Kako otvoreni podaci mijenjaju međunarodnu pomoć

Kako se uvjeriti da humanitarna pomoć i novac zapravo dolaze do ljudi koji ih najviše trebaju? Sanjay Pradhan iz Svjetske banke pruža tri smjernice pomoću kojih ona ima najviše utjecaja -- i čime se suzbija korupcija. Postoji jedan ključ: spojiti ljude koji rade na promjeni propalih sustava s podacima koje trebaju.

Odrastao sam u Biharu, Indijskoj najsiromašnijoj saveznoj državi,

sjećam se kada sam imao šest godina,

išao sam kući i na pragu

naišao na kolica puna najfinijih slatkiša.

Moj brat i ja smo ih odmah počeli jesti,

tada je moj otac došao kući.

Problijedio je, još uvijek se sjećam kako je plakao

kada su kolica s polu pojedenim slatkišima

odvukli od nas.

Kasnije sam shvatio zašto se moj otac toliko uzrujao.

Ti slatkiši su bili mito

jednog građevinara koji je pokušavao dobiti

vladin ugovor od mog oca.

Moj otac je bio odgovoran za gradnju cesta u Biharu

i razvio je čvrst stav protiv korupcije,

iako je bio maltretiran i prijetilo mu se.

Njegova borba bila je usamljena, jer je Bihar

bio najkorumpiranija država Indije,

gdje su javni službenici obogaćivali sebe,

(umjesto) da služe siromašnima koji nisu imali načina

kojim bi izrazili svoju muku ako im djeca

nisu imala hrane ili obrazovanja.

I to sam najbolje doživio

kada sam putovao udaljenim selima kako bih proučavao siromaštvo.

I kako sam išao od sela do sela,

sjećam se jednog dana, kada sam bio izgladnjen i izmoren,

i skoro sam kolabrirao

pod užasnom vrućinom ispod jednog drveta,

i baš tada, jedan od najsiromašnijih ljudi u tom selu

me pozvao u svoju kolibu i obilno nahranio.

Tek sam kasnije shvatio da ono s čime me nahranio

je bila hrana cijele njegove obitelji za dva dana.

Taj jedinstveni dar plemenitosti

me potakao i promijenio smisao mog života.

Odlučio sam se iskupiti.

Kasnije, pridružio sam se Svjetskoj banci, koja se pokušala boriti

s takvim siromaštvom prenoseći pomoć iz bogatih prema siromašnim zemljama.

Moj prvi rad se fokusirao na Ugandu, gdje sam se bavio

pregovaranjem reformi s ministarstvom
financija Ugande

kako bi mogli dobiti naše kredite.

Ali nakon što smo isplatili novce, sjećam se

puta u Ugandu gdje sam našao novoizgrađene škole

bez knjiga ili učitelja,

nove zdravstvene ustanove bez lijekova,

i siromašne još jednom bez ikakvoga glasa ili pomoći.

Izgledalo je poput Bihara.

Bihar je predstavljao izazov napretka:

potpuno siromaštvo okruženo korupcijom.

Globalno, 1.3 milijarde ljudi živi na manje od

1.25$ po danu i posao koji sam obavio u Ugandi

predstavlja tradicionalni pristup ovakvim problemima

koji se primjenjivao od 1944,

kada su se pobjednici II. Svjetskog rata, 500 osnivajućih otaca,

i jedna usamljena majka,

okupili u New Hampshireu, SAD,

kako bi osnovali Bretton Woods institucije,

uključujući Svjetsku banku.

Taj tradicionalni pristup razvoju

imao je tri ključna elementa. Prvo, prijenos sredstava

iz bogatih zemalja na sjeveru

prema siromašnijim zemljama na jugu,

popraćeno s propisivanjem reformi.

Drugo, razvojne institucije koje su usmjeravale

te transakcije bile su zatvorene, s malo transparentnosti

u vezi toga što su financirale ili
koje su rezultate postigle.

I treće, angažman u zemljama u razvoju

se vodio u dogovoru s vladajućim elitama

s malo interakcije s građanima, koji su

krajnji korisnici razvojne pomoći.

