Vikram Patel: Mentalno zdravlje za sve gdje sudjeluju svi

Skoro 450 milijuna ljudi u svijetu je duševno bolesno. U bogatijim narodima, samo pola prima prikladnu njegu, ali u zemljama u razvoju, skoro 90% prođe neliječeno jer pshijatara ima tako malo. Vikram Patel ističe vrlo obećavajuć pristup -- trenirati članove zajednica da pružaju intervencije za mentalno zdravlje, ojačavajući obične ljude da skrbe za druge.

Želim da zamislite ovo na trenutak.

Dvojica muškaraca, Rahul i Rajiv,

žive u istom susjedstvu,

imaju istu obrazovnu pozadinu, slično zanimanje,

i obojica se pojave u svojoj lokalnoj hitnoj

žaleći se na akutnu bol u prsima.

Rahulu je ponuđena srčana procedura,

ali Rajiva pošalju doma.

Što bi moglo objasniti razliku u iskustvu

ove dvojice skoro identičnih ljudi?

Rajiv pati od duševne bolesti.

Razlika u kvaliteti medicinske njege

koju primaju ljudi s mentalnim bolestima je jedan od razloga

zašto žive kraće

nego ljudi koji ne pate od duševnih bolesti.

Čak i u najbogatijim državama u svijetu,

razlika u životnom vijeku je 20 godina.

U državama koje se razvijaju, ova razlika

je još veća.

Naravno, duševne bolesti mogu usto ubiti na mnogo direktnije načine.

Najočitiji primjer je samoubojstvo.

Možda može neke od vas ovdje iznenaditi, kao što je i mene,

kad sam otkrio da je samoubojstvo na vrhu liste

vodećih uzroka smrti kod mladih ljudi

u svim državama svijeta,

uključujući i najsiromašnije države.

Ali više od učinka zdravstvenog stanja

na životni vijek, također smo zabrinuti

za kvalitetu proživljenog života.

Sad, kako bismo mogli istražiti sve učinke

zdravstvenog stanja na životni vijek

kao i na kvalitetu proživljenog života, moramo uzeti

mjeru nazvanu DALY,

koja znači godinu života prilagođenu invalidnošću (Disability-Adjusted Life Year).

Kad učinimo to, otkrivamo neke uznemiravajuće stvari

o duševnoj bolesti iz globalne perspektive.

Otkrivamo da su, na primjer, duševne bolesti

među vodećim uzrocima invalidnosti u svijetu.

Depresija, na primjer, je treći vodeći uzrok

invalidnosti, uz stanja poput

dijareje i upale pluća u djece.

Kad stavite sve mentalne bolesti zajedno,

one uključuju otprilike za 15%

ukupnog tereta bolesti.

Doista, mentalne bolesti su također vrlo štetne

za ljudske živote, ali osim samog tereta bolesti,

razmotrimo apsolutne brojeve.

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje

da 400 do 500 milijuna ljudi

koji žive na našem sitnom planetu

pate od duševne bolesti.

Neki od vas ovdje

izgledaju iznenađeno tim brojem,

ali razmotrite na trenutak nevjerojatnu razliku

duševnih bolesti, od autizma i intelektualnih invalidnosti

u djetinjstvu, kroz depresiju i tjeskobu,

zloporabu supstanci i prihoze kod odraslih,

sve do demencije u starijim godinama

i siguran sam da svatko od nas

ovdje danas može se sjetiti bar jedne osobe,

bar jedne osobe, koja pati od mentalne bolesti

u našim najintimnijim društvenim mrežama.

Vidim neke koji kimaju glavama tamo.

Ali osim zapanjujućih brojeva,

što je uistinu bitno iz globalnog zdravstvenog pogleda,

što je uistinu zabrinjavajuće iz globalnog zdravstvenog pogleda

je to što velika većina tih pojedinaca koji pate

ne dobije njegu

za koju znamo da može promijeniti njihove živote, i zapamtite,

imamo snažne dokaze da mnoge intervencije,

lijekovi, psihološke intervencije

i društvene intervencije mogu napraviti veliku razliku.

A ipak, čak i u najbogatijim državama,

na primjer ovdje u Europi, otprilike 50%

ljudi koji pate, ne pruži im se takva intervencija.

U državama u kojima radim,

ta takozvana razlika u tretmanu

približava se zapanjujućih 90%.

Nije iznenađujuće onda da ako pričate

s nekim tko pati od duševne bolesti,

šanse da ćete čuti priče

o skrivenoj patnji, sramu i diskriminaciji

u skoro svakom dijelu njihovog života.

