Oda zavisti

Što je ljubomora? Što je uzrokuje i zašto je potajno volimo? Parul Sehgal tvrdi da nijedno istraživanje nije uspjelo dočarati "osamljenost, dugovječnost i strašnu zadovoljštinu koju pruža" - nijedno osim fikcije. U ovom elokventnom promišljanju Sehgal prebire po stranicama iz književnosti koje pokazuju kako se ljubomora ne razlikuje previše od potrage za znanjem.

Kad sam imala osam godina,

u razred nam je došla nova djevojčica

koja je bila tako impresivna,

kakve uvijek budu sve nove djevojčice.

Imala je slapove sjajne kose,

slatku pernicu,

znala je sve glavne gradove država

i odlično je sricala.

Te me godine obuzimala ljubomora

sve dok nisam smislila pakleni plan.

Jednog sam dana malo ostala poslije škole,

malo previše skrivajući se
u toaletu za djevojčice.

Kad je zrak bio čist, izašla sam,

ušuljala se u učionicu

i uzela imenik iz učiteljicinog stola.

I onda sam to učinila.

Poigrala sam se
ocjenama svoje protivnice,

samo malo, samo snizila neke petice.

Sve petice. (Smijeh)

Kad sam se spremala
vratiti imenik u ladicu,

sjetila sam se da druge kolege iz razreda

također imaju strašno dobre ocjene.

Stoga sam u ludilu

svima popravila ocjene,

i to ne pretjerano maštovito.

Svima sam dala red dvojki,

a sebi red petica.

Znate, kad sam već tu...

Još sam uvijek zapanjena
svojim ponašanjem.

Ne razumijem odakle mi ta ideja.

Ne razumijem zašto sam se osjećala
toliko odlično dok sam to radila.

Odlično sam se osjećala.

Ne razumijem zašto nikad nisam uhvaćena.

Ta trebalo je biti očito.

Nikad nisam uhvaćena.

No najviše ne razumijem

zašto me toliko mučilo

što je ta majušna djevojčica

tako dobra u sricanju.

Ljubomora me zapanjuje.

Toliko je misteriozna i toliko prodiruća.

Znamo da bebe pate od ljubomore,

kao i primati. I drozdovi
su joj iznimno skloni.

Znamo da je ljubomora glavni razlog

ubojstva u braku u SAD-u.

No nikad nisam naišla na istraživanje

koje bi mi dočaralo osamljenost,

dugovječnost ili strašnu
zadovoljštinu koju pruža.

Za to se okrećemo fikciji

jer je roman laboratorij

koji proučava ljubomoru

u svakom mogućem obliku.

Naime, ne znam je li pretjerivanje reći

da bez ljubomore

ne bi bilo ni književnosti.

Bez nevjerne Helene
ne bi bilo ni "Odiseje".

Bez ljubomornog kralja
ne bi bilo ni "1001 noći".

Ni Shakespearea.

To je cijeli srednjoškolski popis lektire

jer gubimo i "Krik i bijes",

"Gatsbyja", "I sunce se rađa",

"Gospođu Bovary", "Anu Karenjinu".

Bez ljubomore ne bi bilo ni Prousta.

Znam da je sad moderno reći da Proust

ima odgovor na sve,

ali kad se radi o ljubomori,

zaista ima svaki odgovor.

Ove je godine stogodišnjica remek-djela
"U potrazi za izgubljenim vremenom",

a to je najopširniji prikaz
seksualne ljubomore

i natjecateljskog duha, moje vrste,

kojemu se možemo nadati. (Smijeh)

Kad razmišljamo o Proustu, sjetimo se

sentimentalnih dijelova,
zar ne?

Dječaka koji pokušava zaspati,

kolačića madeleine u lipovom čaju.

Zaboravljamo koliko mu je pogled bio grub.

Zaboravljamo koliko je nemilosrdan.

Ipak je te knjige Virginia Woolf

nazvala grubima kao mačje crijevo.

Ne znam što je mačje crijevo,

ali pretpostavimo da je zastrašujuće.

Razmotrimo zašto idu tako dobro zajedno -

roman i ljubomora, ljubomora i Proust.

Je li jednostavno stvar
u tome da je ljubomora,

koja se svodi na pojedinca,
čežnju i zapreku,

tako snažan temelj priče?

Ne znam. Mislim da se s time
mnogi mogu poistovjetiti,

pa razmislimo što se događa

kad osjetimo ljubomoru.