Danas, svaki od ovih elemenata se otvaraju

zbog dramatičnih promjena u globalnom okruženju.

Otvoreno znanje, otvorena pomoć, otvoreno vladanje

i zajedno, oni predstavljaju tri ključna pomaka

koja transformiraju razvoj

i u kojima postoji nada za probleme

kojima sam svjedočio u Ugandi i Biharu.

Prvi ključan pomak je otvoreno znanje.

Znate, zemlje u razvoju danas neće jednostavno

prihvatiti rješenja koja im ponude

SAD, Europa ili Svjetska banka.

Oni dobivaju inspiraciju, nadu,

praktično znanje

od uspješnih rastućih ekonomija na jugu.

Oni žele znati kako je Kina izbavila 500 milijuna ljudi

iz siromaštva za 30 godina,

kako je Meksički Oportunidades program

unaprijedio školstvo i prehranu za milijune djece.

Ovo je novi ekosustav otvorenog znanja,

koji ne putuje samo sa sjevera na jug, nego i
s juga na jug,

pa čak i s juga na sjever,

primjerice Meksički Oportunidades program koji
inspirira New York.

I baš kako se ovi sjever-jug prijelazi otvaraju,

tako se i razvojne institucije

koje usmjeravaju ove prijenose otvaraju.

To je drugi pomak: otvorena pomoć.

Nedavno, Svjetska banka je javnosti otvorila
svoj trezor s podacima,

u kojima su 8,000 ekonomskih i socijalnih indikatora

za 200 zemalja tijekom 50 godina,

što je pokrenilo globalno natjecanje za razvoj

inovativnih aplikacija koje koriste ove podatke.

Razvojne institucije se danas također otvaraju

davajući javnosti uvid u projekte koje financiraju.

Uzmite za primjer GeoMapping. Na ovoj karti Kenije,

crvene točke prikazuju sve škole financirane od strane donora,

što je tamnija zelena boja,

to je više djece izvan škola.

Tako ovaj primjer pokazuje da donori

nisu financirali niti jednu školu u područjima

koja imaju najviše neškolovane djece,

što donosi nova pitanja. Cilja li razvojna pomoć

one kojima je naša pomoć najpotrebnija?

Zbog toga, Svjetska banka je trenutno geo-locirala

30,000 projekata u 143 države,

a donori također koriste istu platformu

kako bi označili svoje projekte.

Ovo je ogroman korak naprijed u transparentnosti

i odgovornosti pomaganja.

Ovo me dovodi do trećeg, prema meni,

najznačajnijeg pomaka u razvoju:

otvorenom vladanju. Danas se vlade otvaraju

zbog građana koji traže pravo glasa i odgovornost.

Od Arapskog Proljeća do Anna Hazare
pokreta u Indiji,

koristeći mobilne telefone i društvene medije

ne samo za političku odgovornost

nego i za razvojnu odgovornost.

Pružaju li vlade usluge svojim građanima?

Na primjer, više vlada u Africi

i istočnoj Europi otvaraju svoje proračune javnosti.

Ali, znate, postoji velika razlika između proračuna

koji je javni i proračuna kojem se može pristupiti.

To je javni budžet. (Smijeh)

I kao što možete vidjeti, on je zapravo nedostupan

ili neshvatljiv običnom građaninu

koji pokušava razumjeti kako vlada
troši svoje resurse.

Kako bi riješili ovaj problem, vlade koriste nove alate

za vizualizaciju budžeta tako da je on

razumljiviji javnosti.

U ovoj mapi Moldavije, zelena boja predstavlja

područja koja imaju niske izdatke za škole

ali dobre obrazovne ishode,

a crvena boja prikazuje obrnuto.

Alati poput ovoga pretvaraju police pune dokumenata

u prikaz koji je razumljiv javnosti,

i ono što je uzbudljivo u vezi ove otvorenosti,

danas postoje nove mogućnosti za građane

da daju povratne informacije i sudjeluju s vladom.