Ali možda najsrceparajuće od svih

su priče o zloporabi

čak i najosnovnijih ljudskih prava,

poput mlade žene prikazane na ovoj slici

koje se događaju svaki dan,

nažalost, čak i u samim institucijama koje su sagrađene za njegu

za ljude s duševnim bolestima, u bolnicama za duševno bolesne.

Ta nepravda je ono što je zapravo vodilo moju misiju

da pokušam učiniti nešto da promijenim živote

ljudi koji pate od duševnih bolesti i posebno

kritična akcija na koju sam se usredotočio je premostiti jaz

između znanja koje imamo koje može promijeniti živote,

znanja učinkovitog tretmana i kako zapravo

koristimo to znanje u svakodnevnom svijetu.

I jako bitan izazov s kojim sam se morao suočiti

je veliki nedostatak profesionalaca koji se bave duševnim bolestima,

poput psihijatara i psihologa,

pogotovo u svijetu koji se razvija.

Obučen sam za medicinu u Indiji i nakon toga

sam odabrao psihijatriju kao svoju specijalizaciju, na zaprepaštenje

moje majke i svih svojih članova obitelji koji su

nekako mislili da bi neurokirurgija bio

puno ugledniji izbor za njihovog briljantnog sina.

U svakom slučaju, nastavio sam, borio sam se s psihijatrijom

i našao se trenirajući u Britaniji u nekima od

najboljih bolnica u ovoj državi. Bio sam vrlo privilegiran.

Radio sam u timu nevjerojatno talentiranih, suosjećajnih,

ali najvažnije, vrhunski obučenih, specijaliziranih

profesionalaca za duševne bolesti.

Ubrzo nakon moje obuke, našao sam se radeći

prvo u Zimbabveu i onda u Indiji te sam se suočio

s potpuno novom stvanošću.

To je bila stvarnost svijeta u kojem nije bilo skoro uopće

profesionalaca za duševne bolesti.

U Zimbabveu, na primjer, bilo je otprilike

12 psihijatara, od kojih je većina živjela i radila

u gradu Harare, ostavljajući samo par njih

da se bave potrebama njege duševnog zdravlja

9 milijuna ljudi koji žive na selu.

U Indiji sam saznao da situacija nije puno bolja.

Kako bih vam dao perspektivu, kad bih trebao prevesti

proporcije psihijarata u populaciji

koju možete vidjeti u Britaniji na Indiju,

netko bi očekivao otprilike 150.000 psihijatara u Indiji.

U stvarnosti, pogađajte.

Stvaran broj je oko 3.000,

oko 2% tog broja.

Postalo mi je ubrzo jasno da neću moći pratiti

vrstu modela duševne zdravstvene njege u kojoj sam obučen,

koja se jako oslanjala na specijalizirane, skupe

profesionalce za duševno zdravlje koji bi pružali njegu duševno bolesnima

u državama poput Indije ili Zimbabvea.

Morao sam razmišljati van kutije o nekom drugom modelu

njege.

Tad sam naletio na ove knjige

i u tim knjigama otkrio ideju izmjenjivanja zadataka

u globalnom zdravstvu.

Ideja je zapravo vrlo jednostavna. Ideja je,

kad imate manjak specijaliziranih profesionalaca za zdravlje,

koristite bilo kog tko je slobodan u zajednici,

obučite ga da pruža raznolike zdravstvene intervencije,

i u ovim knjigama sam pročitao inspirirajuće primjere,

na primjer kako obični ljudi koji su obučeni

porađati djecu,

dijagnosticirati i liječiti ranu upalu pluća, uz velik učinak.

I shvatio sam da ako možete obučiti obične ljude

da pružaju tako složene zdravstvene intervencije,

onda bi možda mogli također napraviti isto

s njegom za duševne bolesti.

Danas mi je veliko zadovoljstvo izvijestiti vas

da su bili mnogi eksperimenti u izmijeni zadataka

u njezi za duševno bolesne u zemljama u razvoju

u zadnjem desetljeću i želim podijeliti s vama

nalaze tri određena takva eksperimenta,

sva tri su se usredotočila na depresiju,

najčešću od svih duševnih bolesti.

U ruralnoj Ugandi, Paul Bolton i njegovi kolege

koristeći stanovnike sela, demonstrirali su da mogu pružati

međusobnu psihoterapiju za depresiju

i koristeći dizajn nasumične kontrole,

pokazali da 90% ljudi koji su primili

takve intervencije su se oporavili uspoređeno

s otprilike 40% u sličnim selima.

