Počeo sam se zanimati za virtualnu stvarnost na prilično neobičnom mjestu. Bilo je to u 1970-tima. Ušao sam u struku vrlo mlad: bio sam sedam godina. A oprema koju sam koristio da bi pristupio virtualnoj stvarnosti je bio Evel Knievel kaskaderski motocikl. Ovo je bila reklama za taj predmet: (Video) Koji skok! Evel vozi nevjerojatni kaskaderski motocikl. Ta snaga ga šalje preko 30 m pri najvećoj brzini. Chris Milk: To me je uduševljavalo tada. Vozio sam taj motocikl svugdje. Bio sam tamo sa Evel Knievelom; preskočili smo Snake River kanjon zajedno. Želio sam raketu. Nikad nisam dobio raketu, dobio sam samo motocikl. Osjećao sam se tako povezanim sa tim svijetom. Nisam želio pričati priče kad odrastem, želio sam biti kaskader. Bio sam tamo. Evel Knievel je bio moj prijatelj. Imao sam toliko empatije za njega Ali nije uspjelo. (Smijeh) Otišao sam u umjetničku školu. Počeo sam raditi glazbene spotove. A ovo je jedan od najranijih spotova koje sam napravio: (Glazba: "Touch the Sky" - Kanye West) CM: Možete primjetiti neke male sličnosti ovdje. (Smijeh) I dobio sam tu raketu. (Smijeh) Dakle, sada sam redatelj, ili, počinjem biti redatelj, i počinjem koristiti alate koji su mi dostupni kao redatelju da bi ispričao publici najneodoljivije priče koje mogu. A film je taj nevjerojatni medij koji nam omogućava da osjećamo empatiju za ljude koji su veoma različiti od nas i svjetove koji su nam potpuno strani. Nažalost, Evel Knievel nije osjećao jednaku empatiju prema nama kao mi prema njemu, i tužio nas je zbog ovog spota -- (Smijeh) -- ubrzo nakon toga. S vedrije strane, čovjek kojeg sam obožavao kao dijete, čovjek kakav sam želio postati kad odrastem, napokon sam uspio dobiti njegov autogram. (Pljesak) Pričajmo sad o filmu. Film, nevjerojatan medij, ali u suštini je isti danas kakav je bio i tada. To je grupa pravokutnika koji se prikazuju u nizu. Napravili smo nevjerojatne stvari pomoću tih pravokutnika. No, počeo sam razmišljati, postoji li način da iskoristim moderne i tehnologije u razvoju da pričam priče na drukčiji način i da pričam drukčije vrste priča koje možda ne bih mogao koristeći tradicionalne alate redateljstva koje koristimo već 100 godina? Tako sam počeo eksperimentirati, a ono što sam pokušavao je da napravim konačni stroj za empatiju. Evo jednog od ranijih eksperimenata: (Glazba) Ovo se zove "Divljina niz cestu" U suradnji sa Arcade Fireom. Traži da uneseš adresu gdje si odrastao na početku. To je web stranica. Tada se počnu pojavljivati ovi mali okviri sa različitim prozorima. Vidite tog tinejdžera kako trči niz ulicu, a onda vidite Google Street prikaz i Google Maps slike i primjetite da ulica kojom trči je vaša ulica. A kada se zaustavi ispred kuće, to je vaša kuća. Ovo je bilo super, vidio sam da ljudi imaju dublju emocionalnu reakciju na ovo nego na stvari koje sam radio sa pravokutnicima. U suštini uzimam dio vaše povijesti i stavljam unutar uokvirene priče. No, onda sam počeo razmišljati, OK, to je dio vas, no kako da vas sve stavim unutar kadra? Da bi to napravio, počeo sam raditi umjetničke instalacije. Ova se naziva "Izdaja utočišta." Ovo je triptih, pokazat ću vam treći panel. (Glazba) Sada sam vas stavio unutar kadra, i vidio sam da ljudi imaju još viscelarniju emocionalnu reakciju na ovo djelo nego na prethodno. Onda sam počeo razmišljati o kadrovima, i što oni predstavljaju? Kadar je samo prozor. Mislim, svi mediji koje gledamo -- televizija, kino -- oni su prozori u ove druge svijetove. I mislio sam, dakle, super. Stavio sam vas u kadar. Ali ne želim vas u kadru, ne želim