Odrastao sam u Biharu, Indijskoj najsiromašnijoj saveznoj državi,
sjećam se kada sam imao šest godina,
išao sam kući i na pragu
naišao na kolica puna najfinijih slatkiša.
Moj brat i ja smo ih odmah počeli jesti,
tada je moj otac došao kući.
Problijedio je, još uvijek se sjećam kako je plakao
kada su kolica s polu pojedenim slatkišima
odvukli od nas.
Kasnije sam shvatio zašto se moj otac toliko uzrujao.
Ti slatkiši su bili mito
jednog građevinara koji je pokušavao dobiti
vladin ugovor od mog oca.
Moj otac je bio odgovoran za gradnju cesta u Biharu
i razvio je čvrst stav protiv korupcije,
iako je bio maltretiran i prijetilo mu se.
Njegova borba bila je usamljena, jer je Bihar
bio najkorumpiranija država Indije,
gdje su javni službenici obogaćivali sebe,
(umjesto) da služe siromašnima koji nisu imali načina
kojim bi izrazili svoju muku ako im djeca
nisu imala hrane ili obrazovanja.
I to sam najbolje doživio
kada sam putovao udaljenim selima kako bih proučavao siromaštvo.
I kako sam išao od sela do sela,
sjećam se jednog dana, kada sam bio izgladnjen i izmoren,
i skoro sam kolabrirao
pod užasnom vrućinom ispod jednog drveta,
i baš tada, jedan od najsiromašnijih ljudi u tom selu
me pozvao u svoju kolibu i obilno nahranio.
Tek sam kasnije shvatio da ono s čime me nahranio
je bila hrana cijele njegove obitelji za dva dana.
Taj jedinstveni dar plemenitosti
me potakao i promijenio smisao mog života.
Odlučio sam se iskupiti.
Kasnije, pridružio sam se Svjetskoj banci, koja se pokušala boriti
s takvim siromaštvom prenoseći pomoć iz bogatih prema siromašnim zemljama.
Moj prvi rad se fokusirao na Ugandu, gdje sam se bavio
pregovaranjem reformi s ministarstvom
financija Ugande
kako bi mogli dobiti naše kredite.
Ali nakon što smo isplatili novce, sjećam se
puta u Ugandu gdje sam našao novoizgrađene škole
bez knjiga ili učitelja,
nove zdravstvene ustanove bez lijekova,
i siromašne još jednom bez ikakvoga glasa ili pomoći.
Izgledalo je poput Bihara.
Bihar je predstavljao izazov napretka:
potpuno siromaštvo okruženo korupcijom.
Globalno, 1.3 milijarde ljudi živi na manje od
1.25$ po danu i posao koji sam obavio u Ugandi
predstavlja tradicionalni pristup ovakvim problemima
koji se primjenjivao od 1944,
kada su se pobjednici II. Svjetskog rata, 500 osnivajućih otaca,
i jedna usamljena majka,
okupili u New Hampshireu, SAD,
kako bi osnovali Bretton Woods institucije,
uključujući Svjetsku banku.
Taj tradicionalni pristup razvoju
imao je tri ključna elementa. Prvo, prijenos sredstava
iz bogatih zemalja na sjeveru
prema siromašnijim zemljama na jugu,
popraćeno s propisivanjem reformi.
Drugo, razvojne institucije koje su usmjeravale
te transakcije bile su zatvorene, s malo transparentnosti
u vezi toga što su financirale ili
koje su rezultate postigle.
I treće, angažman u zemljama u razvoju
se vodio u dogovoru s vladajućim elitama
s malo interakcije s građanima, koji su
krajnji korisnici razvojne pomoći.
Danas, svaki od ovih elemenata se otvaraju
zbog dramatičnih promjena u globalnom okruženju.
Otvoreno znanje, otvorena pomoć, otvoreno vladanje
i zajedno, oni predstavljaju tri ključna pomaka
koja transformiraju razvoj
i u kojima postoji nada za probleme
kojima sam svjedočio u Ugandi i Biharu.
