Jonathan Haidt: Religija, evolucija i ekstaza samouzvišenja

Psiholog Jonathan Haidt postavlja jednostavno, ali teško pitanje: zašto tragamo za samouzvišenjem? Zašto pokušavamo izgubiti sebe? Na putovanju kroz znanost evolucije pomoću grupne selekcije, nudi provokativan odgovor.

Imam pitanje za vas:

Jeste li religiozni?

Molim da sada podignete ruku,

ako se smatrate religioznom osobom.

Da vidimo, rekao bih da vas je tri ili četiri posto.

Nisam imao pojma da imamo toliko vjernika na TEDovoj konferenciji.

(Smijeh)

U redu, evo još jednog pitanja:

Smatrate li se duhovnim osobama

na bilo koji način, u bilo kojem obliku ili formi? Podignite ruku.

U redu, to je većina.

Moj je današnji govor

o glavnom razlogu ili jednom od glavnih razloga

zašto većina ljudi sebe smatra duhovnim osobama

na neki način, u nekom obliku ili formi.

Moj je današnji govor o samouzvišenju.

To je osnovna činjenica ljudskosti

da se ono 'ja' ponekad jednostavno izgubi.

A kada se to dogodi,

osjećamo se ushićeno

i posežemo za metaforama dobrog i lošeg

kako bismo objasnili te osjećaje.

Govorimo o uzvišenju

ili uzdizanju.

Veoma je teško razmišljati o bilo čemu apstraktnom poput ovog

bez neke dobre, konkretne metafore.

Ovdje je metafora koju vam danas nudim.

Razmislite o umu na način kao da ste u kući s mnogo soba,

s kojima smo većinom upoznati.

Ali ponekad se čini kao da nam se vrata

pojave niotkuda

i odvedu nas do stubišta.

Uspemo se stubama

i doživimo stanje izmijenjene svijesti.

1902. godine,

veliki američki psiholog William James

pisao je o mnogim raznovrsnostima religijskog iskustva.

Skupio je razne vrste studija slučaja.

Citirao je riječi raznih vrsta ljudi

koji su imali raznolike vrste takvih iskustava.

Jedno od meni najuzbudljivijih

je ovaj mladić, Stephen Bradley,

on se susreo, bar je tako mislio, s Isusom 1820. godine.

I evo što je Bradley rekao o tome.

(Glazba)

(Video) Stephen Bradley: Mislio sam da sam na sekundu u sobi vidio

Spasitelja u ljudskom obliku

s raširenim rukama,

kako mi se pojavljuje i govori, „Dođi.“

Sljedećeg sam se dana radovao drhteći.

Moja je sreća bila toliko velika da sam rekao da želim umrijeti.

U ovom svijetu nije bilo mjesta za moje uzbuđenje.

Prije toga,

bio sam jako sebičan i svojeglav.

Ali sada sam želio blagostanje za cijelo čovječanstvo

i mogao bih, s osjećajnim srcem,

oprostiti najljućim neprijateljima.

JH: Primijetite

kako Bradleyevo sitničavo i moralno ja

jednostavno umire tamo na stubištu.

I na toj višoj razini

on postaje nježan i prašta.

Mnoge svjetske religije pronašle su toliko načina

kako bi pomogle ljudima da se popnu uz stepenice.

Neke ugase 'ja' koristeći meditaciju.

Druge koriste psihodelične droge.

Ovdje na astečkim zapisima iz 16. stoljeća

vidimo čovjeka koji se sprema pojesti psilocibin gljivu (magičnu gljivu)

i u istom trenutku ga bog povlači sa stepenica.

Druge koriste ples, rotiranje i vrtnju

kako bi promovirale samouzvišenje.

Ali ne trebate religiju kako biste prošli stubama.

Mnogo ljudi pronalazi samouzvišenje u prirodi.

Ostali nadjačaju svoje ja pomoću bijesa.

Ali postoji najčudnije mjesto od svih:

rat.

