Buda - Dokumentarni film o Budinom životu

Prevod: Natasa Stajic
Ovaj dokumentarac, koji je snimio David Grubin, pripovjeda o Budinom životu, o jednom putovanju posebno relevantnom za naše vrijeme velikih promjena i duhovne zbunjenosti. U filmu se pojavljuju radovi renomiranih umjetnika i skulptora. Film prikazuje Budin život kroz umjetnost u svoj njegovoj kompleksnosti i ljepoti.

Današnji Budisti, uključijući i dobitnika pulicerove nagrade, pjesnika W. S. Mervin i njegova svetost Dalaj Lama i mnogi drugi pričaju o Budi, njegovom učenju i životu. Pridruži se njihovim razgovorima i saznaj više o meditaciji, istoriji Budizma, i na koji način da uključiš Budino učenje o saosjećajnosti i umnosti u svakodnevni život.

Prije 2500 godina,

u plodnoj dolini između Nepala i Indije,

rodilo se dijete, koje će postati Buda.

Priča kaže da je prije njegovog rođenja, njegova majka,

kraljica malog indijskog carstva usnila san.

Prelijepi bijeli slon ponudio je kraljici cvijet lotusa,

i onda je ušao u njeno tijelo.

Kada su pitali mudrace da objasne njen san,

oni su predvidjeli da će kraljica roditi sina,

čija će sudbina biti da bude ili vladar ili svetac.

Jednoga dana, rekli su,

on će ili osvojiti svijet ili će postati prosvijetljeno biće.

Buda

Ljudi vole priče.

To je način na koji učimo.

Priča o Budinom životu je arhetipsko putovanje,

i ona nema kraja.

Nakon 8 mjeseci, drvo je spustilo jednu granu da joj da podršku,

rodio se dječak.

Izašavši iz njenog boka.

Sedam dana kasnije je kraljica preminula.

Svijet je ispunjen bolom i tugom,

Buda će propovijedati jednoga dana.

"Ali ja sam pronašao spokoj", govorio je svojim sljedbenicima.

I vi to možete pronaći.

Svako razumije šta je patnja,

to je nešto što svi dijelimo jedni sa drugima.

Istovremeno je patnja i nešto potpuno intimno a i nešto što dijelimo sa drugima.

Buda je rekao: "Od toga možemo početi".

I tu smo počeli.

Bez obzira na okolnosti izgubiti ćeš sve što voliš,

ostariti ćeš, razboljeti ćeš se.

Problem je kako pronaći način da to prihvatimo.

Ono što je on u stvari rekao je,

da je život blažen i da radost postoji svuda oko nas.

Njegova učenja govore o tome da se otvorimo radosnoj i blaženoj prirodi stvarnosti.

Ali radost i blaženost su prolazni.

Vidite li ovu čašu? Volim ovu čašu,

Drži vodu divno. Kada je kvrcnem divno zvuči.

Kada je obasja sunce, reflektuje svjetlost na divan način,

ali kada duva vjetar i čaša padne sa police i razbije se,

ili ako je pogodim laktom, a ona padne na zemlju,

kažem "pa naravno".

Kada znam da čaša može biti polomljena, svaki momenat sa njom postaje dragocjen.

Svako, svako ljudsko biće želi sreću.

Buda ima ulogu učitelja.

Ti si svoj sopstveni gospodar.

Budućnost.....sve ovisi od tebe.

Budina odgovornost je da ti pokaže put.

To je sve.

Buda može da sija iz bilo čijih očiju.

Unutar bilo kojeg običnog života,

u bilo kojem momentu možemo pronaći to što je Buda pronašao.

BUDA

Narator: Richard Gere i Blair Brown

Priča i režija: David Grubin

U južnom Nepalu u podnožju Himalaja se nalazi

jedno od najduhovnijih mijesta na svijetu.

Lumbini

Tu se prema svetim pričama rodio Buda.

Danas, budistički pilgrimi iz čitavog svijeta dolaze ovdje

da budu u prisustvu mudraca čija se životna priča

ne može razdvojiti od legendi i anegdota prepričavanih stoljećima.

Postoje bezbrojne priče o Budi.

Svaka tradicija, svaka kultura, svaki vremenski period

imaju svoje priče.

Postoji mnoštvo slikovitih priča i umjetničkih radova iz čitave budističke Azije.

Ali prvi pisani materijali, prve biografije o Budi se javljaju

tek 500 godina poslije njegove smrti.

Prvih nekoliko stoljeća se priča o Budi prenosila oralno.

Istorijski gledano, priča o njemu se bazira na nečemu što se zaista desilo.

Mora da je postojao neko ko je inspirisao ovu priču,

ali u suštini to ne znamo.

Ne znamo šta je bajka, a šta su istorijske činjenice.

Ali nema veze,

Ta priča dira u nešto, što svi mi u suštini znamo.

Relevantnost se nalazi u poruci priče,

u obećanju priče.

Kao svaka dobra priča i ova je poučna.

Priča o Budinom životu je jedan divan način

da se ispriča o njegovom učenju.

"Onaj ko vidi mene, vidi moje učenje", rekao je Buda.

"Onaj ko to učenje prepozna, vidjeti će mene".

Rođen oko 500 godina prije rođenja Isusa,

Buda će odrasti u gradu koji je davno nestao.

Skoro trideset godina svog života neće znati za svijet oko sebe.

Sidarta - prvi dio

Priča kaže da je bio sin kralja.

Odgojen u palati u nezamislivoj raskoši.

Zvali su ga Sidarta Gautama.

Princ klana ratnika.

Kada sam bio dijete, govorio je, bio sam delikatno odgojen, najdelikatnije.

Bjeli suncobran su držali iznad mene po cio dan,

da me zaštite od hladnoće, prašine, sunca i vrućine.

Otac mi je poklonio tri lotusova jezera.

Na jednom su cvjetali crveni cvjetovi,

na jednom su cvjetali bijeli cvjetovi i

na jednom su cvjetali plavi cvjetovi lotusa.

Njegov otac je želio da on postane veliki vladar i da osvoji svijet.

Da postane car Indije, koja se tada sastojala od

16 raznih carstava, a bilo je predskazano da će on

postati veliki osvajač ako ostane car.

Tako da je njegov otac stvorio tu umjetnu sredinu da ga zaštiti.

Njegov otac je želio da spriječi da Buda ikada primjeti da

nešto nije u redu sa svijetom, jer se nadao

da onda on neće otići, što je takođe bilo predskazano prije njegovog rođenja.

tj. da će možda postati duhovni učitelj a ne kralj.

Zaštićen od patnje i bola Sidarta je živio životom čistog užitka.

Svaka želja mu je bila ispunjena.

Nosio sam najskuplja odijela,

jeo sam najukusniju hranu.

Bio sam okružen prelijepim ženama.

Tokom kišne sezone ostajao sam u palati,

gdje su me zabavljali muzičari i plesačice.

Nikada nisam razmišljao o tome da odem.

Kada je bio 16 godina, otac ga je još više

uvukao u život palate, oženivši ga njegovom rođakom.

Brzo su se zaljubili.

On je bio totalno zaljubljen u nju.

Postoji jedna priča o njihovom medenom mjesecu,

koji je trajao deset godina.

Vodili su ljubav na krovu sa koga su se skotrljali tokom samog čina vođenja ljubavi,

da bi pali u žbunje lotusa i ljiljana, ne primjetivši da su pali.

Priča kaže da je uživao taj život punih 29 godina,

sve dok taj balon užitka nije pukao.

Njegov otac je uradio sve što je mogao da

spriječi da Buda vidi patnju koja postoji u životu.

Ali jednog dana,

On ide van da vidi svoje carstvo.

On doživljava prvi od četiri presudna susreta sa stvarnim životom.

On sreće jednog starca i pita svog pratioca šta je to?

Ovaj mu odgovara: da je to starost. Mi ne ostajemo zauvijek mladi i savršeni.

Tada, na sljedećem putovanju on sreće bolesnog čovjeka,

i ne razumije šta je to.

Tada on pita svog pratioca o tome i ovaj mu odgovara da se to dešava svim ljudima:

"svako se razboli i nemoj misliti da ako si princ, da se nećeš i ti razboliti.

Tvoj otac će se razboliti, tvoja majka će se razboliti, svi će se razboliti".