Prvi ključan pomak je otvoreno znanje.
Znate, zemlje u razvoju danas neće jednostavno
prihvatiti rješenja koja im ponude
SAD, Europa ili Svjetska banka.
Oni dobivaju inspiraciju, nadu,
praktično znanje
od uspješnih rastućih ekonomija na jugu.
Oni žele znati kako je Kina izbavila 500 milijuna ljudi
iz siromaštva za 30 godina,
kako je Meksički Oportunidades program
unaprijedio školstvo i prehranu za milijune djece.
Ovo je novi ekosustav otvorenog znanja,
koji ne putuje samo sa sjevera na jug, nego i
s juga na jug,
pa čak i s juga na sjever,
primjerice Meksički Oportunidades program koji
inspirira New York.
I baš kako se ovi sjever-jug prijelazi otvaraju,
tako se i razvojne institucije
koje usmjeravaju ove prijenose otvaraju.
To je drugi pomak: otvorena pomoć.
Nedavno, Svjetska banka je javnosti otvorila
svoj trezor s podacima,
u kojima su 8,000 ekonomskih i socijalnih indikatora
za 200 zemalja tijekom 50 godina,
što je pokrenilo globalno natjecanje za razvoj
inovativnih aplikacija koje koriste ove podatke.
Razvojne institucije se danas također otvaraju
davajući javnosti uvid u projekte koje financiraju.
Uzmite za primjer GeoMapping. Na ovoj karti Kenije,
crvene točke prikazuju sve škole financirane od strane donora,
što je tamnija zelena boja,
to je više djece izvan škola.
Tako ovaj primjer pokazuje da donori
nisu financirali niti jednu školu u područjima
koja imaju najviše neškolovane djece,
što donosi nova pitanja. Cilja li razvojna pomoć
one kojima je naša pomoć najpotrebnija?
Zbog toga, Svjetska banka je trenutno geo-locirala
30,000 projekata u 143 države,
a donori također koriste istu platformu
kako bi označili svoje projekte.
Ovo je ogroman korak naprijed u transparentnosti
i odgovornosti pomaganja.
Ovo me dovodi do trećeg, prema meni,
najznačajnijeg pomaka u razvoju:
otvorenom vladanju. Danas se vlade otvaraju
zbog građana koji traže pravo glasa i odgovornost.
Od Arapskog Proljeća do Anna Hazare
pokreta u Indiji,
koristeći mobilne telefone i društvene medije
ne samo za političku odgovornost
nego i za razvojnu odgovornost.
Pružaju li vlade usluge svojim građanima?
Na primjer, više vlada u Africi
i istočnoj Europi otvaraju svoje proračune javnosti.
Ali, znate, postoji velika razlika između proračuna
koji je javni i proračuna kojem se može pristupiti.
To je javni budžet. (Smijeh)
I kao što možete vidjeti, on je zapravo nedostupan
ili neshvatljiv običnom građaninu
koji pokušava razumjeti kako vlada
troši svoje resurse.
Kako bi riješili ovaj problem, vlade koriste nove alate
za vizualizaciju budžeta tako da je on
razumljiviji javnosti.
U ovoj mapi Moldavije, zelena boja predstavlja
područja koja imaju niske izdatke za škole
ali dobre obrazovne ishode,
a crvena boja prikazuje obrnuto.
Alati poput ovoga pretvaraju police pune dokumenata
u prikaz koji je razumljiv javnosti,
i ono što je uzbudljivo u vezi ove otvorenosti,
danas postoje nove mogućnosti za građane
da daju povratne informacije i sudjeluju s vladom.
Tako u Filipinima, roditelji i studenti
mogu u stvarnom vremenu dati informacije na stranici,
Checkmyschool.org ili pomoću
SMSa, pojavljuju li se
nastavnici i knjige u školi,
to su isti problemi kojima sam svjedočio
u Ugandi i Biharu.
