za budućnost koja će razjasniti fascinantno i potencijalno znanje koje može spasiti živote isprepleteno u našim mirisima.

„Feromon“ je vrlo moćna riječ.

Asocira na seks, napuštanje, gubitak kontrole,

i, kao što možete vidjeti, vrlo je važna kao riječ.

Ali ima samo 50 godina. Izumljena je 1959.

Ako potražite tu riječ na Internetu,

kao što ste možda već učinili,

dočekat će vas milijuni rezultata pretraživanja,

i gotovo sve te stranice pokušavaju vam prodati

nešto što će vas učiniti neodoljivima

za 10 dolara ili više.

Ovo je, naravno, vrlo atraktivna ideja,

a molekule koje spominju

zvuče vrlo „znanstveno“.

Imaju puno slogova.

To su riječi poput androstenol, androstenon

ili androstenodion.

Postaje sve bolje i bolje,

i kada to iskombinirate s bijelim kutama,

zasigurno pomislite kako iza toga

stoji neka fantastična znanost.

No nažalost, to su prevarantske tvrdnje

koje počivaju na lažnoj znanosti.

Problem je u tome što, usprkos tome što mnogi

valjani znanstvenici
rade na onome što oni smatraju

ljudskim feromonima,

i objavljuju svoje radove
u priznatim časopisima,

u osnovi toga,

unatoč vrlo sofisticiranim eksperimentima,

iza njih ne stoji valjana znanost,

zato što je bazirana na problemu

koji glasi: dosad nitko nije sustavno proučio

sve mirise koje ljudi proizvode --

a postoje tisuće molekula koje oslobađamo.

Sisavci smo. Stvaramo puno mirisa.

Nitko nije sustavno proučio

koje su točno molekule feromoni.

Oni su samo iščeprkali nekoliko,

i svi ovi eksperimenti
bazirani su na toj nekolicini,

no uopće nema valjanih dokaza.

No, to naravno ne znači

da miris nije važan ljudima.

Važan je, i neki su ljudi istinski entuzijasti,

a jedan od tih ljudi bio je Napoleon.

I, ako se možda sjećete slavne prispodobe,

dok je putovao u potrazi za ratom,

pisao je svojoj ljubavnici, carici Jozefini,

govoreći, „Nemoj se prati. Dolazim kući.“

(Smijeh)

Nije htio izgubiti imalo njene dragocjenosti

u danima prije nego što bi stigao kući,

i još uvijek, možete pronaći internetske stranice

koje to nude kao značajan hir.

Mada, istovremeno,

trošimo otprilike jednaki iznos novca

za uklanjanje naših mirisa

i za vraćanje istih pomoću parfema,

a parfemi su multimilijunski biznis.

Stoga, ono što bih htio napraviti
u ostatku ovog razgovora

jest reći vam što su zbilja feromoni,

reći vam zašto mislim da bismo trebali očekivati

da ljudi imaju feromone,

reći vam nešto o nedoumicama o feromonima,

i naposlijetku, želio bih završiti

s obećavajućim putem koji nam pokazuje

u kojem smjeru bismo se trebali kretati.

Dakle, stari su Grci znali

da psi međusobno izmjenjuju nevidljive signale.

Ženka tijekom tjeranja

šalje nevidljivi signal mužjacima

miljama u krug,

i ako nije bio zvuk, bio je miris.

Mogli biste uzeti miris ženke,

a mužjaci bi jurili za komadom tkanine.

Ali, problem za sve ljude

koji su mogli vidjeti ovaj efekt

jest što nisu mogli identificirati molekule.

Niste mogli dokazati da se radi o kemijskoj tvari.

Razlog tomu bio je, naravno,

da svaka od tih životinja

luči izuzetno male količine,

i u slučaju pasa,

mužjaci ih mogu namirisati, ali mi ne možemo.

Tek 1959. njemački je tim,

nakon 20 godina provedenih
u potrazi za ovim molekulama,

otkrio, identificirao prvi feromon,

a to je bio seksualni feromon dudova svilca.

Ovo je, naime, bio nadahnuti izbor
Adolfa Butenandta i njegovih suradnika,

zato što je trebao pola milijuna svilaca

da bi dobio dovoljnu količinu
materijala za kemijsku analizu.

Ali, on je i kreirao model

po kojemu bi se trebala
raditi feromonska analiza.

Sustavno je sve prešao,

pokazujući da jedina molekula u pitanju

jest ona koja stimulira mužjake,

a ne sve druge.

Analizirao ju je vrlo pažljivo.

Sintetizirao je molekulu,

te ju onda iskušao na mužjacima

koji su reagirali i pokazalo se

da je to doista ta molekula.

To je zatvaranje kruga.

To je ono što nikada nije učinjeno na ljudima:

ništa sustavno, bez prave demonstracije.

S tim novim konceptom,

trebali smo novu riječ,

a riječ je bila „feromon“,

i ona je u principu prenosivo uzbuđenje,

koje se prenosi među pojedincima

i od 1959. feromoni su pronađeni

diljem životinjskog carstva,

u mužjacima, u ženkama.

