Kako virtualna stvarnost može stvoriti ultimativni stroj za empatiju

Chris Milk koristi najnoviju tehnologiju za stvaranje zadivljujućih filmova koji opčinjuju i pružaju užitak. Za Milka je ljudska priča pokretačka sila iza svega što radi. U ovom kratkom, šarmantnom govoru, pokazuje neke od svojih suradnji sa glazbenicima uključujući Kanyea Westa i Arcade Fire, te opisuje svoje posljednje, začuđujuće eksperimente sa virtualnom stvarnošću.

Počeo sam se zanimati za virtualnu
stvarnost na prilično neobičnom mjestu.

Bilo je to u 1970-tima.

Ušao sam u struku vrlo mlad:
bio sam sedam godina.

A oprema koju sam koristio da bi
pristupio virtualnoj stvarnosti

je bio Evel Knievel kaskaderski motocikl.

Ovo je bila reklama za taj predmet:

(Video) Koji skok!

Evel vozi nevjerojatni kaskaderski
motocikl.

Ta snaga ga šalje preko 30 m
pri najvećoj brzini.

Chris Milk: To me je uduševljavalo tada.

Vozio sam taj motocikl svugdje.

Bio sam tamo sa Evel Knievelom;
preskočili smo Snake River kanjon zajedno.

Želio sam raketu.

Nikad nisam dobio raketu,
dobio sam samo motocikl.

Osjećao sam se tako povezanim
sa tim svijetom.

Nisam želio pričati priče
kad odrastem, želio sam biti kaskader.

Bio sam tamo.
Evel Knievel je bio moj prijatelj.

Imao sam toliko empatije za njega

Ali nije uspjelo.
(Smijeh)

Otišao sam u umjetničku školu.

Počeo sam raditi glazbene spotove.

A ovo je jedan od najranijih spotova
koje sam napravio:

(Glazba: "Touch the Sky" - Kanye West)

CM: Možete primjetiti neke male sličnosti
ovdje.

(Smijeh)

I dobio sam tu raketu.

(Smijeh)

Dakle, sada sam redatelj,
ili, počinjem biti redatelj,

i počinjem koristiti alate koji su
mi dostupni kao redatelju

da bi ispričao publici najneodoljivije
priče koje mogu.

A film je taj nevjerojatni medij
koji nam omogućava da osjećamo empatiju

za ljude koji su veoma različiti od nas

i svjetove koji su nam potpuno strani.

Nažalost,

Evel Knievel nije osjećao jednaku empatiju
prema nama kao mi prema njemu,

i tužio nas je zbog ovog spota --

(Smijeh) --

ubrzo nakon toga.

S vedrije strane, čovjek kojeg
sam obožavao kao dijete,

čovjek kakav sam želio postati
kad odrastem,

napokon sam uspio dobiti njegov autogram.

(Pljesak)

Pričajmo sad o filmu.

Film, nevjerojatan medij,

ali u suštini je isti danas
kakav je bio i tada.

To je grupa pravokutnika koji se
prikazuju u nizu.

Napravili smo nevjerojatne stvari pomoću
tih pravokutnika.

No, počeo sam razmišljati,

postoji li način da iskoristim moderne
i tehnologije u razvoju

da pričam priče na drukčiji način

i da pričam drukčije vrste priča

koje možda ne bih mogao koristeći
tradicionalne alate redateljstva

koje koristimo već 100 godina?

Tako sam počeo eksperimentirati,

a ono što sam pokušavao je
da napravim konačni stroj za empatiju.

Evo jednog od ranijih eksperimenata:

(Glazba)

Ovo se zove
"Divljina niz cestu"

U suradnji sa Arcade Fireom.

Traži da uneseš adresu gdje si odrastao
na početku.

To je web stranica.

Tada se počnu pojavljivati ovi mali
okviri sa različitim prozorima.

Vidite tog tinejdžera kako trči niz ulicu,

a onda vidite Google Street prikaz i
Google Maps slike

i primjetite da ulica kojom trči je
vaša ulica.

A kada se zaustavi ispred kuće,
to je vaša kuća.

Ovo je bilo super, vidio sam da ljudi
imaju dublju emocionalnu reakciju

na ovo nego na stvari koje sam
radio sa pravokutnicima.

U suštini uzimam dio vaše povijesti

i stavljam unutar
uokvirene priče.

No, onda sam počeo razmišljati,

OK, to je dio vas,

no kako da vas sve stavim unutar
kadra?

Da bi to napravio, počeo sam
raditi umjetničke instalacije.

Ova se naziva
"Izdaja utočišta."

Ovo je triptih, pokazat ću vam
treći panel.

(Glazba)

Sada sam vas stavio unutar kadra,

i vidio sam da ljudi imaju još viscelarniju
emocionalnu reakciju

na ovo djelo nego na prethodno.

Onda sam počeo razmišljati o kadrovima,
i što oni predstavljaju?

Kadar je samo prozor.