Tolike knjige o ratu govore istu stvar,

da ništa ne zbližava ljude tako

kao rat.

I to zbližavanje otvara mogućnost

izvanrednih samouzvišenih iskustava.

Pustit ću vam odlomak

iz ove knjige Glenna Graya.

Gray je bio vojnik američke vojske u Drugom svjetskom ratu.

Nakon rata intervjuirao je mnogo drugih vojnika

i pisao o iskustvu muškaraca u bitkama.

Ovo je ključan odlomak

u kojem zapravo opisuje stubište.

(Video) Glenn Gray: Mnogi će veterani priznati

da je iskustvo zajedničkog napora u bitci

bio vrhunac njihovih života.

'Ja' neprimjetno prelazi u 'mi',

'moje' postaje 'naše'

i pojedinačna vjera

gubi svoju središnju važnost.

Vjerujem da to nije ništa manje

od uvjerenja o besmrtnosti

koje vlastito žrtvovanje čini u tim trenucima

tako relativno lakim.

Mogu pasti, ali neću umrijeti

zbog onoga što je stvarno u meni i ide naprijed

i nastavlja živjeti u drugovima

za koje sam dao život.

JH: Dakle, ono što svi ovi slučajevi imaju zajedničko

je to da se čini kako se ja stanjilo ili istopilo

i čini se dobrim, čini se jako dobro

na način potpuno netipičan ičemu što osjećamo u svojim svakodnevnim životima.

Čini se nekako uzvišenim.

Ova ideja s kojom idemo dalje bila je centar pisanja

velikog francuskog sociologa Emila Durkheima.

Durkheim nas je čak nazvao Homo duplexima

ili ljudima s dvije razine.

Nižu razinu nazvao je razinom svjetovnosti.

Svjetovno je suprotno svetom.

To jednostavno znači uobičajeno ili sveopće.

A u našim svakodnevnim životima postojimo kao pojedinci.

Želimo zadovoljiti vlastite želje.

Slijedimo vlastite ciljeve.

Ali ponekad se dogodi nešto

što aktivira fazu promjene.

Pojedinci se udruže

u ekipe, pokret ili naciju

što je mnogo više od zbroja njezinih dijelova.

Durkheim je nazvao ovu razinu, razinom svetosti,

zato što je vjerovao da je funkcija religije

sjediniti ljude u grupu,

u moralnu zajednicu.

Durkheim je vjerovao da sve što nas sjedinjuje

zadobiva oznaku svetosti.

A jednom kad ljudi krenu kružiti

s nekim svetim predmetom ili vrijednošću,

onda će raditi kao grupa ne bi li se borili da to zaštite.

Durkheim je pisao

o skupu intenzivnih zbirnih osjećaja

koji postižu ovo čudo E pluribus unum,

stvaranja grupe od pojedinaca.

Razmislite o kolektivnoj sreći u Britaniji

onog dana kada je završio II. svjetski rat.

Razmislite o kolektivnom bijesu na trgu Tahrir

koji je svrgnuo diktatora.

I razmislite o kolektivnoj žalosti

u Sjedinjenim Američkim Državama

koju smo svi osjetili, koja nas je sve ujedinila

nakon 11. rujna.

Dopustite mi da rezimiram gdje smo.

Mislim kako je kapacitet za samouzvišenjem

samo osnovni dio ljudskosti.

Nudim vam metaforu

stubišta u umu.

Kažem vam da smo Homo duplexi

i da nas ovo stubište vodi od svjetovne razine

do razine svetosti.

Kad se popnemo tim stubama,

vlastiti interesi blijede,

postajemo mnogo manje zainteresirani za sebe

i osjećamo se bolje, plemenitije

i nekako uzvišenije.

Ovdje je pitanje vrijedno milijun dolara

za društvene znanstvenike poput mene:

Je li stubište

obilježje našeg evolucijskog plana?

Je li to proizvod prirodne selekcije

poput naših ruku?