Tada on shvata da to nije samo slučaj jedne osobe, već nešto univerzalno.

Nešto ga je tada podstaklo da naredi kočijašu da ga odveze dalje,

i on vidi mnoge strašne stvari, i na trćem putovanju on ugleda pored puta leš

i on prepoznaje patnju i smrt kao stvarno stanje stvari.,

To je bio svjet od kojeg je bio zaštićen, svijet koji do tada nije vidjeo.

Bio je šokiran, znate, bio je šokiran i

tada je shvatio: " to je i moja sudbina, i ja ću ostariti, i ja ću se razboliti, i ja ću umrijeti.

Kako da se nosim sa tim?"

To su univerzalna pitanja u životu svakog ljudskog bića.

Šta znači biti u tijelu ograničenom vremenom,

i sudbinom, i kako se nositi sa tim?

To je uistinu priča o transformaciji od

naivnog i nevinog odnosa prema životu,

ka težnji da spoznaš potpunu priču, potpunu istinu.

Tada on ima četvrti sustret. On sreće duhovnog čovjeka,

nekog ko je odlučio da živi potpuno drugačiji život,

da bi izbjegao prolaznost, patnju i smrt.

Možemo reći da je on imao jedan traumatičan susret

sa bolom i patnjom života.

Pokušavamo da zaštitimo svoju djecu i

ne želimo da ona vide sav bol u svjetu, ali

u ranom djetinjstvu, prije nego što se ičega mogao sjetiti,

on je u stvari već preživio najgori mogući gubitak.

Odjednom i mistično je njegova majka preminula kad mu je bilo samo 7 dana.

Nešto tragično se desilo na samom početku.

To je možda dio postajanja Bude, doživjeti patnju

na jednom tako primitivnom nivou.

Sa 29 godina i duboko uznemiren,

Sidarta je odlučio da pokuša da shvati prirodu patnje.

Odlučio je da napusti palatu.

Njegova žena je upravo rodila sina kojem

je Sidarta dao ima Rahula - "sprega".

Dao je sinu ime "sprega".

To je sprega koja će me vezivati za ovaj život.

To će me držati u zarobljeništvu.

Jedne kasne ljetne večeri je Sidarta

otišao u sobu svoje žene.

Lampa sa mirišljavim uljem se upalila.

Njegova žena je spavala na krevetu prekrivena cvijećem sa sinom u naručju.

Gledao je tu scenu sa praga, duboko u svojim mislima:

Ako podignem njenu ruku sa glave moga sina

i uzmem ga u naručje, biti će bolno napustiti ga.

Okrenuo se i sišao u dvorište palate.

Njegov voljeni konj Kantaka ga je čekao.

Trčeći prema sjevernoj zidini grada skočio je visoko.

Mara, bog žudnje ga je čekao.

Tvoja sudbina je da vladaš velikim carstvom, rekao je Mara

Vrati se

i moći ovog svijeta će biti tvoje.

Sidarta je to odbio.

Iza sebe je ostavio tugu i vjerovatno

zbunjenu i zaprepaštenu ženu, oca i svog sina

koji sada nije imao oca.

Ali nema znanja bez žrtvovanja.

To je jedna od najtežih istina ljudskog postojanja.

Da bi nešto postigao moraš prvo sve izgubiti.

Sidarta je prvi put bio sam u svijetu.

Na obali rijeke je izvukao svoj mač.

Iako su moj otac i maćeha tugovali sa suzama na licima,

Odsjekao sam svoju kosu, obukao sam žute haljine i napustio sam dom

i postao beskućnik.

Ranilo me uživanje svijeta i iz toga sam izašao sa željom

da pronađem mir.

Sidarta je otišao na jug prema svetoj rijeci Gang.

Jednom veliki princ, sada je postao prosjak

preživljavajući od pomoći stranaca.

spavao je na hladnoj zemlji u mračnoj šumi,

koja je prekrivala sjevernoistočne doline.

to je bilo zastrašujuće mjesto, puno divljih životinja

i gdje se govorilo da žive opasni duhovi.

On ide da vidi šta sve postoji u svijetu.

On je tragač.

On nema učenje, on nema razumijevanje,

on nema spoznaju, niti ima rješenje, ali

on prepoznaje problem.

Sidarta nije mogao očekivati pomoć religije koja je tada postojala,

Antičke Vedske religije,

koja se sastojala od rituala i ceremonija.

Neki njeni rituali još uvijek postoje u ceremonijama

koje praktikuju hinduistički sveštenici,

koji pjevaju vedske molitve stare više od 2500 godina.

Ovo je jako star ritual,

još iz vremena kada se ovdje razvila prva civilizacija.

Pjevanjem se molimo bogovima i planetama.

Da bi pomogli svim živim bićima da postignu unutarnji mir.

Već vjekovima su vedski rituali način iskazivanja poštovanja prema bogovima,

inspirišući ubjeđenja.

Za Sidartinog vremena rituali nisu zadovoljavali duhovne potrebe

mnogih indijaca.

Ostavljajući duhovni vakum i osjećaj slutnje.

Bogovi su postali manje bitini nego sami rituali.

To je period velikog nemira, period pobuna

i socijalnih promjena.

Gradovi su rasli stvarajući nova bogatstva i duhovnu glad.

Jedan antički glas je povikao u očaju:

"Okeani su presušili, planine su se smanjile,

sjeverna zvijezda je potrešena, zemlja se smanjuje,

bogovi nestaju poput žabe u presušenom bunaru.

Ljudi postaju nezadovoljni religijom sa kojom su odrasli.

Kada princ Sidarta odluči da odbaci svoj život,

on u stvari radi nešto što rade i mnogi drugi ljudi u to vrijeme.

Sidarta se pridružio hiljadama tragača poput njega samog.

To su bili ljudi, a i žene koji su odbacili ovaj svijet,

predajući se siromaštvu i celibatu,

živeći na rubu egzistencije, kao što dugovni tragači i dan danas žive u Indiji.

U to vrijeme u Indiji je bilo mnogo onih koji su se odricali tadašnje religije.

To je postala tradicija i bilo je mnogo ljudi

koji su praktikovali odricanje i meditaciju,

da bi se oslobodili ciklusa smrti i ponovnog rađanja.

Pojam reinkarnacije je nešto što je dio Indijske kulture i civilizacije,

to je dio Indijske religije, koji je prisutan dugo prije Bude.

To je u stvari problem sa kojim se Buda suočio.

Patnja ne počinje rođenjem i završava smrću.

Patnja je beskonačna.

Osim ako možemo pronaći izlaz, postati prosvijećeni.

Postati BUDA

U njegovo vrijeme postoji shvatanje da smrt nije konačna,

već da smrt neumoljivo vodi ka ponovnom rođenju.

I da su paćene duše vezane za točak smrti i ponovnog rađanja.

Govorilo sa da je Sidarta živjeo mnoge živote prije ovog,

kao razne životinje.

Kao razna ljudska bića

čak i kao bog.

Tokom 4 neizračunata doba i tokom mnogih eona vremena, govore sveti tekstovi.

Doživljavajući život u svim formama.

Sidartini prijašnji životi, tokom mnogiha eona.

nekada kao ljudsko biće, nekada kao životinja,

ali postepeno je njegova praksa postala

prefinjenija i dublja.

Ideja prelaska iz života u život i napretka prema prosvijećenju,

i postati sve mudriji jeste shvatanje prosvijećenja.

Neka bića će se tvrdoglavao držati svog neznanja i egoizma,

i pokušavaće da to održe kako god mogu,

i biti će nezadovoljni misleći da će sljedeći život

riješiti sve probleme.

Oni će se beskonačno ponovo rađati.

Ako su veoma tvrdoglavi, možda će im trebati milijarde ponovnih rađanja.

Postati buda, postati prosvijećrn je jedini nači da se izađe

iz neprekidnog kruga rađanja i umiranja.

Ponovno rađanje ne možemo gledati kao neko popularno shvatanje.

Da li sam ja možda bio Kleopatra, koja je plovila Nilom, ili Napoleon?

To je u stvari shvatanje da svaki život prolazi srednju školu iznova, i iznova.

Ponovo, ponovo i ponovo...

Sa umanjenim autoritetom sveštenika, i tragača za mudrošću, kao što je bio Sidarta,

lutajući po zemlji.