Kad osjetimo ljubomoru,
ispričamo si priču.

Ispričamo si priču o tuđim životima

i zbog njih se osjećamo užasno

jer su stvorene s tim ciljem.

Kao pripovjedač i publika,

točno znamo koje detalje uključiti

da taj nož dublje zareže. Zar ne?

Ljubomora nas sve pretvara
u romanopisce početnike,

a to je nešto što je i Proust shvaćao.

U "Putu k Swannu", prvom dijelu

ciklusa romana,

Swann, jedan od glavnih likova,

s naklonosti razmišlja o svojoj voljenoj

i o tome koliko je dobra u krevetu

i iznenada, u roku od nekoliko rečenica,

a to su prustovske rečenice,

dakle dugačke poput rijeka,

ali u roku od nekoliko rečenica,

iznenada ustukne i shvati:

"Čekaj malo, sve to
što ja volim na ovoj ženi,

može voljeti i netko drugi.

Sve što čini, a što mi pruža zadovoljstvo,

može ga pružati i nekome drugome,

možda upravo sad."

Tu si priču počinje pričati

i otada Proust piše

kako svaku novu draž koju Swann
primijeti na svojoj voljenoj

dodaje "kolekciji sprava

vlastite sobe za mučenje."

Moramo priznati da su Swann I Proust

bili nepopravljivo ljubomorni.

Proustovi su dečki morali napustiti

državu ako su htjeli prekinuti s njim.

No ne morate biti toliko ljubomorni

da biste priznali da s njom
imate pune ruke posla, zar ne?

Ljubomora iscrpljuje.

Gladna je to emocija koju valja nahraniti.

A što ljubomora voli?

Ljubomora voli informacije.

Ljubomora voli detalje.

Ljubomora voli slapove sjajne kose

i slatke pernice.

Ljubomora voli fotografije.

Zato je Instagram
toliko popularan. (Smijeh)

Proust povezuje učeni jezik i ljubomoru.

Kad je Swann na mukama ljubomore

i prisluškuje na vratima

i podmićuje sluge svoje ljubavnice,

opravdava ta ponašanja.

Kaže: "Slušaj, znam da misliš
da je ovo odvratno,

ali nimalo se ne razlikuje

od interpretiranja antičkih tekstova

ili promatranja spomenika."

Kaže: "To su znanstvena istraživanja

sa stvarnom intelektualnom vrijednosti."

Proust nam pokušava
pokazati da je ljubomora

nepodnošljiva i zbog nje
djelujemo apsurdno,

ali ona je u svojoj srži
potraga za znanjem,

potraga za istinom, bolnom istinom,

a što se Prousta tiče,

što je istina bolnija, to bolje.

Tuga, posramljenost, gubitak:

to su za Prousta bili putevi do mudrosti.

Kaže: "Žena koju trebamo,

zbog koje patimo iz nas izvlači

more osjećaja dubljih i važnijih

od genija koji nas zanima."

Govori li nam da odemo
pronaći okrutne žene?

Ne. Mislim da nam pokušava reći

da nas ljubomora otkriva nama samima.

Slama li nas ijedna druga emocija

na takav način?

Otkriva li nam ijedna druga emocija

našu agresivnost i odvratnu ambiciju

i naša prava?

Uči li nas ijedna druga
emocija promatranju

tolikim intenzitetom?

Freud je kasnije pisao o tome.

Jednog dana Freuda je posjetio

strašno nervozan muškarac
kojega je izjedala

sumnja u supruginu vjernost.

Freud kaže da ima nešto
čudno u tom čovjeku

jer ne promatra suprugine postupke.

Ona je nedužna, svi to znaju.

U tu se jadnicu jednostavno

bezrazložno sumnja.

Ali on promatra njezina

nenamjerna ponašanja.

Smije li se presrdačno

ili je li se slučajno
očešala o onog čovjeka?

Freud tvrdi da taj muškarac postaje

nadzornik suprugine podsvijesti.

Po tom pitanju roman je dobar.

Roman jako dobro opisuje
kako nas ljubomora

izvježbava za intenzivno,
ali ne i točno promatranje.

Štoviše, što smo ljubomorniji,

to smo skloniji fantaziji.

Zato smatram da nas ljubomora

ne potiče samo na nasilne

ili protuzakonite činove

već i na

strašno maštovite postupke.