Ili je to kvar, greška u sustavu –

jesu li te religiozne stvari samo nešto

što se događa kad se žice prepletu u mozgu –

Jill doživi moždani udar i istovremeno doživi religiozno iskustvo,

je li to samo greška?

Mnogi znanstvenici koji proučavaju religiju zauzimaju ovo stajalište.

Novi ateisti, na primjer,

raspravljaju kako je religija skup trendova,

na neki način parazitskih trendova,

koji ulaze u naše umove

i tjeraju nas da radimo razne vrste ludih religioznih stvari,

stvari koje nas samouništavaju, poput samoubilačkih bombi.

I nakon svega,

kako bi ikada za nas moglo biti dobro

da izgubimo sami sebe?

Kako bi ikada moglo biti prilagodljivo

za bilo koji organizam

da nadjača svoje interese?

Pa, dopustite da vam pokažem.

U 'Podrijetlu vrsta',

Charles Darwin puno je pisao

o evoluciji moralnosti –

odakle dolazi i zašto je imamo.

Darwin je primijetio da mnogo naših osobina

ima slabu korist za nas same,

ali su od velike koristi za naše grupe.

Pisao je o scenariju

u kojem bi dva plemena ranog čovječanstva

došla u kontakt i natjecali bi se.

Rekao je, „Ako bi jedno pleme imalo

velik broj odvažnih, suosjećajnih

i vjernih članova

koji su uvijek spremni pomoći i braniti jedni druge,

to bi pleme bilo uspješnije

i pobijedilo bi ostale.“

Nastavio je govoreći kako „Sebični i svadljivi ljudi

ne žele se povezati,

a bez povezanosti

ništa se ne može izvršiti.“

Drugim riječima,

Charles Darwin vjerovao je

u grupnu selekciju.

Ta je ideja bila jako kontroverzna zadnjih 40 godina,

ali očekuje ju veliki povratak ove godine,

posebice nakon što u travnju izađe knjiga E. O. Wilsona,

koja snažno dokazuje

kako smo mi i nekoliko drugih vrsta

proizvod grupne selekcije.

Ali zaista, način na koji treba o tome razmišljati

je kao da je to selekcija na više razina.

Gledajte na to na ovaj način:

Imate natjecanje unutar grupa i među grupama.

Ovdje je grupa mladića u fakultetskoj veslačkoj ekipi.

Unutar ove je

ekipe natjecanje.

Dečki se natječu jedni s drugima.

Najsporiji veslači i najslabiji veslači bit će izbačeni iz ekipe.

A samo nekoliko će ih ići dalje.

Možda će jedan od njih doći do Olimpijade.

Dakle, unutar ekipe

njihovi interesi su zapravo suprotstavljeni jedni drugima.

A ponekad bi bilo korisno

za jednog od njih

da pokuša sabotirati druge.

Možda će ogovarati svog glavnog suparnika

treneru.

Ali dok se to natjecanje odvija

unutar čamca,

ovo natjecanje kreće među čamcima.

I jednom kad ove dečke stavite u čamac koji se natječe s drugim čamcem,

sada nemaju izbora nego da surađuju

jer su u istom čamcu.

Mogu pobijediti jedino

ako surađuju kao ekipa.

Hoću reći, ove stvari zvuče banalno,

ali to su duboke evolucijske istine.

Glavni argument protiv grupne selekcije

uvijek je bio

da, pa sigurno, bilo bi lijepo imati grupu suradnika,

ali čim imate grupu suradnika,

bit će preuzeti od strane solo igrača,

pojedinaca koji će iskoristiti težak rad drugih.

Da vam to ilustriram.

Pretpostavimo da imamo grupu malih organizama –

mogu biti bakterije, mogu biti hrčci; nije bitno što su –

i pretpostavimo da ova mala grupa ovdje, da su evoluirali do surađivanja.

Pa, to je sjajno. Oni padaju, brane jedni druge,

rade skupa, proizvode obilje.

Kao što vidite na ovoj simulaciji,

kako surađuju, tako dobivaju bodove, takoreći rastu,

a kad udvostruče svoju veličinu vidjet ćete kako se razdvajaju

i tako se reproduciraju i populacija raste.