Podjednako dobro funkcionira i pod vodom

za zlatne ribice i jastoge.

U gotovo svakog sisavca kojega se možete sjetiti

identificiran je feromon,

i, naravno, golemom broju insekata.

Stoga znamo da feromoni postoje

diljem životinjskog carstva.

Ali što je s ljudima?

Pa, kao prvo, naravno,

sisavci smo.

A sisavci ne miriše lijepo.

Kao što će vam potvrditi svaki vlasnik psa,

mi smrdimo, oni smrde.

No, pravi razlog zbog kojega bismo pomislili

da ljudi imaju feromone

jesu promjene koje se događaju kako odrastamo.

Miris sobe tinejdžera

znatno se razlikuje

od mirisa sobe male djece.

Što se promijenilo?
Odgovor je, naravno, pubertet.

Zajedno sa stidnim dlakama

i onima ispod pazuha,

nove žlijezde započinju
izlučivanje na tim mjestima,

i to čini promjenu u mirisu.

Da smo neka druga vrsta sisavca,

ili neka druga životinja,

rekli bismo:

„To mora imati veze s feromonima,“

i počeli bismo ispravno gledati.

No, postoje neki problemi i oni su razlog zašto

mislim da ljudi nisu tragali za

feromonima u ljudi toliko učinkovito.

Postoje, zbilja, problemi.

I prvi od njih

je možda iznenađujuć.

Sve je do kulture.

Svilci ne uče mnogo o tome

što je prihvatljivo za njušenje, ali ljudi uče,

te je do četvrte godine,

svaki miris, bez obzira koliko bio užegao,

jednostavno zanimljiv.

I razumijem da je velika uloga roditelja

spriječiti djecu da stavljaju prste u izmet,

jer uvijek postoji nešto lijepo za ponjušiti.

No, postepeno naučimo što nije dobro,

a jedna od stvari koju naučimo

istovremeno kada i što nije dobro,

jest što je dobro.

Sir iza mene

Britanska je, ako ne engleska delikatesa.

To je sazrio plavi Stilton.

Ljubav prema njemu neshvatljiva
je ljudima iz drugih zemalja.

Svaka kultura ima svoju vlastitu posebnu hranu

i nacionalne poslastice.

Ako dolazite s Islanda,

vaše nacionalno jelo

je truli morski pas.

Sve nabrojane stvari
pitanje su stečenoga ukusa,

a one gotovo da tvore bedž identiteta.

Dio ste klike.

Druga je stvar osjet njuha.

Svatko od nas ima jedinstven svijet mirisa,

u smislu onoga što njušimo,

svatko osjeti potpuno drugačiji svijet.

Njuh je bio najteži

od osjeta za dešifrirati,

a Nobelova je nagrada dodijeljena

Richardu Axelu i Lindi Buck

tek 2004.

za njihovo otkriće kako radi osjet njuha.

Doista je teško,

no, u biti, živci iz mozga

pružaju se do nosa

i na tim živcima u nosu izloženima

vanjskom zraku nalaze se receptori,

a dolazeće mirisne molekule prilikom udisaja

uzajamno djeluju s tim receptorima,

te ako se povežu, šalju živčani signal

koji se vraća nazad do mozga.

Nemamo samo jednu vrstu receptora.

Ako ste čovjek, imate oko 400

različitih vrsta receptora,

a mozak zna što njušite

zbog kombinacije receptora

i živčanih stanica koje podražuju

šaljući u mozak

kombinatorične signale.

No, situacija je nešto kompliciranija,

zato što svaki od njih 400

dolazi u raznim varijantama,

i oviseći o tome koju inačicu imate,

možete namirisati korijandar, tu biljku,

kao nešto ukusno i prijatno,

ili kao nešto poput sapuna.

Stoga svatko ima vlastiti svijet mirisa,

i to komplicira sve

dok proučavamo njuh.

Pa, zbilja bismo trebali pričati o pazusima,

i moram reći da ja imam naročito dobre.

Neću ih podijeliti s vama,

no oni su mjesto na kojemu je većina ljudi

tražila feromone.

Postoji jedan dobar razlog,

koji je: veliki čovjekoliki majmuni imaju

jedinstvene karakteristične pazuhe.

Drugi primati imaju mirisne žlijezde

u drugim dijelovima tijela.

Veliki primati imaju pazuhe

pune sekretornih žlijezda

koje cijelo vrijeme proizvode mirise,

goleme iznose molekula.

Kada ih izluče iz žlijezde,

molekule su bezmirisne.

Uopće nemaju mirisa,

i samo predivne bakterije

koje žive u prašumi dlaka

zapravo proizvode mirise

koje znamo i volimo.

I ako slučajno želimo smanjiti

količinu mirisa,

brijanje pazuha

vrlo je učinkovito u reduciranju

staništa za bakterije,

i otkriti ćete da ostaju manje neugodna mirisa

puno dulje.

No, iako smo se fokusirali na pazuhe,

mislim da je zbog toga što su oni najmanje

neugodno mjesto za tražiti uzorke od ljudi.