Pojavili su se duhovni ljudi koji su učili svoje sopstvene duhovne discipline.

Sidarta je postao učenik kod jednog duhovnjaka,

poznatog gurua koji je učio da pravo znanje ne može doći samo

putem praktikovanja rituala.

Bilo je potrebno pogledati unutra.

Možeš ostati sa mnom, rekao mu je guru.

Mudra osoba će brzo početi razmišljati o učenju svog učitelja.

i sama će doživjeti to znanje direktno.

Sidarta je počeo da uči rigoroznu praksu koju mu je guru preporučio.

Učitelji tog vremena već podučavaju oblike joge i meditacije.

Podučavaju da se samoreflektivnost uma može koristiti,

da bi se ukrotio um i strasti.

To učenje već tada postoji u Indiji

i tada je postojalo vjerovatno puno škola joge i meditacije,

kao što ih ima i danas.

Joga nije samo za tijelo,

iako je korisna za tijelo na mnogo načina.

Krajnji cilj joge je da se postigne duboka meditacija.

To se ne postiže lako i brzo.

To se postiže vježbanjem.

Iako izgleda da je cilj joge da se kontroliše tijelo,

joga je ustvari jedna prastara duhovna disciplina.

Oblik meditacije koji koristi energiju tijela da bi se ukrotio um.

Neki jogiji nauče da sjede mirno satima,

oni dišu sve sporije i sporije, tako da se čini

da skoro ni ne dišu.

Sve vrsta transnih stanja je moguće postići meditacijom.

Ako skoncentrišete um na jedan objekat, znate,

može to biti svjetlost svijeće ili zvuk.

Moguće je transportovati um u sve vrste

zanimljivih mjesta.

Osoba koja će postati Buda je bila vrlo dobra

u svim ovim vježbama.

On je bio super-student, koji je radio ove vježbe

dovodeći ih do najekstremnijih granica,

I bez obzira koliko je vježbao,

još uvijek je bio zaglavljen u bolu od koga je i počeo.

On se uzdiže do rijetkima pristupačnih stanja svijesti,

ali to nije trajno i to ne donosi istinu o prirodi stvarnosti.

Tako da to postaje privremeni izlaz iz problema postojanja,

ali ne i riješenje samog problema.

Sidarta postaje učenik drugog popularnog Gurua,

ali su rezultati bili isti.

"Javila mi se misao", govorio je.

"Ova metoda ne vodi do direktnog znanja, do dublje svjesnosti".

Razočaran je napustio i ovog učitelja.

Sidarta je nastavio da se kreće prema jugu,

još uvijek tražeći odgovore na svoja pitanja.

Zašto ljudska bića pate? Da li postoji izlaz?

On pokušava i traži, i traži...

i već je isprobao ekstremne užitke

i sada okušava ekstremnu deprivaciju.

Među tragačima je asketsvo smatrano normalnom duhovnom praksom.

Kažnjavanje tijela je put ka spokoju i mudrosti.

Sidarta ostaje sa 5 drugih asketa i uskoro ih

nadmašuje svojom asketskom praksom.

On izlaže svoje tjelo svim mogućim tegobama i bolovima.

Tijelo predstavlja osnovni problem.

Starost donosi oronulost tijela,

bolest tjelu zadaje bol i patnju,

a smrt je u krajnici prestanak funkcionisanja tijela.

Postojalo je vjerovanje, da ako dovoljno kaznimo tijelo,

možemo prevazići ograničenja tijela.

Askete traže istinu svodeći preživljavanje

na najniži mogući stepen.

Sa samo toliko hrane da ostanu u životu

bez zaštite su od vremenskih nepogoda,

oni sjede na hladnći, na kiši,

meditiraju neprestano sve svoje budne sate.

Korak ka odbacivanju svega, ka odumiranju prijašnjeg života,

osjećanje da odumire vaš dosadašnji život,

je osnova ideje ponovnog rađanja

kao neko ko vidi.

Askete još uvijek možemo sresti u Indiji

i oni čvrsto vjeruju da potčinjavajuči tjelo

mogu postići duhovnu moć.

Šta je istina?

Kada jedeš jednom svaka 24 sata,

Svaka sekunda ti govori šta je istina.

Imao sam dom i napustio sam ga kad sam imao 16 godina.

Ne želim materijalne stvari.

Ja slijedim svoj duhovni put otpuštajući pohlepu.

Mršav i iscrpljen

Sidarta je sebe kažnjavao 6 godina.

Pokušavajući da okonča obuzetost žudnjom.

On sebe muči, pokušavajući da uništi

bilo šta u sebi, što on vidi kao loše.

Duhovne tradicije toga vremena uče da se možeš osloboditi

ako eleminišeš u sebi sve što je ljudsko,

sve što je vulgarno, svaku ljutnju, svaku želju,

i ako to uspiješ da izbrišeš snagom volje,

tada ćeš postići neko transcedentalno stanje.

Buda je sve to probao i postao je čak mršaviji od najmršavijih asketa.

Jeo je zrno riže na dan, pio je sopstveni urin,

stajao je na jednoj nozi,

spavao je na ekserima.

Uradio je sve to do krajnosti.

Moje tijelo je polako postalo ekstremno mršavo,

rekao je Sidarta.

Moji udovi su bili poput vinove loze ili grana bambusa.

Maja kičma je bila poput niske perli.

Moja rebra su štrčala kao konstrukcija neke stare i napuštene zgrade.

Odsjaj mojih očiju je dolazio iz dubine mojih očnih duplji,

poput odsjaja vode iz bunara.

Moja lobanja se smežurala i uvenula,

smežurana i uvenula na vrućini i vjetru.

On je pokušavao da dovede svoje tijelo do ekstrema,

ali onda je shvatio da u tom stanju ne može postići ono što je želio.

Pokušajte mučiti tijelo i ono postaje sve,

sva pažnja biva fokusirana na tijelo.

Ništa drugo.

Potpuno se predao treningu koji mu je preporučen,

otkrivajući na posljetku, poslije mnogo godina,

da nije dobio odgovore na svoja pitanja.

To nije bilo riješenje.

bio je na rubu smrti, umirući neprobuđen.

Tada se nečega sjetio.

Sjetio se dana kad je bio mlad, i kad je sjedio pored rijeke sa svojim ocem.

I savršenost svijeta onakvog kakav jeste mu se jednostavno prikazala.

Prije mnogo godina kad je Sidarta još uvijek bio dječak

otac ga je odveo na proljetni festival sađenja.

Dok je gledao ceremonijalni ples pogledao je travu ispod sebe.

Razmišljao je o insektima i o njihovim jajima,

Koja će biti uništena sjetvom

Bio je skrhan tugom.

Jedna od najvećih riječi budizma je saosjećanje (compassion),

a to je duboka privrženost koju osjećamo prema svemu,

jer svi smo u tome zajedno.

Bili to drugi ljudi, životinje, planeta kao cjelina, sva bića na ovoj planeti,

drveće i rijeke na ovoj planeti.

Sve je povezano.

Bio je divan dan, njegove misli su odlutale.

Gotovo instinktivno je prekrsito noge u joga pozu meditacije.

Prirodni svijet mu je odao počast.

Dok se sunce pomijeralo preko neba,

sjene su se pomijerale,

ali sjena ružine jabuke, pod kojom je on sjedio se nije pomijerala.

Osjetio je čistu radost.

Radost, koju je tada pronašao se nalazi u svijetu

koji je već slomljen.

Ona je u tom prelaznom svijetu kojeg smo svi mi dio.

I sastav ovog svijeta, usprkos što on može da izgleda strašan,

tj. osnovni gradni materijal ovog svijeta je radost koju je on tada ponovo osjetio,

i to je bio njegov najbitniji uvid.

Ali, rekao je, ne mogu ostati u ovom stanju ako ne uzimam hranu,

Bilo bi dobro da nešto pojedem.

I u tom momentu jedna seljanka se iznenada pojavljuje,

noseći zdjelu rižine kaše.

I ona mu kaže. "Izvoli! Jedi!"

Taj momenat velikodušnosti i prihvatanja,

kada je prihvatio rižu, to je bila odluka da izabere život.

To se može uporediti sa onim što poznajemo kao samilost u hrišćanskoj tradiciji.

Ne možeš to sve uraditi potuno sam.