Ali pretpostavimo da jedan od njih mutira.

Imamo mutaciju u genu

i jedan od njih mutira tako da slijedi sebičnu strategiju.

Iskorištava ostale.

I onda kada zeleni komunicira s plavim,

vidjet ćete da zeleni postaje veći, a plavi postaje manji.

Evo kako se stvari odigravaju.

Počinjemo samo s jednim zelenim

i kako on komunicira

dobiva bogatstvo ili bodove ili hranu.

I u kratkom vremenu, suradnici su gotovi.

Solo igrači su preuzeli.

Ako grupa ne može riješiti problem solo igrača

onda ne može ubrati korist suradnje

i grupna selekcija ne može početi.

Ali postoji rješenje za problem solo igrača.

Nije to tako težak problem.

Zapravo, priroda ga je riješila mnogo, mnogo puta.

A najdraže rješenje prirode je

da stavi sve u isti čamac.

Na primjer,

zašto mitohondrij u svakoj stanici

ima svoju DNK,

potpuno odvojenu od DNK u jezgri?

To je zato što su one bile

odvojene slobodne bakterije

i spojile su se

i postale superorganizam.

Na ovaj ili onaj način – možda je jedna progutala drugu; nikad točno nećemo znati zašto –

ali jednom kad imaju membranu oko sebe,

sve su u istoj membrani,

sad svo obilje stvoreno podijeljenim radom

i sva veličina stvorena suradnjom

ostaje zaključana unutar membrane

i imamo superorganizam.

A sada pogledajmo simulaciju

kako izgleda kada jedan ovakav superorganizam stavimo

u populaciju solo igrača, dezertera i varalica

i vidimo što se događa.

Superorganizam u osnovi uzima ono što želi.

Tako je velik, moćan i učinkovit

da može uzimati sredstva

od zelenih, od dezertera, varalica.

I vrlo brzo je cijela populacija

zapravo složena od tih novih superorganizama.

Ovo što vam ovdje pokazujem

je nešto što se zove velika tranzicija

u evolucijskoj povijesti.

Darwinovi zakoni se ne mijenjaju,

ali sada imamo novu vrstu igrača na polju

i stvari počinju izgledati bitno drugačije.

Ova tranzicija nije bila samo jedan čudan slučaj prirode

koji se dogodio s nekom bakterijom.

Dogodio se ponovo prije

oko 120 ili 140 milijuna godina

kada je neka usamljena osa

počela stvarati mala, jednostavna, primitivna

skrovišta iliti košnice.

Kada je s vremenom nekoliko osa živjelo skupa u istoj košnici,

nisu imale drugog izbora nego surađivati

jer su vrlo brzo bile u natjecanju

s ostalim košnicama.

A najpovezanije košnice pobjeđuju,

baš kao što je Darwin rekao.

Ove mlađahne ose

iznjedrile su pčele i mrave

koji su prekrili svijet

i promijenili biosferu.

I dogodilo se ponovno,

čak i spektakularnije,

u posljednjih pola milijuna godina

kada su naši preci

postali kulturna stvorenja,

združili su se uz ognjište ili logorsku vatru,

podijelili su radne zadatke,

počeli su oslikavati svoja tijela, govorili su vlastitim narječjima

i s vremenom su obožavali svoje vlastite bogove.

Jednom kad su se svi našli u istom plemenu,

mogli su zadržati korist suradnje zaključan unutar plemena.

A otključali su najsnažniju silu

koja nikad prije nije bila viđena na ovom planetu,

a to je ljudska suradnja –

sila za gradnjom

i rušenjem.

Naravno, ljudske grupe nisu ni približno povezane

poput košnica.

Ljudske grupe mogu nakratko izgledati poput košnica,

ali naginju raspadanju.

Nismo zaključani u suradnje na način kao što su pčele i mravi.

