Kako me cent učinio milijunašicom

Kao dijete, a nakon černobilske katastrofe, Tania Luna je napustila svoj dom u Ukrajini kako bi dobila azil u SAD-u. Jednoga dana, na podu utočišta za beskućnike u New Yorku, u kojemu je živjela s obitelji, pronašla je jedan cent. Nikada se kasnije nije osjećala tako bogatom. Razmišljanje o gorko-slatke radostima iz djetinjstva... i kako ih čuvati u mislima.

Pet mi je godina i vrlo sam ponosna.

Moj je otac upravo sagradio najbolji poljski zahod

u našem malom selu u Ukrajini.

Iznutra, to je smrdljiva, zjapeća rupa u zemlji,

ali izvana, ona je biserno bijela

i doslovno sjaji na suncu.

To me čini toliko ponosnom, toliko važnom,

da sebe imenujem vođom
svoje male grupe prijatelja

i osmišljavam misije za nas.

Prikradamo se tako od kuće do kuće

u potrazi za muhama zarobljenim u paučinama

i oslobađamo ih.

Četiri godine ranije, kad sam imala jednu godinu,

nakon nesreće u Černobilu,

spustila se crna kiša;

kosa moje sestre ispadala je u pramenovima,

a ja sam devet mjeseci provela u bolnici.

Nije bilo dopuštenih posjeta,

pa je moja majka podmitila nekoga u bolnici,

nabavila odjeću medicinske sestre,

i svake se noći ušuljala kako bi bila pored mene.

Pet godina kasnije,
neočekivano "svjetlo na kraju tunela"...

Zahvaljujući Černobilu, dobivamo azil u SAD-u.

Šest mi je godina i ne plačem dok napuštamo dom

i dolazimo u Ameriku,

jer očekujem da će to biti mjesto prepuno rijetkih

i predivnih stvari poput banana i čokolade,

i žvakaćih guma "Bazooka".

Žvakaćih guma "Bazooka"
s malenim omotom u obliku stripa iznutra.

Bazooka koje bismo u Ukrajini
dobivali jednom godišnje

i jedan smo komadić morali žvakati
po cijeli tjedan.

Prvog dana nakon dolaska u New York,

moja baka i ja pronalazimo jedan cent

na podu utočišta za beskućnike,
u kojemu je moja obitelj boravi.

Jedino što ne znamo da je to utočište za beskućnike;

mi mislimo da je to hotel, hotel s mnogo štakora.

I tako, pronalazimo taj cent,
nekako fosiliziran u podu,

i mislimo da ga je sigurno neki
vrlo bogati čovjek ostavio ondje,

jer obični ljudi ne gube novac samo tako.

I držim taj cent na dlanu -

ljepljiv je i zahrđao -

ali čini se kao da držim bogatstvo.

Odlučujem nabaviti jedan, samo moj, primjerak

žvakaće gume Bazooka.

I u tom trenutku, osjećam se k'o milijunašica.

Oko godinu dana kasnije,
ponovno se imam priliku tako osjećati

kad u smeću nalazimo vreću punu plišanih životinja,

i odjednom imam više igračaka

nego ikada u životu.

I ponovno, taj osjećaj mi se vraća
kad nam netko pokuca

na vrata našeg stana u Brooklynu,

a moja sestra i ja ugledamo dostavljača

s kutijom pizze koju nismo naručile.

I tako, uzmemo mi tu pizzu, našu prvu pizzu,

i gutamo komad za komadom

dok poštar stoji ondje i gleda nas s vrata.

Kaže nam da platimo, ali mi ne govorimo engleski.

Moja majka izlazi, i on je zatraži novac,

ali ona ga nema dovoljno.

U to doba, ona svakoga dana
prepješači 50 blokova na posao i s posla

samo kako bi izbjegla plaćanje autobusne karte.

Tad naša susjeda proviri u stan

i zajapuri se kad shvati

da su se useljenici s donjega kata

dočepali nekako njene pizze.

Svi su uzrujani.

Ali, pizza je ukusna...

Godinama mi nije padalo na pamet
koliko smo malo imali.

Desetu godišnjicu našeg boravka u SAD-u

odlučili smo proslaviti rezerviravši sobu

u hotelu u kojemu smo odsjeli
kad smo stigli u SAD.

Čovjek na recepciji se nasmije i reče:

"Ne možete ovdje rezervirati sobu.
Ovo je utočište za beskućnike."

Bili smo šokirani...

Moj muž Brian je, također, u djetinjstvu bio beskućnik.

Njegova je obitelj izgubila sve,
i u jedanaestoj godini

morao je živjeti s ocem u motelima,

u motelima koji bi skupili svu njihovu hranu

i držali je kao zalog dok ovi ne bi bili
u stanju platiti račun.

U jednom trenutku, kad su mu napokon vratili

njegovu kutiju pahuljica, bila je puna žohara.

Ali, jednu je stvar imao...

Imao je tu kutiju cipela koju je svuda nosio sa sobom,

u kojoj je bilo devet stripova:

dva G. I. Joea obojana da izgledaju kao Spider-Man,

i pet Gobota. I to je bilo njegovo blago.

To je bio njegov vlastiti skup junaka

koji su ga čuvali od droge i od bandi

i od odustajanja od vlastitih snova.

Ispričat ću vam o još jednom

članu naše obitelji, nekadašnjem beskućniku.

Ovo je Scarlett.

Jednom davno, Scarlett su upotrebljavali
kao mamac u borbama pasa.

Bila je svezana i bačena u ring

da bi je ostali psi napali i postali
što agresivniji prije borbe.

Danas, ona jede organsku hranu

i spava na ortopedskom krevetu,
sa svojim imenom na njemu, ali...

Ali... dok joj ulijevamo vodu u njenu posudu,

još uvijek podiže pogled i zahvalno maše repom.

Ponekad Brian i ja šetamo parkom sa Scarlett,

i ona se valja po travi,

a mi je samo gledamo...

I onda pogledamo jedno drugo

i osjećamo zahvalnost.

Zaboravimo na sve naše nove frustracije

i razočaranja, tipična za srednji sloj,

i osjećamo se poput milijunaša.

Hvala vam.

(Pljesak)