U Hrišćanstvu samilost dolazi od božanskog.

U priči o Budi samilost dolazi od jedne obične dobrodušne djevojke,

koja vidi nekog ko gladuje i kaže "jedi!".

Ima tu nešto predivno.

Kad god se sjetim te priče, to me učini sretnim

jer vidim srce Bude,

te osobe koja je on bio, kao Sidarta.

To jelo mu je davala njegova maćeha, kašu od riže,

a to mu je jako nedostajalo

i onda se počeo sjećati svoje žene i svog sina

i najdublje emocije koje je potisnuo su počele da izlaze na površinu.

Još su bile tu.

Imao je osjećaj da vidi svoje prijatelje i da je blizu svojih voljenih.

To je bilo tako moćno.

To mora da je preplavilo čitavo njegovo biće.

On je ustvari bio još jedan promašaj.

Držao se puta asketizma i kada je uzeo hranu,

sljedilo je njegovo prvobitno pitanje:

Život je bolan, život je mjenjanje, osnovni problem je još uvijek prisutan.

Vrlo brzo su njegovi saputnici, drugi askete, vidjeli da on jede

i okrenuli mu leđa sa gađenjem.

Sidarta voli raskoš, govorili su.

On je napustio svoju duhovnu praksu i postao ekstravagantan.

Ali čovjek koji će postati Buda počinje da shvata

da ekstremna deprivacija nije pravi put.

Možemo živjeti kao normalna ljudska bića,

možemo jesti i piti,

u stvari moramo da jedemo i pijemo da bi bila normalna ljudska bića,

i da bi došli do uvida koje je on tražio.

Sidarta je vjerovao guruima, i to mu nije pomoglo.

Kažnjavao je svoje tijelo i um i to ga je skoro ubilo.

Sada je znao šta treba da učini.

Da bi pronašao odgovore na svoja pitanja,

trebao je gledati unutra i vjerovati sebi.

BUDA - drugi dio

Bogaja je mali grad u sjevernoistočnoj Indiji.

Mnogi pilgrimi su ovdje dolazili iz čitavog svijeta, tokom više od 16 vjekova.

Za budiste postoje mnoga sveta mjesta, ali nijedno nije sveto kao ovo.

Bogaja je sveta tačka odakle zrači vjera budizma.

Neki pilgrimi prelaze velike daljine,

recituju molitve tokom čitavog puta.

To je njihova Meka, njihov Jerusalem.

Njihova najveća svetinja nije impozantni hram, već

prosto drvo smokve, "ficus religiosa", "bodi" drvo.

Legenda kaže da ovo drvo potiče još iz Budinog vremena.

Svaki pilgrim poznaje priču kako je Sidarta

kad je prihvatio rižinu kašu od mlade djevojke,

ostavio krpe koje je imao na sebi i okupao se u obližnjoj rijeci,

i tako okrijepljen je sjeo u sjenu bodi drveta i počeo da meditira.

Bilo je proljeće i bio je pun mjesec.

Prije izlaska sunca Sidartino dugotrajno traženje će se završiti.

Sjedio je ispod Bodi drveta u zaklonu

prirodnog svijeta u svoj njegovoj ljepoti i odvažnosti.

I rekao je:

Neću se pomjeriti sa ovog mjesta dok ne riješim svoj problem.

Neka se moja koža, tetive i kosti osuše

zajedno sa svim mesom i krvlju moga tijela, rekao je.

Prihvatiću to,

ali se neću maknuti dok ne postignem

vrhovnu i krajnju mudrost.

U tom momentu se pojavio Mara, bog strasti, da ga iskuša.

Napadao ga je sa armijom demona.

Sidarta se nije pomijerao,

i njihovo oružje se pretvorilo u cvijeće.

Mara je vladar svijeta strasti, svijeta u kome svi mi živimo, i on se bojao

da će Sidarta, kad postigne prosvijetljenost,

I kad postane Buda,

da će on osvojiti taj svijet.

tj. da će on izbrisati strast i pokvariti čitavu tu igru.

Mara nije odustajao.

Poslao je svoje tri kćerke da ga zavedu.

Sidarta se nije pomjerao.

Kada se suočava sa Marom, on se suočava sam sa sobom

i sa svojim destruktivnim stranama,

ali on nije ratnik koji želi da se bori sa tim vrjednostima.

On otkriva svoju sopstvenu sposobnost staloženosti.

Postaje nešto kao vrh planine Himalaja.

Vrijeme prolazi pored njega, oluje bjesne oko njega,

a on sjedi mirno kao planina,

ne pasivno, i ne u stanju transa,

on je potpuno svjestan svega oko sebe.

On tako nervira Maru.

Sidarta se odupire svakoj kušnji koju je Mara mogao smisliti.

Bog strasti je imao još jedanu finalnu kušnju.

Tražio je da zna ko bi posvjedočio da je Sidarta

vrijedan postizanja ultimativne mudrosti.

Njegova armija demona se digla da ga podrži u tome.

Sidarta ništa nije rekao.

Dotakao je zemlju rukom i zemlja se potresla.

Marini demoni su pobjegli.

Buda prstima dodiruje zemlju i kaže:

"Zemlja je moj svjedok".

Rekao je: "Mara ti nisi zemlja, zemlja je ovdje ispod mojih prstiju".

Zemlja jeste to o čemu govorimo.

Prihvatiti zemlju, ne posjedovati zemlju,

već prihvatiti zemlju kakva jeste,

iskorištenu, prezrenu, odbijenu, zaoranu, miniranu i sve drugo, znate...

To je naša zemlja i mi joj sve dugujemo.

Sidarta je meditirao čitavu noć.

I svi njegovi prijašnji životu su prolazili pred njegovim očima.

On se sjeća svih svojih prijašnjih života,

beskonačnog broja prošlih života,

muško, žensko, svako biće, svaka rasa, okean oblika života.

Toga se intuitivno sjeća, što znači

da se njegova svijest proširila, i u njegovoj svijesti

su svi prošli momenti bili potpuno prisutni.

On postiže moć da vidi proces rađanja, smrti i ponovnog rađanja,

kroz koji prolaze sva bića.

Data mu je kozmička vizija djelovanja sveukupnog univerzuma.

Kada se pojavila jutarnja zvijezda, urlikao je poput lava.

Moj um je spokojan.

Zatreslo se nebo i bodi drvo ga je zasulo cvjetovima.

Postao je "Probuđeni"

Buda

On doživljava nešto novo i to naziva Nirvana - Buđenje.

Rekao je: " U ovom momentu sva bića i ja smo se zajedno probudili".

Nije se probudio samo on već ćitav univerzum.

Dotaknuo je zemlju. Zemlja je moj svjedok,

Gledajući ovu jutarnju zvijezdu, sve stvari i ja smo se zajedno probudili.

On shvata da to nije ulazak u neko novo stanje,

to je u stvari samo prihvatanje realnosti koja je uvijek bila tu.

On shvata da je uvijek bio u Nirvani, da je ona uvijek bila tu.

Stvarnost, sama po sebi, je Nirvana.

Nerealnost i tvoje neznanje da si neko odvojeno biće,

koje pokušava da osvoji univerzum, a ne uspijeva u tome.

Ti jesi univerzum.

Ti već jesi prosvijećen.

On kaže da kapacitet prosvjećenja i tvoja budnost već postoje u tebi.

Nirvana je momenat direktnog viđenja.

Ne postoji ništa drugo nego ono što jeste.

Jedina kapija je sada, jedina vrata su tvoje tijelo i tvoj um.

Nema se gdje otići i nigdje drugo biti, nema cilja,

to nije nešto što će doći nakon smrti.

Jednostavno se radi o kvalitetu sadašnjeg momenta.

Samo ovo, ovo mjesto, ova soba gdje smo sada.

Obrati pažnju na to, obrati pažnju na to ko je tu,

na to što nije poznato i na to što je poznato.

Obrati pažnju na to, šta svi tu misle i osjećaju,

šta ti radiš tu.

Obrati pažnju, obrati pažnju!

Nedjeljama je Buda ostao ispod Bodi drveta,

miran i spokojan.

Bio je u iskušenju da ostane u samoći,

umjesto da nauči druge, to što je sam naučio tokom tih dugih 6 godina.

On želi tu da ostane, jer tu je sretan.

