Pet mi je godina i vrlo sam ponosna.
Moj je otac upravo sagradio najbolji poljski zahod
u našem malom selu u Ukrajini.
Iznutra, to je smrdljiva, zjapeća rupa u zemlji,
ali izvana, ona je biserno bijela
i doslovno sjaji na suncu.
To me čini toliko ponosnom, toliko važnom,
da sebe imenujem vođom
svoje male grupe prijatelja
i osmišljavam misije za nas.
Prikradamo se tako od kuće do kuće
u potrazi za muhama zarobljenim u paučinama
i oslobađamo ih.
Četiri godine ranije, kad sam imala jednu godinu,
nakon nesreće u Černobilu,
spustila se crna kiša;
kosa moje sestre ispadala je u pramenovima,
a ja sam devet mjeseci provela u bolnici.
Nije bilo dopuštenih posjeta,
pa je moja majka podmitila nekoga u bolnici,
nabavila odjeću medicinske sestre,
i svake se noći ušuljala kako bi bila pored mene.
Pet godina kasnije,
neočekivano "svjetlo na kraju tunela"...
Zahvaljujući Černobilu, dobivamo azil u SAD-u.
Šest mi je godina i ne plačem dok napuštamo dom
i dolazimo u Ameriku,
jer očekujem da će to biti mjesto prepuno rijetkih
i predivnih stvari poput banana i čokolade,
i žvakaćih guma "Bazooka".
Žvakaćih guma "Bazooka"
s malenim omotom u obliku stripa iznutra.
Bazooka koje bismo u Ukrajini
dobivali jednom godišnje
i jedan smo komadić morali žvakati
po cijeli tjedan.
Prvog dana nakon dolaska u New York,
moja baka i ja pronalazimo jedan cent
na podu utočišta za beskućnike,
u kojemu je moja obitelj boravi.
Jedino što ne znamo da je to utočište za beskućnike;
mi mislimo da je to hotel, hotel s mnogo štakora.
I tako, pronalazimo taj cent,
nekako fosiliziran u podu,
i mislimo da ga je sigurno neki
vrlo bogati čovjek ostavio ondje,
jer obični ljudi ne gube novac samo tako.
I držim taj cent na dlanu -
ljepljiv je i zahrđao -
ali čini se kao da držim bogatstvo.
Odlučujem nabaviti jedan, samo moj, primjerak
žvakaće gume Bazooka.
I u tom trenutku, osjećam se k'o milijunašica.
Oko godinu dana kasnije,
ponovno se imam priliku tako osjećati
kad u smeću nalazimo vreću punu plišanih životinja,
i odjednom imam više igračaka
nego ikada u životu.
I ponovno, taj osjećaj mi se vraća
kad nam netko pokuca
na vrata našeg stana u Brooklynu,
a moja sestra i ja ugledamo dostavljača
s kutijom pizze koju nismo naručile.
I tako, uzmemo mi tu pizzu, našu prvu pizzu,
i gutamo komad za komadom
dok poštar stoji ondje i gleda nas s vrata.
Kaže nam da platimo, ali mi ne govorimo engleski.
Moja majka izlazi, i on je zatraži novac,
ali ona ga nema dovoljno.
U to doba, ona svakoga dana
prepješači 50 blokova na posao i s posla
samo kako bi izbjegla plaćanje autobusne karte.
Tad naša susjeda proviri u stan
i zajapuri se kad shvati
da su se useljenici s donjega kata
dočepali nekako njene pizze.
Svi su uzrujani.
Ali, pizza je ukusna...
Godinama mi nije padalo na pamet
koliko smo malo imali.
Desetu godišnjicu našeg boravka u SAD-u
odlučili smo proslaviti rezerviravši sobu
u hotelu u kojemu smo odsjeli
kad smo stigli u SAD.
Čovjek na recepciji se nasmije i reče:
"Ne možete ovdje rezervirati sobu.
Ovo je utočište za beskućnike."
Bili smo šokirani...
Moj muž Brian je, također, u djetinjstvu bio beskućnik.
Njegova je obitelj izgubila sve,
i u jedanaestoj godini
morao je živjeti s ocem u motelima,
u motelima koji bi skupili svu njihovu hranu
i držali je kao zalog dok ovi ne bi bili
u stanju platiti račun.
U jednom trenutku, kad su mu napokon vratili
njegovu kutiju pahuljica, bila je puna žohara.
Ali, jednu je stvar imao...
Imao je tu kutiju cipela koju je svuda nosio sa sobom,
u kojoj je bilo devet stripova:
dva G. I. Joea obojana da izgledaju kao Spider-Man,
i pet Gobota. I to je bilo njegovo blago.
To je bio njegov vlastiti skup junaka
koji su ga čuvali od droge i od bandi
i od odustajanja od vlastitih snova.
Ispričat ću vam o još jednom
članu naše obitelji, nekadašnjem beskućniku.
Ovo je Scarlett.
Jednom davno, Scarlett su upotrebljavali
kao mamac u borbama pasa.
Bila je svezana i bačena u ring
da bi je ostali psi napali i postali
što agresivniji prije borbe.
Danas, ona jede organsku hranu
i spava na ortopedskom krevetu,
sa svojim imenom na njemu, ali...
Ali... dok joj ulijevamo vodu u njenu posudu,
još uvijek podiže pogled i zahvalno maše repom.
Ponekad Brian i ja šetamo parkom sa Scarlett,
i ona se valja po travi,
a mi je samo gledamo...
I onda pogledamo jedno drugo
i osjećamo zahvalnost.
Zaboravimo na sve naše nove frustracije
i razočaranja, tipična za srednji sloj,
i osjećamo se poput milijunaša.
Hvala vam.
(Pljesak)