Zapravo, često,

kao što smo imali prilike vidjeti u mnogim pobunama Arapskog proljeća,

često su te podjele na religijskoj osnovi.

Ipak, kad se ljudi udruže

i spoje se u isti pokret,

mogu pokrenuti planine.

Pogledajte ljude na ovim slikama koje vam pokazujem.

Mislite li da su tamo

jer traže svoju vlastitu volju?

Ili traže javne interese

koji od njih zahtijevaju da izgube sami sebe

i jednostavno postanu dio cjeline?

U redu, to je bio moj govor

predan na klasičan TED način.

A sad ću vam dati cijeli govor ispočetka

u tri minute

i na način da vidite cijeli spektar.

(Glazba)

(Video) Jonathan Haidt: Mi ljudi imamo mnogo raznolikih

religijskih iskustava,

kao što je William James objasnio.

Jedno od najučestalijih je penjanje po tajnom stubištu

i gubljenje samih sebe.

Stubište nas vodi

od iskustva svjetovnog života ili uobičajenog

do iskustva svetog života

ili duboko međupovezanog.

Mi smo Homo duplexi

kako je Durkheim objasnio.

A Homo duplexi

smo zato što smo evoluirali na višerazinskoj selekciji,

kao što je Darwin objasnio.

Ne mogu biti siguran je li stubište adaptacija

ili pogreška,

ali ako je adaptacija,

onda su implikacije dalekosežne.

Ako je prilagodba,

onda smo evoluirali kako bismo bili religiozni.

Ne mislim kako smo evoluirali

da bismo se pridružili ogromnim organiziranim religijama.

Te stvari su došle tek nedavno.

Hoću reći da smo evoluirali

kako bismo vidjeli svetost svuda oko sebe

i pridružili se ostalima u ekipe

i krugove oko svetih predmeta,

ljudi i ideja.

Iz tog je razloga politika slična plemenu.

Politika je djelomično svjetovna, djelomično je vezana uz vlastite interese,

ali politika je vezana i uz svetost

jer tu imamo udruživanje s ostalima

kako bismo razvijali moralne ideje.

Imamo vječnu borbu između dobra i zla

i svi vjerujemo da smo u dobroj ekipi.

I najvažnije,

ako je stubište stvarno

onda ono objašnjava što je to dosljedno ispod površine

nezadovoljstva modernog života.

Zato što su ljudska bića,

u nekoj mjeri nalik na bića iz košnice poput pčela.

Mi smo pčele. Pobjegli smo iz košnice tijekom prosvjetiteljstva.

Srušili smo stare institucije

i donijeli slobodu potlačenima.

Oslobodili smo kreativnost Zemljine promjene

i stvorili veliko bogatstvo i ugodnost.

Danas letimo naokolo

poput individualnih pčela veličajući svoju slobodu.

Ali ponekad se pitamo:

Je li to sve što postoji?

Što bih trebao učiniti sa svojim životom?

Što nedostaje?

Ono što nedostaje je to da smo Homo duplexi,

ali moderno, svjetovno društvo je stvoreno

da zadovolji naše niže, svjetovne 'nas'.

Stvarno je ugodno ovdje dolje na nižoj razini.

Dođite, sjednite u mom kućnom zabavnom centru.

Jedan veliki izazov modernog života

je pronaći stubište usred jurnjave

i onda napraviti nešto dobro i plemenito

kad se popnete do vrha.

Vidim tu želju kod svojih studenata na Sveučilištu u Virginiji.

Svi žele pronaći slučaj ili poziv

u koji se mogu baciti.

Svi traže stubište.

I to mi daje nadu

jer ljudi nisu potpuno sebični.

Većina ljudi žudi za tim da nadjača sitničavost

i postane dio nečeg većeg.

I to objašnjava izvanrednu zvučnost

ove jednostavne metafore

stvorene prije više od 400 godina.

„Nijedan čovjek nije otok

sam za sebe.

Svaki čovjek je dio kontinenta,

dio većine.“

JH: Hvala vam.

(Pljesak)