On ne želi da ode u svijet.

Sebi govori da ga niko neće razumjeti.

Ljudi će misliti da sam lud.

Buda je shvatio prirodu ljudi:

Zavist, ljubomoru i jaka negativna mentalna stanja,

svi ljudi na svjetu su kao ribe koje se koprcaju u plitkoj vodi.

Buda se bojao da uči ljude.

Mit govori da se vrhovni bog tada javlja Budi.

Brahma se javlja na koljenima i kaže:

"Molim te, trebaš nam, zašto bar ne pokušaš da govoriš o svojim uvidima,

jer oni su potrebni i bogovima i ljudima".

Tada je Buda odlučio da podijeli svoje učenje.

to je činio iz dubokog saosjećanja, koje nije obično saosjećanje.

Kada osjećaš osjećanja drugih ljudi,

automatski ne želiš da se oni loše osjećaju.

Osjećaš svoju ruku i sigurno je nećeš staviti u rernu.

To nije saosjećanje prema ruci, jednostavno osjećaš bol,

tako da je tamo nećeš staviti.

Tako i kad osjećaš bol drugih,

uraditi ćeš ono što možeš da im pomogneš, da umanjiš bol.

Kada neko postane prosvijetljen, nešto procvjeta u njegovom srcu.

To je kao kad cvijet procvjeta. On ne može za sebe zadržati miris,

jer miris se prirodno otpušta.

Tako i ta osoba treba prirodno da otpušta to zračenje, tu radost koja mu je u srcu.

Sa 35 godina je Buda odlučio da ostatak svog života posveti prenošenju svog učenja,

Darme, zakona svih stvari, i svijeta oko nas.

Ali kao što je očekivao, to nije bilo lako.

Kad je počeo da dijeli svoje znanje,

sreo je jednog asketa lutalicu.

Asketa ga je pitao: "Ko je tvoj guru?"

Buda mu je odgovorio da on nema gurua i da je sam postigao prosvijetljenje.

Može biti, rekao je asketa i otišao.

Prvi pokušaj da nekoga uči je bio promašaj.

Buda je sreo nekoga ko u njemu nije vidjeo ništa posebno,

jer probuđeni Buda ne izgleda drugačije od drugih ljudi.

Budizam se ne radi o tome da budeš poseban.

Budizam te uči da budeš običan.

I ne radi se o konstantnom izručenju blaženstva.

Radi se o življenju normalnog ljudskog života,

o obavljanju svakodnevnih stvari sa običnim ljudima,

a to treba da te podsjeti na to da si i ti možda Buda, u ovome trenutku

i da je možda i osoba pored tebe Buda.

To je interesantna praksa, da koju god osobu vidiš na ulici, i ona je možda...

Buda...Buda...Buda...Buda...

Iz Bogaje je Buda otišao na zapad prešavši skoro 200 milja (321 km),

prešavši rijeku Gang.

Još uvijek je tražio način da ljudima objasni

nešto, što je i sam mislio da je neobjašnjivo.

Put do prosvijetljenja koji je sam iskusio.

U parku jelena, nedaleko od rijeke Gang, on će ponovo pokušati.

Njegovih pet bivših kompanjona su još uvijek praktikovali vježbe odricanja,

koje je on sam odbacio.

Izdaleka su me vidjeli da dolazim i napravili su pakt, sjećao se Buda.

Prijatelji, dolazi nam Sidarta, koji živi raskošno,

i koji je odlutao od svoje asketske prakse.

On ne zaslužuje da mu se poklonimo.

To su bili njegovi prijatelji, koji su ustvari bili razočarani

i zgroženi time što je on odustao, nakon

što su oni sami sebe izgladnjivali, pokušavajući da dođu do prosvijetljenja.

Oni mu na početku nisu vjerovali.

Obraćali su mu se kao jednakom sebi.

On im tada govori da se tako ne mogu obraćati prosvijetljenom biću.

Na taj način ih je postavio na mjesto.

Oni tada postaju prvi ljudi koji će čuti

šta je on spoznao ispod Bodi drveta.

Njegovo prvo učenje će se kasnije nazivati,

pokretanje točka Darme, jer je

u svijet donijelo poruku Budizma po prvi put.

On nije predlagao dogmu, već je govorio iz sopstvenog iskustva i iz sopstvenog srca.

Tek što je napustio prvo čulnost, pa strogost asketstva.

Sada ih se odriče.

Buda je rekao: pronašao sam novi put,

i to niti je put asketstva, niti put čulnog zadovoljenja.

To je Srednji put.

Buda je uvijek govorio da sve treba da bude u ravnoteži.

Srednji put je uvijek tražio ravnotežu između

viška na jednoj ili viška na drugoj stani.

Lijepo se pleše kad je citra naštimana,

kad je citra naštimana niti visoko, niti nisko,

i otplesaćemo srca ljudi.

Ali pretegnuta žica će pući,

I muzika će zamrijeti.

Prelabava žica nema zvuka,

i muzika će zamrijeti.

Postoji Srednji put.

Naštimati ćemo citru niti visoko niti nisko

i plesati će srca ljudi.

Put do prosvijetljenja se nalazio u Srednjem putu.

Buda je učio i asketi su ga slušali.

Sada će odgovoriti na pitanje koje je prije 6 godina

podstaklo njegovo duhovno putovanje.

Pitanje patnje.

Budisti nemaju priču nastanka,

kod njih ne postoji božanstvo stvoritelj.

To ih ne interesuje i ne bave se time.

Šta ih zanima je problem ljudske patnje i

rješenje ljudske patnje.

Sve ostalo je marginalno.

Budinu analizu patnje danas poznajemo kao

Četiri plemenite istine.

Tu nema zapovijesti ili nečeg sličnog.

Prva plemenita istina kaže da postoji patnja u ovom svijetu.

Ovaj pojam se često pogrešno prevodi.

Riječ "Patnja" vjerovatno nije isti pojam koji je Buda koristio.

Prije je riječ o NEZADOVOLJSTVU.

Nikada nismo uistinu sretni, a kada jesmo to vrlo kratko traje.

I on kaže da se ta patnja i to nezadovoljstvo

ne javljaju same od sebe, već ih stvara naš um.

Dok druga plemenita istina tvrdi da patnja ima uzrok.

Treća plemenita istina tvrdi nešto zapanjujuće.

Zaista se možete osloboditi patnje ako razumijete uzrok patnje.

Niko vam to neće reći.

Zato je to je bila velika novost.

Problem je u strasti, učio je Buda.

Kako živjeti za zbunjujućim i vezujućim prohtjevima našeg uma?

Ljudi često pogrešno shvataju Budizam,

misleći da se patnja elimiše poništavanjem strasti.

Ako je to govorio Buda, odakle onda dolazi želja i strast za prosvjetljenjem.

Buda je govorio: "baratajte pametno sa svojim strastima."

Strast mora postojati

Bez strasti - kako uopšte možemo živjeti bez strasti?

Kako postati Buda bez strasti?

Jaka je želja da se postane Buda.

ali želja ka lošem.... je štetna,

U četvrtoj i zadnjoj plemenitoj istini Buda daje niz instrukcija svojim učenicima:

Način na koji dovesti um do prosvjetljenja,

poznat kao put osmostruke staze prosvjetljenja,

koja govori o kultivisanju moralne discipline, svjesnosti (mindfulness) i mudrosti.

To su, kako ja volim da mislim o njima, skupina mogućih recepata,

koje možete probati u sopstvenom životu,

i sami vidjeti od kojeg recepta možete napraviti najbolju čorbu.

Buda nije dugo govorio, ali kad je završio,

pet skeptičnih asketa su bili ubijeđeni

Oni su postali njegovi prvi učenici.

Vijest o mudracu, koji je učio u parku jelena, se brzo proširila.

Stotine su došle da ga čuju postajući njegovi učenici.

Mnogi su bili bogati trgovci ili njihovi sinovi,

koji su živjeli u blizini u uspješnom trgovačkom centru na rijeci Gang,

u svetom gradu Benaresu.

Danas je Benares jedan od najsvetijih gradova u Indiji

Taj status ima već stoljećima.

Čak i prije vremena Bude su tu dolazilli pilgrimi da se mole svojim bogovima

i da se okupaju u svetoj nebeskoj rijeci.