vas u prozoru, želim da prođete kroz prozor, želim vas na drugoj strani, u tom svijetu, da nastanjujete taj svijet. Tako da sam se vratio virtualnoj stvarnosti. Pričajmo sad o virtualnoj stvarnosti. Nažalost, pričati o virtualnoj stvarnosti je kao plesati o arhitekturi. A ovo je zaista netko pleše o arhitekturi u virtualnoj stvarnosti. (Smijeh) Teško je objasniti. Zašto je teško objasniti? Teško je jer je to veoma iskustven medij. Osjećate svoj put unutar toga. To je stroj, ali unutra, osjećaj je stvaran, istinit. Osjećate se prisutno u svijetu u kojem ste i osjećate se prisutno sa ljudima s kojima se unutra. Pokazat ću vam demo filma virtualne stvarnosti: verzija punog zaslona svih informacija koje možemo zabilježiti dok snimamo virtualnu stvarnost. Snimamo u svim smjerovima. Ovo je kamera sustav koji smo sagradili koji ima 3D kamere koje gledaju u svakom smjeru i binauralni mikrofoni okrenuti u svim smjerovima. Uzeli smo ovo i, u principu, napravili sferu svjeta u kojem obitavate. Tako da ono što ću vam pokazati nije pogled u svijet, već cijeli svijet rastegnut u pravokutnik. Ovaj film se zove "Oblaci iznad Sidre", i napravljen je vezi sa tvrtkom koja se bavi virtualnom stvarnošću imena VRSE i Ujedinjenim narodima, i suradnikom imena Gabo Arora. Otišli smo u Sirijski kamp za izbjeglice u Jordan u prosincu i snimili priču dvanaestogodišnje djevojčice pod imenom Sidra. Ona i njena obitelj su pobjegli iz Sirije preko pustinje u Jordan i živi u tom kampu zadnjih godinu i pol. (Video) Sidra: Moje ime je Sidra. Imam 12 godina. Idem u peti razred. Iz Sirije sam, u pokrajini Daraa, grad Inkhil. Živim u Zaatari kampu u Jordanu zadnjih godinu i pol. Imam veliku obitelj: tri brata, jedan je beba. Puno plače. Pitala sam oca jesam li i ja plakala kad sam bila beba i rekao je da nisam. Mislim da sam bila snažnija beba nego moj brat. CM: Dok koristite tu opremu, ne vidite to na ovaj način. Gledate okolo po ovom svijetu. Primjetit ćete da vidite punih 360 stupnjeva, u svim smjerovima. Dok sjedite tamo u njenoj sobi i gledate ju, ne gledate ju kroz televizijski ekran, ne gledate ju kroz prozor, nego sjedite tamo s njom. Kad pogledate dolje, sjedite na istom tlu na kojem i ona sjedi. I baš zbog toga, osjećate njenu ljudskost na dublji način. Osjećate empatiju za nju na dublji način. Mislim da možemo promijeniti umove pomoću ovog stroja. Već smo počeli sa pokušajem promjene nekoliko. Odnijeli smo taj film na Svjetski ekonomski forum u Davosu u siječnju. Pokazali smo ga grupi ljudi čije odluke utječu na živote milijuna ljudi. A to su ljudi koji inače ne sjede u šatoru u izbjegličkom kampu u Jordanu. Ali u siječnju, jedno popodne u Švicarskoj, su se iznenada našli tamo. (Pljesak) I utjecalo je na njih. Napravit ćemo više takvih strojeva. Upravo radimo sa Ujedinjenim narodima na snimanju cijele serije ovih filmova. Upravo smo završili snimanje priče u Liberiji. A sada, idemo snimati priču u Indiji. Nosimo te filmove, i pokazujemo u UN-u ljudima koji tamo rade i ljudima koji dolaze u posjet. I pokazujemo ih ljudima koji zaista mogu promijeniti živote ljudi na tim filmovima. Mislim da smo tek zagrebali površinu istinske moći virtualne stvarnosti. Ne samo za video igrice. Povezuje čovjeka sa drugim ljudima na dubok način koji nisam vidio nikad u nijednom obliku medija. Može promijeniti ljudima percepciju o drugima I tako, ja mislim, virtualna stvarnost ima potencijal stvarno promijeniti svijet. To je stroj, no putem tog stroja postajemo suosjećajniji, empatičniji i povezaniji. I konačno, humaniji. Hvala vam! (Pljesak)