Slično, koristeći ispitivanje nasumične kontrole u ruralnom Pakistanu,

Atif Rahman i njegovi kolege pokazali su

da žene koje povremeno pomažu u zdravstvenom radu, koje su društvene zdravstvene radnice za majke

u pakistanskom zdravstvenom sustavu,

mogu pružiti terapiju za kognitivno ponašanje za majke

koje su bile depresivne, opet pokazujući dramatičnu razliku

u brzini oporavka. Otprilike 75% majki

se oporavilo uspoređujući s 45%

u sličnim selima.

. I u mom vlastitom testiranju u Goi, u Indiji, opet smo pokazali

da savjetnici laici uzeti iz lokalnih zajednica

mogu biti obučeni da pruže psihološku intervenciju

za depresiju, tjeskobu, dovodeći do 70%

većih razina oporavka uspoređujući s 50%

u sličnim primanim zdravstvenim centrima.

Kad bih trebao prikazati sve ove različite

eksperimente u izmjeni zadataka, a naravno

da je bilo još mnogo takvih primjera, i pokušao identificirati

koje su ključne lekcije koje možemo naučiti da mogu dovesti

do uspješnog pogona izmjene zadataka,

skovao sam poseban akronim, SUNDAR.

Što SUNDAR predstavlja, u hindiju, je "privlačan".

Čini mi se da postoji 5 ključnih lekcija

koje sam prikazao na ovom slajdu koji su kritično bitni

za učinkovito izmjenjivanje zadataka.

Prva je da moramo pojednostaviti poruku

koju koristimo, skidajući sav žargon

koji je medicina izmislila oko sebe.

Trebamo otpakirati složene zdravstvene intervencije

u manje dijelove koji se mogu mnogo lakše

prenijeti manje obučenim pojedincima.

Moramo pružati zdravstvenu njegu, ne u velikim institucijama,

već blizu domova, a moramo i pružiti

zdravstvenu njegu koristeći bilo kog tko je dostupan i kog se može priuštiti

u našoj lokalnoj zajednici.

I najbitnije, moramo preraspodijeliti tih par specijalista

koji su dostupni da izvrše uloge

poput povećanja kapaciteta i nadgledanja.

Za mene, izmjena zadataka je ideja

s istinskim globalnim značenjem

jer iako se izrodilo iz

manjka resursa koje možete naći

u razvojnim državama, mislim da ima jako puno značaja

i za bogatije države. Zašto je tako?

Pa, dijelom, jer zdravstvena njega u razvijenom svijetu,

troškovi zdravstvene njege u [razvijenom] svijetu,

polako izmiču kontroli, i velik dio

tih troškova su troškovi ljudskih resursa.

Ali jednako bitno je zato što je zdravstvena njega postala

tako nevjerojatno profesionalizirana da je postala jako udaljena

i pomaknuta iz lokalnih zajednica.

Za mene, što je zbilja sundar kod ove ideje izmjene zadataka,

ipak, nije to što jednostavno čini zdravstvenu njegu

pristupačnom i povoljnom već

što temeljno ojačava.

Ojačava obične ljude da budu učinkovitiji

u brizi za zdravlje drugih u svojoj zajednici,

i radeći to, postanu bolji čuvari

svog vlastitog zdravlja. Doista, za mene, izmjena zadataka

je krajnji primjer demokratizacije

medicinskog znanja, i time, medicinske moći.

Prije samo 30 godina, narodi svijeta su se okupili

u Alma-Ati i stvorili ovu ikoničnu deklaraciju.

Ali, mislim da svi vi možete nagađati

da 12 godina što smo uključeni, nismo nigdje blizu tog cilja.

I dalje, danas, naoružani tim znanjem

da obični ljudi u zajednici

mogu biti obučeni i, s dovoljno nadgledanja i potpore,

mogu pružiti velik broj zdravstvenih intervencija učinkovito,

možda je to obećanje u dosegu.

Doista, kako bismo implementirali slogan Zdravlje za Sve,

morat ćemo uključiti sve

u tom putovanju,

i u slučaju duševnog zdravlja, posebno

bismo morali uključiti ljude koji pate od duševnih bolesti

i njihove skrbnike.

Zbog tog razloga, prije par godina,

Pokret za Globalno Duševno Zdravlje je osnovan

kao vrsta virtualne platforme na kojoj bi profesionalci

poput mene i ljudi koji pate od duševnih bolesti

mogli stajati zajedno, rame uz rame,

i zagovarati prava ljudi s duševnim bolestima

da prime njegu koju znamo da može promijeniti njihove živote,

i da žive život dostojanstveno.

I za kraj, kad imate trenutak mira ili tišine

ovih vrlo zaposlenih par dana ili možda kasnije,

izdvojite misao za onu osobu na koju ste mislili

koja ima duševnu bolest ili osobe na koje ste mislili

koje imaju duševnu bolest,

i usudite se brinuti za njih. Hvala vam.

(Pljesak)