Tu možete vidjeti ljude koji se pročišćavaju kupajući se u rijeci Gang.

Tu možete vidjeti sveštenike koji izvode rituale.

Tu možete vidjeti leševe, jer to je najbolje mjesto da se okonča život.

Tamo se izvode mnoge religiozne aktivnosti

i mnogo toga vodi porijeklo još iz vremena Bude.

Mnoge svete ceremonije koje se danas izvode na Gangu

odjekuju antičke prakse vedskih sveštenika - Bramana.

U vrijeme Bude su samo Bramani mogli posredovati između ljudi i bogova.

Samo su oni mogli izvoditi svete rituale,

za koje se vjerovalo da čuvaju sam univerzum.

Bramanski sveštenici su se nalazili na vrhu krute socijalne hijerarhije,

svetog sistema kasti.

Ispod njih su bili ratnici, kasta kojoj je pripadao Buda.

ispod njih, su bili seljaci,

a na dnu sluge.

Još niže su se nalazili otpadnici.

Te socijalne grupe ne predstavljaju tadašnje socijalne konvencije.

One su sastavni dio prirode univerzuma.

Treba da ostanete u toj grupi, i sam opstanak društva

ovisi od ispunjavanja vaše uloge u tom datom sloju društva.

Kaste Budi nisu bile relavantne,

kao što mu nisu bili bitni ni sveštenički rituali za očuvanje univerzuma.

Njegovo učenje se fokusiralo na univerzum u nama.

Buda je rekao da možeš biti iz bilo koje kaste,

a to što te čini plemenitim je tvoje razumijevanje stvarnosti.

Ako si dobra osoba, ako si mudra osoba onda si i plemenit.

Vremenom su se oko Bude sakupili odani sveštenici

u Sarenatu, blizu rijeke Gang.

Izlomljeno kamenje i oboreni stubovi su ostaci nekada životne manastirske zajednice.

Sange.

Budi je trebalo mnogo godina da pronađe svoj put,

ali nije želio da i drugima bude tako teško,

tako da je odlučio da osnuje zajednicu ljudi koji

bi živjeli zajedno i pomagali jedni drugima.

U ceremoniji koja priziva početke Budinog duhovnog putovanja,

Mladi kaluđeri svih doba starosti se pozdravljaju sa svojim familijama,

napuštaju svoje domove i pridružuju se Sangi.

Sanga je otelovljenje Budinog iskustva i mudrosti.

Šta se desi kad ljudi praktikuju ove stvari?

Da li su zaista sretni ili ne, da li su radosni ili ne?

Mislim da je Buda želio da nam ostavi savršen primjer svoga učenja,

životnog učenja, učenja koje hoda, učenje koje priča

učenje koje može da se smije,

rekao bih da je Sanga živi primjer Budinog učenja.

Prva Sanga je bila radikalna institucija otvorena ljudima svih kasta.

I što je bilo nepojmljivo za Budino vrijeme,

Sanga je bila otvorena i za žene i za muškarce.

Buda je živio u kulturi sa duboko ukorijenjenim nepovjerenjem prema ženama.

Stav prema ženama u to vrijeme je bio kritičan.

Mnoge stvari su im bile onemogućene.

Tako da je to bio revolucionaran čin za to doba u istoriji Iindije.

Zaređujući žene u časne sestre, Buda je ženama dao šansu

da izbjegnu strepnje svakodnevnog života.

Život je bio jako težak mnogim tadašnjim ženama,

da je ulazak u Sangu bio vrsta oslobođenja.

to znamo iz njihovih ushićenih i srceparajućih poema:

Tako slobodna, tako slobodna, tako sam oslobođena

moga bestidnog muža i njegovog zaklona od sunca,

moje buđave stare šerpe,

mirisa vodene zmije,

averziju i strast sasječem nožem,

kad sam ispod drveta, meditiram,

stopljena sa blaženstvom,

kakvo li blaženstvo?

Blaženstvo, nirvana,

učio je Buda,

se mogu pronaći u prolaznom momentu,

praksom meditacije.

Buda je svojim sljedbenicama pokazao,

kako da se suoče sa svojim uzburkanim mislima i strastima,

tako što će obratiti pažnju na njih,

tako što će postati svjesni i prisutni,

I kao što jedna antička poema preporučuje:

Kao što strijelac smiruje strijelu, tako i mudar čovjek smiruje svoj trepereći um,

svoje nestabilno i nemirno oružje.

Mnogo puta naš um nije dovoljno miran,

i možda bi trebali da bolje razumijemo sam um

i kako da uravnotežimo emocije i kako da

uravnotežimo naš um

i pokušamo da kultivišemo više sreće.

Poteškoće dolaze iznutra.

Doživljavamo neočekivane stvari koje proizvodi naš um,

najopasnije i najskeptičnije sumnje,

sumnje o sebi, sumnje o Budi.

Fizičko možemo dobiti iz hrane,

i dodatkom vitamina, da, i

za um je to jedini način, jedini lijek.

Svrha meditacije nije u tome da se riješimo ljutnje, požude ili ljubomore.

Čak i monasi doživljavaju ljutnju, to se dešava.

I to se dešava kad te zezaju zbog obrijane glave i kažu:" glava ti je kao lopta",

ali to nam pruža jedinstvenu šansu da se pitamo:

"U redu, osjećam bijes, šta je to?"

To što se najčešće dešava u našim običnim životima,

je kad god doživljavamo ove emocije,

mi se u njima zaglavimo.

to počne da nas muči,

ali Budizam ulazi u njih i izlazi u miru.

Mislim da nam to daje više radosti.

To čini ljudski život ispunjenijim ili zaokruženim,

tj. ne živimo djelimičnu istinu, već sve te stvari spajamo.

Treba vremena da se ovo shvati i

tada, stalnom praksom meditacije, osoba

postaje veoma uravnotežena i dostiže stanje čvrste staloženosti,

staloženosti u odnosu sa fizičkim i mentalnim objektima.

To je naša polazna tačka, prije nego krenemo prema vrhu planine.

Prosvijećenost.

Nakon što sam oprao noge, rekao je učenik,

gledao sam kako se voda sliva niz slivnik.

Miran sam, kontrolišem svoj um, poput plemenitog konja.

Uzimam lampu i ulazim u moju sobu.

Mislim o snu i sjednem na krevet.

Dotaknem plamen, lampa se ugasi.

Nirvana.

Moj um je oslobođen.

Um je nemiran poput majmuna, učio je Buda.

Ono što jesi i to što misliš da jesi se konstantno mijenja.

Poput rijeke.

Koja beskonačno teče.

Jedna stvar danas, a druga sutra.

Voda je u rijeci, voda je u čaši,

i onda se voda vraća nazad u vazduh, te nazad u rijeku.

Voda je tu, ali šta tu nije?

To je način razmišljanja o sebi u Budizmu.

Jednog momenta si ljut, sljedećeg se smiješ.

Ko si ti?

Sjeme postane biljka.

Vlati trave satkaju uže.

Žuboreći potok se pretvori u rijeku.

Sebstvo dolazi i odlazi.

Jednostavno primjetiti kako od momenta do momenta,

niste isti kao što mislite da jeste.

To što je Buda shvatio je da

ako se možemo riješiti tog fundamentalno pogrešnog shvatnja

prirode sebstva, baziranog na egoizmu, onda

se nećemo vezati za stvari, nećemo praviti greške

jer mi razmišljamo o stvarima ne pogrešan način.

kada prestanete da fokusirate svoja osjećanja na sebe,

to što se prirodno javlja je jednostavno saosjećanje,

saosjećanje prema sopstvenoj patnji i patnji drugih.

Čak i najapstraktnija učenja Bude su imala

praktičnu i etičku dimenziju.

Saosjećanje, učio je Buda, proizilazi iz

razumijevanja prolaznosti i toka dešavanja,

kako jedna stvar prelazi u drugu,

i kako je sve povezano.

Kad to jeste i ovo jeste.

Zbog postajanja ovog, nastaje to.

Kada ovo nije, nije ni to.

Iz prestanka ovog, dolazi prestanak onog.

Ovo je uvijek povezano za to, sve je povezano sa svim ostalim.

Nikada ne živiš sam.

Uvijek živiš u familiji, u kulturi i društvu.

Konstantno si u odnosu sa drugim ljudima.