I vlada reagira. Na primjer,
kada je na toj web stranici prijavljeno da je 800 učenika
ugroženo jer je popravak škole zastao
zbog korupcije, ministarstvo obrazovanja
u Filipinima brzo je djelovalo.
Uzbudljivo je to što se ova inovacija
sada širi od od juga do juga, od Filipina
do Indonezije, Kenije, Moldavije i dalje.
U Der es Salam, Tanzaniji, čak i najsiromašnije
zajednice imaju mogućnost korištenja ovih alata
kako bi izrazili svoje želje.
Ovako je karta Tandale izgledala u
kolovozu, 2011. Ali za par tjedana,
studenti su iskoristili mobilne telefone
i otvorene platforme i dramatično izmapirali
čitavu infrastrukturu zajednice.
I uzbudljivo je što su građani tada u mogućnosti
pružiti povratnu informaciju poput koje
zdravstvene ili vodovodne
usluge ne rade, naznačeno
ovim crvenim kružićima koje vidite,
koji zajedno pružaju grafički prikaz
kolektivnih glasova siromašnih građana.
Danas se čak i Bihar mijenja i otvara
pod odlučnim vodstvom koji čini vladu
transparentnijom, pristupačnijom i odgovornijom
prema siromašnima.
Ali, znate, u mnogim dijelovima svijeta,
vlade nisu zainteresirane za otvaranje,
ili služenje siromašnima i to je pravi izazov
za one koje žele promijeniti takav sustav.
Oni su usamljeni ratnici
poput mog oca i mnogih, mnogih drugih,
a ključan cilj razvojnog procesa
je pomoći ovim usamljenim ratnicima da se ujedine
i tako zajedno svladaju prepreke..
Na primjer, danas, u Gani, hrabri reformisti
iz civilnog društva, parlament i vlada,
osnovali su koaliciju za transparentne ugovore
u naftnom sektoru, i zbog toga,
Parlament sada istražuje sumnjive ugovore.
Ovi primjeri daju novu nadu, novu mogućnost
problemima kojima sam svjedočio u Ugandi
ili kojima se moj otac suočio u Biharu.
Prije dvije godine, 8. travnja 2010, nazvao sam svog oca.
Bila je kasna noć i on je u dobi od 80 godina
pripremao javnu parnicu od 70 stranica
protiv korupcije u cestovnom projektu.
Iako nije bio odvjetnik, sam je vodio predmet na sudu
idućeg dana. Dobio je parnicu,
ali kasnije te iste večeri,
pao je i preminuo.
Borio se do kraja, strastveno je
tvrdio da kako bi se borili protiv
korupcije i siromaštva,
ne trebaju samo vladini službenici biti iskreni,
nego se i građani moraju ujediniti
kako bi se njihov glas čuo.
To su postala dva kraja njegova života,
a put koji je prešao između
zrcalio je izmijenjeni i unaprijeđeni krajolik.
Ja sam inspiriran ovim promjenama i uzbuđen
što u Svjetskoj banci prihvaćamo
ove nove smjernice, značajan pomak
od mog rada u Ugandi prije 20 godina.
Moramo radikalno otvoriti razvitak
tako da znanje teče u više smjerova,
inspirira praktikante, tako da pomoć postane transparentna,
odgovorna i efektivna, tako da se vlade otvore
i građani postanu uključeni i dobiju moć
u reformama koje provodi vlada.
Moramo ubrzati ove promjene.
Ako to napravimo, vidjet ćemo da će se glasovi
siromašnih čuti u Biharu,
Ugandi i dalje.
Vidjet ćemo da će se knjige i učitelji
pojaviti u školama za svoju djecu.
Ta djeca će, također,
imati stvarnu priliku za izlazak iz siromaštva.
Hvala vam. (Pljesak)
(Pljesak)