Postoji zapravo još jedan razlog

zašto tamo ne tražimo
univerzalni seksualni feromon,

a to je zato što 20% svjetske populacije

nema „mirisne“ pazuhe poput mene.

A to su ljudi iz Kine, Japana,

Koreje i drugih dijelova sjevernoistočne Azije.

Oni jednostavno ne luče
one bezmirisne prekursore

koje bakterije vole iskorištavati
za proizvodnju mirisa

koje smo u etnocentričnom smislu uvijek smatrali

karakterističnima za pazuhe.

Stoga se to ne može primijeniti na 20% svijeta.

Dakle, što bismo trebali raditi

u našoj potrazi za ljudskim feromonima?

Poprilično sam uvjeren da ih imamo.

Sisavci smo, i kao svatko drugi

tko je sisavac, vjerojatno ih imamo.

No, ono što mislim da bismo trebali napraviti

jest vratiti se na sam početak

i u biti tražiti po cijelome tijelu.

Bez obzira koliko bilo neugodno,

moramo tragati i prvi put ići

onamo kamo se nitko nije usudio stupati.

Bit će teško,

bit će neugodno, no moramo tražiti.

Također se moramo vratiti idejama

koje je Butenandt koristio
pri proučavanju dudova svilca.

Moramo ići unazad i sustavno sagledati

sve molekule koje se stvaraju

i razlučiti koje su zbilja uključene.

Nije dovoljno dobro
jednostavno izabrati nekoliko

i reći: „One će poslužiti.“

Moramo doista pokazati

da one zbilja imaju efekte koje tvrdimo da imaju.

Postoji jedan tim koji me zbilja impresionira.

Nalazi se u Francuskoj, i njihov prijašnji uspjeh

bio je identificiranje
zečjeg mliječnog feromona.

Sada su preusmjerili pažnju

na ljudske bebe i majke.

Ovo je dijete koje pije

iz majčine dojke.

Njezina bradavica je u potpunosti

sakrivena bebinom glavom,

no primijetit ćete bijelu kapljicu

na koju ukazuje strelica,

a to je sekret iz areolarnih žlijezda.

Svi ih imamo, muškarci i žene,

i to su sitne kvržice oko bradavice,

a ako ste dojilja,

one počnu lučiti.

Vrlo je to zanimljiv sekret.

Ono što je Benoist Schaal razvio sa svojim timom

jednostavan je test za utvrđivanje

koji bi bio efekt te sekrecije,

ustvari jednostavan biotest.

Ovo je beba koja spava,

i ispod njezina nosa stavili
smo čisti stakleni štapić.

Beba nastavlja spavati,

ne pokazujući ikakvo zanimanje.

No, ako od bilo koje majke

koja luči iz areolarnih žlijeda,

znači ne radi se o prepoznavanju,

može biti od bilo koje majke,

ako uzmemo sekret

i tada ga stavimo ispod bebina nosa,

dobivamo vrlo različitu reakciju.

To je radosna reakcija znalca,

beba otvara usta,

plazi jezik

i počinje sisati.

S obzirom da je ovo od bilo koje majke,

mogao bi zbilja biti feromon.

Nije do individualnog prepoznavanja.

Bilo koja majka će dostajati.

Stoga, zašto je ovo važno,

osim što je jednostavno vrlo zanimljivo?

Zato što žene variraju

u broju areolarnih žlijezda koje imaju,

i postoji korelacija između lakoće

kojom bebe započinju sisati

i broja žlijezda koje ona ima.

Čini se da što više sekreta žena ima,

vjerojatnije je da će beba brže početi sisati.

Ako ste sisavac,

najopasnije vrijeme u životu

prvih su nekoliko sati nakon rođenja.

Morate dobiti taj prvi gutljaj mlijeka,

a ako ga ne dobijete, nećete preživjeti.

Umrijet ćete.

S obzirom da mnoge bebe zapravo imaju poteškoća

s uzimanjem tog prvog gutljaja,

zato što ne dobivaju adekvatan podražaj,

kada bismo mogli identificirati
o kojoj se molekuli radi,

a francuski je tim vrlo oprezan,

ali ako bismo mogli identificirati molekulu,

sintetizirati ju, to bi značilo

da bi prijevremeno rođene bebe
vjerojatnije sisale,

i svaka bi beba imala veću šansu

za preživljenje.

Stoga, ono što želim argumentirati
je ovaj jedan primjer

gdje sustavan, zaista znanstveni pristup

može stvarno dostaviti pravo

Razumijevanje feromona.

Moglo bi doći do raznih
medicinskih intervencija.

Mogle bi postojati razne stvari

koje ljudi rade zbog feromona,

a da to jednostavno ne znamo u trenutku.

Ono što trebamo zapamtiti jest da feromoni

nemaju samo veze sa seksom.

Imaju veze s raznim stvarima

vezanima uz život sisavca.

Stoga napredujte i tražite dalje.

Ima puno toga za pronaći.

Puno vam hvala.

(Pljesak)