Naša sreća takođe ovisi od njihove sreće.

Kako možemo biti sretni, ako smo sami na ostrvu sreće u okeanu jada?

Naravno da to nije moguće.

Saosjećanje je ponukalo Budu da pošalje

svoje monahe među ljude.

Zaklinjući se u neporočnost i siromaštvo,

lutali su putevim donoseći ljudima Budino učenje.

Idite naprijed monasi, za sreću mnogih.

Iz saosjećanja prema svijetu.

Postoje bića čije oči je prekrila prašina,

koja će isčeznuti ako ne čuju učenje.

Ali ako čuju učenje, biće oslobođeni.

Monasi žive od prošnje.

Mi mislimo da je prošnja loša stvar.

Prošnja je u ovoj tradiciji dobra stvar,

ona je znak duhovne čistote.

Nije dozvoljeno prositi sutrašnji ručak danas,

samo današnji ručak.

Tako da možete jesti od podneva pa do zore sljedećeg dana.

Tek onda možete tražiti novi obrok,

i za uzvrat možete održati predavanje, sem ako ne žele da ga čuju.

Onda to nećeš uraditi.

ali to je jedino....to te primorava da

komuniciraš sa sekularnim društvom.

I ako ih ne služiš i ako ne radiš nešto korisno za njih,

oni neće ništa staviti u tvoju zdjelu

i to će biti kraj tvoje saradnje.

Buda je sam lutao diljem sjeveroistočne Indije.

Učio je i sakupljao oko sebe nove učenike, gdje god da je otišao.

Nisi morao postati monah ili časna sestra da bi postao Budista.

Budističko učenje je bilo za svakoga.

Sve gori.

Šta gori?

Oči gore.

Sve što oči vide gori.

Uši gore.

Šta gori?

Sve što uši čuju gori.

Nos gori.

Mirisi su plamen.

Jezik gori.

Ukusi su plamen.

Tijelo gori.

Um gori.

Gorimo.

Mi to možda ne ni znamo, ali treba da ugasimo tu vatru.

Gorimo od želje.

Gorimo od željenja.

Sve ... sve što se nas tiče je van kontrole.

Buda nastavlja da priča o tri otrova:

Pohlepa, bijes i neznanje.

I kako ova tri otrova ... postanu vatra.

Izlaz iz toga nije da poričemo ta tri otrova,

već da shvatimo da kad ih okrenemo, dobićemo njihove suprotnosti.

Umjesto pohlepe dobićete darežljivost,

umjesto bijesa dobićete saosjećanje,

i umijesto neznanja dobićete mudrost.

Mogu dati moja učenja ukratko, govorio je Buda.

Mogu podučavati o detaljima.

Ali teško je naći one koji razumiju.

Postoje priče o ljudima koji su dolazili kod Bude,

i rekli bi mu:

Napuštam tvoje učenje zato što mi nisi rekao da li postoji život poslije smrti,

ili da li postoji drugi svijet.

Buda bi rekao: Da li sam ikada rekao da ću dati odgovor na ta pitanja?

Ne gospodaru, nisi.

Zašto misliš da sam ja rekao da ću dati odgovore na ta pitanja?

Zato što to nisu stvari koje su ti potrebne da znaš.

Šta treba da znaš je kako da se nosiš sa patnjom,

jer u ovom momentu te upravo patnja navela da postaviš to pitanje.

Buda je prije svega bio pragmatičar.

Nije očekivao da će se njegovi sljedbenici složiti sa svime što je govorio.

Hrabrio ih je da diskutuju, argumentuju i da ospore njegovo učenje.

Buda je govorio:

Moj sljedbenik ne treba da prihvati moje učenje iz odanosti,

već zbog sopstvenog eksperimenta.

Čak i Buda sam, da bi postigao prosvjetljenje, je naporno radio.

Nek se tvoje istraživanje bazira na razumu,

kroz logičko istraživanje.

Ako je nešto kontradiktorno, prema Budinim riječima,

onda mi imamo pravo da to odbacimo.

Kako je Buda sakupio sve više sljedbenika, proširila se riječ o njegovim čudima,

pomiješavši veličanstveno sa svjetovnim.

Jedna priča pripovjeda kako se 500 drva za vatru

rascijepilo na Budinu komandu.

Druga priča govori o pobješnjelom slonu koji je

trčao ulicom primoravajući ljude da bježe.

Samo je Buda ostao, mirno čekajući.

Slon, savladan Budinim zračenjem dobrote,

kleknuo je ispred njega i Buda ga je pomilovao.

Šta je "čudo"?

Čudo je nešto neočekivano.

Mislim da bi, prije sto godina

avioni ili kompjuteri bili, ili ovi - mislim

u njihovim očima je to nešto - čudo.

Čudo je nešto što ne možemo shvatiti.

Tako da...mislim da tokom ovog vijeka

možda pronađemo neke nove ideje ili nove činjenice.

Do sada smo potrošili svu našu energiju i vrijeme,

da bi istražili materijalno, a ne unutrašnji svijet.

Ova lobanja je mali prostor, ali tu još ima puno mističnih stvari.

Velika polja znanja su mala kao što je zemlja mala u odnosu na vasionu,

samo tačkica, u vasioni koju ne poznajemo,

i tako će uvijek ostati.

Bez obzira koliko saznamo, još uvijek će to biti tako.

Jer nepoznato je neizrecivo veće nego išta, što ćemo ikada saznati.

U jednoj često pripovjedanoj priči o čudima, Buda je hodao po stazi od dragog kamenja,

koja je visila u zraku.

Voda i vatra su prskali iz njegovog tijela,

dosežući do samog ruba kosmosa.

Dok je Buda sjedio na cvijetu lotusa i propovijedao,

uduplao se i popunio nebo bezbrojem Buda,

da to svi vide i da se zapitaju.

Nećemo u to bukvalno povjerovati.

Da li uopšte ima veze, ako u to doslovce povjerujemo?

To o čemu govore mnoge priče o čudima je

čisto čudo postojanja.

Sama činjenica da je sveukupnost nepoznatog vremena i prostora

upravo dovela do ovog momenta, u kome sada pričamo,

a to je zaista čudesno.

Biti ovdje, u ovoj sobi i piti kafu,

iz prelijepe plavo-bijele porcelanske šolje.

Šta može biti čudesnije od toga?

Svakodnevni život oko nas već jeste tako nevjerovatan,

i tako fantastičan. Pa kome onda trebaju još i čuda?

I to je Budino učenje, to je čudesno Budino učenje.

Nasilje, učio je Buda

uvijek vodi ka više nasilja.

Ubici dolazi ubica,

osvajaču dolazi osvajač.

Onaj ko pljačka, biti će opljačkan.

Rat je bio endemska pojava u Budino vrijeme,

pustošeći sjevernoistočnu Indiju iznova i iznova.

Iako su kraljevi i njihovi ministri tražili njegov savjet,

Buda nije nudio nikakvu veliku političku viziju.

Bio je bespomoćan u tome da zaustavi ubijanje i ratove.

Čak i muškarce i žene i djecu iz njegovog bivšeg carstva

je kralj Virudhara masakrirao.

Satjerao ih je u rupe i pustio slonove da ih pregaze.

Pričalo se da je Buda primio tu vijest bez riječi.

Stotine njih su bili ubijeni.

Tog dana je Buda bio žalostan.

Buda je ljudsko biće.

I ponašao se kao ljudsko biće.

I tako, ponekad bi i on vidite ... zakazao.

Nije mogao da napravi čudo.

Buda nije uspjeo, ali i mi, kao i Buda

smo konstantno neuspješni.

I ... dio naše patnje je ustvari naš neuspijeh ...

...spoznaja našeg neuspijeha.

Budizam se ne raspravlja sa stvarnošću.

Uvijek će postojati potencijal za prosvijetljenje

u bilo kojem monmentu, kao i

potencijal za nevjerovatnu štetu u bilo kojem momentu,

i ako se zavaravamo razmišljajući da smo sve to prevazišli,

napraviti ćemo nevjerovatnu štetu.

Promjena, govorio je Buda,

mora doći iznutra.

Buda uvijek počinje sa umom i govori o nasilju uma,

i govori da je nasilje u svijetu rezultat nasilja u umu.