Priznajem, razmišljam
o osmogodišnjoj sebi,

ali i o priči koju sam čula na vijestima.

U Michiganu je uhvaćena 52-godišnja žena

koja je napravila
lažan profil na Facebooku

s kojeg si je slala
podle, odvratne poruke

godinu dana.

Godinu dana. Godinu.

A pokušavala je to smjestiti

novoj djevojci svog bivšeg dečka.

Moram priznati, kad sam ovo tek čula,

osjetila sam divljenje.

(Smijeh)

Zato što, budimo realni,

kolika je to količina pogrešno
usmjerene kreativnosti, zar ne?

Kao iz romana,

kao iz romana Patricije Highsmith.

Highsmith je moja omiljena spisateljica.

Ona je briljantna i bizarna
američka spisateljica.

Autorica je romana "Stranci u vlaku"

i "Talentirani gospodin Ripley".

Obje knjige pokazuju kako nam ljubomora

muti razum

i jednom kad smo u toj sferi,
u carstvu ljubomore,

membrana između onoga što jest
i onoga što bi moglo biti

u sekundi može biti probijena.

Tom Ripley, njezin najpoznatiji lik,

polazi od želje za vama

ili željom da ima ono što vi imate

do preuzimanja vašeg identiteta
i svega što ste nekoć imali.

Vi ste ispod podnih dasaka,

on se odaziva na vaše ime,

nosi vaše prstenje,

prazni vaše bankovne račune.

To je jedan od pristupa.

Ali što mi radimo? Ne možemo
ići Ripleyevim putem.

Ne mogu cijelom svijetu dati dvojke,

ma koliko ja to nekada željela.

Šteta je jer živimo u vremenu zavisti.

Živimo u vremenu ljubomore.

Svi smo dobri građani društvenih medija

u kojima je valuta zavist, zar ne?

Ukazuje li nam ovaj roman
na izlaz? Nisam sigurna.

Učinimo ono što likovi
uvijek rade kada nisu sigurni,

kada ih muči misterij.

Pođimo do Ulice Baker na adresu 221B

i tražimo Sherlocka Holmesa.

Kad ljudi razmišljaju o Holmesu,

njegovim najvećim neprijateljem
smatraju profesora Moriartyja,

vrhunskog kriminalca.

Ali meni je uvijek bio draži
inspektor Lestrade,

čovjek nalik štakoru koji je
voditelj Scotland Yarda

i koji očajnički treba Holmesa,

treba njegov genijalni um, ali zamjera mu.

To mi zvuči poznato.

Dakle, Lestrade treba
njegovu pomoć, zamjera mu

i kipi od ljutnje tijekom romana.

No, kako zajedno rade,
nešto se počinje mijenjati

i konačno u "Šest Napoleona"

kad Holmes stigne
i sve oduševi svojim rješenjem,

Lestrade se okrene Holmesu i kaže:

"Nismo ljubomorni
na vas, gospodine Holmes.

Ponosni smo na vas."

I kaže da nema čovjeka
na Scotland Yardu

koji Sherlocku ne bi htio pružiti ruku.

To je rijedak slučaj
u kojem je Holmes ganut.

U knjizi mi je to jako dirljivo,

cijela ta scena, ali je
i misteriozna, zar ne?

Kao da se prema ljubomori odnosi

kao s geometrijskim
problemom, a ne emocionalnim.

U jednom je trenutku Holmes
suprotstavljen Lestradeu.

U drugom su trenutku na istoj strani.

Iznenada si Lestrade dozvoljava

diviti se umu kojem je zamjerao.

Je li to tako jednostavno?

Što ako je ljubomora
uistinu pitanje geometrije,

samo pitanje toga na kojoj si
strani dozvoljavamo stajati

u odnosu na drugu osobu?

Tada možda ne bismo morali zamjerati

tuđoj izvrsnosti.

Mogli bi se uskladiti s njom.

Ali ja volim planove
nepredviđenih mogućnosti.

Dok njih čekamo,

zapamtimo da nam
za utjehu preostaje fikcija.

Sama fikcija demistificira ljubomoru.

Ona je podomaćuje,

poziva je za stol.

A pogledajte tko se sve skupio za njim:

dragi Lestrade, zastrašujući Tom Ripley,

ludi Swann, Marcel Proust glavom i bradom.

U odličnom smo društvu.

Hvala vam.

(Pljesak)