Mislim, svi mediji koje gledamo --
televizija, kino --

oni su prozori u ove druge svijetove.

I mislio sam, dakle, super.
Stavio sam vas u kadar.

Ali ne želim vas u kadru,
ne želim vas u prozoru,

želim da prođete kroz prozor,
želim vas na drugoj strani,

u tom svijetu, da nastanjujete taj svijet.

Tako da sam se vratio virtualnoj stvarnosti.

Pričajmo sad o virtualnoj stvarnosti.

Nažalost,

pričati o virtualnoj stvarnosti
je kao plesati o arhitekturi.

A ovo je zaista netko pleše
o arhitekturi u virtualnoj stvarnosti.

(Smijeh)

Teško je objasniti.
Zašto je teško objasniti?

Teško je jer je to veoma
iskustven medij.

Osjećate svoj put unutar toga.

To je stroj, ali unutra,

osjećaj je stvaran, istinit.

Osjećate se prisutno u svijetu u kojem ste

i osjećate se prisutno sa ljudima
s kojima se unutra.

Pokazat ću vam demo
filma virtualne stvarnosti:

verzija punog zaslona svih informacija

koje možemo zabilježiti dok snimamo
virtualnu stvarnost.

Snimamo u svim smjerovima.

Ovo je kamera sustav koji smo sagradili

koji ima 3D kamere koje gledaju
u svakom smjeru

i binauralni mikrofoni okrenuti
u svim smjerovima.

Uzeli smo ovo i, u principu,
napravili sferu svjeta u kojem obitavate.

Tako da ono što ću vam pokazati nije
pogled u svijet,

već cijeli svijet rastegnut u
pravokutnik.

Ovaj film se zove
"Oblaci iznad Sidre",

i napravljen je vezi sa tvrtkom koja se
bavi virtualnom stvarnošću imena VRSE

i Ujedinjenim narodima,

i suradnikom imena Gabo Arora.

Otišli smo u Sirijski kamp za izbjeglice
u Jordan u prosincu

i snimili priču dvanaestogodišnje
djevojčice pod imenom Sidra.

Ona i njena obitelj su pobjegli iz Sirije
preko pustinje u Jordan

i živi u tom kampu zadnjih godinu i pol.

(Video) Sidra: Moje ime je Sidra.

Imam 12 godina.

Idem u peti razred.

Iz Sirije sam,
u pokrajini Daraa, grad Inkhil.

Živim u Zaatari kampu u Jordanu zadnjih
godinu i pol.

Imam veliku obitelj:

tri brata, jedan je beba.

Puno plače.

Pitala sam oca jesam li i ja plakala
kad sam bila beba i rekao je da nisam.

Mislim da sam bila snažnija beba
nego moj brat.

CM: Dok koristite tu opremu,

ne vidite to na ovaj način.

Gledate okolo po ovom svijetu.

Primjetit ćete da vidite punih 360
stupnjeva, u svim smjerovima.

Dok sjedite tamo u njenoj sobi i
gledate ju,

ne gledate ju kroz televizijski ekran,

ne gledate ju kroz prozor,
nego sjedite tamo s njom.

Kad pogledate dolje, sjedite na istom
tlu na kojem i ona sjedi.

I baš zbog toga,

osjećate njenu ljudskost na dublji način.

Osjećate empatiju za nju na dublji način.

Mislim da možemo promijeniti umove
pomoću ovog stroja.

Već smo počeli sa pokušajem
promjene nekoliko.

Odnijeli smo taj film na Svjetski
ekonomski forum u Davosu u siječnju.

Pokazali smo ga grupi ljudi

čije odluke utječu na živote
milijuna ljudi.

A to su ljudi koji inače

ne sjede u šatoru u izbjegličkom kampu
u Jordanu.

Ali u siječnju, jedno popodne u
Švicarskoj,

su se iznenada našli tamo.

(Pljesak)

I utjecalo je na njih.

Napravit ćemo više takvih strojeva.

Upravo radimo sa Ujedinjenim narodima

na snimanju cijele serije ovih filmova.

Upravo smo završili snimanje
priče u Liberiji.

A sada, idemo snimati priču u Indiji.

Nosimo te filmove,

i pokazujemo u UN-u

ljudima koji tamo rade i ljudima koji
dolaze u posjet.

I pokazujemo ih ljudima

koji zaista mogu promijeniti živote
ljudi na tim filmovima.

Mislim da smo tek zagrebali površinu

istinske moći virtualne stvarnosti.

Ne samo za video igrice.

Povezuje čovjeka sa drugim ljudima
na dubok način

koji nisam vidio nikad u nijednom
obliku medija.

Može promijeniti ljudima percepciju
o drugima

I tako, ja mislim,

virtualna stvarnost ima potencijal
stvarno promijeniti svijet.

To je stroj,

no putem tog stroja postajemo
suosjećajniji,

empatičniji i povezaniji.

I konačno, humaniji.

Hvala vam!

(Pljesak)