Drvo živi na svojim korijenima,

ako promijenite korijenje promijenićete drvo.

Kultura živi u ljudskim bićima, ako promijenite ljudsko srce

kultura će ga pratiti.

Decenijama je Buda širio svoje učenje

diljem sjevero-istočne Indije.

Neka sva bića budu sretna, učio je.

Slaba ili jaka, velika ili mala.

Njegujmo sav život, kao što majka njeguje svoje dijete.

Bosih nogu i u istim haljinama

još uvijek je hodio putevima,

i kad je imao 80 godina.

Starost je bila tu.

Boljela su ga leđa,

često je imao bolove u stomaku.

Star sam i izlizan, rekao bi svom vijernom učeniku.

Poput trošnih kolica koja još drže tanki kaiševi.

Svijet je tako sladak i razumijem želju da se živi barem još jedno stoljeće.

Ali bio je slab i iscrpljen.

Razbolio se u blizini Kushal Nagar, u jednom dalekom selu

blizu granice sa Nepalom.

Ponuđen mu je tada obrok, koji će ga usmrtiti.

Hrana je bila pokvarena.

Jeo je to što mu je bilo ponuđeno.

I kaže se da je znao da je hrana pokvarena, ali je ipak pojeo jer priča se da nije htjeo

da uvrijedi osobu koja mu je dala hranu.

Jer i njegovo vrijeme se približilo kraju.

Danas je Kushal Nagar preplavljen pilgrimima,

kao mjesto gdje je Buda napustio ovaj svijet.

U Kusha Nagaru je oslabio

i zamolio je da ga legnu na stranu u tišini.

Kad je bio na samrti, njegovi učenici su počeli da plaču,

skrhani tugom.

Buda ih je tješio.

Sve stvari se mijenjaju, rekao je.

Što god se rađa to i umire.

On Govori da je to prirodni proces,

on govori svojim učenicima:

koristite ovo vrijeme i energiju ovdje,

čak i ovo koristite za svoje prosvijetljenje.

Tako da je on iskoristio čak i svoju sopstvenu smrt i njihovu tugu,

da ih podsjeti šta je njihov zaistinsiki zadatak.

On ustvari poziva one koji su mu bliski

da uđu u to iskustvo.

Ne vjerujem da je Budino učenje, na bilo koji način protiv

žalosti ili tuge i gubitka.

To učenje, ako uopšte ima smisla,

treba da ima neko značenje u uobičajenim okolnostima,

u običnom životu,

a u običnom životu, mi žalimo kada nekog izgubimo,

mi žalimo, mi... kada nas nešto boli kažemo "Jao!"

Buda je pokušao da sagleda stvari onakve kakve jesu,

onako kako jeste, baš kako jeste.

To boli, to je naš život...

i naš odnos prema životu

sa sobom nosi i činjenicu da ćemo ga izgubiti.

Ako ne prevaziđete ove stvari nećete preći na drugu stranu.

U redu je osjećati to što ljudska bića osjećaju.

I nije poenta da se pretvorimo u kamenje ili drveće.

Kada praktikujemo Budizam.

Buda se smije, plače, pleše, osjeća ekstazu

vjerovatno i očaj, a to je nama poznat svijet,

tako mi živimo u svojim srcima, i kad nismo distancirani.

Buda je uvijek govorio "Zbogom".

Sada je bio spreman da zauvijek napusti Zemlju.

Nikada se ponovo neće roditi niti ponovo umrijeti.

Možda će neki od vas, kada me ne bude bilo, Buda je govorio svojim učenicima,

misliti da više nemaju učitelja.

Ali ne trebate tako gledati na stvari.

Dopustite Dharmi i disciplini, koju sam vas naučio

da budu vaši učitelji.

Sve individualne stvari su prolazne.

Nastavite, ne odustajte.

To su bile Budine posljednje riječi.

Buda je umro spokojno.

Njegova glava je bila okrenuta prema sjeveru,

a lice prema zapadu.

Priče propovijedaju kako se zemlja tresla,

i drveće je odjednom procvijetalo.

Latice su nježno padala na njegovo mirno tjelo,

padale su iz poštovanja.

Božanski cvijetovi i božanski prah sandalovine,

padali su na Budino tijelo.

Iz poštovanja.

Njegovi učenici su bili uznemireni.

Šta da činimo bez našeg učitelja?

Izgubljeni smo bez našeg učitelja.

Ali njegove instrukcije su bile tako jednostavne i tako jasne.

Ja nisam vaše svjetlo,

Ja nisam vaš autoritet.

Sa mnom ste već dugo vremena.

Budite sami svoje svjetlo.

Buda je mislio da su smrt i život nerazdvojivi.

To su dvije strane iste stvari.

Smrt je uvijek sa nama.

Smrt je naše veliko nepoznato.

I ako ne možemo da se nasmijemo ideji nepoznatog

tek onda smo u neprilici.

To je realizam o kojem je Buda govorio.

Pokušati se suočiti sa stvarnošću.

Kada je imao 29 godina i još uvijek bio princ Sidarta,

Buda je napustio svoju ženu, dijete i familiju,

da bi pokušao da shvati prirodu patnje.

Postigao je prosvijetljenje.

Sa drugima je podijelio to što je naučio.

I ugazio je stazu, kojom sada i drugi mogu da idu.

Sada ga više nije bilo.

Ali prije nego što je preminuo,

zamolio je svoje sljedbenike da ga se sjete

tako što će ići u hodočasništvo.

Na mjesto njegove smrti

Na mjesto gdje je prvi put predavao svoje učenje,

na mjesto gdje je postigao prosvijetljenje,

i na mjesto gdje se rodio.

Ta četiri mjesta sačinjavaju svetu biografiju.

I prateći taj put hodočašća.

Učite priču njegovog života.

Na mjestima hodočašća podignuti su hramovi,

instalirane su skulpture i relikvije su sačuvane.

Milioni ljudi tu dobivaju neizrecivu inspiraciju.

Budin duh je uvijek tu, ali

stvarno sveto mjesto Bude je u nama.

To je bitno imati na umu.

Tako da zaistinsko Budino svetilište mi moramo izgraditi u sebi.

Moramo ga izgraditi u našem srcu.

Iako je Buda predvidio da će njegova učenja,

kao i sve drugo, vremenom nestati,

Budizam je cvjetao u Indiji narednih 1500 godina.

Proširio se u Šri Lanku, centralnu i jugoistočnu Aziju, Tibet, Kinu, Koreju, Japan.

I u 20-tom vijeku je stigao do Evrope i Amerike.

Poprimao je različite forme i oblike gdje god je došao,

privlačeći mnoge milione muškaraca i žena, koji su praktikovali Budino učenje.

I u manastirima i van njih.

Ali svugdje, i u svakom dobu suština priče ostaje ista.

Buda je govorio da smo mi pretvorili ovaj svijet u bolno mjesto.

A da ovaj svjet ne mora da bude bolno mjesto.

Ovaj svijet može biti mjesto nastanjeno Budama.

Ali na nama je odluka da postanemo Bude.

I to je pravi izazov.

Ako Buda nisi ti, onda te u krajnici Buda ne može ni zanimati.

Buda te interesuje jer ti jesi Buda.

Svako svjesno biće, čak i insekti imaju prirodu Bude,

Budino sjeme.

To jeste sjeme prosvijetljenja.

Zbog toga nema razloga da nevjerujemo da bilo koje svjesno biće može postati Buda.

Tako je to.

Znam da navodno postoje sačuvani otisci budinih stopala,

koja se čuvaju u jednom od svetih mjesta u Indiji ili Nepalu,

I možete probati stati na njih.

I ako stanete na njih.

možda ćete shvatiti: a deset prstiju, to i ja imam.

Postoji priča o Bramanu koji je našao Budu ispod drveta,

u mirnoj meditaciji.

Budin um je bio miran.

I zračio je takvom snagom i energijom.

Da je Bramana podsjetion na slona.

Braman ga je upitao, ko je on?

Zamisli lotus koji je započeo život pod vodom, odgovorio je Buda.

Onda je rastao i izašao na površinu vode i tu je stajao slobodan.

Tako sam i ja prevazišao svijet i postigao najveće prosvijetljenje.

Ko si ti onda, pitao se Braman?

Zapamti me, rekao je Buda.

Kao onog ko se PROBUDIO.