Tako u Filipinima, roditelji i studenti

mogu u stvarnom vremenu dati informacije na stranici,

Checkmyschool.org ili pomoću
SMSa, pojavljuju li se

nastavnici i knjige u školi,

to su isti problemi kojima sam svjedočio
u Ugandi i Biharu.

I vlada reagira. Na primjer,

kada je na toj web stranici prijavljeno da je 800 učenika

ugroženo jer je popravak škole zastao

zbog korupcije, ministarstvo obrazovanja

u Filipinima brzo je djelovalo.

Uzbudljivo je to što se ova inovacija

sada širi od od juga do juga, od Filipina

do Indonezije, Kenije, Moldavije i dalje.

U Der es Salam, Tanzaniji, čak i najsiromašnije

zajednice imaju mogućnost korištenja ovih alata

kako bi izrazili svoje želje.

Ovako je karta Tandale izgledala u

kolovozu, 2011. Ali za par tjedana,

studenti su iskoristili mobilne telefone

i otvorene platforme i dramatično izmapirali

čitavu infrastrukturu zajednice.

I uzbudljivo je što su građani tada u mogućnosti

pružiti povratnu informaciju poput koje
zdravstvene ili vodovodne

usluge ne rade, naznačeno

ovim crvenim kružićima koje vidite,

koji zajedno pružaju grafički prikaz

kolektivnih glasova siromašnih građana.

Danas se čak i Bihar mijenja i otvara

pod odlučnim vodstvom koji čini vladu

transparentnijom, pristupačnijom i odgovornijom
prema siromašnima.

Ali, znate, u mnogim dijelovima svijeta,

vlade nisu zainteresirane za otvaranje,

ili služenje siromašnima i to je pravi izazov

za one koje žele promijeniti takav sustav.

Oni su usamljeni ratnici

poput mog oca i mnogih, mnogih drugih,

a ključan cilj razvojnog procesa

je pomoći ovim usamljenim ratnicima da se ujedine

i tako zajedno svladaju prepreke..

Na primjer, danas, u Gani, hrabri reformisti

iz civilnog društva, parlament i vlada,

osnovali su koaliciju za transparentne ugovore

u naftnom sektoru, i zbog toga,

Parlament sada istražuje sumnjive ugovore.

Ovi primjeri daju novu nadu, novu mogućnost

problemima kojima sam svjedočio u Ugandi

ili kojima se moj otac suočio u Biharu.

Prije dvije godine, 8. travnja 2010, nazvao sam svog oca.

Bila je kasna noć i on je u dobi od 80 godina

pripremao javnu parnicu od 70 stranica

protiv korupcije u cestovnom projektu.

Iako nije bio odvjetnik, sam je vodio predmet na sudu

idućeg dana. Dobio je parnicu,

ali kasnije te iste večeri,

pao je i preminuo.

Borio se do kraja, strastveno je

tvrdio da kako bi se borili protiv
korupcije i siromaštva,

ne trebaju samo vladini službenici biti iskreni,

nego se i građani moraju ujediniti

kako bi se njihov glas čuo.

To su postala dva kraja njegova života,

a put koji je prešao između

zrcalio je izmijenjeni i unaprijeđeni krajolik.

Ja sam inspiriran ovim promjenama i uzbuđen

što u Svjetskoj banci prihvaćamo

ove nove smjernice, značajan pomak

od mog rada u Ugandi prije 20 godina.

Moramo radikalno otvoriti razvitak

tako da znanje teče u više smjerova,

inspirira praktikante, tako da pomoć postane transparentna,

odgovorna i efektivna, tako da se vlade otvore

i građani postanu uključeni i dobiju moć

u reformama koje provodi vlada.

Moramo ubrzati ove promjene.

Ako to napravimo, vidjet ćemo da će se glasovi

siromašnih čuti u Biharu,

Ugandi i dalje.

Vidjet ćemo da će se knjige i učitelji

pojaviti u školama za svoju djecu.

Ta djeca će, također,

imati stvarnu priliku za izlazak iz siromaštva.

Hvala vam. (Pljesak)

(Pljesak)